Bilo kuda kiki svuda

samojamaha

Member
U trulim vremenima vladavine facebooka, instagrama gdje puna riječ ili ne daj Bože rečenica ili nekoliko njih gube smisao, u vremenima gdje je forumski prostor sve prazniji odlučih napisati koju riječ. Možda i rečenicu. A možda čak i dvije? Zašto ne? Moja baka je uvijek govorila i još uvijek govori da "kad sve kuharice pomreju, da bu onda ona kuvarica postala". Pa tako kad je većina putopisaca zašutila i nestala, postat ću i ja putopisac. Bakinim riječima potaknut i gramatikom slabo poučen usuđujem se govoriti...

Tamo davne nam godine Gospodnje 2010. usnuh jedne noći čudan san. Uistinu čudan. Stajah ja na cesti nedaleko od Vivodine, ne bi vjerovali i to na cesti gdje se ove godine vozio jedan od stage-ova WRC-a prvog dana. Ne bi vjerovali, ali ja ne usnuh rally aute, čak nisam u tom snu, u toj mori bio okrenut u smjeru kuda se vozilo, ne ne. Bio ja okrenut u suprotnom smjeru te trase. Ali ne, nisam ja pješke tu bio, niti me je itko dovezao. Dovezao se ja sam samcat na DT-ejki, ali morile mene velike brige i problemi. Sunce je na zalasku, jesen je, lišće pada, znam ja da je vrijeme za polazak kući. Ali nije problem što ja neznam kuda poći kući, mući mene mući kako sam ja tu uopće došao. A ponajviše od svega kako se vratiti a da sa svojih 15 godina i bez vozačke i još k tome neregistriranim motorom vratim a da ne vidim momke i cure u plavom. Jesam se namučio više se ne sjećam kak, ali ujutro sam se probudio u svom krevetu. Ipak sam se uspio snaći... Ta mora me ponukala da vrijedi ipak položiti kategoriju i registrirati motor kako bi mogao ko čovjek sjesti na motor i otići kud mi srce vuče.
I tako 6 godina nakon sjedam ja na DT-ejku i ništa ne sluteći ipak odlučujem posjetiti mjesto moje more. Na staru karlovačku do Lulića pa na Krašić i prema Vivodini većinski po drndavom asfaltu iz 80-ih pa onda pri raspelu desno u breg pa još koji kilometar po uskoj cesti pa dođoh i prođoh, a ništa ne osjetih. Vožnja ko vožnja. Skrenuo u šumu i prepeljao se preko šumskog puta do proplanka s pogledom na Sv. Lovru i Vivodinu te se tu na trenutak zaustavih kako bih pogledao zemlju ljudi koji su otišli trbuhom za kruhom u svijet.

5509.JPG


I pogledam lijevo, pogledam desno, a tamo Slovenija. Pogledam opet lijevo, pa opet desno. Pa jel to moguće? S druge strane plota trava zelenija? Ma nemoguće. Kak bi sused mogal imat lepšu travu od nas? Pogledam opet lijevo, opet desno, a kad ono zbilja je. U susjednoj nam Sloveniji trava zbilja zelenija. A s ove strane samo nekakvo grmlje, trava odivljala, trnje i da ne nabrajam već vrste u koje se ne razumijem previše. I tako izbezumljen krećem dalje ne sluteći ništa.
I tako spustim se do GP Krmačina te nastavljam po uskoj zavojitoj cesti uz samu granicu stižem do Kamanja gdje prelazim Kupu te ju slijedim prema Ozlju. Lijepa cesta, lijepi prizor, još bi ljepše bilo da je manje grmlja pa da Kupa dođe još bolje do izražaja. Ah čovjek snuje, a netko drugi određuje. I stigoh ja do Ozlja te se uputih usput na stari grad. Inaće stari grad smješten na litici iznad rijeke Kupe, a ispod njega u tunelu prolazi pruga. Zanimljivo za vidjeti. Inaće stari grad bio u posjedu Frankopana pa Zrinskih dok su glave na ramenima nosili, a danas je nebi vjerovali čak nešto i obnovljen te je u jednoj od tih zgrada smješten neki muzej. Tom prilikom ga posjetio nisam, ali možda sam baš trebal. Ma bude neki drugi put, ni prek sveta.

5520.JPG

5523.JPG

5526.JPG

5528.JPG


I tako sjedam na DT-ejku i krećem prema Karlovcu i za Jasku kući. Stigao ja doma punog srca i zadovoljan prijeđenim ni ne sluteći da je to bila moja zadnja poštena vožnja na DT-ejki... Ali eto, bila je...
 
Nakon što je rubrika putovanja i putopisi postala mrvicu aktivnija nego inaće sa lijepim unosima, došlo je vrijeme za moj novi doprinos koji dragom čitatelju neće nužno biti čitljiv i dobar.

I tako bilo je to evo konkretno 12.6.2020., prvi dan mojeg prvog putovanja od dva dana ujedno i jedinog za sada višednevnog. Dobro ajde, lažem. Tehnički strogo gledano odlazak i povratak sa moto susreta u Slunju je kalendarski gledano 2 dana trajalo, otišal u subotu popodne, a došal u nedjelju u noći. Dobro, laži moje na stranu, odvilo i zbilo se to prošle godine ovako nekako. Našao se ja sa frendom tu kod Jaske nešto prije 10 te krenuli put mora. Lagano na Karlovac, pa uz Šangaj (tako mene moj otac učil da se tako nazivala nekakva prčvarnica kod inine benzinske kod/u Duga Resi) i dalje prema Lujzijani. Zašto kažem prema Lujzijani, pa zar ja nisam već na njoj? E pa nisam. Iako tog dana godine prošle, vjerujući kako sam ja već na Lujzijani, bio sam u zabludi. To sam tek ove godine otkrio vozikajući se okolo tuda da zapravo Lujzijana kreće od Karlovca na Malu Jelsu pa na Netretić i onda se spaja na Vukovoj Gorici na onu cestu koja se naziva D3 i za koju sam bio uvjeren da se u potpunosti poklapa sa Lujzijanom. E izgleda da sam bio u krivu. I tako vozimo mi prema moru, a oko nas se vegetacija mijenja, ne u smislu da dolazi već jesen kak se brzo vozim, nego se krajolik mijenja iz kontinentalnog u goranski, pa zatim spuštanjem u ono što doživljavam kao kvarnerski. U početku puta sam osjetio potrebu da zatvorim otvore za zrak na odjeći, jer dan prije ili nekoliko dana prije je bilo ak se dobro sjećam pogoršanje vremena, pa je prije podne bilo nešto hladnije. A u tom spuštanju ipak osjetio da mi nebi bilo loše otvorit ih opet. I u tom spuštanju moj kolega motorist odluči iskoristiti zavojitu cestu kako bi pokazao svoje silno znanje i vještinu savladavanja istih. A ja jadan početnik na takvim cestama, na meni još uvijek teškom motoru u odnosu na što sam bio naučen, ne usudih ga se pratiti te tako lijepo bijah napušten. No ipak odluci on mene pricekati i sa negodovanjem kak sam spor krecemo dalje i zaustavljamo se na Grobniku pri Putniku nešto prije 12. I tako budući da je 12, pravo vrijeme za ručak, naručujemo neku svinjetinu u umaku s kiselim kupusom i krumpirom i čekamo. U daljini na stazi voze neki motorini, pa malo iz daljine bacili oko. Došlo jelo, bilo je ukusno, a najviše me oduševio krumpir.

IMG-20200612-WA0001.jpg

Evo slike jela, da nebi rekli da nisam niš jeo

I tako nahranjeni i napojeni odlučujemo se krenuti dalje. I tako preko Kukuljanova se spajamo na D8 i odlazimo južnije. Vožnja na Jadranskoj magistrali me oduševljava i očarava, ti na cesti a u more praktički možeš pljunut. Divota! I tako vozimo se, ja uživam i stajemo u Senju popit kavu. Ispijamo kavu te nastavljamo dalje. Kolega nastavlja držati tempo, a ja se trudim ga pratiti i postepeno hvatam neki osjećaj, iskustvo vožnje, preticanja i tako. Ono što me malo potreslo, dalo dodatnu dozu straha je broj spemenika uz cestu. Malo za zamislit se. Stajemo u Karlobagu natočit rage te krećemo dalje. Zaustavili se zatim kod Masleničkog mosta, kako bi se malo razgledali i opalili koju sliku.

IMG_7120.JPG

IMG_7124.JPG


I krećemo za Paški most pa prema cilju nam Jakišnici na otoku Pagu. Tamo kod onog šaša ili kaj već je okreće se ispred nas crna Škoda Superb i odlazi ubrzanim tempom u daljinu, a potom uskoro i vraća se. Traži žrtvu. Stajemo u Novalji kako bi se opskrbili suhomesnatim i konzerviranim proizvodima za večeru i doručak. Cesta poslije Novalje me točno podjećala ko na prizore iz Škotske, cesta prati grbavost terena, suhozid lijevo, suhozid desno. Još da je non stop kiša, puno zelenila zbilja bi rekal da sam u Škotskoj, a ne tu u nekoj Hrvatskoj. No ipak pregažene zmije, krševit kamenit teren ipak mi daje do znanja da sam na Jadranu. I tako negdje oko 6 stižemo do našeg smještaja, parkiramo pile pod maslinu i pravac kupanac. Voda zbilja bila idealna, zbog lošeg vremena dan prije očekivao sam da bude hladnija voda, ali ipak bila je prva liga. Vraćamo se u smještaj, obavljamo večeru, otvaramo litru i vodu, ja rešim jednu čašu, kolega ostalo i s povremenim dubokoumnim razgovorima kratimo vrijeme i promatramo more i čudimo se kako je mjesto relativno mirno i pusto.

IMG_7129.JPG
 
Drugi dan mi je započeo buđenjem usred noći, a nije baš ni da sam spavao predobro. Neznam zašto, ali eto nikad ne mogu lijepo spavati prvu noć na novom mjestu, a k tome još krevet bio škripav na svaki pomak. Pomaknem nožni prst, krevet škripi. A dobro... No nije me probudila škripa, nego neka izrazita nelagoda u kako se to kaže u donjem abdomenu. Izgleda da je ono kiselo zeljo odradilo svoje te odlazim na wc olakšati svoje tegobe. I sjedeći na wc-u, onako u bunilu još od iznenadnih tegoba i buđenja usred noći, gledam ja u paučinu u kutu na podu. A u toj paučini zapletena neka stvar, onako na prvi pogled ko nešto od neprirodno debele pulpe naranče svijetlo žućkaste boje. Prolaze razne misli glavom, ali ne razaznajem ni dalje. Nakon olakšanja tegobe, otvaram širom prozor da me nebi tužili po ženevskoj konveciji za korištenje bojnih otrova, odlazim bliže paučini kad ono zbilja krepani škorpion u mreži. Nekako sam imao dojam iz raznih dokumentaraca kako je ta živina veća i ovako ozbiljnijeg čvršćeg izgleda, a ono na pol proziran. No svjestan sam ja da se nije sa njim za igrat. I tako nazad liježem u škripavi krevet i nastavljam na pola spavati kao i do sada. Ujutro negdje oko pola 9 ustajanje, kuhanje kave, obavljanje doručka, tuširanje i ostale jutarnje potrebe. Spremamo se i krećemo opet negdje nešto prije 10. I tako vozimo se i stajemo iznad grada Paga na proširenju ne bi li okinuli kakvu fotku zbilja krasnog prizora.

IMG_7131.JPG

Pogled na grad Pag

I pičimo dalje, pa smo se nešto dalje mimoišli, između ostalog i s nekim bikerom na vespi(ak se ne varam bile su i strane rege) i stižemo prije Paškog mosta do Fortice. Mislim da je bila neka tabla turistička s informacijama navedenog objekta, ja se ne sjećam više kaj je pisalo, poslikal tablu nisam, sad sam lijen tražit po internetu povijesne informacije, pa da ne duljim evo par slika.

IMG_7134.JPG

IMG_7137.JPG

IMG_7138.JPG


U kontekstu Paga se uvijek spominje neka paška janjetina, paški sirevi i tako to. Tabela za prodaju paških sireva sam vidio dosta u ovom mojem malom proputovanju, ali znate li što baš i nisam nešto vidio? Nisam baš vidio nešto stada tih famoznih životinja koje počinju na slovo o, a završavaju sa slogom ca.

I nastavljamo dalje put Zadra. Kolega motorist se planirao u Zadru naći sa svojim radnim kolegom, no budući da je čovjeku bilo prerano u 12 ustat i doć nekamo smo prošli i bez toga. Ae. I tako u Zadru poslušali orgulje, pozdravili se sa suncu, iako je ono i dalje neumorno pičilo sa neba, zaputili se lagano prema unutrašnjosti. Nekud preko pustopoljina stigli do Skradina te stali pojest neke pizze. Nakon malo gledanja u parkirane jahtice odlazimo i krećemo dalje. Nakon Skradina zbog meni sumnjivo niskog položaja pokazivača količine goriva u tanku odlazimo do obližnje benzinske postaje nebi li popravili to stanje. I pičimo dalje put Knina preko Drniša. Stajemo u Kninu popit piće jer sunce već dobro prži za razliku od prijašnjeg dana. Raspravljamo hoćemo li se popeti do Kninske tvrđave, no zbog lagane vrućine odlučujemo to odgoditi za neki drugi put. Tu došal neki švaba motorist i kaže on na parkiranog GS-a i nešto po švapskom trkelja. Reko nemam ti ja novci za tak nekaj. Dalje ispijajući kavu i cedevitu, predlaže kolega da stanemo u Željavi. A kaj je ta Željava di ti je to, po čem ti je to posebno? Veli on to ti neki napušteni vojni aerodrom i pokaže mi neke slike s gugla. A reko može, ajde da i to vidimo. I tako vozimo se mi, te poslije Gračaca prisjećam se ja kako me je lijepo oprala kiša, odnosno pljusak kad sam kupio ovaj motor i vozio ga kući. I tako vozimo se mi dobrim tempom, i razmišljam ja pa i tu je padala i tu je padalo. Znači ja sam taj put odvozil kakvih 60 km po pljusku di u autu su trebali brisači na najjače i još nisi dobro videl i nije mi bila tak dugočasna dionica ko sada po suhom i sunčanom. Kakve su to vradžbine? I tako V-stromovac s navigacijom uspije fulati skretanje za Ličko Petrovo Selo te se nešto dalje zaustavljamo da bi se okrenuli i vratili. Ja to zaustavljanje iskorištavam kako bi očistio vizir na kacigi od razno raznih više ne letećih živina. Običnu papirnatu maramicu dodavanjem vode pretvaram u vlažnu te brišem. A kolega se čudom čudi kak je meni tolko živini u viziru, a njemu skoro ni jedna. I vraćamo se nazad prema propuštenom skretanju i spuštamo se prema željenoj lokaciji. Stižemo do parkiranog obraslog aviona te naravno krećemo sa klasičnim pentranjem po njemu.

IMG_20200613_173134.jpg


Nakon aviona krenemo mi prema samoj bazi, no zbog razminiravanja ne smijemo dalje te se okrećemo i vraćamo. Više sreće drugi put. Poslije zbog već meni dosta odvoženih kilometara na ne baš ergonomičnom motoru stajemo u Rastokama na piću, nebi li malo odmorio zakoćene kukove i leđa. Nakon te stanke krenuli dalje te se još prije odlaska kući zaustavili pri Robiju i tu sreli dečke koji su se ispred nas vozili prema Ličkom Petrovom Selu. Nakon još jednog pića svako svojoj kući.

Odvožena kilometraža je bila cca 480 km prvi dan, cca 500 km drugi dan.
 
  • Like
Reactions: +marek+
Ovce ne-mozes ni vidjeti u ovo doba jer su sa Cobanima na ispaši...
 
  • Like
Reactions: samojamaha
Na Željavu sam se još za sada dva puta vratio. Prvi puta u 5. mjesecu solo, a drugi put u 10. mjesecu u društvu.
Bio je lijep sunčan dan, lijep ko mjesec maj (a bio je svibanj), ptičice cvrkuću, cvijeće cvijeta, sve oko mene se zeleni, motor lijepo konzerviran solju i prljavštinom nakupljenom na prijašnjim vožnjama gdje me uredno pri povratku oprala kiša, razmišljam si kuda poći na popodnevni đir. I gledam malo po gugl mapsu po kilometraži do kud bi mi se dalo otpeljat i odluka pada na Željavu koju eto, u potpunosti nisam mogao vidjeti godinu prije. I krenem ja tako solo na Karlovac pa za Slunj te prije Plitvica skrećem lijevo u smjeru Bihaća. I tu negdje prestižem eto jednu Škodu Octaviu zagrebačkih tablica i pičim dalje. Uskoro ugledah obronke Plješevice, a ne Plešivice iz čijeg sam podnožja krenuo, stajem na nekakvom ugibalištu i opalim jednu sliku tog prizora koji se stvorio preda mnom.

IMG_20210509_152225.jpg

Obronci Plješevice sa još uvijek snježnim vrhovima

Vozim ja dalje, stižem do Ličkog Petrovog Sela, znam da negdje tu bi trebal lijevo skrenut, pazim, gledam i normalno - prefulam. Nakon što sam se definitivno uvjerio da sam trebal već skrenut jer je došal kraj sela, polukružno se okrećem, vraćam i napokon skrećem desno na pravi put. Ipak tako jedan pjevač pjeva, nemoj lijevo na križanju staze, neg odi desno. I prije nego sam uspio skrenuti desno ponovo ugledam Škodu oktaviju koju sam bio prošao te se mimoilazim sa njome. I pravim putem stižem do parkiranog aviona i dalje obraslog te produžim dalje u samu bazu, ovaj put bez strojeva za razminiravanje. Krajičkom oka opažam odbačene vreće za spavanje, vrećice i slične predmete kričavih boja te jedan veliki kup spaljenog smeća. Stajem pred glavnim tunelom, silazim s motora te ulazim unutra. Sa topline dana ulazim u hladni tunel te s laganom nelagodom hodam prema mrklom mraku, gledajući dobro i svijetleći slabašnom lampicom na mobitelu da ne upadnem u kakvu rupu, šahtu ili kaj već. U tom trenu ulazi u tunel čovjek od cca 55+ godina, s upaljenom cigaretom u zubima, te kaže kako njega eto tu prvi put nakon, ako se ne varam ili krivo sjećam, 37 godina. I krene pričat on kak je bio tu na odsluženju vojnog roka na poziciji aviomehaničara. Te kako su tu bili Perešin i još je neka imena rekao koja bi se ticala modernije Hrvatske povijesti, no ja nisam zapamtio. Evo pišući ovo vidim da ja relativno malo znam o modernijoj Hrvatskoj povijesti. U osnovnoj i srednjoj školi najdalje smo s gradivom došli do kakvih 50-60-ih i dalje se nije stiglo. Tako da za ta mutna vremena od 50-ih na dalje na satu povijesti čuo nisam. Rekao bih zlobno, da taj dio povijesti koji se tiče naših prostora nije razjašnjen niti će ikad biti pa se o tome u školi zato i ne uči. No, bolje da se vratim na pravi put. I tako čovjek dalje objašnjava kako se mehaničarska radiona nalazila nakon što se uđe na glavni ulaz, nakon jedinog kuta u desno ravno prema kraju hale, gdje se konkretno u tom trenu GS okretal. Pred samim ulazom, kako kaže su uvijek bila spremna 3 MIG-a za polijetanje u slučaju neke situacije. Kaže da za njegovog služenja vojske da je bila situacija sa putničkim avionom koji je izgubio radio vezu a prelijetao to područje pa su MIG-ovi bili dignuti. I dalje mu u sjećanju kakva je to tutnjava bila kad su uzlijetali.

IMG_7352.JPG

Posjeta u 10. mjesecu

I izađemo van i čovjek paleći cigarete jednu za drugom ulazi u istu onu Škodu koju sam prošao pa se opet mimoišao, izgleda da ni ni on znal pogodit kam treba ić. A ipak prošle su brojne godine pa čovjeku pobjegnu neka sjećanja. I provozam se izvana do drugih ulaza tunela, vidim da su ispred zasipani kupom pijeska te produžujem po pisti malo. Opet nailazim na tog čovjeka te saznajem koje su piste bile za polijetanje, a koje za slijetanje te kako je u ono vrijeme oko piste bila gusta, niska grabrova šuma, a sada je većinom u travi. Također prepričava kako je cijelo brdo gore bilo minirano, i da su se znale čuti eksplozije vjerovatno radi divljači te da je u brdu cijele noći lajao stražarski pas. I tako nakon malo razgovora saznajem da šogorica od tog čovjeka živi par sela dalje od mene. Evo zanimljivo kak svijet zna biti mali.

IMG_7206.JPG

Na kraju piste za uzlijetanje

Odlučujem ja kako ću probati malo napraviti krug i preko piste za slijetanje, i krenem ja lagano kad eto iz drugog smjera policijskog auta te mi policajac graničar iznutra maše da stanem. A stanem ja, kaj bum drugo, te kaže meni policajac da se ja lijepo okrenem i odem otkud sam i došal. Te krene još gunđat kak nas je tu previše, te kak su im javili iz Bosne kako se tu kreću neki motoristi bosanskih registracija pa jesam ih ja možda videl. A ja nemam blage veze o ničem. I tako teška srca odem od kud sam i došal i pristanem kod avijončeka. I tu još razmijenim koju riječ s likom koji je pilotirao prije spomenutim GS-a i valjda curom/zaručnicom/suprugom mu na nekom starijem Moto Guzzi-u. I vraćam se nazad kući za njima, na cesti nas napadaju guske, no ipak mi s ljutim mašinama uspijevamo pobjeći da nas žive opasnim zubima ne raščerupaju. Tamo prije Slunja oni staju, a ja nastavljam kući sam.
Evo danas otprilike pola godine kasnije da opet iste te ljude sretnem negdje nevezano, odvojeno od motora ili Škode oktavije vrlo vjerovatno ih nebi prepoznal. Ne zato jer su se nešto ekstra promijenili od onda, nego jednostavno čovjek zaboravi sva ta lica koja tako sasvim slučajno sretne, a eto na neki način ta ista lica neka sjećanja mu ostave.