CRNI RAJ

OldBoy

New member
    ...ovo nije nastavak 'Odmetnika'. Prije bi se moglo reći da je neka vrsta dodatnog poglavlja. Special edition  :mrgreen:.
    I bit će drugačije. Sporije, pomaknuto s ulice. Tako sam to zamislio, ali vidjet ćemo. Neka priča krene  :wink: (y)


      Jedne noći davne 1956. je iznenada, bez najave i priprema ostavio Sve i krenuo u Novi dan. Tako je tada sa svojih dvadeset i nešto mislio odlazeći, ili bolje rečeno bježeći iz Zagreba. Daleko, na drugi kontinent. U Ameriku. Onu pravu, Sjevernu. Točnije, u hrvatsku koloniju Chicaga gdje je imao nešto bliže rodbine. Pred komisijom koja je odlučivala o njegovom statusu u USA uspjeli su zajedno stvoriti sliku mladog čovjeka progonjenog od strane komunističke diktature iz razloga rodbinske povezanosti sa njima,  provjerenim domoljubima, antikomunistima i nepokolebljivim borcima za demokraciju u egzilu, sada zahvalnim američkim građanima. Promjenio je tom prilikom i ime ne bi li se brže uklopio u svijet sa šansom za svakoga.
    Nekoliko zima je bez puno uspjeha pokušavao prihvatiti njihov način razmišljanja i života (robijanje u tvornici na traci, druženje sa dosadnim sunarodnjacima, nedjeljni odlasci u crkvu), a onda je sa stola depresivno jadnog fastfooda nakon lošeg hamburgera pokupio nečiju zaboravljenu knjigu, džepno izdanje. Više od mjesec dana ležala mu je ispod velikog budilnika pored kreveta, da bi je za preležavanja gripe iz dosade uzeo čitati. Kada je završio, bio je izlječen. I od gripe i od svog 'američkog' života. Nije uspio zapamtiti pisca, čovjeka neizgovorivog francuskog prezimena, ali su mu naziv knjige i ono što je iz nje prihvatio odredili bitan dio daljnjeg života.
    Johnatan King, jer je to ime pisalo u svim njegovim američkim dokumentima, pročitao je roman Jacka Kerouaca 'Na cesti' i odlučio ponovo ostaviti Sve. Prije više godina u Zagrebu su nakon slične odluke za njim ostali mater, djevojka s kojom nije imao ideju zajedničkog života, i nerođeno dijete. Sada nije ostavljao ništa. Jer ništa nije imao.

    Tri je godine skitao širom Amerike prije nego što je odlučio skrasiti se, i ostati u Californiji. Povremeno bi živio sa nekim ženskama, odlazio od njih, ponekad im se vraćao. Sredinom šezdesetih počeo je voziti starog HDa i družiti se sa ljudima na takvim motorima. U nekoliko je složenih situacija iskazao pribranost i odlučnost u zaštiti zajedničkih interesa pa su ga onako krupnog i šutljivog prihvatili kao da je oduvijek bio njihov. U Altamontu je nosio prsluk sa Anđelom smrti na leđima, osiguravajući nastup Rolling Stonesa. Bio je tada dio ekipe na pozornici, ali na njenom drugom kraju kada su onog crnca izboli, a film to sve prenio svijetu. Tih ga je dana prijatelj uslikao kamerom koju su oduzeli nekom nasrtljivom novinaru. Nevješto okinutu fotku slabe oštrine sa naškrabanim „Altamont California, december '69“sa strane poslao je materi u jednom od svojih rijetkih javljanja.
    Puno kasnije, kada bude imao svo vrijeme svijeta za razmisliti o sebi, Johnatan King će zaključiti da su mu te kalifornijske godine bile najljepše razdoblje života, dosanjani san, ono za što se ustvari rodio i što je tražio, ali bez naročite želje, bez pravog cilja, dok mu se nije zaista dogodilo: kretanje, motori, piće, ženske, trava, bijelo, žuto, povremeno žestoka akcija, a pored njega društvo koje će ga zauvijek pratiti, nikada ostaviti.
    U natezanju oko nekog spornog posla krajem ljeta '75 kada je suprotnoj strani trebalo pokazati da dogovora nema i da će se ići do kraja, jednome je prosuo mozak komadom vodovodne cijevi, a drugoga ustrelio iz neposredne blizine. Sve bi to bilo tek neko od povremenih ružnih događanja u lijepom San Franciscu da nije slučajno, bez ikakva poziva, na lice mjesta naišla murja. U vrlo kratkom suđenju umjesto doživotne pročitana mu je kazna od ukupno četiristo devedeset sedam godina. Besmislena trajanjem, ali učinkovita u oduzimanju prava na traženje  pomilovanja nakon određenog vremena. U Folsomu, kamo su ga poslali na odsluženje, opet je bio među Anđelima. Oni izvana su ih povremeno obilazili. Johnatan se trudio odužiti im se u toj novoj sredini temeljito odrađujući ono što bi od njega tražili. Bio je njihov.

    Ostavljajući još jednom Sve, ovaj je put izostalo ono očekivanje promjene na bolje prijašnjih Odlazaka. Gledao je zidove preko kojih nije smio. Bilo mu je krivo. Ne zbog učinjenog. Žalio je za onim što je još mogao, a nije stigao.

 
:bann: :mrgreen:
 
ufff, svaka čast  :naklon: :naklon:
 
1.

    Pritisnuo sam njegov broj. A mogao sam ga nazvati i sutra. Ili neki drugi dan. Mogao sam uopće ga ne nazvati, on to ne bi nikada saznao. Javio se tek na peto zvono.
    „Yeah?“
    „Ej, Žac.“
    Nešto je odgovorio, ali mu se glas udavio u turiranju motora na njegovoj strani linije. I tako desetak sekundi uz štektanje blokade, a onda se stroj ugasio. Ili razletio?
    „Klempo? Još si na liniji?“
    „Jesam.“
    „Nije se ništa lošeg dogodilo? Zagreb je na drugom kraju svijeta, a ti inače ne zoveš svaki čas.“
    „Nikakva nevolja. Mislio sam... tu sam blizu, pa da ti se javim.“
    „Nemoj jebat! Tu si u USA?“
    „U Californiji. Točnije, u nekoj 'kao' meksičkoj krčmi, vukojebina južno od Fresna. Izuo čizme i čekam ručak.“
    „To bi moglo biti nekih... 50 ili 60 milja od mene. S kim si, i s čim si?“
    „Sam, na motoru.“
    „Jel imaš navigaciju?“
    „Imam.“
    „Poslat ću ti koordinate. Ha, ha, dobro da si mi se ovako najavio, nešto ću smisliti za večeras. Ničega neće faliti. Prespavaj vrućinu da me možeš pratiti. Neće ti biti lako, vjeruj mi.“
    „Ajde.“
    Debela meksikanka stavila je platu sa chimichangama na stol začuđeno me gledajući zbog jezika kojeg nikada nije čula. Žac je nastavio.
    „Fino si me iznenadio, kompa. Pojma nemaš koliko mi je drago što si tu.“
    „Evo, stigla mi je klopa, a umirem od gladi. Žac, pozdrav, vidimo se!“
    „Bok, bok...“

    Prije tri dana unajmio sam motor u nekom udaljenom predgrađu istočnog LA. Naravno, HD, i naravno crne boje, da sve bude kao na filmu. Pristojno iznošenu jaknu i kacigu, i čizme (nove) kupio sam u zalagaonici, ulaz pored. Ubacio u bisage isključivo neophodno, a putnu torbu sa suvišnim stvarima ostavio kod gazde, ozbiljog bradatog pedesetogodišnjaka sa sijedim vikinškim pletenicama. Dogovorili se da mi je pričuva. Kada se vratim po nju, kad god to bilo, prodat ću mu natrag sve što sam kupio. Umanjeno za cijenu ležarine. 
    Krenuo sam isto poslijepodne za Nikuda i vozio se čitavo vrijeme u tom smjeru razmišljajući o Ničemu sjećajući se godina prije navigacije. U to bi vrijeme dobro proučio kartu i nastojao zapamtiti što više imena, raskršća, cijelim putem vozio pažljivo, gledao da ne promašim neko skretanje. Ovo sada je bio čisti užitak. Ni brige, ni pameti. Druga planeta. Ne samo zbog lakoće putovanja, krajolika kakvog sam se sjećao iz nekih fimova djetinjstva i mladosti, kloparanja HDa pod guzicom, nego i zbog onoga što sam nosio u glavi. Mir. Prvi puta u životu ne čekam nikoga i nitko ne čeka mene, ne moram ništa osim voziti se jer mi se tako sprdnulo. I gledati okolo, jesti, kenjati, spavati. Povremeno fotkati. Početak svoje 'mirovine' provodio sam doslovce onako kako mi se u tom trenutku htjelo.
    Vegas ili SanFrancisco? Društva za obilaske casina nisam imao. Kockati solo je tek polovica radosti kada dobiješ, a dvostruka depra ako rikneš. Odlučih se za Frisco. I do njega doći na svoj način.
    Za istinski spoznati bilo što od velikih pojmova, Daljinu, Pravdu, Boga... moraš skrenuti s pravoga puta. Čitav sam život proveo na stranputicama tražeći odgovore. Pri tom sam, valjda, imao dosta sreće pa usprkos rečenome doveo se u svojim kasnim pedesetima na ovaj motor, na puteve mimo glavnih cesta, na to da uočavam po njima prizore ljudi, krčmi, motela, benzinskih pumpi, udaljenih kuća, ogromnog plavog neba. Punio sam onu zamišljenu torbu u svojoj glavi dojmovima, uživao u nagrabljenom blagu. Treći dan, izuvajući čizme u hladu pristojno prljave krčme gdje sam stao ručati, shvatih da je to tek polovica stvarne vrijednost prikupljenih utisaka. Kao i kod kockanja. Jer sam sam.
    Pritisnuo sam broj od Žaca.
 
Dobar početak  (y)
 
    ...najavio sam da će biti malo sporije i drugačije

    Koordinate sa njegovog SMSa presjecale su se na jednoj osami, više nisam jasno vidio, padao je mrak. Nekih pola kilometra makadamskim putem udaljeno od glavne ceste smjestilo se zdanje koje je iz daljine gledajući moglo biti hacienda, misija ili vrlo loše osvjetljena krčma. Bez reda parkirani motori i auti pred ulazom išli su u prilog ovoj trećoj soluciji. Bilo još prerano za gužvu i glasnu muziku  kada sam sišao sa motora i krenuo prema ulazu. Bend je tek uštimavao razglas. Žaca sam vidio za stolom u uglu. I on je vidio mene. Pridružio sam mu se.
    Nekada sam se često smijao. I danas bi rado, ali me sve manje toga veseli. Čak i moji bliži misle da sam se promjenio. A nisam. Pozdravili smo se osmjehom, bez izgovorene riječi, bez grljenja, ljubljenja, tapšanja, bez one preglupe konverzacije tipa kako je, kako moji, kako njegovi i sličnih sranja. Onda je zapalio cigaretu, a ja naručio pivu od konobara u prolazu. I samo toliko.
    „Di si, Klempo.“
    „Evo...“
    „Dodatno si poružnio...“
    „Jeli?“
    „Je. Svejedno, volim te vidjeti. Koliko ostaješ?“
    „Bez ograničenja.“
    „Onda ne moramo žuriti sa razgovorom.“
    „Ne. Moramo samo gledati da nam bude dobro.“
    Dalje smo pričali o cestama kojima sam se dovezao, o motorima, o bolovima vezanima za ranije ozljede, o odličnoj svirki benda nakon što su ovi otišli na prvu pauzu. Lokal se već solidno napunio kada nam je priča dotakla klopu. Premjestili smo se za jedan od stolova vani na trijemu i pomeli dobar pladanj tacosa, flauti, burritosa, enchilada. Jednom ću ih valjda naučiti razlikovati, a ne samo trpati u sebe i zalijevati pivom.
    Na parking se tada dovukla nekada davno bijela, sada prilično hrđava Impala cabrio, dvije ženske u njoj. Žac je ustao sa stolice, mahnuo im, a one ga uočile i odgovorile. Dok su prilazile našem stolu ocijenio sam da su dotjerane za izlazak i da zajedno nemaju puno više od četrdeset. A možda me je varao mrak? Izljubile se sa Žacom koga su očito dobro poznavale, i sa mnom iako nam je upoznavanje tek slijedilo. Dojmale su se poput sestara. Ne zbog fizičke sličnosti, nego na onaj isti način na koji smo ja i Žac bili nalik jedan drugome. I izgledale su zaista odlično. Predobro da bi bilo slučajno. Otišle su na WC popraviti make up i usput si, vjerojatno, nečime stimulirati euforiju. Morao sam sebi rasčistiti nedoumicu.
    „One su plaćene?“
    „Ne. Obožavaju izlaziti sa sijedim pedesetpetogodišnjacima.“
    „Samo sam pitao...“
    Pored mene je sjela ona koja je rekla da se zove Ginny, a Jude nasuprot, Žacu u krilo. Bilo je kao jednom davno. Cure su tada bile Čehinje, birtija na Jadranu, a dečki imali skoro četrdeset godina manje. U ovom realnom, kalifornijskom vremenu krenuo je razgovor o Ničemu, pa smijeh, partije biljara sa očekivanim lascivnostima, dodirivanjima i asistencijama, ples uz bend koji je iz pjesme u pjesmu zvučao sve bolje, i ponovo malo upoznavanja.
    „I ti si bio kaskader?“
    „Ne, ja još uvijek jesam glumac.“
    „Pravi glumac?“
    „Porno glumac.“
    „Jebote! Lažeš...“
    „Ne lažem, čekaj da mi Ga vidiš.“
    Prasnula je u smijeh i počeo sam zaboravljati da ustvari radi ono što mora, umišljati si kako joj je drago što je večeras baš sa mnom. To mi je dodatno povećavalo ugodu. Palo je još par rundi a onda smo svi skupa sjeli u hrđavu Impalu, ja i Ginny otraga. Žac nas je vozio kroz toplu smjesu mraka i vukojebina, negdje na rubu mog percepiranja. Držao sam žensku za muf, stiskao joj drugom rukom guzove, sise, ljubio je gdje sam stigao i osjećao se ugodno, a ona me uzvraćanjem uvjeravala u nepostojeću spontanost trenutka.