Zrile
Active member
evo jos jedne price... 
nije bas dorađena... :misli:
Kazaljka je pokazivala rezervu.
- Moram po benzin. - pomislila je i nedugo potom ispred nje se ukaže znak za benzinsku pumpu.
Skrenula je i zaustavila motor ispred jednog od dva jedina spremnika koja su se tu nalazila.
Pumpa je bila jedna od onih Ininih na koju je ocito rukovodstvo zaboravilo pri raspodijeli novca za nove investicije, neprivlačna kakva je, definitivno nije bila od onih gdje se zaustaviš čak i ako ti ne treba gorivo i nisi umoran da odmoriš.
Vani je vec odavno pao mrak i po vremenu se blizila ponoc. Slabo osvjetljenje i hladnoca ju nisu pretjerano privlacili, ali goriva nije bilo i morala je stat. Hladnoća ocito nije privlačila ni prodavača čija se kapica kroz zamagljeno i prljavo staklo lagano nazirala iza pulta.
- Mozda spava. Mogla bih natocit i zbrisat. I tak nema nigdje nikog. - promrmljala je sebi u bradu, al ipak odlucila uci, nakon sto zavrsi sa tankiranjem. Kacigu nije skidala. Ipak je bilo prehladno.
Vrata su zazvonila dok ih je otvarala i kad je usla, malo je ustuknula. Koliko god je vanjski izgled odavao derutnu i zaboravljenu stanicu, iznutra se, iako malen, prostor ucinio besprijekornim. Cisto i uredno, sa lijepo poslozenim stvarima na nekoliko polica. Sve se doimalo novo. Preletila je pogledom preko police sa DVDima - Crvenkapica, Nemo, Ledeno doba te par romanticnih komedija.
Kapica se pomakla. Prodavac se dignuo sa stolca i hrapavim se glasom, par puta se zakasljajuci, poceo ispricavat za svoj san.
- Kasno je, znate, a tu se rijetko tko zaustavi –
- Sve je u redu. – isti je cas zazalila zbog pomisli da zbrise sa pumpe.
Prodavac je stvarno bio ljubazan mladic, pa cak i zgodan.
Nekako joj se nije dalo van na hladnocu a i zbog ugodne atmosfere ostala je nakratko i malo popricala sa ljubaznim i dragim covjekom.
- Moram krenut, kasno je, a do Zagreba je jos dug put. Mozda se jos i vidimo koji put, nikad se ne zna.-
Nije ni bila svjesna koliko je bila u pravu.
Ubrzo se našla opet na hladnoci. Sjela je na motor i krenula. Stvarno je jos dosta bilo do Zagreba, s obzirom da je bio 2.mjesec a nije prošlo dugo da je krenula iz S.Broda kad je ustanovila da je na rezervi sa benzinom.
Prijatelj ju je dugo nagovarao da ga posjeti.
– Moras doc malo do nas da vidis kako je lijepo. –
Na kraju je odlucila napravit izlet, iako je bila zima i ceste su mjestimice bile zaledjene. Nije ju bilo strah, samo joj je majka sa par zabrinutih komentara ostavila gorak okus pri polasku.
Brzo se rijesila negativnih osjecaja i nakon 2 sata se vec setala sa prijateljima uz Savu. Dan je brzo prosao, vecer jos brze pokucala na vrata i nije se ni snasla a vec je bilo kasno.
Nije vozila brzo. Koncentrirala se na cestu. Iako toplo obucena leden zrak joj je sibao tijelo i osjecala ga je itekako.
Neki neugodan osjecaj ju je sve vise i vise obuzimao.
Pitala se zasto, jer nije joj prvi put bilo da putuje sama po mraku i po zimi. Prosle zime je bila u Grazu, isla je po novu kacigu, pa posjetila par frendova koji gore studiraju i malo pomalo opet se nasla u mraku sama na autocesti. Kad je dosla na granicu – kilometarska kolona veselih skijasa na povratku iz Austrije i Francuske. Italija nije bila „in“ te godine.
Cijelodnevni izlet i hladnoca ucinili su svoje i pocela je osjecat umor.
- Samo mi to jos treba. – pomislila je i odlucila da se
malo zabavlja brojeci kilometre uz autocestu. To je mnogo puta znala radit dok bi se vozila dosadnim autocestama. Pa bi malo mnozila i zbrajala, ovisno kojom brzinom ide i probala pogadjat koliko joj vremena treba do sljedeceg znaka.
Trnci neugode su joj prolazili tijelom, pa se malo smirivala pjevusenjem, ali je shvatila da ni to nece puno pomoc.
- 63km jos, dobro je, brzo cemo to – tjesila se.
Umor je bivao sve veci a neugodan osjecaj je dostizao svoj vrhunac kada je ponovo bacila pogled na zelenu plocicu pored ceste. Sledila se, ali ne od hladnoce, ovaj put od uzasa.
U prvu sekundu je pomislila da od umora vise ne vidi dobro. Usporila je i stala. Odjednom je shvatila da je sama, da nije vidjela niti jedan automobil u zadnjih pola sata. Pokusala se smirit i jos jednom je pogledala zelenu plocu, vise nije bilo sumnje. Farovi motora su jasno pokazivali 3znamenkasti broj 162.
- Kako je to moguce? – u glavi je pokusala doc do bilo kakvog objasnjenja.
- Ne, nisam luda. Ovo je nemoguce. – i dalje se pokusavala
sabrat, ali ju je zdrav razum polako napustao. Bila je toga svjesna i zadnjim snagama se pribrala, sjela na motor i krenula.
Pogledala je na komande i sljedeci sok ju je skoro bacio u ocaj.
Kazaljka je pokazivala rezervu.
Pokusala se pribrat jos jednom i probat sjetit na kojem je kilometru bila benzinska pumpa.
Cijelo vrijeme je stiskala gas, ali vise nije brinula za ledenu cestu. Okolinu nije mogla raspoznat. Da li je tuda vec prosla, tko to zna, oko nje se nije nista naziralo. Samo sablasni obrisi necega sto je podsjecalo na drvece, njoj vise nista nije imalo smisla.
- Ako u ovoj suludoj situaciji ima bar imalo logike sad bi trebala naici na pumpu – nije joj ni proslo kroz glavu a veliki plavi znak joj se pojavio pred ocima.
Ugledala ju je u daljini i pocela usporavat. Cinilo joj se da je da nesto ne stima. I dalje je to bila ona ista derutna Inina pumpa, ali nesto je bilo drugacije. Ne, to nije Inina pumpa. Pise OMV.
- Dala bih se kladit da sam prosli put bila na Ininoj pumpi -
Zaustavila se pored spremnika i bacila pogled kroz staklo. Ucinilo joj se nekako cisce.
Iako je ovdje bila pred sat vremena i s obzirom na suludu situaciju u kojoj se nalazila jedino sto joj je palo napamet da je onaj ljubazan covjek oprao stakla.
- Ali zasto bi to ucinio? – nekako joj je sve postalo moguce.
Kapica je mirovala.
Natocila je benzin i malo bolje pogledala oko sebe, sve je djelovalo urednije i cisce.
Odlucila je platit i otic, nece se prevec zadrzat. Sad kad je stajala tu na hladnoci, nekako joj se cinilo da je mozda ipak sve umislila. Sanjala. Tko zna.
Otvorila je vrata, umjesto zvonca cula se skripa.
Kapica se pomakla i s uzasom u ocima gledala je covjeka koji nimalo nije licio na onog ljubaznog i zgodnog mladica.
- Sto mu se dogodilo? -
Izuzetno ruzan i dlakav muskarac poceo se bezobrazno cerekat odmjeravajuci je od glave do pete.
Na pultu vise nije bilo crtica, samo naslovi koji su ostavljali dojam teske pornografije.
Drhtavim rukama pruzala je novac i u isti cas je jedna dlakava i debela posegnula za njom. Vrisnula je i istrcala napolje. U glavi joj je odjekivao grozomoran smijeh odvratnog covjeka dok je pritiskala gas i jurila prema izlazu na autocestu.
Jurila je najbrze sto je mogla. Istom brzinom su joj se vrtile misli po glavi, al niti jednu nije mogla zaustavit, pozabavit se njome. Jednostavno nije nista vise imalo smisla.
Morala je doc do 63 kilometra sto prije, onda ce znat istinu.
Mozda je sanjala, mozda se ono nije dogodilo, tada bi sve imalo smisla.
nije bas dorađena... :misli:
63 KM
Kazaljka je pokazivala rezervu.
- Moram po benzin. - pomislila je i nedugo potom ispred nje se ukaže znak za benzinsku pumpu.
Skrenula je i zaustavila motor ispred jednog od dva jedina spremnika koja su se tu nalazila.
Pumpa je bila jedna od onih Ininih na koju je ocito rukovodstvo zaboravilo pri raspodijeli novca za nove investicije, neprivlačna kakva je, definitivno nije bila od onih gdje se zaustaviš čak i ako ti ne treba gorivo i nisi umoran da odmoriš.
Vani je vec odavno pao mrak i po vremenu se blizila ponoc. Slabo osvjetljenje i hladnoca ju nisu pretjerano privlacili, ali goriva nije bilo i morala je stat. Hladnoća ocito nije privlačila ni prodavača čija se kapica kroz zamagljeno i prljavo staklo lagano nazirala iza pulta.
- Mozda spava. Mogla bih natocit i zbrisat. I tak nema nigdje nikog. - promrmljala je sebi u bradu, al ipak odlucila uci, nakon sto zavrsi sa tankiranjem. Kacigu nije skidala. Ipak je bilo prehladno.
Vrata su zazvonila dok ih je otvarala i kad je usla, malo je ustuknula. Koliko god je vanjski izgled odavao derutnu i zaboravljenu stanicu, iznutra se, iako malen, prostor ucinio besprijekornim. Cisto i uredno, sa lijepo poslozenim stvarima na nekoliko polica. Sve se doimalo novo. Preletila je pogledom preko police sa DVDima - Crvenkapica, Nemo, Ledeno doba te par romanticnih komedija.
Kapica se pomakla. Prodavac se dignuo sa stolca i hrapavim se glasom, par puta se zakasljajuci, poceo ispricavat za svoj san.
- Kasno je, znate, a tu se rijetko tko zaustavi –
- Sve je u redu. – isti je cas zazalila zbog pomisli da zbrise sa pumpe.
Prodavac je stvarno bio ljubazan mladic, pa cak i zgodan.
Nekako joj se nije dalo van na hladnocu a i zbog ugodne atmosfere ostala je nakratko i malo popricala sa ljubaznim i dragim covjekom.
- Moram krenut, kasno je, a do Zagreba je jos dug put. Mozda se jos i vidimo koji put, nikad se ne zna.-
Nije ni bila svjesna koliko je bila u pravu.
Ubrzo se našla opet na hladnoci. Sjela je na motor i krenula. Stvarno je jos dosta bilo do Zagreba, s obzirom da je bio 2.mjesec a nije prošlo dugo da je krenula iz S.Broda kad je ustanovila da je na rezervi sa benzinom.
Prijatelj ju je dugo nagovarao da ga posjeti.
– Moras doc malo do nas da vidis kako je lijepo. –
Na kraju je odlucila napravit izlet, iako je bila zima i ceste su mjestimice bile zaledjene. Nije ju bilo strah, samo joj je majka sa par zabrinutih komentara ostavila gorak okus pri polasku.
Brzo se rijesila negativnih osjecaja i nakon 2 sata se vec setala sa prijateljima uz Savu. Dan je brzo prosao, vecer jos brze pokucala na vrata i nije se ni snasla a vec je bilo kasno.
Nije vozila brzo. Koncentrirala se na cestu. Iako toplo obucena leden zrak joj je sibao tijelo i osjecala ga je itekako.
Neki neugodan osjecaj ju je sve vise i vise obuzimao.
Pitala se zasto, jer nije joj prvi put bilo da putuje sama po mraku i po zimi. Prosle zime je bila u Grazu, isla je po novu kacigu, pa posjetila par frendova koji gore studiraju i malo pomalo opet se nasla u mraku sama na autocesti. Kad je dosla na granicu – kilometarska kolona veselih skijasa na povratku iz Austrije i Francuske. Italija nije bila „in“ te godine.
Cijelodnevni izlet i hladnoca ucinili su svoje i pocela je osjecat umor.
- Samo mi to jos treba. – pomislila je i odlucila da se
malo zabavlja brojeci kilometre uz autocestu. To je mnogo puta znala radit dok bi se vozila dosadnim autocestama. Pa bi malo mnozila i zbrajala, ovisno kojom brzinom ide i probala pogadjat koliko joj vremena treba do sljedeceg znaka.
Trnci neugode su joj prolazili tijelom, pa se malo smirivala pjevusenjem, ali je shvatila da ni to nece puno pomoc.
- 63km jos, dobro je, brzo cemo to – tjesila se.
Umor je bivao sve veci a neugodan osjecaj je dostizao svoj vrhunac kada je ponovo bacila pogled na zelenu plocicu pored ceste. Sledila se, ali ne od hladnoce, ovaj put od uzasa.
U prvu sekundu je pomislila da od umora vise ne vidi dobro. Usporila je i stala. Odjednom je shvatila da je sama, da nije vidjela niti jedan automobil u zadnjih pola sata. Pokusala se smirit i jos jednom je pogledala zelenu plocu, vise nije bilo sumnje. Farovi motora su jasno pokazivali 3znamenkasti broj 162.
- Kako je to moguce? – u glavi je pokusala doc do bilo kakvog objasnjenja.
- Ne, nisam luda. Ovo je nemoguce. – i dalje se pokusavala
sabrat, ali ju je zdrav razum polako napustao. Bila je toga svjesna i zadnjim snagama se pribrala, sjela na motor i krenula.
Pogledala je na komande i sljedeci sok ju je skoro bacio u ocaj.
Kazaljka je pokazivala rezervu.
Pokusala se pribrat jos jednom i probat sjetit na kojem je kilometru bila benzinska pumpa.
Cijelo vrijeme je stiskala gas, ali vise nije brinula za ledenu cestu. Okolinu nije mogla raspoznat. Da li je tuda vec prosla, tko to zna, oko nje se nije nista naziralo. Samo sablasni obrisi necega sto je podsjecalo na drvece, njoj vise nista nije imalo smisla.
- Ako u ovoj suludoj situaciji ima bar imalo logike sad bi trebala naici na pumpu – nije joj ni proslo kroz glavu a veliki plavi znak joj se pojavio pred ocima.
Ugledala ju je u daljini i pocela usporavat. Cinilo joj se da je da nesto ne stima. I dalje je to bila ona ista derutna Inina pumpa, ali nesto je bilo drugacije. Ne, to nije Inina pumpa. Pise OMV.
- Dala bih se kladit da sam prosli put bila na Ininoj pumpi -
Zaustavila se pored spremnika i bacila pogled kroz staklo. Ucinilo joj se nekako cisce.
Iako je ovdje bila pred sat vremena i s obzirom na suludu situaciju u kojoj se nalazila jedino sto joj je palo napamet da je onaj ljubazan covjek oprao stakla.
- Ali zasto bi to ucinio? – nekako joj je sve postalo moguce.
Kapica je mirovala.
Natocila je benzin i malo bolje pogledala oko sebe, sve je djelovalo urednije i cisce.
Odlucila je platit i otic, nece se prevec zadrzat. Sad kad je stajala tu na hladnoci, nekako joj se cinilo da je mozda ipak sve umislila. Sanjala. Tko zna.
Otvorila je vrata, umjesto zvonca cula se skripa.
Kapica se pomakla i s uzasom u ocima gledala je covjeka koji nimalo nije licio na onog ljubaznog i zgodnog mladica.
- Sto mu se dogodilo? -
Izuzetno ruzan i dlakav muskarac poceo se bezobrazno cerekat odmjeravajuci je od glave do pete.
Na pultu vise nije bilo crtica, samo naslovi koji su ostavljali dojam teske pornografije.
Drhtavim rukama pruzala je novac i u isti cas je jedna dlakava i debela posegnula za njom. Vrisnula je i istrcala napolje. U glavi joj je odjekivao grozomoran smijeh odvratnog covjeka dok je pritiskala gas i jurila prema izlazu na autocestu.
Jurila je najbrze sto je mogla. Istom brzinom su joj se vrtile misli po glavi, al niti jednu nije mogla zaustavit, pozabavit se njome. Jednostavno nije nista vise imalo smisla.
Morala je doc do 63 kilometra sto prije, onda ce znat istinu.
Mozda je sanjala, mozda se ono nije dogodilo, tada bi sve imalo smisla.
~ to be continued ~
