LeTrip22 - Los Tres Locos na putovanju do Portugala i nazad, s okusom Maroka!

DiAbLeRo

Well-known member
Tri neprilagođena tipa, Neven, Gianni i moja malenkost smo se upravo vratili sa putovanja od dva tjedna koje nas je pronijelo bespućima preko Slovenije, Italije, Monaca i Francuske do golemih predjela Španjolske, tvrde stijene Gibraltara, prekokrasnog Maroka pa do čarobnog Portugala i preko opčaravajuće Andore nazad doma svojim ljubljenima. Bilo je epski i nastojat ću barem dio tog dragocjenog iskustva ovog putovanja prenijeti u putopisu i slikopisu koji slijedi u narednim danima i mjesecima jer mi se sad malo nagužvalo s poslom pa imajte strpljenja samnom! Siguran sam da će i Neven i Gianni doprinijeti svojim postovima dočarati avanturu koja nas je zadesila!

tričetri SAD!!!

:love:
 

Attachments

  • splatX.jpg
    splatX.jpg
    779.6 KB · Views: 0
Tri neprilagođena tipa, Neven, Gianni i moja malenkost smo se upravo vratili sa putovanja od dva tjedna koje nas je pronijelo bespućima preko Slovenije, Italije, Monaca i Francuske do golemih predjela Španjolske, tvrde stijene Gibraltara, prekokrasnog Maroka pa do čarobnog Portugala i preko opčaravajuće Andore nazad doma svojim ljubljenima. Bilo je epski i nastojat ću barem dio tog dragocjenog iskustva ovog putovanja prenijeti u putopisu i slikopisu koji slijedi u narednim danima i mjesecima jer mi se sad malo nagužvalo s poslom pa imajte strpljenja samnom! Siguran sam da će i Neven i Gianni doprinijeti svojim postovima dočarati avanturu koja nas je zadesila!

tričetri SAD!!!

:love:
pratim i jedva čekam :) 👏
 
Dugo, čini mi se da sam čak i predugo zamišljao ovo putovanje. Još od Nordkappa 2016. gdje smo Josip, Pale i ja došli motorima do najsjevernije točke Evrope do koje se cestom s kopna može doći, u meni je rasla želja da motorom dostignem sve četiri ekstremne kopnene točke Starog Kontinenta. Ideja je bila da se putovanje do najjužnije, do Punta de Tarife u Španjolskoj, i najzapadnije, Cabo da Roce spoji, obzirom da su blizu. I svakako usput pogledati, okusiti, i omirisati barem dio svega onoga što se uz i na ovakvom putu, vremenski i ljudski moguće, može. U mom slučaju u potpunosti vrijedi ona izreka mudrog Konfućija (;)): "Tko pogodi cilj – promašio je sve ostalo!" I tijekom cijelog puta, a i prije i osobito poslije njega, u meni se uvijek miješaju osjećaji oduševljenja viđenim i doživljenim sa žalom za propuštenim i svim onim što smo na žalost morali promašiti na ovakvom putu. Srećom, avantura je u tolikoj mjeri bila divna, uzbudljiva, zanimljiva i raznolika te bez i najmanjeg problema, pa je osjećaj zadovoljstva i užitka daleko jači. Na tom valu pišem ovaj doživljaj, dok mi se skockane gume još nisu dobrano ni ohladile od 8250 km u 15 dana putovanja.



Prvotni plan je bio isključivo kopnene ceste Evrope, a s obzirom da još nisu izmislili teleportaciju, namjera je bila drugi dan, što prije moguće, autocestovnom "teleportacijom" dokopati se Barcelone i tu dignuti ručnu na dva dana. No, povodljivog i labilnog kakav jesam, Gianni i Neven su me jedne večeri u dvije riječi nagovorili na apsolutnu diverziju s rute. Dobro, jednom riječju: "Maroko!!!" I u tom momentu je nastao novi, još luđi i još nezaboravniji plan, da se s motociklima prebacimo iz Algecirasa u Ceutu, stupimo kotačima na sveto marokansko tlo i barem jedan dan doživimo što se može u ovako kratkom vremenu, u Maroku, u Africi. Želja je bila što manje koristiti autoceste u Španjolskoj i Portugalu, obići Sierra Nevadu kod Granade na jugu, Picos de Europa na sjeveru te prokrstariti koliko uspijemo Pirinejskim gorjem prije povratka kući. Začiniti sve to boravkom u lijepim gradovima, čuti Fado, osjetiti plam Flamenca, napuniti želuce dobrim Tajineom i Paellom...







I tako jedno poluoblačno jutro nas tri krenusmo iz Zagreba u razigrano-radoznaloj formaciji 1-1-1.










Prognoza nam nije davala puno nade tj. obećavala je, ali ne sunce koje smo kao ozebli čekali, već kišu s povremenim pljuskovima koji su nas prali iako smo mi omladinci uvijek čisti i, jelte, podaprani. Svježi i nabrušeni, pregazili smo Sloveniju za tili čas i ne bismo je ni primijetili da nismo morali stati i kupiti vinjetu za slovenske autoceste. U Italiju smo ušli atomski zdesna, gazeći kilometre i kilometre Autostrade del koječegaveć, skoro i ne obraćajući pažnju dok nas cijene benzina nisu vratile u gorku stvarnost trenutnih geopolitičkoegotripovskiratnohuškačkih zbivanja.





I tu i već tad smo shvatili da će ovo putovanje razvući naše budžete do granice pucanja, naše kreditne kartice izlizati od provlačenja, naše debitne kartice usijati od trenja u čitačima. I malo preko granice pucanja. Lažem, puno preko. No to je već štorija za našu djecu i unuke koji će još godinama morati otplaćivati naše kredite koje smo uzeli do kraja ove avanture. Da im barem nešto ostavimo u amanet kad ne možemo neki chateau u Francuskoj. E.

Satravši neku pastu u Autogrillu, produžili smo rapidnim kišnim tempom prema Francuskoj, gdje smo imali namjeru, potaknuti Giannijevim inzistiranjem na kojem nismo imali ni najmanju zamjerku, posjetiti Monte Carlo u Monacu, barem popiti caffe au lait na ćoši Mirabeau i reći – been there, done that. Ono, kvačica na bucket listi, razumijete nas. I sve bi bilo bajno i hajlajf da nas tik pred dolazak u Monte Carlo nisu bogovi Kiše i Nevere zasuli svojim prebogatim arsenalom svih mogućih i nemogućih inačica i agregatnih stanja H2O poznatim čovječanstvu. I tako potpuno neslavno, neotmjeno i nepompozno uglisiramo nas trojica u taj Monaco, promočenih Gore-Tex membrana i ovlaženih podgaća. Dok bauljamo ulicama ovog velečuda gubeći se i pronalazeći kako se babi Gugli ćefnulo jer eto, baš tu baba gubi pristup Velemrežju pa nas šara po tim brdovitim ulicama kao ćorava kokoš. No, kako i ćorava kokoš ubode zrno, tako i mi ubadamo neku pivnicu usred Carla na Monteu gdje tažimo žeđ iako smo mokri do kože. Pristup Velemrežju gubi i Gianni koji se čudom čudi kad mu dolazi poruka da je u Monacu u par minuta sve gige posrk'o k'o žedan klinac Pipi, te da mu je račun deaktiviran jer je potrošnja kuna na računu probila limit. Prešli smo već cca 850 km, prošlo je 19 sati navečer, pokisli smo ali ne damo se, prašimo dalje prema Nici gdje odlučujemo prenoćiti tu noć. Nehajno i sjetno mašemo superautima u izlogu broj dva tik iznad naših parkiranih raketa i sa žaljenjem im priopćavamo da na žalost nikada neće osjetiti radost i privilegiju prevoženja naših sredovječnih tjelesa u svojim šasijama. Ah, živote, nepravdo!






Košmarno vlažno brzo napadamo nespremnu Nicu, na benzinskoj učas pronalazimo hotelić u centru, rezerviramo i za nepunih 18 minuta se već nalazimo u toploj sobi.





Tuš (ne zajednički, naravno), gradska obleka i ajmo vidit' 'ko je na špici u Nici. Nitko. Grad pust a mi gladni pa bauljamo u nadi ne bi li pronašli kakav otvoreni restač za ubit' kakvu kravu s povrćem. Nica nam je dakle, ostala dužna, pišem to u svoj crni notesić pa krećemo još u manji đir da se poslije bolje naspavamo jer nas sutra čeka opako prašenje do Barcelone i njezinih divota. Prvi dan prošao dok si rek'o timjkubžjuoćelovakišaikadprestatpadat...


 
Last edited:
2. dan Nica – Barcelona





Pred očima sablažnjenih francuza, slijedećeg smo jutra nas tri balkanska mužjaka započeli drugi dan naše epske avanture pustošeći buffet stolove za doručak. Jednostavno, dan je dug, ručka nema do večere a treba nam energije kako bi naša osjetila što bolje radila na frenkvencijama kojima ćemo ih svakočasno bombardirati nadolazećim ljepotama i divotama. Koje će naravno biti malo odgođene jer, pogađate, vani kiša još dosadno rominja.





Asfalt autoceste jedva čeka da ga gazimo pa kroz oblake vodene prašine prašimo dalje prema Barceloni. Ne bi li nagradilo naše prošlodnevne trudove, počinje se mjestimično pojavljivati i toliko priželjkivano sunce, namah su brda zelenija, cvjetići mirisniji i život ljepši!



No, kako to obično biva u tom životu ispunjenom suprotnostima, s promjenom vremenskih uvjeta nabolje, dolazi i jak vjetar koji počinje negdje od Narbonne prema Perpignanu. I tu poslije nekog brda ili dva, nonšalantno ignorirajući jedan veliki pano gdje vrišti upozorenje na jake udare vjetra na autocesti, ulijećem u tako silovite udare vjetra koji mene i moj veselobrundajući traktorić skoro otpuhuju sa ovog nimalo nježnog lica majčice Zemlje. Zubima, rukama i nogama se držim za traktorić i u sebi se mislim kako bih završio kao razapeto jedro među oblacima da mi je jakna samo broj veća.





No, kao i svaki balkanski nadčovjek, nas trojica se učas adaptiramo novonastalim uvjetima jer nećemo dozvoliti da nas ovakve tričarije ometu u našem naumu da pokažemo sebi i svijetu od čega je homo balcanicus sazdan. I tako gordo jezdimo tom autocestom dok se u daljini ukazuju Pirineji koji će morati pričekati malo ne bi li nas upoznali i ugostili. Ovdje već temperatura dostiže ugodnih 25 stupnjeva i sunce nam svojim nježnim zracima izmamljuje smješak na lice nagovješćujući nam epski boravak u Barceloni.









U tako spokojno-samouvjerenoj formaciji 1-1-1 ulazimo u Španjolsku. E viva España!!!



Krajolik je sve ljepši, toliko da već skoro čujem odjeke Flamenca u ušima, a lijevu nosnicu (koja mi je skoro permanentno začepljena pa zato hrčem dragi moji Gianni i Nevene!!!) bih dao jer bih se mogao zakleti da sam u tom trenu osjetio miris Paelle! Ustajem se na svom traktoriću kako bih sve to jače i intenzivnije upio u sebe i u tom trenu me u stvarnost vraća direktan pogodak španjolskog bumbara u kacigu posred vizira, pri kojem ja skoro zateturam kao knockdownani boksač, a bumbar se dezintegrira u tom srazu ostavljajući svoj izbrisivi trag u tom eksplozivnom dočeku.




Barcelona je velik grad, i ušavši u njega divim se arhitekturi i zelenilu duž njegovih avenija, urbana gužva i šušur se postepeno intenziviraju što smo bliže centru a to mene, dijete gradskog betona, veseli jer se ta nepogrešiva vibra itekako osjeća. Od semafora do semafora se približavamo centru, kafića je sve više i sve su napučeniji, restorančića je razasuto na svakom križanju i uglu, ljudi se veselo druže i ručaju jer je to vrijeme a COVID mjere gotovo da i ne postoje jer to je već prošlosvršeno vrijeme, sad smo već nekim drugim brigama bombardirani, na žalost, neki i doslovno, a na još veću žalost i ne samo brigama. Tjeram te sive mentalne oblake pomišlju da ću uskoro ugledati jedno od čuda arhitekture, čuvenu Gaudíjevu Sagrada Familiu i ona se nekim đipiesovskim čudom naprosto ukaže ispred mene na idućem semaforu! U čudu sam, šoku i nevjerici koliko je ta građevina velika, komplicirana, i iako sam je more puta vidio na fotografijama i videima, naprosto sam zapanjen koičinom detalja i njihovom elaboriranošću, i čini mi se kao da je ispala iz kakvog SF filma na kojem su surađivali Tolkien, Guillermo del Toro, M. C. Escher, Spielberg i H. R. Giger međusobno se natječući kome će luđa ideja za scenografiju pasti na pamet u bunilu izazvanom konzumacijom halucinogenih gljiva i lizanjem žaba. Kaos. Normalno, naše tri balkanske lubanje uveličavaju svojim sebićem ovu prigodu jer kakav bi to trenutak bez ovakvog trenutka bio.



Trenutak je dodatno amplificiran prisutnošću prešarene svite (kolumbijskih?) plesačica i plesača te pripadajuće limene glazbe, čija vesela povorka upravo odavde kreće na haranje gradom u kojem smo upravo pronašli adekvatan smještaj u hoteliću u blizini La Ramble, barcelonske inačice splitske Rive, riječkog Korza ili zagrebačke Špice.



Udobno se smještamo u hoteliću i razbacujemo motorističku opremu na prozračivanje te se uredni i počešljani :mrgreen: spuštamo u srce samog šušura u potrazi za kakvim suvenirima i tapasima. Rambla sve to nudi u izobilju, ulice su pune mladosti pa se i mi odmah osjećamo mlađi i ljepši, trgovi su prepuni ljudi od kojih neki imaju i kakav skup sa zastavama i koliko uspijevam razaznati iz megafona se čuje arapski jezik. Multikulturalnost na n-tu potenciju se prožima gradom, Barcelona djeluje kao istinski svjetski Metropolis.







I u tom ozračju padaju naši prvi tapasi, mješavina ribljih, mesnih i povrtnih delicija koje se nižu pred nama za stolom i bivaju trenutno i halapljivo smazani. Ali naravno, ne prije nego što su slikani za arhivu u znanstveno-istraživačke svrhe i post-avanturističku detaljnu analizu i dokumentaciju!



Nastavljamo dalje istraživati ovaj velegrad i dolazimo do mora gdje je obližnji buvljak prepun svakakvih neprilagođenih suvenira koji potpuno odgovaraju našim neprilagođenim osobnostima pa se teško suzdržavamo da ih ne opustošimo. Pogled na brodove pune partijanera, brodogradilište luksuznih jahti u daljini te obližnji shopping centar nas smiruje te veselo nastavljamo tumarati mostovima i ulicama dok se ugodna noć spušta na nas i Barcelonu.










Kesa punih prvih kupljenih suvenira na ovom putu upijamo atmosferu trgova i punih restorana na njima, ulica koje veselo bruje životom u i na njima i konstatiramo da je Barcelona vrijedna puno duljeg boravka u njoj, te da je u biti vrijeđamo ovako kratkim posjetom gdje smo okusili niti promil onoga što nudi. Buenas noches, Barcelona, vidjet ćemo se mi opet!




 
Last edited:
3. dan Barcelona – Murcia




Spontano se probudivši u mraku hotelske sobe u društvu mnoštva komaraca koji su se tu noć pogostili našom krvlju, nas tri hrabra mototurista uništavamo samouslužnu doručkovaonicu ostavljajući samo mrvice od kroasana i pokoju mrlju od kave na stolnjacima i hitamo svojim pilama jer Nou Camp nas čeka! Da, ta sveta nogometnoloptačka građevina koja je iznjedrila mnoge povijesne tekme i legende ovog sporta mora biti barem posjećena od nas trojice koji nikakve veze s nogometom nemamo, osim te da je moja rođaka imala frendicu čiji je dečko igrao za neki trećeligaški klub.





Izlazeći polako iz Barcelone opet se uvjeravam da je Katalonija prilično bogata regija, arkitektura, industrija, modernost, uređenost parkova, sve me upućuje na taj zaključak. Zalazimo u Tarragonu koja je blizu i sve to još jednom dobiva na potvrdi. Stare tvrđave, amfiteatar iz rimskog doba a nasuprot njima moderni hoteli i raskošne vile uz more. I velika plaža koja nas mami da se kao mala djeca zaigramo u pijesku i smočimo jajca nogice u moru. Divota!








Dolazimo u Valenciju i iako grad djeluje pomalo pusto i na ulicama nema pretjerano puno ljudi, ono što mi odmah privlači pažnju je arhitektura i kako je sve vrlo moderno i novo (zloban čovjek bi pomislio – ništa slično kao kod nas – ali ja to nisam pa neću) i gdje god pogledam neko građevinsko čudo ili umjetnička instalacija naprosto lijepi za sebe moj pogled. Što nije baš preporučljivo prilikom vožnje motora ali mi baba Gugla govori gdje da skrenem pa me trzne iz tog polusna i eto nas kod Guliverovog parka, igrališta za djecu i nas malo stariju djecu oblikovanog kao privezanog divovskog Guliverovog tijela na plaži u Lilliputu.





I sad bih se najrađe sjurio dolje i pustio dijete u sebi da se valja u pijesku i igra do mile volje ali me Gianni i Neven samo mrko pogledaju kao roditelji nestašno dijete i ja pokunjeno opet upalim babu Guglu i vodim nas van grada, prema Murciji. Ali ne prije nego što prođemo pokraj fantastičnog da ne kažem – fantazmagoričnog kompleksa Art Parka u Valenciji.

















Nešto ovakvo ne viđa se svaki dan, a mi samo protrčavamo pokraj svega i požalim što nismo imali vremena sići s motora i sve polako obići i razgledati. "...promaši sve ostalo..." zuje mi riječi starog Konfućija u ušima, znao je čovjek šta govori! Pogonjeni toplim proljetnim suncem hitamo dalje jer još toliko raznih stvari imamo za vidjeti, a kako je vrijeme došlo za napuniti naše vjerne motoriće svježim gorivom, di ćeš bolje nego Hondu odvesti na Repsol pojilište!





Sit i napit moj traktorić zadovoljno brunda i nosi me prema ružičastom jezeru kod Torrevieje. Ovo mjesto je prirodni fenomen gdje se priroda još jednom poigrala i pokazala svoju kreativnost. No, u toj kreativnosti stvorila je i dosadne komarce koji nas napadaju u naprosto nevjerovatnim (b)rojevima i brzo nas tjeraju s ovog mjesta. Toliko brzo da ne stižem ni jednu fotografiju okinuti pa "posuđujem" ovu s linka.







Večer se bliži i mi dolazimo do Murcije, gradića koji se pokazuje miran, spokojan, uljuljkan u neko prošlo vrijeme i prebogatu povijest ovoga kraja.








Obilazimo par restorančića s nekoliko nezainteresiranih konobara koji ne znaju ni riječ engleskog jezika, zaobilazimo nekoliko loših menija i konačno glad i žeđ utažujemo u nekoj talijanskoj pizzeriji i pastariji. Gurmani među vama se vjerovatno križaju nad ovim gastronomskim zločinom, ali tako nam se rulet tu večer zavrtio. Lokalni specijaliteti su odgođeni za neku drugu večer, neko drugo mjesto...








Šepajući do hotela jer mi se đonovi od jedinih cipela/patika koje sam ponio na put doslovno počinju polako raspadati od ovoliko hodanja prolazimo pokraj još nekih znamenitosti, pa i Bandićevskih fontana i pokušavam pronaći paralelu sa Zagrebom ali je ne nalazim. Zato pronalazim svoje čepove za uši u hotelskoj sobici koji mi služe kako mi sve današnje slike i doživljaji ne bi iscurili iz pamćenja, i kako bi tamo ostali zauvijek ili barem dok mi u posjetu ne dođe onaj zločesti Alzheimer. Fuj, tjeram tu pomisao i tog švabu iz misli i navlačim snove o idućim ljepotama koje nas čekaju na ovom putu...





 
Last edited:
4. dan Murcia – Malaga




Trbuha napunjenih do granice pucanja prvih kopči na motorističkim hlačama obilnim doručkom krećemo prema Granadi, a danas nas put vodi kroz pustinju Tabernas pa preko planisnkog gorja Sierra Nevade nazad do mora. Uzbuđenje u zraku je toliko plastično da bi se moglo zapakirati kao jeftini kineski suvenir i prodavati!





Orni i čili gasiramo Autoviom del Mediterraneo kao tri okorjela svjetska putnika i tik uz cestu nalijećemo u niskobudžetno-nadobudnoj formaciji 1-1-1 na Circuito de Almeria, jednu od mnogobrojnih staza za utrke u Španjolskoj.








Neven već u letu skida kofere i sprema se jurnuti na stazu huškajući i mene da pokažemo ovim jurišnicima kako se vozi po stazi, ali glas razuma i izmučena, proćelava stražnja Pirellica me sprečavaju u tom naumu, pa to ipak ostavljamo za neki drugi put. U blizini je i Circuito de Andalucia, staza koja dio infrastrukture dijeli sa gorespomenutom. Uglavnom, raj za ljubitelje mirisa benzina i spaljenih guma!








Žurimo dalje i krajolik sve više počinje gubiti raslinje, brda poprimaju sve oštriji i goletniji izgled, sve više nalikuje na pustinju. I jest pustinja! Tabernas joj je ime i izgleda točno onako kako bi to pristajalo kakvom kaubojcu iz Mexica ili Nevade. Zamišljam indijance kako s brda jurišaju uz bojne pokliče, konje u trku, kauboje i pucnjeve iz Coltova i Winchesterki i u tom momentu skoro nosom udaram u natpis "Fort Bravo Cinema Studios"!








Naravno! Pa tu i jesu snimani western filmovi, filmski studiji su ovo područje i njene stanovnike koristili za snimanja mnogobrojnih celuloidnih traka sa tom tematikom. Opčarani, nas tri kauboja polagano, onako džonvejnovski, bez cigarete u ustima i sa mobitelom umjesto pištolja za opasačem, ujahavamo u ovu pustinjsku fatamorganu i još brže izjahavamo kad skužimo da nam upad žele naplatiti 17 ojra. Po osobi! Naše teškom mukom zarađene euriće ćemo ipak trošiti negdje drugdje i tako naša mala western avantura biva naprasno skraćena.








"Nema veze," viče nam Sierra Nevada iz daljine: "dođite do mene, imam vam i ja štošta pokazati!" Krećemo put najvišeg vrha Španjolske zavojitim cestama, a kako asfalt biva sve bolji a ja još našnjofan mirisima sa Circuita, dajem gas i uskoro moj mali traktorić u svakoj ćoši struže fuzićima a ja posljednje dahove života izvlačim iz moje jadne stražnje gume. Pada mi na pamet da ću je uskoro negdje usred Španjolske morati mijenjati, jer ako ne, nećemo se ni ja ni moj traktorić picosdeeuropskih i pirinejskih zavojitih cesta nauživati.








Diveći se ljepotama ovog gorja dolazimo i do prijevoja na oko 2000 m nadmorske visine s kojega puca pogled na Mulhacén, najviši vrh Iberijskog poluotoka. Uživamo u pogledu spuštajući se prema nizini, prolazimo pokraj dvorca Calahorra sa planinskim vrhovima u pozadini, mnoge prekrasne gradiće ostavljamo iza sebe jer nas čeka Granada i najpoznatiji španjolski dvorac, Alhambra.



 
U ovom dijelu Španjolske je jako prisutan utjecaj arapske kulture, vidljivo je to na svakom koraku u što se uvjeravamo šetajući po Granadi tražeći osvježenje. Kao pripremu za Maroko, nalazimo ga u jednom arapskom restoranu u vidu arapskih slastica i čaja od mente. U tom tipično orijentalnom okruženju, već se brusimo za sutra ali do tada, treba barem škicnuti Alhambru, uspenjati se uz njezine zidine i, biramo, posjetiti njezine veličanstvene vrtove.













Svaka stopa ovog dvorca i njegovih bajnih vrtova je protkana pričama iz njegove prebogate povijesti, pričama koje su urezane, oslikane i ucrtane u brojne pločice, niše i pragove svakog kutka ovog umjetničko-arhitektonskog čuda.








Zblenut viđenim, prskam se vodom iz obližnjih kanalića za navodnjavanje što od sparine u moto odijelu, što da lakše dođem k sebi od šoka viđenom ljepotom.





Spuštamo se cestom prema Motrilu i odlučujemo bolje upoznati ovu južnu obalu Španjolske koja je poznata kao turistička meka, pa skrećemo uz more prema Malagi. Magistralna cesta vodi kroz brojna turistička, hiper-turistička i ultra-turbo-hiper-mega-turistička mjesta kakvih se ne bi posramili niti najveći devastatori prirode i okoliša. Tim morem betonskih apartmana, hotela, restorana i inih hiperturistiziranih sadržaja kročimo sporo jer su ograničenja rigorozna a ležećih policajaca i kružnih tokova ima više nego zrnaca pustinjskog pijeska od jutros u mojim čizmama. Ukratko, da bi si dočarali kako to sve izgleda, uzmite Makarsku, dodajte Opatiju, Crikvenicu i Novi Vinodolski, te sve to pomnožite sa Podstranom i Vodicama i otprilike ćete dobiti sliku kako taj dio obale izgleda. Uz to, dani prije su donijeli kišu s pustinjskim pijeskom iz Afrike pa su sve fasade umjesto blistavobijele – zemljanožutosmeđe boje. Užas.



Srećom, Malaga je blizu i uskoro svježi i otuširani izlazimo iz hotela na ulice ovoga grada u potrazi za kakvom Malagueñom Salerosom.





Grad je vrlo živahan i odmah mi se sviđa atmosfera, i iako su kišom oprane ulice još vlažne, mnoštvo ljudi puni kafiće i restorane, sa svih strana se čuje glazba i šušur a mirisi finih jela lebde zrakom. Privučeni tim mirisima napadamo jedan restorančić i redom padaju tapasi jedan za drugim, tanjurić po tanjurić i zdjelica po zdjelica delicija.







Nastavljajući šetnju gradom, ugodna atmosfera gdje ljudi očigledno uživaju u druženju u prekrasnom, bogatom i modernom ambijentu prošaranom povijesnim elementima i minulim vremenima, tjera me da Malagu visoko smjestim na listi gradova gdje bih se svakako htio vratiti i posvetiti im još više vremena i truda.









No, vremena i apetita tu večer imamo još samo za jedan desertić i piće prije nego što se dovučemo u svoju hotelsku sobicu i bacimo na zasluženi počinak, osjetila već dobrano preforsiranih do sad viđenim i doživljenim. Hasta mañana, muchachos!
 
5. dan Malaga – Tangier




Teškom mukom ujutro otvaram svoje kapke i bauljam okolo kao slijepi duh jer ne funkcioniram prije nego što srknem jutarnju kavu a dobro znam da

ujutro se mora piti kava
piti kava piti kava
pit pit piti piti kava


Nakon krmeljuše pokušavam biti konstrAktivan koliko mogu, i smisliti kako izvesti slijedeći strateški potez: da li napasti prvo Gibraltar pa Maroko ili obrnuto? U dogovoru Neven, Gianni i ja storniramo Gibraltar za sutra, kako bismo što više vremena proveli u Maroku.



Španjolska nas ispraća na putu prema Maroku odnosno luci Algeciras iz koje kreće trajekt pokojom sunčanom kapljicom kiše, plačući očigledno za nama da joj se što prije vratimo. Noć prije sam htio kupiti online karte za trajekt Algeciras-Ceuta, no kako je iznos za tri bajka i pripadajuća bajkera bio malo preveč za moju već prenapregnutu karticu, odlučismo kupiti karte u luci kad se nje domognemo. No, kako to već sudbina namijeni hrabrim putnicima, sreća nas je tom prigodom poljubila u neznajuće čelo, pokazat će se kasnije. Naime, kako uz cestu pronalazimo benzinske stanice tako uz njih pronalazimo i kioske za kupnju karata za trajekt, pa na jednom tankanju prije Algecirasa svraćamo u jedan od tih kioska i pokušavamo kupiti karte za Ceutu. Neznanom junaku na prodajnom mjestu ću dati ime Juanito jer mu pravo ime ne znam a čovjek nas je de facto spasio pitavši nas zašto idemo BAŠ u Ceutu. Pa eto, tamo vozi trajekt a fora nam je bila prokrstariti barem 70ak km do Tangiera gdje smo noć prije već rezervirali smještaj da možemo ponosno pokupiti štagod marokanske prašine našim motociklima i reći da smo, hej, vozili motore po Africi! Na to Juanito slegne ramenima i kaže nam da se u tom slučaju nećemo Maroka nauživati, jer su marokanci u svađi sa Ceutom koja je autonomna španjolska enklava na marokanskom tlu, pa su zatvorili granicu i nikome iz Ceute ne dozvoljavaju prelaz u Maroko. Vilica na podu uspijevamo se sabrati, grlimo Juanita i uzimamo preskupe povratne karte za trajekt iz Algecirasa za Tangier Med. Doduše, do dan danas nismo shvatili je li Juanito očajno spor ili je to negov pristup internetu na ovom mjestu, ali ovaj proces kupnje karata traje dobrih sat i pol, toliko dugo da već zamišljamo kako naš trajekt u podne odlazi bez nas ali Juanito nas smiruje riječima da trajekti obično malo kasne, a i da ne uhvatimo svoj, možemo se bez problema ukrcati na slijedeći. Karta u džepu i ful gas prema Algecirasu!



Prolazimo pokraj Gibraltarske Stijene i mašemo joj jer se vidimo sutra te ulazimo u ogromnu luku koja je jako dobro organizirana i označena i za tili čas pronalazimo svoj FRS ferry, stajemo u red za ukrcaj i uzbuđenje titra kao vrući saharski zrak iznad pustinjskih dina!





Popevši se na palubu nakon što smo svoje limeno-plastične konje dobro prigurtnali za brod kako ne bi odjahali na morskim valovima, skužim lika koji na mobitelu s nekim razgovara na poznatom jeziku sa crnogorskim naglaskom. Kao pristojan balkanac s bečkom školom pričekam da čovjek završi razgovor i eto nas u veselom ćaskanju s Giannijevim imenjakom Ivanom koji već dugo vremena radi i živi u Španjolskoj te često vozi kamion za Maroko. Raspitujemo se o Maroku i čovjek nas ljubazno upućuje da svakako posjetimo Chefchauen olitiga Plavi Grad jer nije daleko, a kako se nama ideja čini poprilično izvediva, plan se naglo i spontano prilagođava na licu mjesta. Uskoro se iskrcavamo jer put trajektom traje samo nešto više od sat vremena, rješavamo papirologiju i besplatno osiguranje za naša vozila i eto nas na marokanskim cestama! Infrastruktura je odlična, sve je lijepo označena, a iako babi Gugli zvanoj meps ovdje ne dajem pristup velemrežju zbog skupog roaminga, na brodu sam još skinuo offline mapu Maroka te imamo i đipies navigaciju pa i baba dela svoj pos'o kak se šika.







Na naplatnim kućicama na autocesti se može plaćati i eurima, sunčan je i predivan dan a krajolik naprosto blješti od cvijeća i zelenila, pa kud ćeš bolje! Stiskam veliki mentalni lajk Africi i Maroku dok prašimo magistralnim marokanskim cestama prema Chefchauenu, nesvjesni čuda od ljepote koja nas tamo čekaju. Uz put se divimo prirodi sjeverne Afrike koja je prepuna zelenih brda, cvijećem okupanih dolina, prolazimo pokraj umjetnog jezera i divovske brane, nastavljamo uz rijeku koja vijuga ovim krajem i dolazimo do tipičnog arapskog gradića u kojem očigledno traje sajam. Sve je prepuno ljudi koji prodaju i kupuju, pravi orijentalni buvljak pod otvorenim nebom i teškom mukom odolijevamo da zastanemo ovdje i bacimo se na cjenkanje s lokalnim trgovcima oko svakojakih šarenih i keramičkih suvenira.





No, vrijeme je neumoljivo i nemamo ga na bacanje a sve dragocjene trenutke čuvamo za Plavi Grad koji je na svjetskom glasu kao prijestolnica hašiša, i poslije Tangier. Uskoro prolazimo pokraj Tetouana i nakon otprilike sat i pol vožnje od iskrcajne luke, dolazimo do Chefchauena i polako vozimo prema samom centru tražeći parkirno mjesto kad mi prilazi jedan stariji gospodin i na dobrom engleskom jeziku me upućuje da parkiramo motore u zatvorenom i čuvanom parkingu, te ako želimo, nudi nam se biti naš vodič kroz Chefchauen, te na kraju obilaska, ukoliko budemo zadovoljni njime i svim viđenim, da mu ostavimo napojnicu onoliko koliko smatramo zasluženim! Smatramo da je to dobar deal, rukujemo se i upoznajemo s Mohammadom, a čovjek je iznenađen kad saznaje da smo iz Horvatije, protiv koje igra njegova nogometna reprezentacija na nadolazećem Svjetskom prvenstvu. I tako ugodno ćaskajući, deda nas vodi u jezgro staroga Plavog Grada za koji kaže da ime Chefchauen u prijevodu znači "pogled na tri roga" pri čemu su ta tri "roga" tri planinska vrha tik iznad Chefchauena.






Cijeli ovaj dio grada je obojan u plavu boju jer navodno odbija komarce, a kad su shvatili da istodobno privlači turiste, pogodili su jackpot! Gradom prevladavaju sve nijanse plave boje praćene mjestimičnim šarenilom i tako stvarajući slike i prizore koji su apsolutni mamac za nas mototuriste čije se kamere i mobiteli zagrijavaju do vrenja na ovom mjestu okidajući motiv za motivom kojih stvarno ima napretek. Mijenjamo eure u dirhame jer nas mame šareni suveniri, boje i pigmenti, začini i delicije razasuti štandovima posutima po uličicama i trgovima ovog gradića koji nas momentalno opčaravaju a Mohammad nam usput priča priču o gradu i ljudima u njemu, povijesti i sadašnjosti koji se isprepleću kao šareno pruće u pletenoj košari s obližnjeg štanda. Dekoracije od berberske abecede na šarenim pločicama su na svakom koraku, umiljate mačke se kao šefice šepure ulicama a naša otvorena usta od pustih čuda se polako suše pa svježe cijeđeni sok od naranče gutamo kao umirući od žeđi usred pustinje.














 
Naša priča o Chefchauenu kao o sjajnoj a potpuno neplaniranoj i neočekivanoj avanturi je samo dokaz da čudesne stvari počinju tamo gdje skrenemo s planirane trase ako se prepustimo spontanosti, a otvoreni duh nas ponese još dalje u istraživanje nečeg novog i nepoznatog. Sudbina katkada ima pregršt lijepih stvari u izobilju pripremljenih za nas, samo ukoliko imamo sluha za čuti i prepoznati njezin zov.









Nekoliko sati provedenih ovdje, uz nezaobilazno cjenkanje s lokalcima za suvenire prolazi u trenu, a naš je boravak i iskustvo na ovom mjestu Mohammad učinio daleko ljepšim i rastajemo se kao prijatelji, ostavljamo mu napojnicu s nadom da će nam se putevi opet, jednog ovako lijepog dana, ponovno sresti. Ako baš želite znati, hašiša se nismo napušili, ali ovo mjesto vas i onako ponese toliko high da to uopće nije potrebno.







Prašimo prema Tangieru i ulazimo u grad taman u suton da bi nas posljednje dnevne, zlatne zrake Sunca dočekale svojim sjajem i tako pojačale doživljaj današnjeg dana i ovoga grada po onoj staroj Konfućijevoj: "Nije zlato sve što sija!"





Baba s mapama nas kirurški precizno dovodi do hotela Fredj u kojem ćemo prenoćiti ovu epsku noć, ali ne prije nego što se otuširani i osvježeni bacimo na tumaranje Medinom, starom jezgrom Tangiera, usmjereni ka konzumiranju lokalnih delicija i punjenja kesa lokalnim suvenirima.







Razdoblje je Ramadana koji traje skoro mjesec dana do 1. svibnja ali za nas strance to nije problem, većina restorana i lokala uredno poslužuje i ne moramo se držati strogih pravila posta pa tražim neki dobar lokalni kutić koji nije hiperturistiziran i pronalazim restoran Ahlen i uskoro naručujemo marokansku juhu, Tajine od piletine i jedan od teletine te kebabe s Couscousom. Konobar kojeg od milja zovemo Ahlen nas zasipa obiljem dobre hrane, okusi su fenomenalni i u ovom skromnom ali autentičnom ambijentu istinski uživamo sva trojica, te za kraj bivamo počašćeni marokanskim čajem od mente i tradicionalnim načinom njegova točenja kao i pokojom marokanskom slasticom od kikirikija za desert. I šta reći? Maroko nas je opčarao a tek smo osam sati proveli u njemu.







 
Šetamo Medinom do obale, divimo se bogatstvu povijesti i arhitekturi Tangiera, prolazimo pokraj džamije gdje večernja misa upravo traje i nakon nje se ulice pune ljudima, 11 sati je navečer a dućani i suvenirnice se tek otvaraju za to mnoštvo. Cjenkam se za par šarenih suvenira i bočice s arganovim uljem s lokalnim trgovcem, šarmirajući se i svađajući međusobno u tom nezaobilaznom igrokazu i doživljaju arapske kulture i običaja u ovom jedinstvenom okruženju.









U jednoj od uličica čujem glazbu, netko svira na gitari i pjeva a ti zvukovi se čuju sa kata kafića. Nama trojici je još prerano za počinak i idemo gore na piće. Mlada četvorka predvođena likom koji izvrsno svira i pjeva se sjajno zabavlja na terasi na vrhu kafića pa se potiho pridružujemo ovoj maloj fešti i jedna mlada marokanska mačka mi se odmah uvaljuje u krilo! Počašćen što mi jedna ovakva mlada ljepotica iskazuje naklonost svojim umiljatim maženjem bivam još više iznenađen kad nam konobar donosi čaše s njezinim likom i imenom Mawlay jer ona je tu gazdarica! Mazim marokanku koja mi prede u krilu, pijuckam svježi čaj od mente, upijam čarobnu atmosferu kao suha spužva vlagu iz zraka, slušam i gledam u čudu gdje smo i što radimo i ne mogu se oteti dojmu da je ovo samo san iz tisuću i jedne noći...







I još bih tisuću noći želio provesti putujući po ovom kontinentu ali nemamo toliko vremena ovaj put, no jedno je sigurno: ovo jest prvi dolazak ali sasvim sigurno nije i posljednji. Vraćam se ovdje, kad-tad! Shoukran, Maroko, vidimo se mi opet uskoro!
 
Last edited: