OldBoy
New member
...ovo nije nastavak 'Odmetnika'. Prije bi se moglo reći da je neka vrsta dodatnog poglavlja. Special edition 
.
I bit će drugačije. Sporije, pomaknuto s ulice. Tako sam to zamislio, ali vidjet ćemo. Neka priča krene :wink:
Jedne noći davne 1956. je iznenada, bez najave i priprema ostavio Sve i krenuo u Novi dan. Tako je tada sa svojih dvadeset i nešto mislio odlazeći, ili bolje rečeno bježeći iz Zagreba. Daleko, na drugi kontinent. U Ameriku. Onu pravu, Sjevernu. Točnije, u hrvatsku koloniju Chicaga gdje je imao nešto bliže rodbine. Pred komisijom koja je odlučivala o njegovom statusu u USA uspjeli su zajedno stvoriti sliku mladog čovjeka progonjenog od strane komunističke diktature iz razloga rodbinske povezanosti sa njima, provjerenim domoljubima, antikomunistima i nepokolebljivim borcima za demokraciju u egzilu, sada zahvalnim američkim građanima. Promjenio je tom prilikom i ime ne bi li se brže uklopio u svijet sa šansom za svakoga.
Nekoliko zima je bez puno uspjeha pokušavao prihvatiti njihov način razmišljanja i života (robijanje u tvornici na traci, druženje sa dosadnim sunarodnjacima, nedjeljni odlasci u crkvu), a onda je sa stola depresivno jadnog fastfooda nakon lošeg hamburgera pokupio nečiju zaboravljenu knjigu, džepno izdanje. Više od mjesec dana ležala mu je ispod velikog budilnika pored kreveta, da bi je za preležavanja gripe iz dosade uzeo čitati. Kada je završio, bio je izlječen. I od gripe i od svog 'američkog' života. Nije uspio zapamtiti pisca, čovjeka neizgovorivog francuskog prezimena, ali su mu naziv knjige i ono što je iz nje prihvatio odredili bitan dio daljnjeg života.
Johnatan King, jer je to ime pisalo u svim njegovim američkim dokumentima, pročitao je roman Jacka Kerouaca 'Na cesti' i odlučio ponovo ostaviti Sve. Prije više godina u Zagrebu su nakon slične odluke za njim ostali mater, djevojka s kojom nije imao ideju zajedničkog života, i nerođeno dijete. Sada nije ostavljao ništa. Jer ništa nije imao.
Tri je godine skitao širom Amerike prije nego što je odlučio skrasiti se, i ostati u Californiji. Povremeno bi živio sa nekim ženskama, odlazio od njih, ponekad im se vraćao. Sredinom šezdesetih počeo je voziti starog HDa i družiti se sa ljudima na takvim motorima. U nekoliko je složenih situacija iskazao pribranost i odlučnost u zaštiti zajedničkih interesa pa su ga onako krupnog i šutljivog prihvatili kao da je oduvijek bio njihov. U Altamontu je nosio prsluk sa Anđelom smrti na leđima, osiguravajući nastup Rolling Stonesa. Bio je tada dio ekipe na pozornici, ali na njenom drugom kraju kada su onog crnca izboli, a film to sve prenio svijetu. Tih ga je dana prijatelj uslikao kamerom koju su oduzeli nekom nasrtljivom novinaru. Nevješto okinutu fotku slabe oštrine sa naškrabanim „Altamont California, december '69“sa strane poslao je materi u jednom od svojih rijetkih javljanja.
Puno kasnije, kada bude imao svo vrijeme svijeta za razmisliti o sebi, Johnatan King će zaključiti da su mu te kalifornijske godine bile najljepše razdoblje života, dosanjani san, ono za što se ustvari rodio i što je tražio, ali bez naročite želje, bez pravog cilja, dok mu se nije zaista dogodilo: kretanje, motori, piće, ženske, trava, bijelo, žuto, povremeno žestoka akcija, a pored njega društvo koje će ga zauvijek pratiti, nikada ostaviti.
U natezanju oko nekog spornog posla krajem ljeta '75 kada je suprotnoj strani trebalo pokazati da dogovora nema i da će se ići do kraja, jednome je prosuo mozak komadom vodovodne cijevi, a drugoga ustrelio iz neposredne blizine. Sve bi to bilo tek neko od povremenih ružnih događanja u lijepom San Franciscu da nije slučajno, bez ikakva poziva, na lice mjesta naišla murja. U vrlo kratkom suđenju umjesto doživotne pročitana mu je kazna od ukupno četiristo devedeset sedam godina. Besmislena trajanjem, ali učinkovita u oduzimanju prava na traženje pomilovanja nakon određenog vremena. U Folsomu, kamo su ga poslali na odsluženje, opet je bio među Anđelima. Oni izvana su ih povremeno obilazili. Johnatan se trudio odužiti im se u toj novoj sredini temeljito odrađujući ono što bi od njega tražili. Bio je njihov.
Ostavljajući još jednom Sve, ovaj je put izostalo ono očekivanje promjene na bolje prijašnjih Odlazaka. Gledao je zidove preko kojih nije smio. Bilo mu je krivo. Ne zbog učinjenog. Žalio je za onim što je još mogao, a nije stigao.
.I bit će drugačije. Sporije, pomaknuto s ulice. Tako sam to zamislio, ali vidjet ćemo. Neka priča krene :wink:
Jedne noći davne 1956. je iznenada, bez najave i priprema ostavio Sve i krenuo u Novi dan. Tako je tada sa svojih dvadeset i nešto mislio odlazeći, ili bolje rečeno bježeći iz Zagreba. Daleko, na drugi kontinent. U Ameriku. Onu pravu, Sjevernu. Točnije, u hrvatsku koloniju Chicaga gdje je imao nešto bliže rodbine. Pred komisijom koja je odlučivala o njegovom statusu u USA uspjeli su zajedno stvoriti sliku mladog čovjeka progonjenog od strane komunističke diktature iz razloga rodbinske povezanosti sa njima, provjerenim domoljubima, antikomunistima i nepokolebljivim borcima za demokraciju u egzilu, sada zahvalnim američkim građanima. Promjenio je tom prilikom i ime ne bi li se brže uklopio u svijet sa šansom za svakoga.
Nekoliko zima je bez puno uspjeha pokušavao prihvatiti njihov način razmišljanja i života (robijanje u tvornici na traci, druženje sa dosadnim sunarodnjacima, nedjeljni odlasci u crkvu), a onda je sa stola depresivno jadnog fastfooda nakon lošeg hamburgera pokupio nečiju zaboravljenu knjigu, džepno izdanje. Više od mjesec dana ležala mu je ispod velikog budilnika pored kreveta, da bi je za preležavanja gripe iz dosade uzeo čitati. Kada je završio, bio je izlječen. I od gripe i od svog 'američkog' života. Nije uspio zapamtiti pisca, čovjeka neizgovorivog francuskog prezimena, ali su mu naziv knjige i ono što je iz nje prihvatio odredili bitan dio daljnjeg života.
Johnatan King, jer je to ime pisalo u svim njegovim američkim dokumentima, pročitao je roman Jacka Kerouaca 'Na cesti' i odlučio ponovo ostaviti Sve. Prije više godina u Zagrebu su nakon slične odluke za njim ostali mater, djevojka s kojom nije imao ideju zajedničkog života, i nerođeno dijete. Sada nije ostavljao ništa. Jer ništa nije imao.
Tri je godine skitao širom Amerike prije nego što je odlučio skrasiti se, i ostati u Californiji. Povremeno bi živio sa nekim ženskama, odlazio od njih, ponekad im se vraćao. Sredinom šezdesetih počeo je voziti starog HDa i družiti se sa ljudima na takvim motorima. U nekoliko je složenih situacija iskazao pribranost i odlučnost u zaštiti zajedničkih interesa pa su ga onako krupnog i šutljivog prihvatili kao da je oduvijek bio njihov. U Altamontu je nosio prsluk sa Anđelom smrti na leđima, osiguravajući nastup Rolling Stonesa. Bio je tada dio ekipe na pozornici, ali na njenom drugom kraju kada su onog crnca izboli, a film to sve prenio svijetu. Tih ga je dana prijatelj uslikao kamerom koju su oduzeli nekom nasrtljivom novinaru. Nevješto okinutu fotku slabe oštrine sa naškrabanim „Altamont California, december '69“sa strane poslao je materi u jednom od svojih rijetkih javljanja.
Puno kasnije, kada bude imao svo vrijeme svijeta za razmisliti o sebi, Johnatan King će zaključiti da su mu te kalifornijske godine bile najljepše razdoblje života, dosanjani san, ono za što se ustvari rodio i što je tražio, ali bez naročite želje, bez pravog cilja, dok mu se nije zaista dogodilo: kretanje, motori, piće, ženske, trava, bijelo, žuto, povremeno žestoka akcija, a pored njega društvo koje će ga zauvijek pratiti, nikada ostaviti.
U natezanju oko nekog spornog posla krajem ljeta '75 kada je suprotnoj strani trebalo pokazati da dogovora nema i da će se ići do kraja, jednome je prosuo mozak komadom vodovodne cijevi, a drugoga ustrelio iz neposredne blizine. Sve bi to bilo tek neko od povremenih ružnih događanja u lijepom San Franciscu da nije slučajno, bez ikakva poziva, na lice mjesta naišla murja. U vrlo kratkom suđenju umjesto doživotne pročitana mu je kazna od ukupno četiristo devedeset sedam godina. Besmislena trajanjem, ali učinkovita u oduzimanju prava na traženje pomilovanja nakon određenog vremena. U Folsomu, kamo su ga poslali na odsluženje, opet je bio među Anđelima. Oni izvana su ih povremeno obilazili. Johnatan se trudio odužiti im se u toj novoj sredini temeljito odrađujući ono što bi od njega tražili. Bio je njihov.
Ostavljajući još jednom Sve, ovaj je put izostalo ono očekivanje promjene na bolje prijašnjih Odlazaka. Gledao je zidove preko kojih nije smio. Bilo mu je krivo. Ne zbog učinjenog. Žalio je za onim što je još mogao, a nije stigao.
