CRNI RAJ

[HIGHLANDER]

Highlander u priči 8)   Do jaja! Da je došel ranije možda bi se i birtija zvala Harvest!

Uživajte u tulumu danas! Da sam u HR naletio bi ziher!

P.S. Ste zvali Hellse ili da ih ja zovem?

Pinta,
Harvest je već davno spomenut u prozi od mog gosta i frenda Roberta Mlinarca

Pekmez od šljiva


Život je ugodan kad se ne misli ništa.
Sofoklo

Tog lipnja, kad smo slavili Edin dvajšesti ročkas, počeli smo u starom kvartu, u Harvestu, s kavicom i jutarnjom pivom, pa smo mjesto radnje lagano-lagano preselili na trešnjevački plac di smo dočekali podne i ćevape podebljane s par novih rundi cuge, a predvečer smo pokupili škvadru i zapalili u Concordiju. Jer, concordia patriam firmat. Tu smo, normalno, cuclali do fajrunta i onda se z mukom razišli. Bilo je vrijeme za ćorku, al' je nama dvojici sve stajalo zadnjih mjeseci. Već smo danima buljili u telac i psovali mater onom koji je taj rat uopće započel. Prestali smo ić na naše boksačke treninge, nikakve šljake za lovu nije bilo, a nismo je baš ni tražili. I kaj smo dalje mogli? Otišli smo na breg počastit se prije neki sat poklonjenom amsterdamskom travom i pogledati Zagreb pod našim nogama. E, onda je za istač bilo cool!

Obećal sam si ak bum ikad gradil kuću da mora imat pogled k'o Edina na bregu. Jebate, vidiš grad od Podsuseda do Sesveta, iza tebe šuma, okolo polja, pišaš po svjetlima grada, a ne smočiš ih! Super. Fural sam tu prije komade z autom, al je uvijek bilo slabo. Il su sporedni, mračni puteljci bili zauzeti il auti prekratki. Neki vikend-auto-fuckeri su mi pričali bajke da su u životu više poševili u autima po tim brdima neg normalnjaka. No, dobro, breg je meni san snova, sve vidiš, na miru si, osjećaš se moćno dok je sve to ispod tebe! Zavalili smo se na terasu i pocugali na brzaka zalihe pive koju je njegov rista inače racionalno trošil. Rakiju iz podruma nismo dirali.

http://www.elektronickeknjige.com/mlinarec_robert/sve_o_vjetrenjacama/index_page_000.htm

http://www.ice.hr/davors/KZP_Mlinarec.htm

http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=432:rmlinarec&catid=71:autori&Itemid=106

 

[HIGHLANDER]

    ...i tebe bum negde zgural u priču. Pod poplun 

... daj mu andole i toplomjer

 

[prpa]

    ...i tebe bum negde zgural u priču. Pod poplun 

 

 

[prpa]

... daj mu andole i toplomjer

i domaće žganje

 

[HIGHLANDER]

Highlander u priči 8)   Do jaja! Da je došel ranije možda bi se i birtija zvala Harvest!

Uživajte u tulumu danas! Da sam u HR naletio bi ziher!

P.S. Ste zvali Hellse ili da ih ja zovem?

Selebriti, sad se možeš qrčit da se znamo

http://sportal.com.hr/uncategorized/paintball-iz-nosa-mi-plava-boja-lije-kolumna-by-damir-brtan/

 

[OldBoy]

5.

    Sve je bio kao i predhodnog dana kada sam otvorio oči. Čizme, pepeljara, razbacana odjeća, kondom, a mala razlika tek neotvorena limenka pive. I natikače. Neko ih je spario, sada su bile komplet. Poslije tuširanja, opet samo u šorcu, majice prebačene preko ramena i sa cigaretama u ruci krenuo sam niz hodnik. U njegovom uskom polumraku postao sam svjestan još jedne razlike: jučer hodajući ovuda nisam znao što ću. Sada sam znao. I nije mi se žurilo, jer sam ne tako davno odustao od davanja rokova Sebi Samome.
    Kada neki slijed radnji tokom jutra završi ugodnim ostatkom dana, a onaj jučerašnji je to svakao bio, onda ga pokušavam ponoviti. Sjeo sam za isti stol i čekao Emiliana, ali ovaj nije dolazio. Nešto kasnije ugledao sam ga na izlazu iz kuhinje sa pladnjem u rukama i doručkom za mene na njemu. Poželio mi je dobro jutro. Zahvalio sam mu se i nastavio sa ponavljanjem jučerašnjeg niza.
    „Jatz mi je opet pobjegao?“
    „Inače ostaje skoro do podneva, i tek onda ide kući, ali danas ga je netko nazvao prije sat i nešto. Razgovarali su na vašem jeziku. Otišao je odmah nakon toga.“
    U jednom mi je trenutku bilo žao što ga nema, ali neka bude kao jučer. Neka sve bude kao jučer. Ono o čemu sam htio čuti Žacovo mišljenje može čekati, vrijeme mi ne znači ništa. Pitao sam onako usput Sebe Samoga sa kime je to razgovarao. Nisam sačekao odgovor nego uzeo pivu i vukući šlape po podu izišao na trijem. Kriglu sam ostavio na istom stolu od jučer i produžio do svog motora. Po lulu. Indijansku lulu i botaniku. Da čitav pribor uzmem sa sobom u hlad odmah, da poslije ne izlazim na sunce. Kalifornijsko sunce od koga mi je u glavi bolje, al ne treba pretjerivati. Sjeo sam za stol, noge digao na stolicu pred sobom i satima zureći u daljinu srkao pivu, pušio, povremeno kroz nogavicu šorca štipkao jaja. Predamnom mrtva priroda, jer ni psa nije bilo ispod onog kamioneta. Tonuo sam u polusan i budio se, razmišljao o besmislicama.
    Kada je poslije plate roštilja Emiliano raspremio stol, dohvatio sam lulu. Napunio je, i nakon prvih dimova vidio da ću brzo spustiti rolete na svim prozorima svojih opažanja. Oko mene je šuštao Muk. Nijemim se vriskovima javljala tek vrućina ljetnog dana. Zemlja je usporavala. I stala.
    I stajala.

 

[Pinta 001 JA]

Selebriti, sad se možeš qrčit da se znamo

http://sportal.com.hr/uncategorized/paintball-iz-nosa-mi-plava-boja-lije-kolumna-by-damir-brtan/

Ma mislil sam da bi se birtija u priči zvala Harvest, a ne Crni Raj da si se ti tam ranije pojavil. Onak iz zeke :wink:

Frigaš qrčenje. Djela trebaju govoriti o čovjeku.

Tolko! Nebum više offal čovjeku dobru priču

 

[Biker_Sisak]

bemti opet sam se navuko ko i na Odmetnike 

btw. ovaj zadnji nastavak mi liči na savršeni godišnji odmor  :021:

 

[OldBoy]

    Početak njenog ponovnog pomicanja bila je, u tom trenutku nejasno koliko vremena kasnije, točka u daljini, na spoju neba i prilaznog puta 'Raju'. Približavajući se, petvorila se u starog prljavo smeđeg Grad Cherokeea i na kraju zaustavila pored kamioneta. Osobu koja je iz njega izišla i trijemom hodala prema meni poznavao sam dobro, ali ne znajući da li je stvarna ili mi se priviđa, čekao sam da mi se prva javi. To se oklijevanje, obzirom na lulu u mojim rukama, shvatilo kao totalna napušenost.
    „Klempo?“   
    Nije bio privid. Preda mnom je stajao odgovor na pitanje sa kime je Žac jutros pričao na hrvatskom. Crvena Vještica. U odličnom izdanju. Da li je ikada imala drugačijih? Skinula je sunčane naočale i sagnula se da me sasvim izbliza pogleda onim svojim neprirodno zelenim očima. Malo se promjenila otkad sam je zadnji put vidio. Na bolje. Zbog za nijansu manje crvene kovrčave grive, nešto bora oko očiju i usana, nestalo je lutkastog izgleda, dojmala se odraslije, izazovnije. Moglo bi se reći da je novim detaljima dodatno ukrasila svojih četrdesetak godina koje su se nazirale. I bila svjesna toga.
    „Nije ti dobro? Ne bi smio pretjerivati sa tim sranjima, znaš...“
    „Ne da mi je dobro, nego mi je nenormalno dobro. Samo si me malo iznenadila.“
    Sjela je za stol, nabacila kratak osmjeh i nastavila.
    „I ti mene. Žac mi nije rekao da si ovdje.“
    „Možda ste razgovarali o bitnijim stvarima?“
    „To smo ostavili za večeras. Inzistirao je da dođem ovamo. Kao, njegov lokal, a ne tamo gdje smo stanovali. A htjela sam pogledati djecu.“
    „Za pogledati ih, bit će dovoljno da ti donese fotke .“
    „Ne budi duhovit.“
    Stolu je prišao Emiliano. Ispraznio je pepeljaru, pokupio moju skoro praznu kriglu i sačekao da Crvena kaže što bi popila. Naručila je Colu. Starac je odhramao u lokal. Ona je gledala za njim, a onda pogledom prešla po praznim stolovima na trijemu. Čačkao sam šibicom pepeo iz lule i čekao njena pitanja, jer nisam bio siguran u kom bi smjeru bilo dobro nastaviti razgovor. 
    „Kakvo je ovo mjesto?“ pitala je nakon nekog vremena.
    „Raj. Piše na tabli iznad ulaza. Ali Žac će ti bolje objasniti.“
    „Ne sjećam se da je ikada pričao o birtijašenju. On je rođeni gost.“
    „Naslijedio je.“
    „Od svog starog?“
    „Na neki način.“
    „Znači našao ga je?“
    „Gle, Crvena, imat ćeš cijelu večer za to saznat iz prve ruke.“
    Smatrala me Žacovim prirodnim saveznikom u predstojećoj raspravi sa njime. Nije se previše trudila sakriti da joj moje prisustvo ne odgovara, a i ja sam joj dosta jasno dao na znanje svoj stav u vezi njenih postupaka. Ali činjenica da smo imali, kao društvo, puno lijepih trenutaka u nekom drugom vremenu, zadržat će nas za istim stolom u pristojnom razgovoru. Emiliano je donio novu orošenu kriglu za mene i njenu Colu. Nastavili smo pričati o običnim stvarima: kako sam po dolasku ovamo više od tjedan dana imao problema sa prilagođavanjem na veliku vremensku razliku u odnosu na Zagreb, o lutanju sa prehranom dok nisam otkrio čari meksičke kuhinje, o navikavanju na život bez espressa i sličnim običnostima. Kako je njoj, čime se bavi, kako gleda na zadnjih deset godina života u ovoj prelijepoj zemlji i sličnim pitanjima primjerenijima jednom susretu nakon toliko vremena, doveo bi se vrlo brzo u situaciju da raspravljamo o odnosu nje i Žaca, što sam svakako želio izbjeći.

 

[OldBoy]

    Gledajući je opuštenu, dobro raspoloženu i sigurnu, palo mi je na pamet kako ja, ona i Žac imamo jednu zajedničku crtu: nismo nezadovoljni jer smo na neki način uspjeli. A onda sam se dosjetio bitne razlike. Ta je ženska nekih dvadesetak godina mlađa od nas i sigurno se ne pita da li su sve lijepe stvari koje joj se svakodnevno nude stigle prekasno. Knjigu je napisala u pravom pravom trenutku, djecu ostavila pravom čovjeku, i eto je u poziciji da joj bude dobro. I to na dulje vrijeme.
    Razgovor je ušao u jednu od onih normalnih pauza tokom koje je ona diskretno pročitala poruku sa mobitela, a ja zapalio cigaretu. Otpuhujući prvi dim, odlučio sam pitati je. Ne reda radi, nego me baš zanimalo.
    „Kaže mi Žac da si napisala knjigu koja se dobro prodaje.“
    „Napisala sam više njih, a ti vjerojatno misliš na prvu.“
    „Valjda. O čemu si pisala u njoj?“
    „O ludilu.“
    Jebote! Ali uspio sam ostati na izgled ravnodušan. 
    „Kakvoj vrsti ludila? Ima ih raznih.“
    Gledala me neodlučna nastaviti. Nije bila sigurna želim li to zaista znati, ili se zajebavam.
    „Evo ti u kratko, pa procijeni sam: imaš dvije ženske u četrdesetima. Jedna se rodila otkačena i nosi svoju različitost prirodno. Druga je sve do nedugo bila normalna, sasvim obična, a onda pukla. Upoznaje onu prvu i hoće biti poput nje. Želja polako eskalira u opsjednutost. U jednom trenutku čak pokušava biti na isti način bolesna kada se ova prva razboli.“
    „To je stvarno suludo. I kako završava?“
    „Kupi i pročitaj.“
    „Znaš da nisam za knjige. Dat ću ti sto dolara ako mi prepričaš kraj.“
    Iskreno se nasmijala, prvi put od kako je sjela za stol, iako mi, istinu govoreći, ni u jednom trenutku nije djelovala zabrinuta, iznervirana, spremna na neke obračune. Možda malo odsutna, ništa više od toga. Povremeno je pogledavala na prilazni put. Valjda da prekrati vrijeme, pitala me kuda ću, kada odavde jednom krenem dalje. Nisam je htio daviti pričom o sinu na UCLA.
    „Uzeo sam dugačak odmor, došao ovamo i odlučio provozati se. Mislio sam uz 'šezdesetišesticu' do Chicaga. Nije mi se dalo samome, pa sam se javio Žacu, i evo me ovdje. Već par dana.“
    „I što kaže, ide li sa tobom?“
    „Rekao je da ne može, ali mi je dao dobar prijedlog. Ima dosta obaveza, a ja trenutno samo jednu.“
    „Kakvu?“
    „Odgovoriti sebi na vrlo jednostavno pitanje. I nemoj sada tražiti da ti kažem koje, osobno je.“
    „Uvijek sam zamišljala kako tebe pitanja ne muče.“
    „Ovo mi je promaklo, ali riješiti ću ga...  nekako.“
    „U to sam sigurna.“
    Sunce je poprimilo žućkastu boju kasnog posljepodneva kada je oblak prašine u daljini makadamskog puta krenuo pratiti je nečiji dolazak. Crvena i ja smo svoje izrazgovarali. Bilo mi je drago kada sam prepoznao Žaca na motoru. Ustao sam od stola i navukao majicu jer sam do tada sjedio gol.
    „Ja sad idem dalje tražiti odgovor na ono svoje pitanje, a vi polako. Tako je najbrže.“
    Pokupio sam lulu, pribor i cigarete, Žacu koji je prilazio namignuo u prolazu i otišao obući se. U nastavku ću sjesti na motor. Ona moja teorija da se dan ponavlja ako paziš i radiš sve isto kao predhodnog nije uvijek točna, nego upravo onoliko koliko to slučajno može biti. Jučer sam u isto vrijeme navlačio čizme i osjećao se puno bolje. Nešto kasnije, paleći motor, još sam jednom pogledao ono dvoje. Sjedili su svatko sa svoje strane stola. Nisu razgovarali. Krenuo sam sa parkinga polako da ne dižem prašinu, a na glavnoj cesti pošao u smjeru suprotnom od jučerašnjeg.

 

[KorniKornjaca]

Pratim!

 

[3alfa3]

Bas mi je drago da sam se (do sad) suzdrzavao citanja pa sad sve progutao u cugu. Svakako pratim dalje 

 

[jole.Ri]

 

[QuinnSaab]

Lijepo te vidjet kreativnog 

 

[OldBoy]

Lijepo te vidjet kreativnog 

    ...pusti pohvale, nego na PP naruči knjigu. Dobiš je sa posvetom, osobno je donesem, a možeš i pol sata pričat sa mnom. Ko zna jel budem još koju izdao, tako da je ovo jedinstvena prilika  .

 

[OldBoy]

6.

    Trebalo je to biti jedno sasvim obično putovanje mene, staroga dečka, sa puno slika na memorijskoj kartici fotića kada se sa njega vratim. Tako je nekako počelo. Tako sam to zamislio kada sam se sam i bez obaveza našao u LA, iznajmio motor i odlučio proći Svetom zemljom Californijom mojih nedoživljenih sjećanja. A ona je, to me ugodno iznenadilo iako sam očekivao, odmah nakon silaska sa glavnih prometnica bila upravo onakva kakvom sam je zamišljao iz filmova, pjesama, knjiga. I pitao sam Sebe Samoga zabljesnut dojmovima, kako bi na sve viđeno reagirao da sam imao prilike krenuti njenim cestama ovako slobodan prije trideset godina.
    Vozio sam se polako u kasno, zlatom obasjano posljepodne bez ikakvog cilja rubom pustinje prema jugu. Vrućina je popustila. Tada mi se, ne znam koliko dana od početka putovanja, učinilo kao da ničega prije njega i nije bilo, kao da sam se Niotkuda dolazeći odjednom stvorio na motoru a on je išao i stajao, ja silazio s njega, fotkao, kupovao pive i cigarete na benzinskim pumpama, odlazio dalje. I tako do trenutka kada sam nazvao Žaca.
    Tu se film zaustavio. U Kući zadovoljstava Vrijeme je odjednom izgubilo tok. Nisam ga doživljavao. Postojalo je samo Sada i u njemu Ja, sa Samim Sobom koje se diskretno smjestilo u nekoj paralelnoj Nestvarnosti i puštalo me na miru, javljajući se samo kada bi ga pozvao.       
    Jutros sam odlučio kuda nakon zemaljskoga 'Raja' boje noći. Nebitno je više koliko ću večeri sjediti sa Žacom i na njegovu trijemu prepričavati lijepe i manje lijepe trenutke prošlih dana, nebitno koliko ću još noći provesti ševeći Ginny, ili neku drugu bude li ova zauzeta. Ono što bi moglo biti odgovor na Jebeno Pitanje već sada naslućujem.
    Ali želim biti siguran.
    Nikada se nisam previše zamarao onime što je bilo, i da li je nešto moglo ili trebalo biti drugačije, bolje. Ipak, događalo mi se da sam tu i tamo znao posumnjati u ispravnost svojih postupaka. Tada bi sebi rekao razmisliti o svemu još jednom kada bude vremena. I na to, naravno, odmah zaboravljao.
    Pitanje da li je prekasno koliko god da je lijepo, prvi puta sam postavio Sebi Samome prije dvije ili tri godine, i postupajući po logici 'razmislit ću kasnije' to od onda još čeka odgovor. U međuvremenu se broj situacija obuhvaćenih njime jako povećao, dijelom valjda i zbog smanjenja obaveza jer sam se polako počeo povlačiti iz posla. Dolazak u ovaj dio svijeta, puno novih, jakih dojmova, prizora, i u isto vrijeme mir i vrelina popodneva bordela koji spava, bili su pozadina odluke da ovdje i sada, sa Sobom Samim odgovorim na Pitanje. Pa tek onda krenem dalje, koliko god mi za to premišljanje vremena trebalo.
    I tada sam, na motoru, sam, usred te kraju svijeta slične vukojebine shvatio da se sve ove dane niti jednom nisam javio kući u Zagreb. Nazvati ću kasnije. Ne znam kada, jer moram uzeti u obzir jebenu vremensku razliku, trebat će to preračunavati. A možda mi misli odlutaju ili se zaokupim nekim događanjima kao predhodnih noći. U svakom slučaju, pokušat ću se sjetiti. Ako ne zaboravim. Do tada ću se voziti, i neću o ničemu misliti, ništa rješavati, ništa sa Sobom Samim preispitivati. Gledati ću cestu, horizont, zlatno nebo sa nijansama crvene i prolaziti pored putokaza, natpisa sa nazivima koji mi ne znače ništa. U nekoj od tih selendri znam da ću stati, popiti pivu, i krenuti natrag.

 

[OldBoy]

    Pred 'Crni Raj' sam se vratio po mraku i odmah uočio da smeđeg Cherokeea nema. Crvena je otišla. Što je za sobom ostavila, vidjet ću tokom večeri. Predosjećao sam kako su se stvari u životu Žaca opet pomakle i da je zemljotres još jednom bio riđokos, iako me se to nikako nije ticalo. U našem odnosu bilo je normalno da mu dam savjet u poslu. Ako mislim da mogu, pomognem mu iskustvom, poznanstvima. Ili da nešto učinim za njega. I danas bi, kada bi me to tražio, bez problema i dodatnih pojašnjenja nekome slomio obje noge, zapalio mu kuću. Ali po obiteljskim pitanjima mogu biti samo promatrač. Saslušat ću ga bude li mi htio pričati, jednako kao što bi on saslušao mene. I ne puno više od toga.
    Sjedio je u lokalu, sam za onim 'našim' stolom u uglu, pred otvorenim laptopom. Primjetio me je tek kada sam se spustio u stolicu nasuprot. Njegov pogled i izraz lica bili su isti otkad ga poznam: pozitiva, znatiželjnost i spremnost na razgovor o bilo čemu. Osim o sebi. Sa mnom je drugačije. S godinama sam se valjda promijenio. Privlačan sam i komunikativan poput onog filmskog Predatora. I odprilike jednako toliko razgovorljiv. Oni kojima je stalo do mene tješe me da je to samo privid. Ja ne kažem ništa. Ili samo toliko da su me ljudi u zadnje vrijeme, prije dolaska ovamo, uglavnom nervirali. Gledali smo se nekoliko trenutaka bez riječi. Cijeli se život znamo, pa nam je i šutnja dio razgovora. Čekao sam da počne, ja ću mu se prolagoditi, imao je sigurno teži dan od mene. A on je krenuo s neke druge strane.
    „Opet si kupovao od Indijanaca?“
    Nasmijao sam se.
    „Ne. Nitko mi ništa nije uvalio. I ne znam kuda sam vozio. Prema jugu i natrag, valjda. Čak nisam niti fotkao. Htio sam da sve bude drugačije nego jučer.“
    „Ovo zadnje ne kužim.“
    „Bez veze. Neka moja interna zajebancija. Zaboravi.“
    Emiliano se diskretno pojavio niotkuda sa orošenom kriglom pive. Žac je zaklopio laptop, pripalio cigaretu, a ja sa zadovoljstvom potegao one prve hladne i iskričave gutljaje odmah ispod pjene. Tada je krenuo.
    „Došla je po djecu.“
    I stao. Šutio sam jer se to do mene očekivalo. Bio sam onaj koji sluša.
    „Kada mi je to rekla, htio sam joj se nasmijati u lice, ali pustio sam je da nastavi. I čuo kako živi s čovjekom koji ih već ima dvoje, koju godinu starije. Neki scenarista, ide mu dobro. A i njene se knjige solidno prodaju, svi skupa se slažu, žive u velikoj kući. Naša će djeca uskoro u školu, i tako...“
    Zemljotres je bio potpun. Porušio je sve. Je li Žac ostao na nogama?
    „Nisam joj rekao da je ovo bordel, da sam noću uvijek odsutan, da nemam u vidu nikakvo rješenje za njihov normalan odgoj, školovanje, odrastanje. Nisam joj rekao ni da se svako jebeno jutro kući vraćam sretniji nego ikad, da mi je lijepo. Nisam joj rekao ništa.“
    Bolje da nije. Učinio je sve što je mogao. I više od toga. Djecu mu nisam vidio, promaklo nam u ova dva dana razgovarati o njima više nego koliko ih je u onoj svojoj priči spomenuo. Takva smo vrsta ljudi. Ali uvjeren sam da nisu musava, zapuštena i isprepadana. Kako bi se u takvim, ipak posebnim uvjetima razvijali kao obitelj narednih desetak godina, ne mogu si predočiti. Realno, Crvena je, koliko god to izgledalo opako s njene strane, došla u pravi trenutak preuzeti blizance. Njihova se budućnost u kući kakvu je opisala činila daleko izglednijom od svega što je Žac mogao ponuditi. Zašto njih dvoje nisu mogli zajedno, nije moje da pitam, ali kao odvojenima, ovo je za djecu najbolje. To je ta stvarnost. To smo mi. U jedno sretnije vrijeme ja ne bi bio kamatar nego pravi bankar, Žac bi bio glumac. Crvena bi pisala knjige za normalne ljude, a ne o nekom lezbijskom ludilu. Pokušat ćemo našu djecu uputiti u takav svijet, kada smo sami zaglavili u ovome.
    „Dogovorili smo se da ih ne preuzima odmah, nego da to izvedemo postepeno. Prvo će ona doći nekoliko puta sama. Zatim s njim i odvest ih na par dana, pa vratiti. Tako u više navrata, a onda će ostati tamo za stalno. Ja ću ih povremeno obilaziti.“
    Sjedili smo u tišini jer je bend napravio pauzu. On u svojim mislima, a ja u nastojanju da ga ne ometam. Ugasio je cigaretu i ustao od stola.
    „Ogladnio sam od žalosti. Mogli bi nešto pojesti.“
    Pogledom je potražio šepavog starca na drugom kraju lokala i pokazao mu pokretima da večeru posluži na trijemu. Ostao sam sjediti dovršavajući pivu. Gledao sam ga gore pred sobom. Visokog, uspravnog. Žac je preživio zemljotres. Ostao je na nogama.

 

[Mahatma Gadhni]

    ...bio je to Gnjus (švercer i prevarant), a ne Klempo (kamatar i mudrijaš)  .

Jutros sam počeo čitati ovo, a prije nekoliko dana Rikija. Zbog Alfe sam mislio da je Gnjus Klempo.
Jel svi likovi na početku priče voze Alfe ili...? 

 

[OldBoy]

Jutros sam počeo čitati ovo, a prije nekoliko dana Rikija. Zbog Alfe sam mislio da je Gnjus Klempo.
Jel svi likovi na početku priče voze Alfe ili...? 

  ...75ica je bila poznati dizlaš 'teške' kategorije za malo para tamo negdje sredinom devedesetih. U to je vrijeme i desetak godina stara Alfa spider (iz sredine osamdesetih) bila isto tako 'fasada' luksuza, i znak da gazda voli aute 'sa dušom'.

  I na kraju, ja sam zaista godinama dovozio aute iz Italije. Puno njih  :wink:    

 

[OldBoy]

    Nakon jela cigare, jer dobar običaj treba poštivati. U nastavku razgovor bez svega što bi se ticalo Crvene ili djece. Ono bitno na tu temu je već odlučeno, ništa se neće mijenjati. Pričali smo o Zagrebu kakav je ostao u nama. Sjećali se, ulica, ljudi, situacija. Isključivo uspomene sa pozitivnom vibrom. I jedan i drugi preskakivali smo u razgovoru preko loših trenutaka kao preko lokvi na cesti. Kada na taj način gledaš unazad, uvijek je lijepo. Vidiš što te je veselio, shvatiš što je vrijeme potvrdilo kao vrijednost. Ono drugo su lokve. Puno njih. I kažeš, bilo je dobro, a znaš koliko je toga falilo, ostalo želja pusta. 
    Sat, dva, tri... Pive, dim, polumrak trijema, dobra muzika u pozadini. Saznajem da Ginny večeras nije slobodna, ima od ranije jednu stalnu obavezu, i Žac kaže da mi može pozvati neku drugu.
    „Nemoj, razgovarati ćemo. Ovako je baš dobro.“
    Dan koji je ostao za nama pošteno ga je nagazio, sjećanja možda pomognu. Tu gdje jesmo možemo biti uvijek, a za otići zajedno na trideset godina dalek izlet treba posebna prilika, nešto poput ove. Bude li nam po volji, cure ćemo pozvati kada se sa njega vratimo.
    Jutros sam izlazeći iz sobe broj 11 odlučio u 'Raju' ostati dok ne odgovorim na Pitanje i da sam tada uspio Žaca uhvatiti, u jednom bi mu ga trenutku svakako postavio. Večeras to ne bi bilo umjesno, a i ne žuri mi se. Možda sutra. Ili neki drugi dan. Možda ga čak ni ne upitam, i on nikada ne sazna da sam o tome razmišljao. Ponavljam li se?
    Počelo nam je ponestajati priča kada je Danny sjeo za naš stol. Upoznavanje je Žac odradio sa minimumom riječi.
    „Klempo, ovo je Danny, Danny ovo je Klempo.“
    Sasvim dovoljno. Ulica je svugdje ista škola, bila ona u Zagrebu, SanFranciscu ili Tbilisiju. Mi, njeni đaci i diplomandi, nastavili smo tu večer razgovor u troje kao da se oduvijek znamo. Bilo je veselo. Nakon nekog vremena ustao sam od stola isprazniti mjehur i osjetio da pive u glavi imam točno koliko treba, više bi bilo nevolja. Hodajući preko parkinga zapišati onaj isti kamionet iz predhodne noći, pokušavao sam se sjetiti nečega što bi trebao učiniti danas prije spavanja. Nikako mi nije padalo na pamet, a znao sam da je važno. Za stol sam se vratio samo objaviti da idem u krevet, na što je Danny rekao da se prema Chicagu kreće sutra oko dvanaest iz jedne krčme nekih pedeset milja južno odavde.
    „Ako misliš sa nama na taj put, dođi na vrijeme, jer ćeš nas izgubiti. Mobitel mi je u džepu, ali ga palim samo kada nekoga zovem.“
    „Imati ću to u vidu. Laku noć.“
    I hvala Danny, rekao sam u sebi. Podsjetio me je da trebam nazvati Zagreb. Na šanku sam uzeo ključ od sobe i limenku pive. Iz običaja. Vjerojatno neće trebati, ali ne volim biti žedan u krevetu.