Albanija...usporeno

Back
clox

clox

Well-known member
Znate li čemu služi okovani dio na prstima enduro čizme?
Čuva čizmu prilikom jutarnjeg buđenja dječice.


Seniorska ekipa odlučila je posjetiti Albaniju. Ideju je dao LB, koji je to i odradio sa ekipom Trešnjevačkih mališana i vanjskih promatrača.
Mi smo u startu odbili prihvatiti njihov luđački tempo i odlučili to napraviti kao stari bik iz priče o starom i mladom....
Osnovnoj ekipi (Nives, Žuti, Miromax i Clox) pridružuju se dječica (Tamara i Željko).

Žuti
Tehnički on je vođa. U praksi najbolje funkcionira u tandemu s Miromaxom.
Sklon je demokraciji, ali ukinut će je u trenutku kad misli da je to potrebno.
Vrhunski se u vožnji služi ĐiPiEsom. Kad bi još imao retrovizore, točno bi znao da li ga tko slijedi.
Vozi LC4 Adventure. Motor nema retrovizore, auspuh ubija uši, trese k'o motokultivator, ali se i dalje vodi kao rasan stroj.








Miromax
Čovjek kojem je sve OK. Zaokružuje ekipu koja vodi, bilo da na kraju kolone skuplja otpadnike, bilo da Žutom spašava život pred kamionom koji ga pokušava pogoditi odostraga.
Poliglot. Prvi je progovorio Albanski, barem mislim da je. Komercijalist. Stalan član tima za pregovore o popustima.
Vozi najmoćniju pilu u društvu. Jedina mana mu je što se jako grije.I što je narančast.








Tamara
Jedan od dva službena fotografa. Balon punjen helijem. Ne zna što je dvije minute. Kroničar društva.
Ruka joj se ne trese niti pri 80 na makadamu dok snima malo žešću vožnju.
Vozi DRZa. Motor je super, samo što svaki drugi dan bljucne deci vode. Ili pišne benzina. Bitan konstruktivan materijal motora je drvo.








Željko
On je razlog zašto balon punjen helijem ne odleti.
Jedini čovjek koji pogoni 4t motor sa CDI-om 2t skutera.
Stabilan i ne bi mu se moglo ništa prigovoriti da mu motor hoće preko 80.
Vozi hibrid. Pri tom ne mislim išta vezano uz struju. Performanse motora bitno rastu nakon čišćenja filtera zraka. Kako je KTM napredna marka, umjesto drva koristi se aluminijskom stolarijom.








Nives
Drugi službeni fotograf, zadužen za statične scene.
Stalni član komisije za sobe i mokre čvorove.
Svaku večer joj je zima. Rođeni diplomat.
Vozi malog Dominatora. Troši ko Zippo. Ponosno nosi oznake sa policijskog očevida. Betonsko željezo je konstruktivan element motora. To je tehnološki između aluminija i drva.








Clox
Smijenjeni vođa. Zbog toga stalno nešto grinta.
Nives i Miromax ga donekle drže upotrebljivim.
Modni mačak. Odjeću pažljivo usklađuje s bojom motora.
Vozi Tenerku koja je prošle godine trebala na generalku. Nakon Albanije dobila je šansu još godinu dana. Opet betonsko željezo straga.






 
Pripreme su važan dio puta.
Pri tome ne mislim samo na mijenjanje ulja u motoru i montiranje upotrebljivih guma.
Treba okvirno odrediti ciljeve i napuniti GPS korisnim podacima.
Neki put je korisno sjetiti se sitnica.




 
Nismo svi odradili identičnu rutu. Nives i Clox vozili su iz Zagreba do Žabljaka. Tamo su sreli dječicu koja su dojahala iz Trogira.
Za to vrijeme vođe prixom vuku motore do Kotora i tamo spavaju.
Sutradan se srećemo kod Gusinja, obilazimo Alipašine izvore i ulazimo u Albaniju.

Brojke u nastavku odnose se na Nives i Cloxa.

Trajanje puta: 9 dana i osam noći
Prijeđeni put: oko 2900km
Od toga makadama: oko 250km
Potrošeno (2 osobe i dva motora): 750EUR (315EUR benzin, 210 spavanje 195 hrana, piće i suveniri, 20EUR ulje i sprej za lanac, 10EUR konzerve za put)
Prosječna potrošnja benzina (Tenerka+Dominator): 8l/100km
Prosječna potrošnja ulja (Tenerka+Dominator): 8dl/3000km + 1dl kad je ponestalo spreja za lanac

Kvarovi (cijela ekipa): 2 probušene zračnice i 3 puknute vezice
To bi bila jedna zračnica na 750km makadama.
Oba puta uzrok je čavao.

 
22.08.2014. uvodni dan
Tamara i Željko iz Splita dolaze u Žabljak. Nives i Clox iz Zagreba. Žuti i Miromax u Kotoru, stigli u autu i vuku motore prixom.
Putanja Nives i Clox 615km
Išli smo preko Bihaća, putem AVNOJa (tako su mi rekli da se zove).
Vožnja kroz relativno pustu srednju Bosnu me veselila. Negdje oko Travnika počinje gužva i zapravo mi je drago da smo otišli na autoput prema Sarajevu.
Prilaz Šćepan polju, vožnja uz Pivu i penjanje preko Trse i Durmitora uzela nam je puno više vremena od planiranog. Budući da se ni dječica nisu žurila,
uspjeli smo večerati negdje oko 23h, taman u vrijeme zatvaranja restorana. Privatni smještaj našli smo za 3 minute (10EUR po osobi, bez doručka).
Fino je hladnjikavo, taman za dobro se naspavati poslije odvaljenog puta.
Eh da, kad mi je BH policajac na izlazu zatražio papire od motora, otkrio sam da je voda prodrla u probušenu vrečicu i uništila domaću policu osiguranja, te dosta oštetila prometnu i slijepila zelenu kartu.
Sa BH policajcem sam još lako izašao na kraj, samo je gadljivo (s dva prsta) vratio papire. CG policajac bio je dosta skeptičniji, te sam morao koristiti hipnozu da ga uvjerim da su papiri u redu.
A on je nešto stenjao, gunđao i cc-ao.














 
23.08.2014. Okupljanje cijele ekipe
Žabljak-Kolašin-Gusinje (sastanak s a Žutim i Miromaxom), Alipašini izvori-granica-makadamom Selce-Tamare...Shkoder
Putanja Nives, Tamara, Željko i Clox 256km. Vođe isto tu negdje.
Malo smo kasnili u polasku, malo zbog naslikavanja, najviše zbog uskog i zavojitog puta. Fala Bogu, vođe isto kasne.
Alipašine izvore smo obišli vrlo brzo. Na CG granici su ljubazni, ali svaki motor unose u sustav, pa je stvar potrajala.
Slično je na ALB granici. Albanci su oduševeljeni Tamarinom kosom, piaju je li 'original'. I imenom, za par kilometara čeka nas istoimeno selo.
Nakon odmora idemo na vrlo interesantan makadam. Cijelim putem sretali smo Francuze u terencima. I naravno, jednu stodvajstčetvorku.
Planirano je doći do Tetha i tamo spavati, ali smo se brzo usuglasili da smo preumorni. Spavamo na ulazu u Shkoder, isti hotel kao i Trešnjevački mališani.
Sobe solidne, madraci premekani, WC neočišćen, hrana vrhunska, konobar ljubazan.
Talentirani pojedinci brzo usvajaju cijele lekcije Albanskog jezika.
Ja nisam taj. Ajde, falji mendelji, kvatro, mir, kačkavalj,... par ključnih riječi mi je ostalo.
Hm, kačkavalj. Vidim da mi je hrana na pameti.


















 
Hrana je vrhunska, gotovo svagdje. Moram napomenuti da sam se bojao janjetine za doručak, ručak i večeru.
Ispalo je da smo dobili janjetinu samo za večeru u Valboni. I to vrhunsku. Onda sam od muke još naručio i u Trsi (CG). Niti ta nije bila loša.
Inače kad smo je tražili uglavnom nije bilo.
Kako god, večere su uglavnom bile obilne mesne, sa prilozima i salatama. Do 10 EUR. Nives i ja jedva bi pojeli jednu porciju.
Doručci gotovo uvijek imaju jaja (kuhana, na oko ili kajgana). Uz to neki narezak, puter, pekmez, med, paradajz, masline, sok,...
I sir! Kačkavalj!
Sir je obavezan uz svako jelo. Najčešće je to nešto poput Fete, ali ide i u smjeru Parmezana. Što god smo probali, dobro je.
Pilo se najčešće pivo. Tirana je odlično pivo, ali ga nema uz Makedonsku i Grčku granicu gdje preferiraju Skopsko ili Amstel.
Skopsko je također dobro, Amstel mi se nije pretjerano svidio. Malo sjevernije pije se Nikšićko. Čemu trošiti riječi?
Naravno, kad smo otkrili da se Skender može u lokalnoj birtiji popiti već za 2.5Kn, odali smo se i tom poroku. Molim, isključivo nakon parkiranja motora na noćni počinak.
Ne mogu ne spomenuti kiselo vrhnje od ovčijeg mlijeka koje nam je servirano za (uključeno u cijenu od 10 EUR za spavanje) doručak u Tisi (CG). Naći će se i slika...




















 
24.08.2014. desant na Theth
Shkoder-Theth(dijelom makadam)-Shkodeer-Fuche-Arrez (oko 200km, nedostaje mi dio zapisa sa GPSa)
Naime kaj, nije Theth toliko bitan, bitan je Francesko. Morali smo ga pronaći i priupitati o ovim našim zgubidanima, ljubavnim aferama i drugim temama.
Na kraju je ispalo da se cijele afere, pa i ekipe ne sjeća. Kaže, puno ljudi tu prolazi.
Theth je lijep, dolina na visini, voda, šljunak, biljke i stoka. Mislim da se o njemu može naći dosta na interpletu.
Cijeli ovaj sektor liči na ALpe. Za razliku od juga koji ima puno oblija brda.
U posljednja dva mjeseca asfaltirano je nekoliko kilometara puta, pa smo uskraćeni za točno toliko makadama.
Hvala Bogu, pronašli smo svoj prvi čavao. Točnije pronašla ga je Nives.
Vraćamo se do Shkodera i krećemo prema Valboni. Spavanje je pokraj mjesta Fuche-Arrez. Hotel je novi, gazdarica je došla iz nekih krajeva engleskog govornog područja.
Samo mjesto djeluje tužno. Propala industrija, loša cesta, ruševne kuće. Brijem da su i ljudi bili čudniji, grublji. Klinci su nas čak gađali kamenjem.










 
25.08.2014. (tu mi generalno nedostaje zapis sa GPS-a) Fushe-Arrez-makadamom vjerojatno do Iballe-makadamom/šumskim putem do Fierze-Bajram Curri-Valbone (dijelom makadam) (oko 150km po mojoj procjeni)
Ovo je bila lijepa vožnja. U prvom dijelu makadama (koji se priprema za asfaltiranje) Miromax je otkrio svoju sklonost ka čavlima.
Nekoliko kilometara kasnije, na prijevoju sa lijepim pogledom, mijenjao je zračnicu.
Taman smo bili gotovi kad je naišla povorka automobila, zadnji je bio Land Rover natrpan CocaColama i ljudima.
Bio je tu jedan dječak od nekih 5-6 godina. Djeca tih godina još slabo rasuđuju, pa mu se svidjelo voziti se na motoru od Žutoga.
Sklapa se aranžman da ga Žuti odbaci do sela (valjda 2-3 kilometra). Ispalo je da je do sela bilo oko 20km svakakvog makadama.
U selu birtija kao sa Divljeg zapada. I najbolja kava u radijusu 20km. Istina u tom radijusu i nema civilizacije, ali kava je bila stvarno dobra.
Tu sam se nekako najviše osjećao kao u filmu Južnjačka utjeha. Nije da je bilo posebnog povoda, možda zbog konja vezanog u nastavku niza motora. Ili zbog žena koje su došle do ograde i komunicirale samo s Tamarom.
Ili one žene što je na 10 koraka razmaka slijedila svog dragog koji je jahao magarca. Ne znam, ali drago mi je da smo do tada uspjeli uvjeriti Tamaru da prozirne tajice zamijeni pristojnim trapericama.
Mislim...dovoljna je uvreda što su dvije žene dojahale na motoru u oblaku prašine. Tajice bi, bojim se, prelile čašu.
Nastavak prema mjestu Fierze je izvrna staza, nešto između makadama i šumskog puta prepunog vododerina. Traži angažiraniju vožnju i mislim da nam je u tom trenutku svima tako odgovaralo.
Prekrasan pogled na branu. Bajram Curri, tankiranje i makadam prema Valboni. A Valbone, to je Logarska dolina.
Opet odlčan smještaj i hrana.


































 
Albanija
Očekivao sam zemlju prepunu opasnosti, ubojica u automobilima, vjerskih fanatika, strašnih pasa.
Ispalo je da smo vidjeli jednu ženu u dimijama, nekoliko sa glavama prekrivenih maramama. Puno više onih koje izgledaju kao da su na Jelačić placu.
Pasa ima puno, u brdima uz ovce, u gradovima lutaju, što sami, što u čoporima. Ipak to su vrlo simpatična i dobroćudna stvorenja koja će pričekati da im se udijeli malo hrane.
Samo su nas dva ovčarska psa napala za ozbiljno i bez posljedica. Fizionomija im je svima slična, jakog tijela. Tu su negdje na putu od Labradora prema Stafordu.
Mačaka ima jako malo. Za miševe ne znam.
Ljudi su srdačni, mašu, trube. Oni koji ne mašu sami odmahuju kad im se mahne. Djeca se iskreno vesele, dječaci gestikuliraju, djevojčice se smješkaju i manje se ističu.
Ali vidi im se iskra veselja u očima.
Nikakav ekstremizam, nacionalni ili vjerski, nisam primijetio. Nisam vidio niti agresivnost, a bojao sam se posebno one u prometu. Bio je zapravo jedan manji incident, nešto što u Zagrebu doživljavaš barem jednom dnevno.
Albanci su izvrsni vozači. Stalno trube, da ih se vidi, da te pozdrave,... To je sve prijateljsko trubljenje.
Znakovi postoje, ali nisu toliko bitni. Vozi se intuitivno, ubacuje u praznine koje nastaju u prometu.
Nema tamo puno motora, ali svi vide motor. I miču se da prođemo. Naravno, kilometar dalje očekuju da se mi maknemo ako su oni brži. Ako treba, to se može ponoviti nekoliko puta i nitko se ne osjeća povrijeđen time.
Policajci nešto mašu palicama, Albanci ih razumiju, ali ja ne. U Durresu smo došli do nekog raskršća gdje smo trebali u lijevo, policajac je propuštao neke druge smjerove, ali ne i taj.
Pretekli smo kolonu, kad smo se približili policajcu on je zbunjeno spustio palicu. Prošli smo kraj njega, automobili su stali i propustili nas, čim smo prošli sve se normalno nastavilo.
Mislim da bi se u promet u Albaniji savršeno uklopio. Na motoru, ali i u autu.
Sjever zemlje liči na Alpe. Južnija brda su oblija, naizgled manje atraktivna. Ali pružaju više mogućnosti za vožnju, u njih se čovjek zaljubljuje s vremenom.
Uz more su široke i dobre ceste, promet bitno gušći. Ali tu su i cijene veće, ljudi manje srdačni. Zapad je počeo prodirati.
Da, zapad. U RBA ne žele dati prospekte, oni su samo za gledanje unutra (ili za lokalno stanovništvo, brijem).
A u prospektima piše da je kamata za kredite u Lekima 17% godišnje, za Euro 14%.
Kad to spojim sa reklamama uz cestu, dućanima s mobitelima, gradnjom cesata,...čini mi se da im se na glavu lagano navlači jaram dužničkog ropstva.
I nisu toga svjesni. Ne bi bili niti da im čovjek pokuša objasniti. Ipak, puno je tu još 'primitivnih' krajeva, ogromne količine slobodne stoke, obrađene zemlje.
Iskreno se nadam da će Albanija biti malo tvrđi orah za svjetske kapitaliste.

Cijena benzina je 190 Leka po litri. 140 Leka je jedan Euro.
Ali na crpkama piše da je cijena 1.9EUR/litri. Ako si neuki stranac i izvadiš Eure, u pravilu ćeš i platiti tu cijenu.
Kad vide da si izvadio Leke, znaju da znaš igru, plaćaš pravu cijenu. Ali odmah nakon toga možeš izvaditi Eure i pitati; Euro-Leki exchange?
Onda lik vadi kalkulator i utipka svoju najbolju ponudu. OK, no problem i transakcija je gotova za minutu.
 
26.08.2014. Valbone-Bajram Curri (dijelom makadam)-Kukes-Peshkopi (198km)
Nakon Bajram Currija ide odlična asfaltna cesta po brdima, prepuna zavoja.
Mana je što je okolo sama makija, hlada u kojem bi čovjek stao i nešto pojeo ni za lijek.
Kukes smo projurili, cesta u mjestu je očajna (kao i u dosta drugih gradića u tom brdskom dijelu). Grad izgleda očajno, ljudi totalno čudno.
Možda bi se dojam i promijenio da smo zastali. Ali smo pobjegli glavom bez obzira.
Ulazak u Peshkopi ostavio je sličan dojam, naročito cesta.
Međutim stali smo blizu centra i otkrili vrlo lijep i osebujan grad.
Odličan burek i kolači u pekari, šareni dućani, dinamičan pješački promet. I dućani sa vjenčanicama. Prestali smo brojati negdje kod dvanaestog.
Našli smo odličan hotel, motore parkirali u strmoj garaži i razmijenili iskustva sa dvojicom bosanaca koji putuju od juga prema sjeveru.
Čak smo bili u dilemi da se ovdje utaborimo dvije noći i obiđemo područje sa sedam jezera (Fushe-Lure) i nacionalni park uz granicu.
Ipak prevladala je želja za osvajanjem trofeja, što južnije i dotaknuti Grčku granicu.
Ovdje je otkrivena spomenuta birtija u kojoj sjede lokalni penzioneri i  gdje se pije jako jeftino.
Doručak u hotelu nas je malo razočarao. Naravno, ovo nije mali obiteljski hotel sa domaćim proizvodima. Umjesto kajgane tu su kuhana jaja, umjesto putra margarin, pakirani med, podriguša,...
Pola toga uvoz iz Grčke i Mađarske.
























 
Zaboravih, ovo je trebalo ići u temu Albanija.
Sve ove laži o Albaniji i Mercedesima...istinite su.
Ipak, zaključili smo da se ne radi o izrazu primitivizma i prestižu.
Stvar je jednostavna, uz njihove puteve potrebna su im kvalitetna i izdržljiva vozila.
Tako autobuse uglavnom mijenjaju stari Mercedes kombiji. Tu i tamo neki noviji.
U brdima prevladavaju stare stodvajsttrojke, poznato je da su to bullet proof auti.
Niže omjer ide u korist stodvajstčetvorki.
U gradovima je više raznolikosti u markama, Mercedesi su često zadnje generacije, ima i drugih marki.
Što da kažem, vidio sam i jednu Alfu...istina, stajala je sa strane prašnjava. Ali možemo reći da Albanci voze i Alfe!
Još nešto, nisu razmaženi i plačljivi.
Lako se vidi novi BMW ili mercedes kako se polako probija po putu gdje su trenutak prije (prepuni ponosa) prošli neki stranci sa Land Roverom ili G-klasom.

Nije rijetka pojava uz široke ceste vidjeti makadamsku traku. Tu se kreću konji. Najčešće lake prikolice su prerađene auto prikolice.
 
27.08.2014. Peshkopi-Maquellare-Homesh-Librazdh (makadam)-Ohridsko jezero-Pogradec-Korce-Erseke (236km)
Do Ohridskog jezera odradili smo i dobar komad makadama. Brzog makadama koji nas je opet razbudio. Uz jezero piće i hrana. Lijepo je, ali žurimo. Što južnije.
Kad sam već uspoređivao krajeve sa nama bližima, prostor južno od Ohridskog jezera neodoljivo me podsjeća na Liku.
U mjestu Erseke biramo između dva obiteljska hotela. Plavu gazdaricu (navodno lijepu kao slika i udanu) koja nema WC u sobi pobijedila je raskošna crnka. Nije udana i dobro govori engleski.
Brat je konobar i ne govori engleski, tata je šef i stalno nam pokušava nešto zaračunati više. Ona ga tjera u red.
Doručak je posluživala mama koje je jučer valjda imala slobodu večer.
Sobe perfektne, hrana također, kupaona uredna i čista.
Bunker usred grada. Nikad ne znaš što ti Grci smjeraju.














 
Zaboravih, rekao sam Francesku da je poznat i popularan u Hrvatskoj.
 
28.08.2014. Erseke-Leskovik-Grčka granica (makadam)-Permet-Kelcyre-Gjirokaster-Tepelene-(makadam)-Berat (270km)
Danas stvarno jurimo. Pred očima su nam trofeji.
Uz Grčku granicu opet brzi makadam. Smjestili smo se 300m od Grčke granice, ograda vinograda, vinograd i rijeka kao prirodna granica. Sve nakon toga je Grčka.
Onda Gjirokaster, navodno fora grad. I navodno rodni grad bivšeg diktatora.
Ima krasnu tvrđavu muzej, pristup je strm kao na Klis, uglađena skliska kamena cesta.
Interesantni eksponati, lijep pogled s tvrđave na grad. Jasno se vidi granica starog i novog grada.
Nakon toga na sjever, dokle stignemo. Pogodili smo 62km makadama, do danas nije razjašnjeno da li je to bilo namjerno ili ne.
U Berat stižemo s mrakom i ne uspijevamo puno birati hotel. Smještamo se u centru u (po mom mišljenju pre)luksuzni hotel odgovarajuće cijene.
Zbog tih 17.5EUR (doručak uključen) još i sad imam potrebu odgristi vlastita jajca.
Brdo iznad grada je vrlo interesantno. Neka kao kapelica i dijelovi zidina do kojih se ne vidi put. Moguće je da postoje putevi kroz brdo.
Zbog žurbe ne stižemo proučiti.
Spavanje nad rijekom zapravo je vrlo ugodno.

Tko ima volje nek na Google Earthu prouči prostor između Permeta i Gjirokastera. Nešto meni jako privlačno.


































 
29.08.2014. Berat-Durros-Shkoder-Podgorica-Nikšić-Pivsko jezero-Tisa (393km)
Potpuni raspad sistema. Žuti i Miromax žure prije nas, žele do Kotora i prikolice do polovice popodneva.
Mislim da u subotu imaju 50-godišnjicu mature ili tako nešto.
Mi ostali idemo zajedno do Durresa, ideja je pronaći neku plažu i okupati se.
Od kupanja ništa, djeluje preprljavo, a mi preizbirljivi.
Na kraju krajeva, polovica društva prekaljeni su Dalmatinci.
U nastavku Tamara i Željko žele okušati sreću u prometu Tirane.
Mi nastavljamo u brzom tempu prema Podgorici i Nikšiću, te se u pristojno vrijeme penjemo u Tisu.

Naime zašto.
Prvi dan putovanja prošli smo Tisu i Durmitor po mraku, ono što smo vidjeli pri svjetlu zvijezda natjeralo nas je da se vratimo i snimimo to u jutro pri danjem svjetlu.
Nadalje, tu su prekrasni drveni bungalovi na 1500m nadmorske visine.
Ne kraju tu je i Anja, komunikativna 7-godišnjakinja koja nas je vabila da ostanemo tjedan ranije.
U nedjelju se na žalost vraća u Nikšić jer počinje škola.
A tu je sa starijim bratom i roditeljima provela prekrasno ljeto prepuno zaduženja.
Komunicira s gostima na raznim jezicima, svakodnevno s njima ide na rafting.
Svako jutro mora osloboditi kera, a navečer ga uhvatiti i zatvoriti da ne plaši ljude.
Često se kerovi i posvađaju, netko ih mora miriti.
Tu su i projekti s pjeskom i čašama (još su mi torbe pune pijeska), a ponekad je poštar u žurbi i Anja mora razvrstati svu poštu koja stigne.
Zapravo hitno mora na odmor u Nikšić.

Zalaskom sunca temperatura naglo pada na nekih 9 stupnjeva. Brzo oblačimo dodatne slojeve, a uskoro prelazimo u zatvoreni prostor.
Toliko je lijepo da naručujemo dvije runde domaće turske kave, samo da imamo razlog biti budni što duže.

Prisluškujem razgovor Anjinog tate i drugog domaćeg, kaže tata da ima razne ttule; šef nabave, šef komercijale, šef obezbjeđenja,...
Tek se eto nedavno nevoljko odrekao titula šefa kuhinje i šefa osoblja...ipak na mladima svijet ostaje.
Uživam slušajući njihov jezik.


















 
30.08.2014. Tisa-Durmitor-Tisa-granica-Sarajevo-Banja luka-Gradiška-Okučani-Zagreb (550km)
Ovo je sad definitivno povratak i nemamo nikakvih ciljeva nego stići kući.
Teško bi i ugurali nešto u sve te kilometre.
Što zbog kraćeg puta, što zbog drugog krajolika, mijenjamo putanju kroz Bosnu.
I ne može se reći da smo pogriješili. Od Banja Luke do Zagreba skoro kompletan autoput (da prostite).
U Gradišci smo stali samo da napunimo trbuhe ćevapima i ispraznimo novčanik sa oznakom 'KM'.

Teže je bilo pri izlasku iz Albanije, novčanik 'L' bio je dosta puniji. Sitniš smo podijelili nekim dečkima koji su se jako potrudili biti korisni u učvršćivanju naše prtljage.
U učvrščivali smo je jer smo prazan prostor u torbama prethodo popunili bocama nacionalne žestice.
Još je ostalo 1000 Leka, nije bilo druge nego dopuniti skoro pune rezervoare.
























 
Tu negdje završavam ja i nadam se tekstovno-slikovnom doprinosu ostatka ekipe.

Prekrasna ekipa, put, krajevi, ljudi. Odmor za poželjeti.

Naravno, volio bi tjedan dana odvojiti za C.G. i još više za dio po dio Albanije.
Što da kažem, počeo sam razmišljati koji bi posao mogao raditi na daljinu.
:mrgreen:
 
Odlicno  (y)
 
You must log in or register to reply here.
Top Bottom