samojamaha
Member
U trulim vremenima vladavine facebooka, instagrama gdje puna riječ ili ne daj Bože rečenica ili nekoliko njih gube smisao, u vremenima gdje je forumski prostor sve prazniji odlučih napisati koju riječ. Možda i rečenicu. A možda čak i dvije? Zašto ne? Moja baka je uvijek govorila i još uvijek govori da "kad sve kuharice pomreju, da bu onda ona kuvarica postala". Pa tako kad je većina putopisaca zašutila i nestala, postat ću i ja putopisac. Bakinim riječima potaknut i gramatikom slabo poučen usuđujem se govoriti...
Tamo davne nam godine Gospodnje 2010. usnuh jedne noći čudan san. Uistinu čudan. Stajah ja na cesti nedaleko od Vivodine, ne bi vjerovali i to na cesti gdje se ove godine vozio jedan od stage-ova WRC-a prvog dana. Ne bi vjerovali, ali ja ne usnuh rally aute, čak nisam u tom snu, u toj mori bio okrenut u smjeru kuda se vozilo, ne ne. Bio ja okrenut u suprotnom smjeru te trase. Ali ne, nisam ja pješke tu bio, niti me je itko dovezao. Dovezao se ja sam samcat na DT-ejki, ali morile mene velike brige i problemi. Sunce je na zalasku, jesen je, lišće pada, znam ja da je vrijeme za polazak kući. Ali nije problem što ja neznam kuda poći kući, mući mene mući kako sam ja tu uopće došao. A ponajviše od svega kako se vratiti a da sa svojih 15 godina i bez vozačke i još k tome neregistriranim motorom vratim a da ne vidim momke i cure u plavom. Jesam se namučio više se ne sjećam kak, ali ujutro sam se probudio u svom krevetu. Ipak sam se uspio snaći... Ta mora me ponukala da vrijedi ipak položiti kategoriju i registrirati motor kako bi mogao ko čovjek sjesti na motor i otići kud mi srce vuče.
I tako 6 godina nakon sjedam ja na DT-ejku i ništa ne sluteći ipak odlučujem posjetiti mjesto moje more. Na staru karlovačku do Lulića pa na Krašić i prema Vivodini većinski po drndavom asfaltu iz 80-ih pa onda pri raspelu desno u breg pa još koji kilometar po uskoj cesti pa dođoh i prođoh, a ništa ne osjetih. Vožnja ko vožnja. Skrenuo u šumu i prepeljao se preko šumskog puta do proplanka s pogledom na Sv. Lovru i Vivodinu te se tu na trenutak zaustavih kako bih pogledao zemlju ljudi koji su otišli trbuhom za kruhom u svijet.
I pogledam lijevo, pogledam desno, a tamo Slovenija. Pogledam opet lijevo, pa opet desno. Pa jel to moguće? S druge strane plota trava zelenija? Ma nemoguće. Kak bi sused mogal imat lepšu travu od nas? Pogledam opet lijevo, opet desno, a kad ono zbilja je. U susjednoj nam Sloveniji trava zbilja zelenija. A s ove strane samo nekakvo grmlje, trava odivljala, trnje i da ne nabrajam već vrste u koje se ne razumijem previše. I tako izbezumljen krećem dalje ne sluteći ništa.
I tako spustim se do GP Krmačina te nastavljam po uskoj zavojitoj cesti uz samu granicu stižem do Kamanja gdje prelazim Kupu te ju slijedim prema Ozlju. Lijepa cesta, lijepi prizor, još bi ljepše bilo da je manje grmlja pa da Kupa dođe još bolje do izražaja. Ah čovjek snuje, a netko drugi određuje. I stigoh ja do Ozlja te se uputih usput na stari grad. Inaće stari grad smješten na litici iznad rijeke Kupe, a ispod njega u tunelu prolazi pruga. Zanimljivo za vidjeti. Inaće stari grad bio u posjedu Frankopana pa Zrinskih dok su glave na ramenima nosili, a danas je nebi vjerovali čak nešto i obnovljen te je u jednoj od tih zgrada smješten neki muzej. Tom prilikom ga posjetio nisam, ali možda sam baš trebal. Ma bude neki drugi put, ni prek sveta.
I tako sjedam na DT-ejku i krećem prema Karlovcu i za Jasku kući. Stigao ja doma punog srca i zadovoljan prijeđenim ni ne sluteći da je to bila moja zadnja poštena vožnja na DT-ejki... Ali eto, bila je...
Tamo davne nam godine Gospodnje 2010. usnuh jedne noći čudan san. Uistinu čudan. Stajah ja na cesti nedaleko od Vivodine, ne bi vjerovali i to na cesti gdje se ove godine vozio jedan od stage-ova WRC-a prvog dana. Ne bi vjerovali, ali ja ne usnuh rally aute, čak nisam u tom snu, u toj mori bio okrenut u smjeru kuda se vozilo, ne ne. Bio ja okrenut u suprotnom smjeru te trase. Ali ne, nisam ja pješke tu bio, niti me je itko dovezao. Dovezao se ja sam samcat na DT-ejki, ali morile mene velike brige i problemi. Sunce je na zalasku, jesen je, lišće pada, znam ja da je vrijeme za polazak kući. Ali nije problem što ja neznam kuda poći kući, mući mene mući kako sam ja tu uopće došao. A ponajviše od svega kako se vratiti a da sa svojih 15 godina i bez vozačke i još k tome neregistriranim motorom vratim a da ne vidim momke i cure u plavom. Jesam se namučio više se ne sjećam kak, ali ujutro sam se probudio u svom krevetu. Ipak sam se uspio snaći... Ta mora me ponukala da vrijedi ipak položiti kategoriju i registrirati motor kako bi mogao ko čovjek sjesti na motor i otići kud mi srce vuče.
I tako 6 godina nakon sjedam ja na DT-ejku i ništa ne sluteći ipak odlučujem posjetiti mjesto moje more. Na staru karlovačku do Lulića pa na Krašić i prema Vivodini većinski po drndavom asfaltu iz 80-ih pa onda pri raspelu desno u breg pa još koji kilometar po uskoj cesti pa dođoh i prođoh, a ništa ne osjetih. Vožnja ko vožnja. Skrenuo u šumu i prepeljao se preko šumskog puta do proplanka s pogledom na Sv. Lovru i Vivodinu te se tu na trenutak zaustavih kako bih pogledao zemlju ljudi koji su otišli trbuhom za kruhom u svijet.
I pogledam lijevo, pogledam desno, a tamo Slovenija. Pogledam opet lijevo, pa opet desno. Pa jel to moguće? S druge strane plota trava zelenija? Ma nemoguće. Kak bi sused mogal imat lepšu travu od nas? Pogledam opet lijevo, opet desno, a kad ono zbilja je. U susjednoj nam Sloveniji trava zbilja zelenija. A s ove strane samo nekakvo grmlje, trava odivljala, trnje i da ne nabrajam već vrste u koje se ne razumijem previše. I tako izbezumljen krećem dalje ne sluteći ništa.
I tako spustim se do GP Krmačina te nastavljam po uskoj zavojitoj cesti uz samu granicu stižem do Kamanja gdje prelazim Kupu te ju slijedim prema Ozlju. Lijepa cesta, lijepi prizor, još bi ljepše bilo da je manje grmlja pa da Kupa dođe još bolje do izražaja. Ah čovjek snuje, a netko drugi određuje. I stigoh ja do Ozlja te se uputih usput na stari grad. Inaće stari grad smješten na litici iznad rijeke Kupe, a ispod njega u tunelu prolazi pruga. Zanimljivo za vidjeti. Inaće stari grad bio u posjedu Frankopana pa Zrinskih dok su glave na ramenima nosili, a danas je nebi vjerovali čak nešto i obnovljen te je u jednoj od tih zgrada smješten neki muzej. Tom prilikom ga posjetio nisam, ali možda sam baš trebal. Ma bude neki drugi put, ni prek sveta.
I tako sjedam na DT-ejku i krećem prema Karlovcu i za Jasku kući. Stigao ja doma punog srca i zadovoljan prijeđenim ni ne sluteći da je to bila moja zadnja poštena vožnja na DT-ejki... Ali eto, bila je...