Bike tour to the heart of the Dolomites // 2021

Back
StatusQuo

StatusQuo

Active member
Ekipa pozdrav!

Dugo nisam objavio putopis (od Crne Gore 2018. godine) i u manjku dobrih putopisa u zadnje vrijeme, odlučio sam da lagano opišem ovogodišnji put u kolovozu.

Prije svega odmah ću staviti video s puta za sve kojima se ne da čitati pa da i oni imaju šta raditi u ovoj temi.


8 dana ukupno, 2.220 km, 6 zemalja (Slovenija, Austrija, Njemačka, Lihtenštajn, Švicarska, Italija). Fokus je bio na Dolomite i to na dva motora, frendica sa ER-6Fom i moj DL1000. Plan je bio vrlo labilan najviše zbog vrlo promjenjivog vremena taj tjedan u Alpama. Plan B je bila Rumunjska i doslovno do dana puta i jutarnje kave u kvartu nismo još odlučili na koju stranu ćemo krenuti. Uz podosta sreće, prognoza se promijenila i odluka je pala - Alpe. Al prvo kava, langzam. E i smještaj za prvi dan. Kako je zbog popuštanja mjera u svim zemljama i ljeta općenito bila generalna navala turista po Europi (to ćemo pogotovo iskusiti u Alpama), već za prvi dan pronalazak smještaja je bio izazov.

Ciljali smo Lienz (zbog Grossa), nema smještaja. Tražimo okolo, ništa. Ili ako ima košta puno previše za naše pojmove (cca 100€+ po glavi). Pronalazimo nakon sigurno 30 min traženja smještaj u malom gradiću Tamswegu nekih 2 sata vožnje od Grossa (hm, možda ipak za Rumunjsku?). Sitnica. I to je to, idemo doma, spremiti se, kavu smo popili, i gas za Ljubljanu pa preko Klagenfurta do Tamswega.

U Ljubljani ručamo, pere nas kiša, krećemo dalje friško oprani i mirišljavi prema smještaju i stižemo negdje oko 22 sata. Uz cvokotanje zubiju parkiramo, checkiramo se u nečemu što je preko ljeta hostel, preko zime rekao bi studenski dom. Idemo do "grada", popit pivu i vidjeti kaj se nudi.

Dolazimo u centar gdje je opasna fešta - podsjeća nas na najbolje dane Rujan festa (ciljano ciničan komentar) uz obaveznu COVID provjeru. Slike mobitelom jer mi je fotić ostao u sobi. A i nema nešto ludo zabavno za dokumentirati i podijeliti sa zajednicom. End of day one.

Best is yet to come! Stay tuned

08H6lY5.jpg


yWa17Gc.jpg
 
Last edited:
  • Like
Reactions: Dene, Author, Majest and 6 others
Neznam dali je i drugima tako, ali ne učitava mi slike.

Što se Grossa i smještaja tiče, u par navrata sam noćio u mjestu Mauthen, odmah nakon ulaska u Austriju iz smjera Italije (Plockenspass), Bierhotel Loncium. Smještaj i hrana na nivou, porcije hrane realno obilne, hotel ima pomoćni objekt/garažu koju koriste samo za motocikle, a tko voli pivo, na pravom je mjestu. Mislim da je do Grossa nekih 70ak km...
 
@biker4life u prvom postu ima samo dvije slike, jel ih možeš vidjeti?

Edit: kužim, danas ću ispravit (vidim da se slike ne vide)
 
Last edited:
biker4life said:
Neznam dali je i drugima tako, ali ne učitava mi slike.

Što se Grossa i smještaja tiče, u par navrata sam noćio u mjestu Mauthen, odmah nakon ulaska u Austriju iz smjera Italije (Plockenspass), Bierhotel Loncium. Smještaj i hrana na nivou, porcije hrane realno obilne, hotel ima pomoćni objekt/garažu koju koriste samo za motocikle, a tko voli pivo, na pravom je mjestu. Mislim da je do Grossa nekih 70ak km...
Click to expand...
Za Gross mi je najbolje prenoćiti u Heiligenblutu, rani doručak i na Gross bez ikakve gužve, najčešće sam jedini na cijeloj planini…
 
  • Like
Reactions: zokx
Odlične fotke (low light), koji aparat, objektiv imaš? (y)
edit: sad sam pročitao da je sa mobitelom, koji ima tako dobru kameru?
 
@TIS drage volje, vjeruj mi nigdje nije bilo mjesta. Ovo ljeto svi su putovali, ili se meni samo čini :)
@Author Samsung S10, ne loša kamera skroz...
 
Buđenje i lagani pokret nakon doručka koji je bio u sklopu smještaja. Klasično jutro na putu. Nakon što smo se dobili sjedamo i palimo dalje. Laganih dva sata vožnje do Grossa pa nakon toga spuštanje na Zell am See gdje planiramo ručati/večerati i nastaviti dalje za Innsbruck, gdje planiramo noćiti. Smještaj lakše nalazimo nego za noć prije po pristupačnoj cijeni od nekih 40€ po glavi (s doručkom).

Vozimo se lagano za Gross i uživamo u stvarno predivnom vremenu (nismo bili na Nockalmstraßeu, ostavljamo za drugi put zbog krivog timinga). Plaćamo ulaz, penjemo se prema motorističkoj meki, a putem susrećemo masu motora i automobila svih vrsta i marki koji su tu iz istog razloga kao i mi. Jako lijep osjećaj neke vrste boemske zajednice koji me uvijek preplavi, a ja ga uvijek objeručke i prihvatim. Dolazimo do vrha uz obavezna stajanja za slikanja i upijanja svima dobro poznatog osjećaja zena na ovakvim lokacijama koji te okružuje i obuzme ako se samo prepustiš i pustiš.

Stižemo na vrh i uz obavezne monologe sa sviscima ulazimo u restoran skroz jednostavnog i pamtljivog imena Gletscherrestaurant Freiwandeck. Tu odmaramo i uživamo u blagodatima austrijske tekuće gastronomije u obliku kave i coca-cole. Za više od toga ne damo jer čuvamo tih par eura za "ručak" na Zellu. Temperatura idealnih 15-16 stupnjeva i jednostavno nam se nikako ne da pičiti dalje. No, to što nam se ne da, a što moramo su dvije različite stvari i tako krećemo putem prema Zellu i stižemo na paklenih 35+ stupnjeva, gužve i nepregledne kolone oko jezera i do jsamog jezera. Sad znam zašto obično izbjegavam navedeno mjesto u ovo doba ali hajde, parkiramo i sjednemo u neki "restoran" uz jezero.

U bunilu gladi naručujemo "domaće" würste sa senfom i krumpirom. Dugo lošije kobasice nisam pojeo, ali ako ništa drugo, bar su koštale kao da su dobre. I više od toga. Sreća da smo čuvali eure s Grossa. Dobar izbor. Ponosno nastavljamo dalje na ugodnih ranije spomenutih toplinskih rekorda i laganom vožnjom stižemo do Innsbrucka gdje večeramo, pijemo pive (u najskupljem dijelu grada - ipak se moramo pokazati) te naposljetku i noćimo.

Sam Innsbruck je vrlo zanimljiv i iznenađujuće lijep grad. Grad, ne gradić, jer je 5ti po veličini u Austriji sa nekih 120.000 stanovnika. Malo fun facta, Za vrijeme WW2 je pripojen Njemačkoj i pretrpio je teško bombardiranje te je bio razoren. U blizini je bio koncentracijski logor Innsbruck-Reichenau. Nakon rata se grad obnavlja i razvija kao glavni grad pokrajine Tirol. Općenito mi je fascinantan proces obnove zapadnoeuropskih gradova (i ne samo Europskih) u usporedbi s balkanom. Prolazimo kuću Goldenes Dachl sa zlatnim krovom sagrađenu oko 1500. godine, panoramu malo van grada s predivnim pogledom na grad i skakaonicu na kojoj se svake godine u sklopu novogodišnje turneje "4 skakaonice" održava završno natjecanje u skijaškim skokovima.

Polako napuštamo Austriju, ulazimo u Njemačku i prolazimo pokraj Garmisch-Partenkirchen uz pokušaj odlaska do skijališta da se možemo hvaliti sirotinji u Hrvatskoj da smo u 8. mjesecu na jednom od najprestižnijih europskih skijališta. Naravno, ne dolazimo do samog skijališta jer od samog grada ima nekih 30-40 min vožnje. Ipak nismo toliko tašti. Poslat ćemo sliku s googla i ko bog. Blizu je i Minhen, možda otići pozdraviti braću i sestre u dijaspori. Ne. Odbacujemo tu ideju istom brzinom kako nam je i prošla kroz glavu da bi ju mogli realizirati. Budući da je vrijeme ručka, negdje oko simpatičnog i (ponovo) vrlo pamtljivog imena gradića Oberammergau (ili bliže Halblechu) jedemo stvarno odličan gulaš s desertom i krećemo dalje prema, ni manje ni više već - Neuschwanstein dvorcu.

Ima dosta zanimljivosti oko ovog dvorca do kojih se dolazi vrlo lakom pretragom dragog nam interneta, a samo ću reći da je sama izgradnja dvorca trajala 18 godina i da nikad nije u potpunosti dovršen. Od planiranih 228 prostorija dovršeno je svega 15. Veliki problem gradnje je bila sama lokacija jer je smješten na stijeni koju su morali bušiti zbog temelja, a kako govorimo o kraju 19 st. vjerujem da je ovo bio popriličan izazov. Poslužio je i kao uzor za bajkoviti dvorac u logu Disneya. Naravno da ne ulazimo u sam dvorac, mislim zašto plaćati ulaz u nešto što nikad nije dovršeno. Čuvamo eure za spavanje u Švicarskoj. Kako se živi.

Vozimo dalje za Švicarsku, u mali gradić Widnau gdje smo uspjeli naći noćenje za 25€ po glavi. Kako smo bili ponosni u trenutku rezervacije jer sve ostalo je bilo 100€+. Naravno da ima razlog zašto je ta cijena.

Nakon dolaska na adresu koja je navedena kao točka gdje se smještaj nalazi, nailazimo na kuću bez ikakvih oznaka, hrpe razbijenih automobila na parkingu, ogromnog metalnog zeca od dva i pol metra i garaže s prozorom iza kojeg je aparat za sladoled. Ponovo upisujem adresu i ovaj put nas navigacija šalje 200m dalje u neku ulicu. Dolazimo tamo, ništa. U tom trenutku dolazi jedna divna gospođa kojoj je engleski kao nama njemački i nakon vrlo ugodnog "razgovora" u koji se još uključila i susjeda koja također renta sobe (za naravno 100€+po glavi) dolazimo do zaključka da taj smještaj ne postoji i da one tu žive 30 godina, a da nikad nisu čule za navedeni prostor. Vrlo obećavajuće. Šalju nas natrag na glavnu cestu u jedan bad n breakfast da pitamo tamo, odlazimo, zvonimo, pitamo - ništa. Nitko ništa ne zna. Sigurno namjerno lažu jer je toliko jeftin da im ruši prosječnu cijenu noćenja. Samoinicijativno se vraćamo natrag na prvu lokaciju (kuća, parking s autima, zec i garaža s aparatom za sladoled) i krajičkom oka spazimo "portafon". Jedva čitko piše taj smještaj! Odlično, ulazimo u kuću koja ima dva kata. Prizemlje nema ništa, zanimljivo. Idemo na prvi kat i kucamo na vrata. Ulazim u "sobu", a unutra dva Turčina odmah dosta napadno i agresivno uzvikuju razne lokalne turske šale i pošalice u vidu spominjanja anne (što je majka ako se ne varam na turskom), iako mi turski nije jača strana razaznajem da nisam poželjan, izlazim van i penjemo se na drugi kat. Tu se stvori azijat koji ne zna ni engleski ni njemački i nije mu jasno što mi uopće tražimo.

Da skratim priču, smještaj nam je bio u toj garaži, na katu u teško improviziranoj sobi. Ali hej! Bar imamo krevet i tuš. Od ostalih zanimljivosti za ovu priču, prilikom telefonskog razgovora s djevojkom u Rvackoj i prepričavanjem cijele situacije na parkingu ispred garaže i mojem posljednjem obraćanju jer sam bio uvjeren da nam je ovo zadnja večer i njenog uvjerenog mišljenja da pretjerujem, izašao je taj isti azijat s nožem, nasmijao mi se i otišao po frendicu/curu/suučesnicu u ubojstvu. Uz sve to, ona dva Turčina su se spustila i krenuli kovati plan s azijatima. Vratio sam se u sobu, stavio barski stolac (da imali smo barski stolac u sobi) pod kvaku, zaključao vrata, stavio kofere na vrata, zabrtvio sve prozore i odlučio riskirati spavanjem.

Ujutro smo se ipak probudili i otišli što dalje, čim prije. Prvo na doručak (tko je vidio bježati praznog želudca)....
 
Last edited:
  • Like
Reactions: samojamaha and Dene
Jutro i novi dan. Doručkujemo kod domaćih švicaraca turskog podrijetla gdje smo i sinoć večerali. Uz simpatično pozdravljanje stvarno dobrih ugostitelja pozdravljamo se s Widnauom uz stajanje u dućanu jer mi je pukao nosač kamere na kacigi, a drugi naravno nemam. Ništa što malo super ljepila ne rješava. Doduše skidanje će biti drugi par rukava.

I dalje nosim taj par jer nosač drži.

Lagana vožnja kroz Švicarsku provinciju uz točenje goriva i evo nas u Lihtenštajnu prema Vaduzu. Gorivo je dosta jeftinije u Švicarskoj nego u Lihtenštajnu, zanimljivo. Danas vozimo kroz mali dio Švicarskih Alpi za Stelvio, a završavamo s Bolzanom gdje će nam biti baza iduća dva dana. Jedino mjesto koje smo uspjeli pronaći, a da nam ostane koji € za ostatak puta.... Dvije noći, za nas dvoje 216€. Al nek se vidi, ima i doručak u cijeni. Ostalo sve što smo našli je 150-200€+ po osobi noć (nego di je onaj šator).

Vratimo se u Vaduz, omanje naseljen gradić od svojih 6.000 duša. Vozimo se uz Rajnu i plan je da usputno samo stanemo i obiđemo sam dvorac koji je glavni landmark grada. Uz dosta okretanja i traženja (pola grada u radovima) dolazimo do dvorca. Evo i parkinga, op ne ne, zaštitar nas tjera ne gornji parking jer je ovo privatni posjed. OK, nema problema, vozimo 200m dalje, parkiramo se i spuštamo natrag do dvorca. Isti taj zaštitar nas upozorava da je ovo privatni dvorac i da ulaz nije dozvoljen. Reko jel mogu uzeti kamen kao suvenir s privatnog dvorca ili parkinga? Nije prošla šala jer ili nema smisla za humor ili je loša fora. Nadam se prvom.

Palimo dalje, uštedjeli smo malo vremena pa se spuštamo prema centru da vidimo što ima. Ništa posebno iskreno, radimo krug i pičimo dalje na jug prema ponovo Švicarskoj i Davosu na putu do Stelvia. Kraće od Slovenije i već smo ponovo u Švici. Šta je je, Švicarska je divna. Trava je zelenija, nebo plavije, a zrak čišći. Stajemo za pauzu i punjenje baterija (doslovno) u mjestu imena Bogenparcours Grüenbödeli (ajde iskreno pa tko to može izgovoriti i zapamtit). Nekako žicam struju za sve moguće baterije i punjače, naručujemo dvije kave i kolu za što izdvajamo tričavih 100 kn. Kad se već razbacujemo parama, možda bi mogli nešto i pojesti? Da vidimo, burgeri između 20-25 franaka, juhe 10... ma tko je vidio stalno jest. Kava je odlična. Na kraju smo iz sažaljenja dobili dva kolača besplatno jer su valjda prepoznali sirotinju.

Koju minutu kasnije upoznajemo simpatičnog Slovenca (znam, nevjerojatno) koji tu radi ljetnu, a na St. Morizu zimsku sezonu. St. Moriz! Pa to je blizu, mogli bi stati i ponovo se hvaliti pred frendovima. Kalkulacijom oko*pi, uštedjeli smo na dvorcu, ali od tud ima sat i 15 minuta vožnje do skijališta pa natrag, a i tko zna koliko bi se zadržali, ionako smo već na knap s vremenom jer smo ostali u Švicarskoj duže od "plana". Ma - vozi za Stelvio.

Ova cesta, od Davosa do Stelvia preko Zerneza je stvarno predivna i topla preporuka. Penjemo se dosta kasno do samog prijevoja, i nemamo baš puno vremena za švrljanje, brza kava, malo fotkanja i trebamo dalje jer do Bolzana ima 2 sata vožnje, a već je prohladno. Kako je bilo relativno kasno, nije ni bila tolika gužva i tu ponajviše mislim na kampere i bicikliste koji zujanjem i dosta iznenađujućom vožnjom u ni jednom trenutku ne čine vožnju monotonom.

Svi znamo što je Stelvio, nema potrebe posebno naglašavati, idemo dalje. Dolazimo do Bolzana i ispada da je smještaj 30 min od grada u brdu. Neka, sad poslije ovih serpentina taman još koju prije večere odraditi. Stižemo u smještaj sa samo jednom misli. Hrana. Naravno da kuhinja više ne radi, ali predivni domaćini nam izvanredno pripremaju večeru. Salatu koja je bila, moram reći, teško čudo. Ulazimo u razgovor s vlasnikom i doznajemo da je ovo obiteljski organiziran posao i da žena vodi gotovo sve. Svaka čast. Svi rade, od djece do bake i djeda. Predivno uređeno i vidi se ljubav koju su uložili. Ako vas ikad put nanese, zapamtite Bad St Isidor. Widnau postaje jedno daleko sjećanje, koje doduše nikad neće izblijediti ali ovime strah i jad od sinoć je ublaženo maksimalno.

Odličan dan, dobra vožnja, sutra krećemo u srce Alpa, ali gledamo i prognozu za prekosutra kad se spominje jaka kiša, a trenutno ovdje nema smještaja za tu noć, o tome ćemo se brinuti sutra navečer....
 
Last edited:
  • Like
Reactions: samojamaha
Anticitizen419 said:
Zakon, ako nije too much nakraju izbaci rutu na Google mapsu
Click to expand...
Nema problema, budem....

hondimir said:
Nisu Alpe skupe, nego mi nemamo standard za to ! :(

BTW, lijepo !
Click to expand...

To si dobro rekao, ako uzmeš recimo da u Švicarskoj je sve cca 2x skuplje, ali su plaće 4-5x jače, sve je jasno.... Na tom odmorištu di smo pili kavu, nevjerojatno kako se svi smiju, radnici trče, vripte od smijeha, uslužuju te uvijek sa smješkom.... čudo:giggle:
 
  • Like
Reactions: hondimir
You must log in or register to reply here.
Top Bottom