HAL
New member
4. dan: Turska – Turska (jug)
OPET neprospavana noć! Mislim da nikad nisam spavao na takvoj hladnoći.
Spavali smo u termopodstavi iz moto opreme, no svejedno je bilo poprilično zima. Nismo dugo spavali, nego smo kao gušteri izašli na prvo sunce da se ugrijemo.
Slijedi klasika: spremanje stvari, kuhanje juhice i dalje na put.
Kratka vožnja i dolazimo po Kapadokya-e. Stajem na metar do deve i promatram je 3 minute. Ni trepnula, ni udahnula...hm...očito lik naplaćuje slikanje s prepariranom devom. Ili sam bar tako mislio dok nisam sišao s motora, a deva se počela micat! E, pa ona ipak nije preparirana! OK, preparkiravam motor. Dolazi autobus Japanaca, koji su odmah uočili grb na tablici i shvatili odakle smo. Nakon toga je slijedilo slikanje uz naše motore. Druga je zanimljivost ta, da u tim nastambama još netko živi!! Ili je netko samo iz šale oprao tamo robu i stavio da se suši na štriku!? Ali ipak mislim da je ovo prvo u pitanju. Zasad smo napravili oko 2500 km, ali smo napokon nešto pogledali!! Jeej...
Krećemo dalje. Tursku zasad cijelo vrijeme prolazimo vozeći autoputom, tako da kilometri idu prilično brzo. Ulazim i u neki ritam vožnje, koji opisan ukratko izgleda ovako: prvih pola sata vožnje sasvim je ok, sljedećih sat vremena ne mogu naći poziciju u kojoj bi mi bilo imalo ugodno, a nakon toga mi dupe utrne tako da mogu voziti do kraja dana bez problema.
Prolazimo kroz seriju tunela. Svakim izlaskom iz tunela vani je sve toplije i toplije. Točno se osjeti kako putujemo prema jugu. Nakon izlaska iz zadnjeg tunela, vani je bar 10 stupnjeva toplije nego je bilo prije nekoliko sati vožnje i nekoliko stotina kilometara sjevernije. Stajemo na parkingu odmah pored kamiona u hladu. No, to nije dugo trajalo jer je vozač upalio kamion i otišao, a nas ostavio na suncu. Poguramo motore iza drugog kamiona , ali nakon nekoliko minuta događa se isto. Shvatili smo da je to znak da nastavimo put.
Stajemo na benzinskoj i napokon pristajemo na čaj kojim nas nude cijelim putem otkad smo ušli u Tursku. Koja pogreška!?! Šteta što nismo ranije pristali na čaj. Jer je baš fini. Pije se iz malih, staklenih čašica koje izgledaju kao mini-vrč za vino. Nije riječ o deformaciji nastaloj zbog opetovanog ispijanja vrča vina, nego stvarno tako izgledaju.
Upućuju nas na hotel nešto niže uz cestu. Paše nam smještaj hotela jer je blizu granice, pa ujutro možemo brzo doći do nje i napokon ući u Siriju. (H)Otel nije bogzna čemu. Ali je bar smještaj i ima „tuš“. Navodnici nisu slučajno tu. Teško je taj „tuš“ nazvati pravim tušem, s obzirom da nema nikakvog odijeljenog dijela koji bi označavao prostor tuša. Tuš je postavljen odmah do školjke, tako da stvarno ne postoji nikakva zapreka da se tuširate dok sjedite na wc školjci. Jako zanimljiv koncept, prava japanska inovativnost! A ima čak i wc papira!
Umorni smo, pa smo pristali na prvu cijenu koju je gazda rekao. Naravno da kasnije shvaćamo da nas je fino „zavaljao“. Tražili smo račun, a gazda sav pocrvenio. Kako sad račun...pa čemu...pa dajte vi napišite na komad papira koliko ste sve platili, a ja ću vam staviti žig i potpis na to. Dobro, sad znamo za ubuduće. Ustvari, hotel i nije tolko loš, ako ga uspoređuješ sa šatorom. Jer ima net, klimu, tuš...što ćeš više? Možda večeru? Pa to je priča za sebe. Nema pisani meni, nego ima meso. I salatu. A to ispada da su komadi piletine nabijeni na štapić, s tim da su neki ustvari smo komadi kostiju i nema baš nešto mesa na njima. Istovremeno prestrašno i presmiješno. Ah, i to su čari puta.
OPET neprospavana noć! Mislim da nikad nisam spavao na takvoj hladnoći.
Spavali smo u termopodstavi iz moto opreme, no svejedno je bilo poprilično zima. Nismo dugo spavali, nego smo kao gušteri izašli na prvo sunce da se ugrijemo.
Slijedi klasika: spremanje stvari, kuhanje juhice i dalje na put.
Kratka vožnja i dolazimo po Kapadokya-e. Stajem na metar do deve i promatram je 3 minute. Ni trepnula, ni udahnula...hm...očito lik naplaćuje slikanje s prepariranom devom. Ili sam bar tako mislio dok nisam sišao s motora, a deva se počela micat! E, pa ona ipak nije preparirana! OK, preparkiravam motor. Dolazi autobus Japanaca, koji su odmah uočili grb na tablici i shvatili odakle smo. Nakon toga je slijedilo slikanje uz naše motore. Druga je zanimljivost ta, da u tim nastambama još netko živi!! Ili je netko samo iz šale oprao tamo robu i stavio da se suši na štriku!? Ali ipak mislim da je ovo prvo u pitanju. Zasad smo napravili oko 2500 km, ali smo napokon nešto pogledali!! Jeej...
Krećemo dalje. Tursku zasad cijelo vrijeme prolazimo vozeći autoputom, tako da kilometri idu prilično brzo. Ulazim i u neki ritam vožnje, koji opisan ukratko izgleda ovako: prvih pola sata vožnje sasvim je ok, sljedećih sat vremena ne mogu naći poziciju u kojoj bi mi bilo imalo ugodno, a nakon toga mi dupe utrne tako da mogu voziti do kraja dana bez problema.
Prolazimo kroz seriju tunela. Svakim izlaskom iz tunela vani je sve toplije i toplije. Točno se osjeti kako putujemo prema jugu. Nakon izlaska iz zadnjeg tunela, vani je bar 10 stupnjeva toplije nego je bilo prije nekoliko sati vožnje i nekoliko stotina kilometara sjevernije. Stajemo na parkingu odmah pored kamiona u hladu. No, to nije dugo trajalo jer je vozač upalio kamion i otišao, a nas ostavio na suncu. Poguramo motore iza drugog kamiona , ali nakon nekoliko minuta događa se isto. Shvatili smo da je to znak da nastavimo put.
Stajemo na benzinskoj i napokon pristajemo na čaj kojim nas nude cijelim putem otkad smo ušli u Tursku. Koja pogreška!?! Šteta što nismo ranije pristali na čaj. Jer je baš fini. Pije se iz malih, staklenih čašica koje izgledaju kao mini-vrč za vino. Nije riječ o deformaciji nastaloj zbog opetovanog ispijanja vrča vina, nego stvarno tako izgledaju.
Upućuju nas na hotel nešto niže uz cestu. Paše nam smještaj hotela jer je blizu granice, pa ujutro možemo brzo doći do nje i napokon ući u Siriju. (H)Otel nije bogzna čemu. Ali je bar smještaj i ima „tuš“. Navodnici nisu slučajno tu. Teško je taj „tuš“ nazvati pravim tušem, s obzirom da nema nikakvog odijeljenog dijela koji bi označavao prostor tuša. Tuš je postavljen odmah do školjke, tako da stvarno ne postoji nikakva zapreka da se tuširate dok sjedite na wc školjci. Jako zanimljiv koncept, prava japanska inovativnost! A ima čak i wc papira!
Umorni smo, pa smo pristali na prvu cijenu koju je gazda rekao. Naravno da kasnije shvaćamo da nas je fino „zavaljao“. Tražili smo račun, a gazda sav pocrvenio. Kako sad račun...pa čemu...pa dajte vi napišite na komad papira koliko ste sve platili, a ja ću vam staviti žig i potpis na to. Dobro, sad znamo za ubuduće. Ustvari, hotel i nije tolko loš, ako ga uspoređuješ sa šatorom. Jer ima net, klimu, tuš...što ćeš više? Možda večeru? Pa to je priča za sebe. Nema pisani meni, nego ima meso. I salatu. A to ispada da su komadi piletine nabijeni na štapić, s tim da su neki ustvari smo komadi kostiju i nema baš nešto mesa na njima. Istovremeno prestrašno i presmiješno. Ah, i to su čari puta.