vojo
Well-known member
Pozdrav svima
Eto, i ove godine smo održali tradiciju dugu skoro 20 godina da se po ljeti zaputimo motorom negdje po Evropi na tjedan-dva. Originalna ideja (kao i planiranje tokom cijele zime) je bila da odemo u Tursku do Kapadokije. U igri su bile sve moguće kombinacije - od putovanja auto-cestom do Istambula pa do korištenja vlaka (iz Villacha) ili trajekta (do Grčke). Na koncu je sve to palo u vodu kada je onaj jaki potres zadesio Tursku u neposrednoj blizini Kapadokije. Nije baš Kapadokija bila pogođena (i razrušena) ali sa toliko izbjeglica i beskućnika 'u opticaju' u neposrednoj blizini mjesta koje smo željeli posjetiti nam se činilo u najmanju ruku neprikladnim za turističko razgledavanje i šepurenje okolo s motorima .... Tako da smo odlučili na brzinu smisliti neki alternativni plan.
Supruga i ja smo imali jedan dug od prije 15-tak godina prema Poljskoj - naime, onda smo išli iz Njemačke u Poljsku uz Baltičko more, ali je ispalo da se preko njemačko-poljske granice kod Swinoujščie-a ne može ići motorom već samo pješice. Pa smo morali ići zaobilazno, južno od Szczezcinskog zaljeva preko Ščećina, a to nam je tako poremetilo planove i udaljilo nas od cilja (Gdanjsk/Gdinja) da smo odustali i nastavili razgledavati južnu Poljsku. Tako da smo osjećali da taj dug (Gdanjsk/Gdinja) moramo odraditi. A kako nikada nismo bili u Vrašavi, a rekli su da je i Krakow jako lijep - eto prilike da taj dug 'vratimo' i ujedno razgledamo još nešto.
Tako da je odluka pala da odemo u Poljsku - do Baltika.
Dan 1. - (12)/13.7.2023. (Krk) - Celje - Györ/Jura, Mađarska (225) + 255 km
Kao i prošlih godina od cijele ekipe smo uspjeli sakupiti samo tri motora sa ukupno pet članova posade - mi (supruga i ja) sa uvijek istom benđolom, Edo i Ljerka sa svojom benđolom i Ročić sa svojim Harlijem.
Kako smo svi već u penziji bilo nam je ustvari svejedno kada idemo, a s obzirom na to da smo išli na sjever očekivali smo nešto haldnije vrijeme, dobro, ne hladinije ali svakako 'manje-toplo' pa smo odlučili otići baš u srcu ljeta, sredinom sedmog mjeseca. Bili smo svjesni da, ako lupi jaka vrućina da ćemo se doslovno skuhati, čak i više nego negdje uz more, ali taj rizik smo prihvatili.
Radi nekih privatnih obaveza gotovo svih nas, nismo mogli krenuti odjednom skupa već smo se polako skupljali 'po putu' - Ročić je krenuo iz Punta, u Zagrebu se našao sa Edom i Ljerkom pa su nastavili dalje zajedno, a mi smo krenuli iz Celja. Dogovor je bio susresti se 'Pri Lujzi' u mjestašcu Dobrovnik (ne Dubrovnik nego Dobrovnik!) nedaleko Lendave, u Sloveniji u 13:00 sati toga dana.
Na putu do Dobrovnika smo prošli i pored mjestašca Sakušak u kojem sam, prilikom planiranja puta, vidio da postoji muzej Janezu Puhu. Ja nisam znao da je to taj isti Puh (odnosno Puch) od marke motora (i vozila) pa smo željeli iskoristiti priliku za posjetu muzeju. Nažalost, muzej nije otvoren preko tjedna (osim po prethodnom dogovoru) već samo vikendom tako da smo poljubili vrata.
Mi smo stigli do mjesta sastanka nešto ranije. Kako je noć prije u tom dijelu Slovenije (sjevero-istočni, ptujski kraj) bjesnila nekakva oluja, posljedice koje smo dobro vidjeli na putu do Dobrovnika, očekivali smo da ćemo ostatak ekipe čekati neko vrijeme. Međutim 'kasnili' su samo pola sata, taman toliko vremena da se odmorimo uz kavu.
Odmor uz jednu od bezbrojnih kava u Mađarskoj:
Popivši još jednom, prvu zajedničku, kavu, krenuli smo na 'pravi' put. Dosta smo žurili odnosno bili pod pritiskom da nekako brzo krenemo i dođemo na cilj čim prije jer je prognoza ta taj dan bila obilna kiša koja je dolazila sa zapada. Čak nas je i prodavač na benzinskoj u Dobrovniku upozorio da ćemo se lijepo namočiti ....
Ispalo je tako da smo cijeli dan bježali od tih kišnih i olujnih oblaka (na netu se vidjelo da donose obilje kiše, a u retrovizorima se vidlo da su jako crni!) i to jedna skupina sa juga a jedna sa zapada. No izgleda da smo išli istom brzinom kao o oblaci i, nekako nam se činilo, u istom smjeru (sjevero-istoka). Na kraju smo imali sreće te smo ih potpuno izbjegli ili bolje rečeno prestigli tako da smo u Györ došli suhi i po suhoj cesti. Tek kad smo se smjestili u hotel i krenuli u šetnju u stari dio grada na večeru u neki restoran, počela je sipiti neka kratkotrajna kišica.
Jedna od ulica u starom gradu:
Slikani uz kip Gabor Baross-a (u istoimenom hotelu - Baross - smo spavali):
Dvorište odnosno odvojeno parkiralište hotela Baross:
Nastavit će se ....
Vojo
Eto, i ove godine smo održali tradiciju dugu skoro 20 godina da se po ljeti zaputimo motorom negdje po Evropi na tjedan-dva. Originalna ideja (kao i planiranje tokom cijele zime) je bila da odemo u Tursku do Kapadokije. U igri su bile sve moguće kombinacije - od putovanja auto-cestom do Istambula pa do korištenja vlaka (iz Villacha) ili trajekta (do Grčke). Na koncu je sve to palo u vodu kada je onaj jaki potres zadesio Tursku u neposrednoj blizini Kapadokije. Nije baš Kapadokija bila pogođena (i razrušena) ali sa toliko izbjeglica i beskućnika 'u opticaju' u neposrednoj blizini mjesta koje smo željeli posjetiti nam se činilo u najmanju ruku neprikladnim za turističko razgledavanje i šepurenje okolo s motorima .... Tako da smo odlučili na brzinu smisliti neki alternativni plan.
Supruga i ja smo imali jedan dug od prije 15-tak godina prema Poljskoj - naime, onda smo išli iz Njemačke u Poljsku uz Baltičko more, ali je ispalo da se preko njemačko-poljske granice kod Swinoujščie-a ne može ići motorom već samo pješice. Pa smo morali ići zaobilazno, južno od Szczezcinskog zaljeva preko Ščećina, a to nam je tako poremetilo planove i udaljilo nas od cilja (Gdanjsk/Gdinja) da smo odustali i nastavili razgledavati južnu Poljsku. Tako da smo osjećali da taj dug (Gdanjsk/Gdinja) moramo odraditi. A kako nikada nismo bili u Vrašavi, a rekli su da je i Krakow jako lijep - eto prilike da taj dug 'vratimo' i ujedno razgledamo još nešto.
Tako da je odluka pala da odemo u Poljsku - do Baltika.
Dan 1. - (12)/13.7.2023. (Krk) - Celje - Györ/Jura, Mađarska (225) + 255 km
Kao i prošlih godina od cijele ekipe smo uspjeli sakupiti samo tri motora sa ukupno pet članova posade - mi (supruga i ja) sa uvijek istom benđolom, Edo i Ljerka sa svojom benđolom i Ročić sa svojim Harlijem.
Kako smo svi već u penziji bilo nam je ustvari svejedno kada idemo, a s obzirom na to da smo išli na sjever očekivali smo nešto haldnije vrijeme, dobro, ne hladinije ali svakako 'manje-toplo' pa smo odlučili otići baš u srcu ljeta, sredinom sedmog mjeseca. Bili smo svjesni da, ako lupi jaka vrućina da ćemo se doslovno skuhati, čak i više nego negdje uz more, ali taj rizik smo prihvatili.
Radi nekih privatnih obaveza gotovo svih nas, nismo mogli krenuti odjednom skupa već smo se polako skupljali 'po putu' - Ročić je krenuo iz Punta, u Zagrebu se našao sa Edom i Ljerkom pa su nastavili dalje zajedno, a mi smo krenuli iz Celja. Dogovor je bio susresti se 'Pri Lujzi' u mjestašcu Dobrovnik (ne Dubrovnik nego Dobrovnik!) nedaleko Lendave, u Sloveniji u 13:00 sati toga dana.
Na putu do Dobrovnika smo prošli i pored mjestašca Sakušak u kojem sam, prilikom planiranja puta, vidio da postoji muzej Janezu Puhu. Ja nisam znao da je to taj isti Puh (odnosno Puch) od marke motora (i vozila) pa smo željeli iskoristiti priliku za posjetu muzeju. Nažalost, muzej nije otvoren preko tjedna (osim po prethodnom dogovoru) već samo vikendom tako da smo poljubili vrata.
Mi smo stigli do mjesta sastanka nešto ranije. Kako je noć prije u tom dijelu Slovenije (sjevero-istočni, ptujski kraj) bjesnila nekakva oluja, posljedice koje smo dobro vidjeli na putu do Dobrovnika, očekivali smo da ćemo ostatak ekipe čekati neko vrijeme. Međutim 'kasnili' su samo pola sata, taman toliko vremena da se odmorimo uz kavu.
Odmor uz jednu od bezbrojnih kava u Mađarskoj:
Popivši još jednom, prvu zajedničku, kavu, krenuli smo na 'pravi' put. Dosta smo žurili odnosno bili pod pritiskom da nekako brzo krenemo i dođemo na cilj čim prije jer je prognoza ta taj dan bila obilna kiša koja je dolazila sa zapada. Čak nas je i prodavač na benzinskoj u Dobrovniku upozorio da ćemo se lijepo namočiti ....
Ispalo je tako da smo cijeli dan bježali od tih kišnih i olujnih oblaka (na netu se vidjelo da donose obilje kiše, a u retrovizorima se vidlo da su jako crni!) i to jedna skupina sa juga a jedna sa zapada. No izgleda da smo išli istom brzinom kao o oblaci i, nekako nam se činilo, u istom smjeru (sjevero-istoka). Na kraju smo imali sreće te smo ih potpuno izbjegli ili bolje rečeno prestigli tako da smo u Györ došli suhi i po suhoj cesti. Tek kad smo se smjestili u hotel i krenuli u šetnju u stari dio grada na večeru u neki restoran, počela je sipiti neka kratkotrajna kišica.
Jedna od ulica u starom gradu:
Slikani uz kip Gabor Baross-a (u istoimenom hotelu - Baross - smo spavali):
Dvorište odnosno odvojeno parkiralište hotela Baross:
Nastavit će se ....
Vojo
