2. dan Nica – Barcelona
Route calculation, MICHELIN maps, real-time traffic information, hotel booking in the US and Europe
tinyurl.com
Pred očima sablažnjenih francuza, slijedećeg smo jutra nas tri balkanska mužjaka započeli drugi dan naše epske avanture pustošeći buffet stolove za doručak. Jednostavno, dan je dug, ručka nema do večere a treba nam energije kako bi naša osjetila što bolje radila na frenkvencijama kojima ćemo ih svakočasno bombardirati nadolazećim ljepotama i divotama. Koje će naravno biti malo odgođene jer, pogađate, vani kiša još dosadno rominja.
Asfalt autoceste jedva čeka da ga gazimo pa kroz oblake vodene prašine prašimo dalje prema Barceloni. Ne bi li nagradilo naše prošlodnevne trudove, počinje se mjestimično pojavljivati i toliko priželjkivano sunce, namah su brda zelenija, cvjetići mirisniji i život ljepši!
No, kako to obično biva u tom životu ispunjenom suprotnostima, s promjenom vremenskih uvjeta nabolje, dolazi i jak vjetar koji počinje negdje od Narbonne prema Perpignanu. I tu poslije nekog brda ili dva, nonšalantno ignorirajući jedan veliki pano gdje vrišti upozorenje na jake udare vjetra na autocesti, ulijećem u tako silovite udare vjetra koji mene i moj veselobrundajući traktorić skoro otpuhuju sa ovog nimalo nježnog lica majčice Zemlje. Zubima, rukama i nogama se držim za traktorić i u sebi se mislim kako bih završio kao razapeto jedro među oblacima da mi je jakna samo broj veća.
No, kao i svaki balkanski nadčovjek, nas trojica se učas adaptiramo novonastalim uvjetima jer nećemo dozvoliti da nas ovakve tričarije ometu u našem naumu da pokažemo sebi i svijetu od čega je
homo balcanicus sazdan. I tako gordo jezdimo tom autocestom dok se u daljini ukazuju Pirineji koji će morati pričekati malo ne bi li nas upoznali i ugostili. Ovdje već temperatura dostiže ugodnih 25 stupnjeva i sunce nam svojim nježnim zracima izmamljuje smješak na lice nagovješćujući nam epski boravak u Barceloni.
U tako spokojno-samouvjerenoj formaciji 1-1-1 ulazimo u Španjolsku.
E viva España!!!
Krajolik je sve ljepši, toliko da već skoro čujem odjeke Flamenca u ušima, a lijevu nosnicu (koja mi je skoro permanentno začepljena pa zato hrčem dragi moji Gianni i Nevene!!!) bih dao jer bih se mogao zakleti da sam u tom trenu osjetio miris Paelle! Ustajem se na svom traktoriću kako bih sve to jače i intenzivnije upio u sebe i u tom trenu me u stvarnost vraća direktan pogodak španjolskog bumbara u kacigu posred vizira, pri kojem ja skoro zateturam kao
knockdownani boksač, a bumbar se dezintegrira u tom srazu ostavljajući svoj izbrisivi trag u tom eksplozivnom dočeku.
Barcelona je velik grad, i ušavši u njega divim se arhitekturi i zelenilu duž njegovih avenija, urbana gužva i šušur se postepeno intenziviraju što smo bliže centru a to mene, dijete gradskog betona, veseli jer se ta nepogrešiva vibra itekako osjeća. Od semafora do semafora se približavamo centru, kafića je sve više i sve su napučeniji, restorančića je razasuto na svakom križanju i uglu, ljudi se veselo druže i ručaju jer je to vrijeme a COVID mjere gotovo da i ne postoje jer to je već prošlosvršeno vrijeme, sad smo već nekim drugim brigama bombardirani, na žalost, neki i doslovno, a na još veću žalost i ne samo brigama. Tjeram te sive mentalne oblake pomišlju da ću uskoro ugledati jedno od čuda arhitekture, čuvenu Gaudíjevu Sagrada Familiu i ona se nekim đipiesovskim čudom naprosto ukaže ispred mene na idućem semaforu! U čudu sam, šoku i nevjerici koliko je ta građevina velika, komplicirana, i iako sam je more puta vidio na fotografijama i videima, naprosto sam zapanjen koičinom detalja i njihovom elaboriranošću, i čini mi se kao da je ispala iz kakvog SF filma na kojem su surađivali Tolkien, Guillermo del Toro, M. C. Escher, Spielberg i H. R. Giger međusobno se natječući kome će luđa ideja za scenografiju pasti na pamet u bunilu izazvanom konzumacijom halucinogenih gljiva i lizanjem žaba. Kaos. Normalno, naše tri balkanske lubanje uveličavaju svojim sebićem ovu prigodu jer kakav bi to trenutak bez ovakvog trenutka bio.
Trenutak je dodatno amplificiran prisutnošću prešarene svite (kolumbijskih?) plesačica i plesača te pripadajuće limene glazbe, čija vesela povorka upravo odavde kreće na haranje gradom u kojem smo upravo pronašli adekvatan smještaj u hoteliću u blizini La Ramble, barcelonske inačice splitske Rive, riječkog Korza ili zagrebačke Špice.
Udobno se smještamo u hoteliću i razbacujemo motorističku opremu na prozračivanje te se uredni i počešljani
spuštamo u srce samog šušura u potrazi za kakvim suvenirima i tapasima. Rambla sve to nudi u izobilju, ulice su pune mladosti pa se i mi odmah osjećamo mlađi i ljepši, trgovi su prepuni ljudi od kojih neki imaju i kakav skup sa zastavama i koliko uspijevam razaznati iz megafona se čuje arapski jezik. Multikulturalnost na n-tu potenciju se prožima gradom, Barcelona djeluje kao istinski svjetski Metropolis.
I u tom ozračju padaju naši prvi tapasi, mješavina ribljih, mesnih i povrtnih delicija koje se nižu pred nama za stolom i bivaju trenutno i halapljivo smazani. Ali naravno, ne prije nego što su slikani za arhivu u znanstveno-istraživačke svrhe i post-avanturističku detaljnu analizu i dokumentaciju!
Nastavljamo dalje istraživati ovaj velegrad i dolazimo do mora gdje je obližnji buvljak prepun svakakvih neprilagođenih suvenira koji potpuno odgovaraju našim neprilagođenim osobnostima pa se teško suzdržavamo da ih ne opustošimo. Pogled na brodove pune partijanera, brodogradilište luksuznih jahti u daljini te obližnji shopping centar nas smiruje te veselo nastavljamo tumarati mostovima i ulicama dok se ugodna noć spušta na nas i Barcelonu.
Kesa punih prvih kupljenih suvenira na ovom putu upijamo atmosferu trgova i punih restorana na njima, ulica koje veselo bruje životom u i na njima i konstatiramo da je Barcelona vrijedna puno duljeg boravka u njoj, te da je u biti vrijeđamo ovako kratkim posjetom gdje smo okusili niti promil onoga što nudi.
Buenas noches, Barcelona, vidjet ćemo se mi opet!
