30 godina

Fazan

New member
30 GODINA

Je prošlo od tada. Imao sam 12 godina. Postao sam vlasnik motora, mog motora. A priča ide ovako:
Sa nekih 8-9 godina prvi puta sam ugledao strašnu mašinu parkiranu pred lokalnim seoskom krčmom, prišao sam i pogledao to čudo tehnike crvene boje, na njemu je pisalo MZ 250.  Ja i prijatelji nismo se mogli načuditi tako velikom motoru, do tada smo znali viđati male mopede tipa Puch, Tomos, ali nešto jače nije postojalo u našem selu, do tada. Ubrzo saznajemo da je vlasnik motora Boro, stari dečko sumnjive prošlosti, strah i trepet nama djeci zbog njegovog opakog izgleda; obrijana glava, tetovaža mrtvačke glave na ramenu, djevojka sirena na prsima i nekoliko brazgotina po tijelu i jedna na licu, navodno vratio se sa Golog otoka, i bio je u Legiji, mada tada nisam znao zašto to svi naglašavaju. U jednom trenu Boro izlazi iz krčme,  prilazi motoru, zajaše ga i pogleda oko sebe, ugleda nas klince koji smo gledali sa strahopoštovanjem čas njega čas motor. Tko se želi provoziti? Pitanje me je toliko iznenadilo, pogledam prijatelja a on gleda mene u čudu. Oba smo bili nijemi kao ribe. Bilo me strah, ne znam čega više, dali njega ili motora, ipak u jednom trenu kroz glavu mi proleti slika Ja i Boro na motoru, koja slika, ma sigurno će se pričati po cijelom selu, glavna senzacija a ja heroj među prijateljima!




Ja, izleti iz mojih usta, i tako Boro poveze mene kroz selo, koji doživljaj neopisivo, tada sam se kako to bajkeri žargonski kažu zarazio moto virusom. Motor, kako to moćno zvuči! Sanjao sam često kako se vozim na motoru, želja je postala opsesija! Roditelji, ni da čuju, smatrali su moju želju samo prolaznim hirom, ali došao je dan, dan kada sam postao ponosni vlasnik motora, imao sam 12 godina. Bio sam  sa roditeljima u posjeti kod djeda i bake, na tavanu štaglja naletio sam sasvim slučajno na zapušteni stari motor, bio je to Tomos Automatic T/TT.



Djed, čuvši za moju želju pokloni mi taj motor objasnivši mojim roditeljima, neka se dijete igra, ionako je neispravan i stoji na tavanu već desetak godina. Uzaludni su bili moji pokušaji da popravim motor, bio sam premlad, bez nekog tehničkog znanja, uspio sam ga detaljno rastaviti očistiti, ofarbati ramu, promijeniti gume i zračnice i sve što je moj skromni buđet mogao dozvoliti.
Saznao sam od djeda da je bio problem u karburatoru (rasplinjaču) kojeg nažalost nije ni bilo. Čak sam ocu skinuo rasplinjač sa motorne pile, naivno vjerujući da ču ga nekako pripasati na moj toliko željeni motor, ali uzalud, sada ni pila više nije radila, karburator je bio uništen u pokušajima pripasavanja istog. Ne moram ni spominjati očevu reakciju kada je saznao za moje mehaničarske izlete. Nakon toga nekoliko godina motor je ležao u garaži, sastavljen navrat nanos sa punom vrečom djelova koji su po mom mišljenju bili suvišni.

Sa svojih 16 godina naišao sam u selu kod jednog prijatelja u garaži na poni expres puch Austrijske proizvodnje, motor je bio u jadnom stanju ali sa ispravnom mašinom! Pitao sam prijatelja dali bi njegov otac htio prodati taj motor. Odgovor je stigao za nekoliko dana, vozi taj krš ionako smo ga planirali baciti. Mojoj sreći nije bilo kraja, ponovo sam počeo sastavljati motor, međutim sada sa prijateljem koji je imao isti takav motor i kojem je otac imao automehaničarsku radnju. Nakon nekoliko dana priključio nam se i njegov otac sa korisnim savjetima. Polako je nastajao novi motor sa ramom Tomosa koja je bila jača i masivnija i mašinom do Pucha koja je bila bolja od Tomosove. Problem sa pripasivanjem mašine na ramu riješio je prijateljev otac navarivanjem novih nosača. Napokon je došao i taj dan, probna vožnja, ja sam bio presretan motor je radio kao urica a što je bilo najbolje bio sam brži od prijatelja. Međutim sada su počeli problemi sa roditeljima i susjedima, kod kuče više nije bilo ni kapi benzina od motokultivatora, kosilice, to se redovito ulijevalo u moj motor, a susjede sam uznemirivao svakodnevnim popravcima u pokušaju da mi motor bude najbrži u ulici. Skinuo sam filter za zrak, odrezao auspuh i pričvrstio ofarbani probušeni lak za kosu, stavio deblje karike, pobrusio poklopac motora, da dobijem veču kompresiju, ugradio minijaturnu pumpu, koju sada ima svako sredstvo za čišćenje, a onda toga nije bilo, ukrao sam je majci koja ju je nabavila u Austriji a služila je za ovlaživanje veša kod peglanja. Sigurno se pitate čemu je služila, e ovako: služila je za direktno ubrizgavanje etilnog alkohola u rasplinjač i to u posudu gdje je u originalu bio filter za zrak. Rezultat: bio sam najbrži od svih prijatelja. Bilo je dovoljno u punoj brzini jednom do dva puta ubrizgati alkohol pa da motor poleti. Posljedica: motor se pregrijavao nakon nekoliko uzastopnih ubrizgavanja i do tolike mjere da je počeo trokirati, nažalost mašina nije izdržala, otišli su ležajevi na radilici. Idući motor koji sam kupio bio je Tomos APN-6S.




APN-ac nije baš bio u odličnom stanju, bio je star desetak godina i mašina mu je bila loša, imao je ugrađenu 5 brzinu, ali nažalost funkcionirala je samo kada sam imao vjetar u leđa i na nizbrdici, mašina se stalno kvarila, više sam ga popravljao nego što sam se vozio, obavezna oprema bila je torba sa alatom na svakoj malo dužoj vožnji. U godinu dana bio sam više razočaran nego zadovoljan sa tim motorom. Sve se promijenilo kada sam kupio jedan karambolirani APN 6 sa izvrsnom mašinom. Nakon promjene mašine moj stari APN 6-S dobio je novu snagu, postao je pouzdan i dobar motorčić za svakodnevnu upotrebu. Tada je sve stalo, u moj život je uplovila moja nova ljubav, moja supruga, došla su djeca a sa njima i obaveze. Moja ljubav prema motorima prividno je nestala, kao da sam zaboravio da oni uopće i postoje, uslijed mnogih životnih problema, nisam ih ni primjećivao. Posao, posao i samo posao, gradnja kuće krediti, auto i sve što je trebalo priskrbiti da moja obitelj ima pristojan život potisnuli su moju ljubav prema motorima u neki daleki kutak moga srca. Godine su prolazile prebrzo, postajao sam sve stariji i sa sjetom sam počeo ponovno primjećivati motore i motoriste. Tada se dogodio veliki preokret, pokraj poduzeća u kojem sam radio otvorila se prodavaonica motora, YAMAHA centar. Svaki odlazak i dolazak na posao oduzimao mi je barem 5 minuta stajanja kraj izloga. Ljubav se vratila na velika vrata. Tada je pala odluka, sad ili nikad! Ušao sam u prodavaonicu i počeo sam se aktivno zanimati za uvjete prodaje. Pažljivo sam proučavao modele karakteristike, uspoređivao modele na internetu, učlanio se na www.motori.hr portal. Moram napomenuti da sam se sprijateljio sa trgovcem u Yamaha centru i da je ta činjenica uvjetovala kupnju Yamahe. Vjerujem da je sudbina odredila marku motora jer da se otvorio Honda centar ili bilo koji drugi centar ja bi danas vozio neki drugi motor. Moja je supruga dosada tvrdila da me je uhvatila kriza srednjih godina i da je to samo prolazni hir. Međutim kada je pročitala ovaj tekst, shvatila je da neke stvari o meni nije znala, iako je bila uvjerena da me dobro poznaje. Prestala su zajedljiva predbacivanja kako sam podjetinjio, da sam željan dokazivanja kao neki pubertetlija, naprotiv prihvatila je sasvim dobro moju metalnu ljubavnicu uz pokoji ljubomorni ispad tipa: mogao bi i mene malo više paziti i maziti kao nju tvoju YAMAHU!



 
Hehe lipo srocena pricica!  :mrgreen:  (y)
 
''sudbinu ''ti je  ipak odredija istetovirani Boro,e sad ti njega provozaj po mistu,lipo napisano,a za nas su ipak ti mali tomosi ili puchovi bili sudbonosni. (y)
 
kruns said:
2fazan: jel znaš što je s tim borom sad?

Nažalost ne, u tom selu sam živio do svoje 14-te godine, onda smo se preselili u drugo mjesto,  ali davno je to bilo, kao što naslov priče kaže......

Par puta sam se provezao tim selom u nadi da ču pronači nekog poznatog, ali nažalost to je sada sasvim neko drugo selo i neki drugi ljudi.
 
Malo kasnim s čitanjem, ali svaka čast, super priča!  (y) (y)
 
Jako lijepa priča  (y)
Tako ti je sa većinom nas ovdje....