Dečki iz predgrađa
- Thread starter Djoni_
- Start date
Djoni_
Member
Dodao sam gas i zaobišao Škota čekao sam da Strela obiđe obojicu.
......................................................................................
Pravac Hamburg
Prelazili smo most i prilazili Zemunu. Od "Brankovog mosta" do zemuna je vodila široka brza cesta sa dvije trake u svakom smjeru. Sa strane je bio drvored i pločnik. Uvijek sam se osjećao posebno kada sam se vraćao u Zemun. Nije to bila stara priča o sukobu "Zemunaca" i "Beograđana" ili još češće onih sa "Novog beograda" kao produljenja Beograda, a koji je nakon drugog rata prešao Savu te primio u svoje okrilje masu novokomponiranih radnika iz raznih krajeva. Jednostavno bio je to povratak doma. Povratak u široke ravno ustrojene ulice i drvorede još od doba Austrije, u starom dijelu grada i uredno posložene kuće i zgrade u novom. Povratak u svoje okruženje. Povratak u pravila igre koja sam poznavao. Trebalo je otići do Tileta i uvaliti slike. Prije toga se trebalo riješiti onih salama i sireva uz solidnu zaradu koja bi pokrila sve troškove puta i dio troška slika. Cilj je bio poznat, još iz dogovora sa zadnje pauze na "Jugo Petrolovoj" benzinskoj. Vozili smo prvo ka Staroj Pazovi. Trebala nam je prodaja robe odmah ako smo mislili krenuti "čim prije". Izbor je pao na pouzdanog kupca vlasnika gostione "Stara Polja". Od zadnje pauze sam vodio grupu. Prošli smo kroz centar Zemuna pa pravac starom cestom prema staroj Pazovi. Pazova je također nakon rata doživjela podjelu na staru i novu, jebiga. Trebalo je još trideset kilometara noćne vožnje ali vrijeme je bilo pogodno za posao, vlasnik je bio uvijek nazočan nakon deset navečer.
Sudionik iz 71
Gostiona "Stara Polja" se nalazila između stare i nove Pazove uz cestu prema Novom Sadu i drugim krajem ceste povezana sa auto cestom Beograd - Zagreb. Raj za kamiondžije. Svake večeri se služio roštilj i obavezni grah uz zvuke novokomponirane narodne glazbe i tuljenje pjevaljki sa "velikim balkonima" u izazovnim minicama. Vlasnik gostione Domagoj je imao neku frku tijekom "Hrvatskog proljeća" 1971 godine. Ja sam bio još "klinac" pa nisam znao koliko i kako je to išlo. Kasnije sam doznao iz priča da je "puno pričao što ne treba" pa je završio par godina "na hlađenju". Normalno izgubio je posao u "Insa proizvodnja satova i precizne mehanike", gdje je radio kao pogonski inžinjer. Kasnije nije mogao naći posao u "društvenom sektoru" pa se prebacio u privatne poduzetnike. Otvorio je gostionu i prilagodio je kamiondžijama i sitnim kriminalcima iz okolice Pazove i Zemuna. Poznavao je klijentelu "u dušu" pa je uvijek nastojao imati "zgodnu pjevaljku narodnjaka" i dobar orkestar. Posao je išao, pa je unatoč "presiji komunjara" imao dobru kuću i dobar auto. Pravi dokaz uspjeha jakog duha. Jedan dio zarade je potjecao od robe "na crno". Kamiondžije su često iz inozemstva donosile tada dosta skupe HiFi uređaje renomiranih marki i raznu drugu robu. Kada bi popili koju više, a sisata pjevaljka počela plesati na stolu nije se puno gledalo na trošak. Obično nakon koje pive više, bili su raspoloženi i za "skratiti posao sa robom na crno". Domagoj je sve kupovao po najpovoljnijoj cijeni. Pjevaljka bi u pauzi sjela za stol kamiondžije ili švercera koji bi napomenuo da ima nešto prodati i povela neobvezan razgovor. Domagoj bi prišao nakon desetak minuta i naručio piće "na račun kuće" za prodavača i pjevaljku. Potom bi krenuli neki razgovori oko toga što se nudi i koja je cijena. Naravno u nazočnosti velikih sisa i očaravajućeg osmjeha prodavatelj je bio daleko mekši. U kritičnom trenutku pjevaljka bi rekla da je pauza gotova i vratila se na binu. Prvu pjesmu bi posvetila svom novom poznaniku. Lik je bio već mekan i na već spuštenu cijenu "kako se ne bi sramotio pred damom" bi dopustio novo sniženje. Domagoj je tako dolazio do robe povoljno. Ista bi kasnije drugim kanalima kamiondžija i sumnjivih likova završila u unutrašnjosti Vojvodine i Srbije gdje je imala veću cijenu.
Ubacili smo motore na veliki parking blizu ulaza, uz glazbu poznatih novokomponiranih hitova poput "Otišo si sarmu probo nisi". Škot i Strela su ostali sa motorima dok sam se ja zaputio u "Stara Polja". Odmah po ulasku mi je bilo jasno da se "polako podiže tenzija". Pjevačica je pomalo plesala i pjevala neko zapomaganje o ljubavi dok je harmonikaš klečao ispred njenih zanosnih oblina i rastezao kao lud. U zadimljenoj unutrašnjosti nije bilo jasno da li pjevaljka orkestar i razglas rade veću buku ili likovi koji udaraju bocama o stol, vrište "Too cuuuro!" i psihološki "režu žile". Prišao sam ravno šanku naslonio se i počekao da me Rade, šef sale, snimi. Prišao je nakon par pogleda. "Večer Djoni što piješ?" Odmahnuh glavom. "Ništa sorry, reci je Doms tu? Trebam ga." Okrenuo se ka konobarici koja je upravo istovarila brdo praznih boca pive na šank. "Mileva odi do gazde i reci da ga Djoni Zemunac treba." Ista je umorno slegla ramenima i uputila se uz stube iza šanka. Rade je uzeo čašu i ubacio jedan hit točene pive. Popunilo je oko četvrtinu ostalo do vrha je bila pjena. Stavio je na šank ispred mene i uz istu dodao pepeljaru. "Dok čekaš." Osmijehnuo se, a potom ponovno počeo nadgledati situaciju u cijeloj gostioni. Gazdino "oko sokolovo" u svom gnjezdu iza šanka. Organizator večernje ludnice i sudac za sva radna mjesta u gostionici, izuzev normalno onih na kojima su gazdine ljubavnice. Uvijek je bio ljubazan prema meni više nego prema drugima ali nikada mi nije "ležao". Stigao sam do pola cigarete kada je došao Domagoj. Udario me po ramenu i nasmješio se. "Večer Djoni kojim dobrom?" Pokušao je nadglasati buku. Bio je za glavu niži od mojih 195 ali skladno građen i "panterskih pokreta". Crna kosa mu je bila kratko podšišana i uredno začešljana unazad. Nikada nije odavao dojam lika koji je ljigav, a još manje onoga sa kojim bi se zajebavao a i ta cigareta u kutu usana mu je dobro stajala. Mahnuo je "oku sokolovom" ali sam ga prekinuo rukom. Nije mi se pilo "na račun kuće", žurilo mi se. "Vidi salame i sir iz Rumunjske, trebaš?" Otpuhnuo je dim. "Koliko?" Slegoh ramenima. "Što ja znam 25-30 kg ne manje kada izdvojimo malo za doma."
Klimnuo je glavom. "Donesite na zadnji ulaz".
Pet minuta kasnije smo stajali ispred stola u zadnjoj prostoriji. Na stolu je ležao sadržaj tri torbe. Izdvojili smo po salamu i sir "za mamu" te nešto za "kod Tileta" i pustili u torbama. Domagoj je odmjerio stol. Njemu nije trebala vaga. Znali smo da u glavi skoro u gram zna koja je količina u pitanju. "OK 250 maraka zadnja." Odmahnuh glavom. "U redu ali bez oraha." Pogledao me upitno. Znao je da sam ja u ekipi "poslovni pregovarač". "Reci." Počekao sam malo i izbacio. "Tristo i dvadeset sve skupa". Odmjerio je orahe. "Tristo." Klimnuh glavom. Izvadio je novčanik i pružio prema meni dvije novčanice po sto i dvije po pedeset malo raširene da se vidi boja i iznos. Pokupih lovu i spremih je u gornji džep jakne. Domagoj me udari po ramenu. "Dečki može piće i koji ćevap na račun kuće." Odmahnuh glavom. "Hvalka Doms žurimo." Prislonio mi je ruku na rame i povukao me malo na stranu. "Daj Djoni nikada ne ostaneš na cugi."
Škot je po ocu bio Mađar sa primjesama njemačke krvi, a po majci Hrvat. Nije mnogo držao do neke nacionalnosti izuzev što je bio katolik. Strela je bio još veći miks budući da je uz sve krvne primjese Škota posjedovao i Češke krvi po jednoj baki. Ja sam bio skoro pa čisti Hrvat, ako se izuzme četvrtina Mađarske krvi po baki sa očeve strane. Nije mi bilo čudno što sam ga interesirao više od Strele i Škota. Pljesnuo me je po ramenu i produljio tiho "Vidiš koje je sranje u politici i ekonomiji, opusti se malo, uživaj, tko zna što će biti." Namignuo je. Nasmiješih se. "Ne znam Doms mene izuzev ..." Prekinuo me je klimanjem glave i podrugljivim tonom. "Gitare i motora ništa drugo ne zanima. To ponavljaš od kada te znam. Vjerojatno i tebi smeta moja prošlost." Zavrtio je glavom i odmahnuo rukom. "Sretno dečki." To je bio znak da je svaki daljnji razgovor završen. Krenuli smo polako vani. Dok smo hodali prema motorima Strela nije izdržao. "Daj Djoni uvijek si tvrd prema njemu, a nije neki loš lik." Strela nije dobro podnosio glad, a ono miješano meso u Rumunjskoj je bilo prije dosta vremena. Vjerojatno su mu ćevapi i pivo dobro zvučali. "Ne znam Strela samo mi je čudno da on i dalje sere protiv sustava i vani je, dok poneki koji počnu pomalo srati sa njim znaju završiti pokoji mjesec "na hlađenju"." Vjerojatno sam zvučao pomalo grubo. "Poneki kažeš, ti poneki seru i na drugim mjestima gdje stignu pa nije ni čudo što ih pokupe." Strelin glas je zvučao pomalo uvređeno. Zatezao sam skoro praznu torbu na prtljažnik. Nisam želio biti grub. Škot je mudro ostao tih. Skoro nikada se nije miješao u rasprave ovog tipa između mene i Strele. Pokupio sam kacigu sa upravljača i zajahao motor. Bilo mi je krivo. Nisam želio nikoga uvrijediti. Okrenuh se prema Streli koji je još petljao oko kacige. "Slušaj, bratić tvoga starog je želio otvoriti kafić prije četiri godine i još nije dobio dozvolu, nije ti čudno?" Nastojao sam to reći pomirljivim tonom. Upalilo je. Strela je konačno raspetljao kacigu od upravljača i pogledao me. "Nije vjerojatno podamazao vijak koji je trebao." Odmahnuh glavom. "Podmazao je i to više i sam znaš. Samo je ne baš podoban jer kada se napije ponekad viče "Živio Maček", pa je popušio i koji dan pržuna." Strela je zajahao. "Ok imaš pravo može i to biti." Klimnuh glavom i pogledah ga. "Domagoj je imao još goru situaciju i godinu nakon povratka iz zatvora dobio dozvolu da otvori gostionu. Razmisli." Navukao sam kacigu i startao. Polako smo krenuli sa parkinga.
Tileta sam nazvao iz prve javne govornice. Javio se raspoložen. Ma može samo je Ervin kod njega i upravo gledaju Monty Python-ov "Život Brajanov". Ervin ili Ekica je bio Tiletov najbolji frend i lumen iz matematike. Parkirali smo ispod stare zgrade i zaputili se stubama ka potkrovlju. Škot je pokucao na vrata. Otključao je Ervin. Ravni prozor prema krovu je bio otvoren. "Upadajte." Tileta nije bilo. Atelje je bio u pravom stilu. Pod je bio prekriven toplim podom od zida do zida. Jastučići su bili razbacani na sve strane. Više od pola prostorije su pokrivale dovršene i nedovršene slike i slikarska oprema. U jednom kutu je bio prastari električni štednjak, hladnjak i sudoper. Dva ormara su vjerojatno pripadala nekoj društvenoj firmi u bolje dane. Ipak zidovi su bili dobro oličeni u bijelo i uvijek je izgledalo čisto na prvi pogled. Na improviziranoj polici u drugom kutu je ležalo staro Toshiba pojačalo i gramofon. Na podu je počivao stari crno bijeli TV, a sada je pored njega počivao i video rekorder "Orion". Scene na TV-u su bile iz nekog serijala "Leteći cirkus Monty Pythona". Samo crno bijele. Na dva metra od TV-a su bili postavljeni improvizirani ležajevi od spužvi presvučenih nekim materijalom. Prostor okolo ispunjen sa par jastučića. Ervin je pokazao na jstučiće i dodao još tri čaše uz postojeće dvije, prepunu pepeljaru i polupraznu bocu vinjaka. Spustismo se na pod, boca krenu od ruke do ruke. Nakon 400 km na motorima bilo je udobno napola ležati na podu i oslanjati se na jastučiće sa čašom u ruci. Otpih gutljaj Rubinovog vinjaka i zapalih cigaretu. Tiletova glava se iznenada pojavi u okviru onog prozora. Ubacio se u sobu jednim spretnim zahvatom za rubove prozora i protresao glavom. "Luđaci u ovoj sobi se razmnožavaju. Pustio sam jednog, a zatekao četvoricu. Vjerojatno jednostanična razdioba." Škot mu nazdravi čašom. Ja sam se pravio kao da me uznemirava komarac pa sam mahnuo rukom oko glave. Tile se spusti na drugi ležaj u neki sjedeći Joga položaj. Iz gornjeg džepa košulje je izvadio najlonsku vrećicu i počeo motati joint. Skužih da zlihu trave krije negdje na krovu, a u ateljeu drži samo količinu za "tekuću uporabu". Tko je bio siguran od bilo kakvog pretresa prostorija. Mala količina korisnik, a ne diler. Spavalo mi se ali sam čekao da prvi počne. Nakon što je duboko uvukao dva dima dodao je joint Škotu koji mu je bio najbliži. "Imate nešto ili ste samo navratili?" Počekao sam da joint napravi krug i dođe do mene povukao dubok udah i ispuštajući dim digao se na lakat i dodao joint Tiletu. "Sedam komada, dva puta mrtva priroda i pet pejzaža." Povukao je ponovno dva dima i ugasio ostatak u pepeljari. "Idemo vidjeti što to vrijedi." Strela pruži ruku i dohvati torbu. Polako je otvorio i izvukao tri kartonske tube. Svaku je položio na pod iza svoje glave udobno smještene na dva jastučića i produljio gledati Monty Pythone. Sekundu kasnije Tile je stručno otvorio omote tuba i izvukao slike. Pažljivo ih je položio u drugi dio prostorije na pod i polako razgledao jednu po jednu. Znao sam da ocjenjuje koliko stil odgovara potpisu Boriss, izmišljenjom liku za njegovu laku lovu. Vratio se i sjeo na ležaj ponovno motajući joint. "Uzimam sve izuzev one koju sam pustio po strani. Pejzaž je usrano kičast. Koliko?" Otpih gutljaj vinjaka više da se pripremim nego radi efekta. "Devetsto pedeset sve skupa." Odmahnuo je glavom. "Osamsto bez onog pejzaža nije loš za tvoju mamu kao poklon ali meni ne sliči na Borisa." Dodao mi je joint. Poako povukoh dim i proslijedih isti Škotu. "Osamsto i sedamdeset svih sedam zadnja cijena." Znao je iz iskustva da se ne zajebavam. Davno na početku je "išao do kraja", pa smo lošije slike prodali na buvljaku, kako smo zvali tržnicu rabljene robe, a bolje kod Jove pjesnika i Đoke biznismena. Malo smo zaradili ali nismo bili u gubitku, gubitnik je bio on. Klimnuo je glavom. "OK Djoni, samo pazi, kada se vaše društvo rasturi nećeš imati puno prijatelja, previše voliš lovu." Pogledah ga. "Mislio sam da si mi i ti prijatelj." Gledao me malo dulje. "Jesam ali u pravu si prijateljstvo za prijateljstvo, a sir prodajem za lovu." Ustao je bez riječi i smotao platna, potom je ponovno nesato na krovu. Kada se vratio pružio mi je smotuljak sa osamsto sedamdeset maraka i zamotao novi joint. Pitao sam se da li i lovu krije na krovu ili je samo trebao dodatnog opuštanja nakon pregovora. Upitno me pogledao. "Ostajete noćas? Imamo pet kazeta Monty Python-a i Benny Hill-a te još dvije boce vina?" Klimnuh glavom i mahnuh Streli. Jedva je dočekao, digao se sa poda izvukao jedan sir i salamu iz torbe i zaputio ka improviziranoj kuhinji. "Imaš kruha i čiste tanjure?" Tile je podigao palac prema meni, a potom dobacio. "Strela tanjuri i kruh su ispod sudopera, a u hladnjaku ima paradajza." Strela klimnu glavom otvori svoj preklopni nož i baci se na posao. Pet minuta kasnije uz onu bocu vinjaka su ležala dva tanjura rezane slame i sira tanjur rezanog kruha i tanjur rezane rajčice. Strela je već žvakao pozamašan sendvič koji si je napravio dok je rezao hranu. Ervin je otišao do ormara te donio bocu vina "Navipovo crno" i tri deke sivo maslinaste boje. Svakome od nas je dobacio po jednu deku, a potom otvorio vino. Nakon par minuta žvakanja Tile upita. "Kome ste uvalili ostatak robe?" Volio je Rumunjske salame i sir, a zamjetio je da je Strela više od polovice sira i salame spremio u njegov hladnjak, "da mu se nađe". Škot dobaci preko zalogaja. "Stara Polja, Domagoj. Sada vjerojatno kamiondžije za "hladni narezak" plaćaju deset puta više od nabavne cijene." Tile klimnu glavom proguta zalogaj i odgovori. "Oduvijek je mirisao na udbaša ali je zato siguran za posao njega milkani neće ganjati." Ovo je bilo čudno. Tile je bio porijeklom Srpsko Hrvatsko Slovačka mješavina i tako se i držao. Nikada nije pilio ništa o politici i izbjegavao je svaku nacionalnu temu. "Kako to misliš?" Upitah prekidajući žvakanje. Umjesto Tileta odgovori Ervin. "Tata moje bivše cure je jedno vrijeme bio upravnik jednog odjela u jednom od onih zatvora." Zastao je da proguta zalogaj. Naše tri glave se okrenuše prema njemu. Otpio je gutljaj crnog iz čaše i produljio. "E pa Domagoj je već nakon godinu i pol dana u zatvoru, postao šef u zatvorskom pogonu za proizvodnju keramičkih pločica i imao posebnu ćeliju za sebe. To su mogli samo pokajnici koji su pristali na suradnju, kaže. Zato ga vjerojatno danas milkani ne stišću mnogo oko šverc robe, ima leđa u onima iz sigurnosti." Pogledao sam Strelu. Slegao mi je ramenima u stilu "što sam ja znao". To je ujedno bio i kraj razgovora o politici kod ove dvojice. Uvijek su se držali dalje od tih tema i igrali po pravilima predgrađa naročito poštivajući ono osnovno "gledaj samo svoja posla". Obavijest su nam dostavili po prijateljskoj osnovi, a i zato što su znali da smo uvijek gledali svoja posla. Domagoj je tuđi problem. Umotao sam se u deku i dodao još jedan jastučić ispod glave, nije mi se ustajalo i vozilo doma, pomalo sam drijemao. Tile započe priču o svom zadnjem posjetu izložbi slika u Osijeku, znali smo da je u pitanju neki smiješan događaj. Netko je donio bocu vode iz hladnjaka i stavio je nadohvat svima. Na ekranu, Beny Hill je upravo tapšao svog malog kompanjona po glavi i gledao za jednom sisatom plavušom u halterima. Počinjala je ugodna noć.
Dvadeset godina kasnije sam sjedio sa jednim poznanikom u Gradskoj Kavani u Zagrebu. Ovaj je radio u Hrvatskim sigurnosnim službama na početku rata i kasnije. Tada je već bio u mirovini ali je vodio neki sitan privatni biznis, tako smo se i upoznali. Dobro smo se uklopili na prvi pogled. Bio je također "dečko iz kvarta", a moja žena je uvijek govorila da se sa takvima dobro skužim. Ne znam kako smo došli na temu "onih koji su radili za udbaše" ali nabacih mu bez spominjanja imena i puno detalja situaciju sa Domagojem, samo kao primjer "da smo i mi imali slične provokatore". Dugo me promatrao i upitao. "Slušaj je možda taj vaš bio iz Stare Pazove?" Kimnuh glavom zbunjen, premalo sam rekao za to da donese takav zaključak. "Zvao se Domagoj?". Oklijevao sam malo ostalo je još u meni onoga "gledaj svoja posla". Nasmiješio se. Pročitao me što obzirom na posao koji je radio i nije bilo čudno. "Budi bez brige sada ima drugi identitet i vani je među našima iz dijaspore, mi smo mu pomogli." Šutio sam, pitati za detalje takvih stvari uopće nije bilo pametno. Ostalo je u meni ono "što se manje petljaš gdje ti nije mjesto time imaš manje glavobolje." Otpio je gutljaj kave uz smješak i produljio. "Ne bih ti rekao niti riječi ali ona druga strana sve zna o njemu, a on je siguran, pa ne bih volio da živiš u zabludi." Zapalio je cigaretu i puhnuo dim. "Pred početak rata već je radio za nas, jednostavno nije mogao protiv sebe. Oni drugi su mu samo djelomično vjerovali pa je ubrzo pokupio ženu i djecu i prešao u Hrvatsku. Radi sigurnosti smo ga poslije prebacili vani. Čovijek je u jednom razdoblju jednostavno prihvatio igru onih iz udbe. Dao bi im povremeno ponekoga koji je nešto sitno lajao ali koliko mi znamo taj bi dobio do tri četiri mjeseca zatvora, ne više, znaš onaj sustav, tek da ga zastraše da šuti. Sa druge strane uvijek bi im javio za krupnije kriminalce koji su do jučer bili bez love, a danas kod njega u gostioni častili ekipu pićem. Taj miks ga je držao da bude koristan i djelomično su mu vjerovali. Za nas je ipak odigrao par dobrih rola na početku. Povezao se sa našima u DB-u još krajem osamdesetih. Kada je postalo opasno organizirali smo mu da se prebaci kod nas potom negdje u inozemstvo pod novim identitetom. Nikoga nije uništio koliko znamo, samo je tu i tamo netko od onih koji ionako nisu pazili gdje što pričaju dobio malo po prstima. Prijavio bi ih za priču uz mišljenje da ne organiziraju ništa. Kada zbrojiš puno više nam je koristio na kraju, izlažući riziku sebe i obitelj, nego što je štete napravio." Ostao sam zbunjen. Ne zbog onoga što sam čuo već iz saznanja da je i Domagoj u većem dijelu "gledao svoja posla" koliko je mogao, odnosno biznis u gostioni i laku lovu. Da li je prekoračio granicu "cinkajući" obične ljude koji bi popili koju više nisam znao. Na kraju je riskirao sve što je imao za nešto u što je na početku života vjerovao. Nisam mu želio suditi u sebi, isto tako nisam ga ni opravdavao. Zaključio sam da ipak nije do kraja igrao po pravilima. Pitanje morala oko svega prepustio sam drugima.
......................................................................................
Pravac Hamburg
Prelazili smo most i prilazili Zemunu. Od "Brankovog mosta" do zemuna je vodila široka brza cesta sa dvije trake u svakom smjeru. Sa strane je bio drvored i pločnik. Uvijek sam se osjećao posebno kada sam se vraćao u Zemun. Nije to bila stara priča o sukobu "Zemunaca" i "Beograđana" ili još češće onih sa "Novog beograda" kao produljenja Beograda, a koji je nakon drugog rata prešao Savu te primio u svoje okrilje masu novokomponiranih radnika iz raznih krajeva. Jednostavno bio je to povratak doma. Povratak u široke ravno ustrojene ulice i drvorede još od doba Austrije, u starom dijelu grada i uredno posložene kuće i zgrade u novom. Povratak u svoje okruženje. Povratak u pravila igre koja sam poznavao. Trebalo je otići do Tileta i uvaliti slike. Prije toga se trebalo riješiti onih salama i sireva uz solidnu zaradu koja bi pokrila sve troškove puta i dio troška slika. Cilj je bio poznat, još iz dogovora sa zadnje pauze na "Jugo Petrolovoj" benzinskoj. Vozili smo prvo ka Staroj Pazovi. Trebala nam je prodaja robe odmah ako smo mislili krenuti "čim prije". Izbor je pao na pouzdanog kupca vlasnika gostione "Stara Polja". Od zadnje pauze sam vodio grupu. Prošli smo kroz centar Zemuna pa pravac starom cestom prema staroj Pazovi. Pazova je također nakon rata doživjela podjelu na staru i novu, jebiga. Trebalo je još trideset kilometara noćne vožnje ali vrijeme je bilo pogodno za posao, vlasnik je bio uvijek nazočan nakon deset navečer.
Sudionik iz 71
Gostiona "Stara Polja" se nalazila između stare i nove Pazove uz cestu prema Novom Sadu i drugim krajem ceste povezana sa auto cestom Beograd - Zagreb. Raj za kamiondžije. Svake večeri se služio roštilj i obavezni grah uz zvuke novokomponirane narodne glazbe i tuljenje pjevaljki sa "velikim balkonima" u izazovnim minicama. Vlasnik gostione Domagoj je imao neku frku tijekom "Hrvatskog proljeća" 1971 godine. Ja sam bio još "klinac" pa nisam znao koliko i kako je to išlo. Kasnije sam doznao iz priča da je "puno pričao što ne treba" pa je završio par godina "na hlađenju". Normalno izgubio je posao u "Insa proizvodnja satova i precizne mehanike", gdje je radio kao pogonski inžinjer. Kasnije nije mogao naći posao u "društvenom sektoru" pa se prebacio u privatne poduzetnike. Otvorio je gostionu i prilagodio je kamiondžijama i sitnim kriminalcima iz okolice Pazove i Zemuna. Poznavao je klijentelu "u dušu" pa je uvijek nastojao imati "zgodnu pjevaljku narodnjaka" i dobar orkestar. Posao je išao, pa je unatoč "presiji komunjara" imao dobru kuću i dobar auto. Pravi dokaz uspjeha jakog duha. Jedan dio zarade je potjecao od robe "na crno". Kamiondžije su često iz inozemstva donosile tada dosta skupe HiFi uređaje renomiranih marki i raznu drugu robu. Kada bi popili koju više, a sisata pjevaljka počela plesati na stolu nije se puno gledalo na trošak. Obično nakon koje pive više, bili su raspoloženi i za "skratiti posao sa robom na crno". Domagoj je sve kupovao po najpovoljnijoj cijeni. Pjevaljka bi u pauzi sjela za stol kamiondžije ili švercera koji bi napomenuo da ima nešto prodati i povela neobvezan razgovor. Domagoj bi prišao nakon desetak minuta i naručio piće "na račun kuće" za prodavača i pjevaljku. Potom bi krenuli neki razgovori oko toga što se nudi i koja je cijena. Naravno u nazočnosti velikih sisa i očaravajućeg osmjeha prodavatelj je bio daleko mekši. U kritičnom trenutku pjevaljka bi rekla da je pauza gotova i vratila se na binu. Prvu pjesmu bi posvetila svom novom poznaniku. Lik je bio već mekan i na već spuštenu cijenu "kako se ne bi sramotio pred damom" bi dopustio novo sniženje. Domagoj je tako dolazio do robe povoljno. Ista bi kasnije drugim kanalima kamiondžija i sumnjivih likova završila u unutrašnjosti Vojvodine i Srbije gdje je imala veću cijenu.
Ubacili smo motore na veliki parking blizu ulaza, uz glazbu poznatih novokomponiranih hitova poput "Otišo si sarmu probo nisi". Škot i Strela su ostali sa motorima dok sam se ja zaputio u "Stara Polja". Odmah po ulasku mi je bilo jasno da se "polako podiže tenzija". Pjevačica je pomalo plesala i pjevala neko zapomaganje o ljubavi dok je harmonikaš klečao ispred njenih zanosnih oblina i rastezao kao lud. U zadimljenoj unutrašnjosti nije bilo jasno da li pjevaljka orkestar i razglas rade veću buku ili likovi koji udaraju bocama o stol, vrište "Too cuuuro!" i psihološki "režu žile". Prišao sam ravno šanku naslonio se i počekao da me Rade, šef sale, snimi. Prišao je nakon par pogleda. "Večer Djoni što piješ?" Odmahnuh glavom. "Ništa sorry, reci je Doms tu? Trebam ga." Okrenuo se ka konobarici koja je upravo istovarila brdo praznih boca pive na šank. "Mileva odi do gazde i reci da ga Djoni Zemunac treba." Ista je umorno slegla ramenima i uputila se uz stube iza šanka. Rade je uzeo čašu i ubacio jedan hit točene pive. Popunilo je oko četvrtinu ostalo do vrha je bila pjena. Stavio je na šank ispred mene i uz istu dodao pepeljaru. "Dok čekaš." Osmijehnuo se, a potom ponovno počeo nadgledati situaciju u cijeloj gostioni. Gazdino "oko sokolovo" u svom gnjezdu iza šanka. Organizator večernje ludnice i sudac za sva radna mjesta u gostionici, izuzev normalno onih na kojima su gazdine ljubavnice. Uvijek je bio ljubazan prema meni više nego prema drugima ali nikada mi nije "ležao". Stigao sam do pola cigarete kada je došao Domagoj. Udario me po ramenu i nasmješio se. "Večer Djoni kojim dobrom?" Pokušao je nadglasati buku. Bio je za glavu niži od mojih 195 ali skladno građen i "panterskih pokreta". Crna kosa mu je bila kratko podšišana i uredno začešljana unazad. Nikada nije odavao dojam lika koji je ljigav, a još manje onoga sa kojim bi se zajebavao a i ta cigareta u kutu usana mu je dobro stajala. Mahnuo je "oku sokolovom" ali sam ga prekinuo rukom. Nije mi se pilo "na račun kuće", žurilo mi se. "Vidi salame i sir iz Rumunjske, trebaš?" Otpuhnuo je dim. "Koliko?" Slegoh ramenima. "Što ja znam 25-30 kg ne manje kada izdvojimo malo za doma."
Klimnuo je glavom. "Donesite na zadnji ulaz".
Pet minuta kasnije smo stajali ispred stola u zadnjoj prostoriji. Na stolu je ležao sadržaj tri torbe. Izdvojili smo po salamu i sir "za mamu" te nešto za "kod Tileta" i pustili u torbama. Domagoj je odmjerio stol. Njemu nije trebala vaga. Znali smo da u glavi skoro u gram zna koja je količina u pitanju. "OK 250 maraka zadnja." Odmahnuh glavom. "U redu ali bez oraha." Pogledao me upitno. Znao je da sam ja u ekipi "poslovni pregovarač". "Reci." Počekao sam malo i izbacio. "Tristo i dvadeset sve skupa". Odmjerio je orahe. "Tristo." Klimnuh glavom. Izvadio je novčanik i pružio prema meni dvije novčanice po sto i dvije po pedeset malo raširene da se vidi boja i iznos. Pokupih lovu i spremih je u gornji džep jakne. Domagoj me udari po ramenu. "Dečki može piće i koji ćevap na račun kuće." Odmahnuh glavom. "Hvalka Doms žurimo." Prislonio mi je ruku na rame i povukao me malo na stranu. "Daj Djoni nikada ne ostaneš na cugi."
Škot je po ocu bio Mađar sa primjesama njemačke krvi, a po majci Hrvat. Nije mnogo držao do neke nacionalnosti izuzev što je bio katolik. Strela je bio još veći miks budući da je uz sve krvne primjese Škota posjedovao i Češke krvi po jednoj baki. Ja sam bio skoro pa čisti Hrvat, ako se izuzme četvrtina Mađarske krvi po baki sa očeve strane. Nije mi bilo čudno što sam ga interesirao više od Strele i Škota. Pljesnuo me je po ramenu i produljio tiho "Vidiš koje je sranje u politici i ekonomiji, opusti se malo, uživaj, tko zna što će biti." Namignuo je. Nasmiješih se. "Ne znam Doms mene izuzev ..." Prekinuo me je klimanjem glave i podrugljivim tonom. "Gitare i motora ništa drugo ne zanima. To ponavljaš od kada te znam. Vjerojatno i tebi smeta moja prošlost." Zavrtio je glavom i odmahnuo rukom. "Sretno dečki." To je bio znak da je svaki daljnji razgovor završen. Krenuli smo polako vani. Dok smo hodali prema motorima Strela nije izdržao. "Daj Djoni uvijek si tvrd prema njemu, a nije neki loš lik." Strela nije dobro podnosio glad, a ono miješano meso u Rumunjskoj je bilo prije dosta vremena. Vjerojatno su mu ćevapi i pivo dobro zvučali. "Ne znam Strela samo mi je čudno da on i dalje sere protiv sustava i vani je, dok poneki koji počnu pomalo srati sa njim znaju završiti pokoji mjesec "na hlađenju"." Vjerojatno sam zvučao pomalo grubo. "Poneki kažeš, ti poneki seru i na drugim mjestima gdje stignu pa nije ni čudo što ih pokupe." Strelin glas je zvučao pomalo uvređeno. Zatezao sam skoro praznu torbu na prtljažnik. Nisam želio biti grub. Škot je mudro ostao tih. Skoro nikada se nije miješao u rasprave ovog tipa između mene i Strele. Pokupio sam kacigu sa upravljača i zajahao motor. Bilo mi je krivo. Nisam želio nikoga uvrijediti. Okrenuh se prema Streli koji je još petljao oko kacige. "Slušaj, bratić tvoga starog je želio otvoriti kafić prije četiri godine i još nije dobio dozvolu, nije ti čudno?" Nastojao sam to reći pomirljivim tonom. Upalilo je. Strela je konačno raspetljao kacigu od upravljača i pogledao me. "Nije vjerojatno podamazao vijak koji je trebao." Odmahnuh glavom. "Podmazao je i to više i sam znaš. Samo je ne baš podoban jer kada se napije ponekad viče "Živio Maček", pa je popušio i koji dan pržuna." Strela je zajahao. "Ok imaš pravo može i to biti." Klimnuh glavom i pogledah ga. "Domagoj je imao još goru situaciju i godinu nakon povratka iz zatvora dobio dozvolu da otvori gostionu. Razmisli." Navukao sam kacigu i startao. Polako smo krenuli sa parkinga.
Tileta sam nazvao iz prve javne govornice. Javio se raspoložen. Ma može samo je Ervin kod njega i upravo gledaju Monty Python-ov "Život Brajanov". Ervin ili Ekica je bio Tiletov najbolji frend i lumen iz matematike. Parkirali smo ispod stare zgrade i zaputili se stubama ka potkrovlju. Škot je pokucao na vrata. Otključao je Ervin. Ravni prozor prema krovu je bio otvoren. "Upadajte." Tileta nije bilo. Atelje je bio u pravom stilu. Pod je bio prekriven toplim podom od zida do zida. Jastučići su bili razbacani na sve strane. Više od pola prostorije su pokrivale dovršene i nedovršene slike i slikarska oprema. U jednom kutu je bio prastari električni štednjak, hladnjak i sudoper. Dva ormara su vjerojatno pripadala nekoj društvenoj firmi u bolje dane. Ipak zidovi su bili dobro oličeni u bijelo i uvijek je izgledalo čisto na prvi pogled. Na improviziranoj polici u drugom kutu je ležalo staro Toshiba pojačalo i gramofon. Na podu je počivao stari crno bijeli TV, a sada je pored njega počivao i video rekorder "Orion". Scene na TV-u su bile iz nekog serijala "Leteći cirkus Monty Pythona". Samo crno bijele. Na dva metra od TV-a su bili postavljeni improvizirani ležajevi od spužvi presvučenih nekim materijalom. Prostor okolo ispunjen sa par jastučića. Ervin je pokazao na jstučiće i dodao još tri čaše uz postojeće dvije, prepunu pepeljaru i polupraznu bocu vinjaka. Spustismo se na pod, boca krenu od ruke do ruke. Nakon 400 km na motorima bilo je udobno napola ležati na podu i oslanjati se na jastučiće sa čašom u ruci. Otpih gutljaj Rubinovog vinjaka i zapalih cigaretu. Tiletova glava se iznenada pojavi u okviru onog prozora. Ubacio se u sobu jednim spretnim zahvatom za rubove prozora i protresao glavom. "Luđaci u ovoj sobi se razmnožavaju. Pustio sam jednog, a zatekao četvoricu. Vjerojatno jednostanična razdioba." Škot mu nazdravi čašom. Ja sam se pravio kao da me uznemirava komarac pa sam mahnuo rukom oko glave. Tile se spusti na drugi ležaj u neki sjedeći Joga položaj. Iz gornjeg džepa košulje je izvadio najlonsku vrećicu i počeo motati joint. Skužih da zlihu trave krije negdje na krovu, a u ateljeu drži samo količinu za "tekuću uporabu". Tko je bio siguran od bilo kakvog pretresa prostorija. Mala količina korisnik, a ne diler. Spavalo mi se ali sam čekao da prvi počne. Nakon što je duboko uvukao dva dima dodao je joint Škotu koji mu je bio najbliži. "Imate nešto ili ste samo navratili?" Počekao sam da joint napravi krug i dođe do mene povukao dubok udah i ispuštajući dim digao se na lakat i dodao joint Tiletu. "Sedam komada, dva puta mrtva priroda i pet pejzaža." Povukao je ponovno dva dima i ugasio ostatak u pepeljari. "Idemo vidjeti što to vrijedi." Strela pruži ruku i dohvati torbu. Polako je otvorio i izvukao tri kartonske tube. Svaku je položio na pod iza svoje glave udobno smještene na dva jastučića i produljio gledati Monty Pythone. Sekundu kasnije Tile je stručno otvorio omote tuba i izvukao slike. Pažljivo ih je položio u drugi dio prostorije na pod i polako razgledao jednu po jednu. Znao sam da ocjenjuje koliko stil odgovara potpisu Boriss, izmišljenjom liku za njegovu laku lovu. Vratio se i sjeo na ležaj ponovno motajući joint. "Uzimam sve izuzev one koju sam pustio po strani. Pejzaž je usrano kičast. Koliko?" Otpih gutljaj vinjaka više da se pripremim nego radi efekta. "Devetsto pedeset sve skupa." Odmahnuo je glavom. "Osamsto bez onog pejzaža nije loš za tvoju mamu kao poklon ali meni ne sliči na Borisa." Dodao mi je joint. Poako povukoh dim i proslijedih isti Škotu. "Osamsto i sedamdeset svih sedam zadnja cijena." Znao je iz iskustva da se ne zajebavam. Davno na početku je "išao do kraja", pa smo lošije slike prodali na buvljaku, kako smo zvali tržnicu rabljene robe, a bolje kod Jove pjesnika i Đoke biznismena. Malo smo zaradili ali nismo bili u gubitku, gubitnik je bio on. Klimnuo je glavom. "OK Djoni, samo pazi, kada se vaše društvo rasturi nećeš imati puno prijatelja, previše voliš lovu." Pogledah ga. "Mislio sam da si mi i ti prijatelj." Gledao me malo dulje. "Jesam ali u pravu si prijateljstvo za prijateljstvo, a sir prodajem za lovu." Ustao je bez riječi i smotao platna, potom je ponovno nesato na krovu. Kada se vratio pružio mi je smotuljak sa osamsto sedamdeset maraka i zamotao novi joint. Pitao sam se da li i lovu krije na krovu ili je samo trebao dodatnog opuštanja nakon pregovora. Upitno me pogledao. "Ostajete noćas? Imamo pet kazeta Monty Python-a i Benny Hill-a te još dvije boce vina?" Klimnuh glavom i mahnuh Streli. Jedva je dočekao, digao se sa poda izvukao jedan sir i salamu iz torbe i zaputio ka improviziranoj kuhinji. "Imaš kruha i čiste tanjure?" Tile je podigao palac prema meni, a potom dobacio. "Strela tanjuri i kruh su ispod sudopera, a u hladnjaku ima paradajza." Strela klimnu glavom otvori svoj preklopni nož i baci se na posao. Pet minuta kasnije uz onu bocu vinjaka su ležala dva tanjura rezane slame i sira tanjur rezanog kruha i tanjur rezane rajčice. Strela je već žvakao pozamašan sendvič koji si je napravio dok je rezao hranu. Ervin je otišao do ormara te donio bocu vina "Navipovo crno" i tri deke sivo maslinaste boje. Svakome od nas je dobacio po jednu deku, a potom otvorio vino. Nakon par minuta žvakanja Tile upita. "Kome ste uvalili ostatak robe?" Volio je Rumunjske salame i sir, a zamjetio je da je Strela više od polovice sira i salame spremio u njegov hladnjak, "da mu se nađe". Škot dobaci preko zalogaja. "Stara Polja, Domagoj. Sada vjerojatno kamiondžije za "hladni narezak" plaćaju deset puta više od nabavne cijene." Tile klimnu glavom proguta zalogaj i odgovori. "Oduvijek je mirisao na udbaša ali je zato siguran za posao njega milkani neće ganjati." Ovo je bilo čudno. Tile je bio porijeklom Srpsko Hrvatsko Slovačka mješavina i tako se i držao. Nikada nije pilio ništa o politici i izbjegavao je svaku nacionalnu temu. "Kako to misliš?" Upitah prekidajući žvakanje. Umjesto Tileta odgovori Ervin. "Tata moje bivše cure je jedno vrijeme bio upravnik jednog odjela u jednom od onih zatvora." Zastao je da proguta zalogaj. Naše tri glave se okrenuše prema njemu. Otpio je gutljaj crnog iz čaše i produljio. "E pa Domagoj je već nakon godinu i pol dana u zatvoru, postao šef u zatvorskom pogonu za proizvodnju keramičkih pločica i imao posebnu ćeliju za sebe. To su mogli samo pokajnici koji su pristali na suradnju, kaže. Zato ga vjerojatno danas milkani ne stišću mnogo oko šverc robe, ima leđa u onima iz sigurnosti." Pogledao sam Strelu. Slegao mi je ramenima u stilu "što sam ja znao". To je ujedno bio i kraj razgovora o politici kod ove dvojice. Uvijek su se držali dalje od tih tema i igrali po pravilima predgrađa naročito poštivajući ono osnovno "gledaj samo svoja posla". Obavijest su nam dostavili po prijateljskoj osnovi, a i zato što su znali da smo uvijek gledali svoja posla. Domagoj je tuđi problem. Umotao sam se u deku i dodao još jedan jastučić ispod glave, nije mi se ustajalo i vozilo doma, pomalo sam drijemao. Tile započe priču o svom zadnjem posjetu izložbi slika u Osijeku, znali smo da je u pitanju neki smiješan događaj. Netko je donio bocu vode iz hladnjaka i stavio je nadohvat svima. Na ekranu, Beny Hill je upravo tapšao svog malog kompanjona po glavi i gledao za jednom sisatom plavušom u halterima. Počinjala je ugodna noć.
Dvadeset godina kasnije sam sjedio sa jednim poznanikom u Gradskoj Kavani u Zagrebu. Ovaj je radio u Hrvatskim sigurnosnim službama na početku rata i kasnije. Tada je već bio u mirovini ali je vodio neki sitan privatni biznis, tako smo se i upoznali. Dobro smo se uklopili na prvi pogled. Bio je također "dečko iz kvarta", a moja žena je uvijek govorila da se sa takvima dobro skužim. Ne znam kako smo došli na temu "onih koji su radili za udbaše" ali nabacih mu bez spominjanja imena i puno detalja situaciju sa Domagojem, samo kao primjer "da smo i mi imali slične provokatore". Dugo me promatrao i upitao. "Slušaj je možda taj vaš bio iz Stare Pazove?" Kimnuh glavom zbunjen, premalo sam rekao za to da donese takav zaključak. "Zvao se Domagoj?". Oklijevao sam malo ostalo je još u meni onoga "gledaj svoja posla". Nasmiješio se. Pročitao me što obzirom na posao koji je radio i nije bilo čudno. "Budi bez brige sada ima drugi identitet i vani je među našima iz dijaspore, mi smo mu pomogli." Šutio sam, pitati za detalje takvih stvari uopće nije bilo pametno. Ostalo je u meni ono "što se manje petljaš gdje ti nije mjesto time imaš manje glavobolje." Otpio je gutljaj kave uz smješak i produljio. "Ne bih ti rekao niti riječi ali ona druga strana sve zna o njemu, a on je siguran, pa ne bih volio da živiš u zabludi." Zapalio je cigaretu i puhnuo dim. "Pred početak rata već je radio za nas, jednostavno nije mogao protiv sebe. Oni drugi su mu samo djelomično vjerovali pa je ubrzo pokupio ženu i djecu i prešao u Hrvatsku. Radi sigurnosti smo ga poslije prebacili vani. Čovijek je u jednom razdoblju jednostavno prihvatio igru onih iz udbe. Dao bi im povremeno ponekoga koji je nešto sitno lajao ali koliko mi znamo taj bi dobio do tri četiri mjeseca zatvora, ne više, znaš onaj sustav, tek da ga zastraše da šuti. Sa druge strane uvijek bi im javio za krupnije kriminalce koji su do jučer bili bez love, a danas kod njega u gostioni častili ekipu pićem. Taj miks ga je držao da bude koristan i djelomično su mu vjerovali. Za nas je ipak odigrao par dobrih rola na početku. Povezao se sa našima u DB-u još krajem osamdesetih. Kada je postalo opasno organizirali smo mu da se prebaci kod nas potom negdje u inozemstvo pod novim identitetom. Nikoga nije uništio koliko znamo, samo je tu i tamo netko od onih koji ionako nisu pazili gdje što pričaju dobio malo po prstima. Prijavio bi ih za priču uz mišljenje da ne organiziraju ništa. Kada zbrojiš puno više nam je koristio na kraju, izlažući riziku sebe i obitelj, nego što je štete napravio." Ostao sam zbunjen. Ne zbog onoga što sam čuo već iz saznanja da je i Domagoj u većem dijelu "gledao svoja posla" koliko je mogao, odnosno biznis u gostioni i laku lovu. Da li je prekoračio granicu "cinkajući" obične ljude koji bi popili koju više nisam znao. Na kraju je riskirao sve što je imao za nešto u što je na početku života vjerovao. Nisam mu želio suditi u sebi, isto tako nisam ga ni opravdavao. Zaključio sam da ipak nije do kraja igrao po pravilima. Pitanje morala oko svega prepustio sam drugima.
Djoni_
Member
Pravac Hamburg
Ušao sam kod Benny-ja i odmjerio klijentelu. Samo trojica, nije ni čudo u 11 sati ujutro. Za šankom su bila dva lika iz Novog Beograda i gnjavili Marka. Jova pjesnik je sjedio sam za stolom i pisao nešto na žutom papiru iz mesnice. Polako sam prilazio šanku. Jova me snimio. "Ej Djoni!" Mahnuh mu rukom dok sam odmjeravao one likove za šankom. Jedan mi je bio poznat "Aca psina", strojni tokar i službeno ne baš uspješan bokser, a neslužbeno "šampion". Normalno šampion je bio samo za svoje članove iz ekipe, gdje je i bio "zamjenik" glavnog. Sitna banda sa Novog Beograda narajcana da su "pravi dečki". Sa njima nikada nismo bili u sukobu ali djelovali su kao da su popili malo više. Aca je upravo pričao Marku.
"Znaš onaj. Žali se Zemunac: Kad god jebem peku me oči. Prokleti suzavac za samoobranu." Lik do njega je uvlakački prasnuo u smijeh. Nije mi bio poznat ali po uvlakačkom stilu je očigledno bio tek pripravnik u bandi. Naslonio sam se na drugi kraj šanka i pogledao Marka. Dok je brzo prilazio davao mi je znak rukom koja onim kretenima nije bila vidljiva. Nedvojbeno je pokret na dolje značio "budi miran nije bitno". Osmijehnuo sam se, trenutno i nije bilo bitno, došao sam drugim poslom.
Ušao sam kod Benny-ja i odmjerio klijentelu. Samo trojica, nije ni čudo u 11 sati ujutro. Za šankom su bila dva lika iz Novog Beograda i gnjavili Marka. Jova pjesnik je sjedio sam za stolom i pisao nešto na žutom papiru iz mesnice. Polako sam prilazio šanku. Jova me snimio. "Ej Djoni!" Mahnuh mu rukom dok sam odmjeravao one likove za šankom. Jedan mi je bio poznat "Aca psina", strojni tokar i službeno ne baš uspješan bokser, a neslužbeno "šampion". Normalno šampion je bio samo za svoje članove iz ekipe, gdje je i bio "zamjenik" glavnog. Sitna banda sa Novog Beograda narajcana da su "pravi dečki". Sa njima nikada nismo bili u sukobu ali djelovali su kao da su popili malo više. Aca je upravo pričao Marku.
"Znaš onaj. Žali se Zemunac: Kad god jebem peku me oči. Prokleti suzavac za samoobranu." Lik do njega je uvlakački prasnuo u smijeh. Nije mi bio poznat ali po uvlakačkom stilu je očigledno bio tek pripravnik u bandi. Naslonio sam se na drugi kraj šanka i pogledao Marka. Dok je brzo prilazio davao mi je znak rukom koja onim kretenima nije bila vidljiva. Nedvojbeno je pokret na dolje značio "budi miran nije bitno". Osmijehnuo sam se, trenutno i nije bilo bitno, došao sam drugim poslom.
Djoni_
Member
Pravac Hamburg
Osmijehnuo sam se, trenutno i nije bilo bitno, došao sam drugim poslom.
...
Naslonio se na šank.
"Djoni ti si uvijek bio hladne glave, ostani miran, molim te. Pusti ona dva kretena, imao sam tuču u objektu prošlog mjeseca, zatvoriće me ako ponovno bude frke."
Klimnuh glavom uz kiseli osmjeh.
"Nemaš frku Mark, samo sam te došao pitati da li bi nam posudio neku od tvojih auto karti, znaš da putujemo do Hmburga?"
Klimnuo je glavom.
"Nema problema, samo moram naći, dođi večeras."
"Poslaću Škota ja imam još posla. Oko sedmice, može?"
Nasmiješio se u olakšanju, izgleda da je i on znao za onu tuču od prije pet godina između Ace psine i mene.
"Ma čim odu idem potražiti. Onaj kreten Psina je ponovo kupio rabljenog fiću pa sad kao slavi." Šaputao je brzo. Klimnuh glavom.
"Trbaš pomoć sa njima?"
"Ne dolaze mi Čerkez i Pacov za desetak minuta najkasnije." Čerkez je bio Markov najbolji prijatelj samo za razliku od Psine on doista i je osvojio tri puta za redom prvo mjestu u natjecanju u amaterskom boksu u Novom Sadu. Uz sve to je znao i nekoliko džudo zahvata pa je bio jebeno neugodan ako bi ga netko nagazio. U ostalom je bio "pravi dečko i ljudina". Pacov je vodio amatersku ekipu u hrvanju slobodnim stilom i često sparingovao sa Čerkezom. Klimnuh glavom.
"Je Psina i ovog fikusa ofarbao u crno?"
"Naravno." Namignuo mi i pljesnuo me po ramenu. Pišalo mi se ali nisam htio odlaskom do wc-a izazivati vraga. Frka mi nije trebala, sutra smo mislili krenuti. Kraj je proljeća i dovoljno toplo.
Krenuo sam prema izlazu, za sada je sve izgledalo u redu, Psina me bacio na Ignore. Sve mi je i bilo logično. Ovaj dio Zemuna je bio teritorij Doka i Smrde. Međutim Dok je završio "na godišnjem" dobro pažen, a još bolje čuvan u nekom od zatvora. Smrda je prije tjedan dana doživio prometnu i ležao u bolnici na Bežanijskoj Kosi. Po pričama ostat će još dosta u bolnici. "Kajmani" kako je sebe nazivao Acin čopor su nanjušili situaciju da se malo "kurče" dok velike morske psine nisu u igri. Ostatak Dokove grupe su činila tri lika sa gomilom mišića "koje je lakše bilo preskočiti nego zaobići". Ovi se nisu usudili ništa poduzimati dok šef ili zamjenik nisu u igri.
Prošao sam pored Jove i namignuo mu. Nasmješio se. Naša ekipa je bila jedna od rijetkih koja nije tjerala sprdnju sa njim, a on je to cijenio. Po definiciji je bio teška kukavica, a po lječničkim nalazima lud. Sve je djelovalo ok kada sam začuo Psinu iza sebe.
"Djoni nećeš popiti u čast mog novog auta?" Počelo je, ipak nije moglo proći "tek tako". Polako se okrenuh. Aca je bio za glavu niži od mene ali "nabijen" mišićima. Imao je pomalo krive noge i lice koje je podsjećalo na buldoga, zato su ga i zvali Aca Buldog ili još češće Aca Psina." Okrenuo se i leđima naslonio na šank, podupirući se laktovima o rubove. Gledao je u mene. Slegnuh ramenima.
"Čestitam ali danas dosta vozim pa ne pijem ništa."
Sada se i onaj mali debeli pobočnik oslonio leđima uz šank promatrajući me sa zajedljivim osmjehom. Njemu je izledalo kao da počinje psihopatska zabava. Aca se uputio iza šanka i dohvatio bocu šljivovice i čašu. Promatrao sam ga kako se vraća i stavlja čašu od dva deci na šank potom je do pola puni rakijom. Naklonio se i ponovno leđima oslonio na šank.
"Popij jednu u čast moga novog auta toliko mi duguješ kao prijatelju." Pomislih da bi rađe bio prijatelj nekoj morskoj psini nego njemu, od ovog prvog sam znao što mogu očekivati ali ovaj drugi je imao problem nedostatka osobnosti. Iza njihovih leđa Marko me molećivo gledao no stajao je odmah do kase. Iz prethodnih sličnih situacija sam znao da iza kase ima olovni bokser i da je "zajeban igrač" ako dođe do frke. Polako sam prišao šanku pazeći da između mene i Psine ostane veći razmak kako me ne bi mogao iznenada udariti. Još je stajao naslonjen na šanka uživajući u trenutku slave pred onim malim debilom. Popio sam gutljaj i vratio čašu na šank.
"Sretno sa autom." Nastojao sam ovo reći normalnim tonom. Polako sam se okrenuo i pošao prema vratima. Jebiga valjda će ga to zadovoljiti. Nisam želio Marku raditi frku, a i meni samom nije trebala. Bio sam na pola puta do vrata kada se proderao.
"Vraćaj se i poloči to do kraja jebem te šuntava." Ovaj put sam se brzo okrenuo. Još kod okreta sam se prebacio u manji raskorak kako bih brzo mogao povuči jednu nogu i prijeći u gard.
"Natjeraj me!" Psina nije stigao reagirati Jova je iznenada skočio.
"Deečki da čujete moju novu pjesmu." Podigao je onaj komad papira iz mesnice i započeo uz smješnu gestikulaciju.
"Dunave Dunave ja tebe molim
Dunave Dunave ti mene ne moliš
Dunave Dunave JA TEBE MOLIM opadni ..."
"Umukni luđače ludi pička ti materina." Proderao se Psina. Dograbio je čašu ispred sebe i bacio je u Jovinom pravcu. Razbila se do njegovih nogu. Uplašeno je poskočio. Pišalo mi se. Jova je stajao zbunjen. Želio je malo izigravati budalu i na taj način smiriti situaciju i pomoći mi. Nisam od njega očekivao toliku privrženost. Jova nije loše postupio. Psihopati su voljeli ponižavati ga raznim komentarima pogotovu kada malo više popiju. Samo Psina nije dovoljno popio.
"Jovo gubi se odavde. A ti Djoni dođi i poliži ovo sa šanka, poslije ću ti dosuti još." Psina je bio u navali bijesa. Jova je pogledao u mene pa u pivsku bocu na stolu za kojim je sjedio. Nije me želio napustit i vjerojatno mu se muvalo po zbunjenom mozgu da bi možda mogao uporabiti bocu kada je već tako mršav i sitan. Kratko sam skrenuo pogled i namignuo Jovi. Nastojao sam da mi glas bude mekan i ugodan kako bih ga smirio.
"Idi Jovo molim te ovo nije tvoj problem."
Jova me pogledao i polako se uputio ka izlazu. Kada je zatvorio vrata za sobom čuli smo ga kako trči. Sada nas je bilo dva na dva. Nije bilo sumnje da su znali da je Marko "moj igrač" budući da se onaj mali debeli okrenuo prema Marku. Ovaj je stajao prekriženih ruku desna šaka mu je bila prekrivena nadlakticom lijeve. Znao sam da već ima bokser u šaci. Psina je polako posegao rukom iza leđa i ispod jakne izvukao olovnu cijev. Onaj mali debeli je ispod jakne izvukao komad lanca i zavrtio ga. Bili su u prednosti, ja nisam imao ništa, Marko nije mogao do svoje cijevi bila je na drugom kraju šanka. Psina se zločesto cerio.
"Sada se vraćaj nazad i poliži ovo, kasnije ti dospem još." Pogledao je malog debelog. "Ti drži Marksa na oku i ako pokuša izvući nešto od onih svojih stvarčica daj mu malo Engelsa po glavi." Grohotom se nasmijao svome vicu. Polako sam se povukao u gard. Čak i da popijem sve što natoči ovaj luđak će me iscipelariti. Bilo je jasno. Željeli su malo proširiti nadzor nad teritorijem i lupiti reket Marku, a na žalost ja sam mu dobro došao za to i još bolje da poravna staru sramotu. Pišalo mi se. Brzo sam pogledao u pravcu Jovine boce od pive i odustao. Nisam znao sa tim. Godinama sam bio u "Wing Tchun-u" i bio sam dobar sa šakama. Računao sam i na par zahvata iz Aikido-a koje me Škot naučio. Bilo mi je pomalo hladno i pišalo mi se. Pogledah Marka. On je gledao između mene i onog malog sa lancem. Čekali smo odmjeravajući se tko će prvi započeti.
Vrata su se iznenada otvorila. Psina je otvorio usta. Bacio sam brzi pogled na vrata i opustio se. Na vratima su stajali Čerkez i Pacov. Čerkez je polako krenuo prema šanku. Psina je je sklonio onu cijev i mahnuo malom debelom, ovaj je zbunjeno počeo motati lanac. Čerkez je zastao na metar i pol od Psine. Marko je mahnuo prema meni.
"Djoni ti žuriš, vidimo se na cugi kasnije."
Polako sam se okrenuo i pošao ka vratima. Polako sam zatvorio vrata za sobom, pazeći da budem što tiši, nisam im želio smetati. Pišalo mi se. Okrenuo sam se i pogledao po parkingu. Lako sam locirao crnog fiću sa sportskim crno bijelim trakama na donjem rubu i podignutim poklopcem motora "radi boljeg hlađenja". Na prednjem staklu u kutu je bila naljepnica sa natpisom "Kaimans". Polako sam mu prišao i pogledao gore i dolje niz ulicu. Bila je pusta. Otkopčao sam hlaće i krenuo od motora. Kada sam zapišavao vozačka vrata i kvaku začuo sam zvuk motorcikla na visokim okretajima i škripanje guma u zavoju. Pogledao sam u pravcu zvuka i prepoznao Škotovu žutu javu. Parkirao je uz škripu kočnica i izvukao čeličnu tanku šipku iz ruksaka na leđima. Krenuo je prema vratima kafića ne osvrćući se. Okrenuh se zakopčavajući hlače i viknuh.
"Škot, Škoot!" Prepoznao je glas i okrenuo se. Brzo me locirao i prišao.
"Stari je sve ok?"
"Sve ok samo nemam dovoljno da zapišam druga vrata. Otkud ti ovdje?" Pogledao me uz osmijeh.
"Nazvao me Jova pjesnik sav zadihan, prašio je ko lud do prve govornice." Klimnuh glavom prema vratima kafića.
"Čerkez i Pacov su stigli na vrijeme, pa ih ne bi trebali smetati. Hvali ti što si došao." Pogledao me zbunjeno.
"Djoni mi smo ekipa i uvijek ćemo to i biti. Zahvali Jovi što je javio." Pogledao je prema fići.
"Čiji auto zapišavaš?"
"Od Ace Psine normalno, samo nemam dovoljno za druga vrata." Nsmijao se.
"Imam ja. Ionako nas čeka kasniji obračun sa njima, neće ovo zaboraviti."
Polako je prišao drugoj strani auta i otkopčao hlače.
...
Osmijehnuo sam se, trenutno i nije bilo bitno, došao sam drugim poslom.
...
Naslonio se na šank.
"Djoni ti si uvijek bio hladne glave, ostani miran, molim te. Pusti ona dva kretena, imao sam tuču u objektu prošlog mjeseca, zatvoriće me ako ponovno bude frke."
Klimnuh glavom uz kiseli osmjeh.
"Nemaš frku Mark, samo sam te došao pitati da li bi nam posudio neku od tvojih auto karti, znaš da putujemo do Hmburga?"
Klimnuo je glavom.
"Nema problema, samo moram naći, dođi večeras."
"Poslaću Škota ja imam još posla. Oko sedmice, može?"
Nasmiješio se u olakšanju, izgleda da je i on znao za onu tuču od prije pet godina između Ace psine i mene.
"Ma čim odu idem potražiti. Onaj kreten Psina je ponovo kupio rabljenog fiću pa sad kao slavi." Šaputao je brzo. Klimnuh glavom.
"Trbaš pomoć sa njima?"
"Ne dolaze mi Čerkez i Pacov za desetak minuta najkasnije." Čerkez je bio Markov najbolji prijatelj samo za razliku od Psine on doista i je osvojio tri puta za redom prvo mjestu u natjecanju u amaterskom boksu u Novom Sadu. Uz sve to je znao i nekoliko džudo zahvata pa je bio jebeno neugodan ako bi ga netko nagazio. U ostalom je bio "pravi dečko i ljudina". Pacov je vodio amatersku ekipu u hrvanju slobodnim stilom i često sparingovao sa Čerkezom. Klimnuh glavom.
"Je Psina i ovog fikusa ofarbao u crno?"
"Naravno." Namignuo mi i pljesnuo me po ramenu. Pišalo mi se ali nisam htio odlaskom do wc-a izazivati vraga. Frka mi nije trebala, sutra smo mislili krenuti. Kraj je proljeća i dovoljno toplo.
Krenuo sam prema izlazu, za sada je sve izgledalo u redu, Psina me bacio na Ignore. Sve mi je i bilo logično. Ovaj dio Zemuna je bio teritorij Doka i Smrde. Međutim Dok je završio "na godišnjem" dobro pažen, a još bolje čuvan u nekom od zatvora. Smrda je prije tjedan dana doživio prometnu i ležao u bolnici na Bežanijskoj Kosi. Po pričama ostat će još dosta u bolnici. "Kajmani" kako je sebe nazivao Acin čopor su nanjušili situaciju da se malo "kurče" dok velike morske psine nisu u igri. Ostatak Dokove grupe su činila tri lika sa gomilom mišića "koje je lakše bilo preskočiti nego zaobići". Ovi se nisu usudili ništa poduzimati dok šef ili zamjenik nisu u igri.
Prošao sam pored Jove i namignuo mu. Nasmješio se. Naša ekipa je bila jedna od rijetkih koja nije tjerala sprdnju sa njim, a on je to cijenio. Po definiciji je bio teška kukavica, a po lječničkim nalazima lud. Sve je djelovalo ok kada sam začuo Psinu iza sebe.
"Djoni nećeš popiti u čast mog novog auta?" Počelo je, ipak nije moglo proći "tek tako". Polako se okrenuh. Aca je bio za glavu niži od mene ali "nabijen" mišićima. Imao je pomalo krive noge i lice koje je podsjećalo na buldoga, zato su ga i zvali Aca Buldog ili još češće Aca Psina." Okrenuo se i leđima naslonio na šank, podupirući se laktovima o rubove. Gledao je u mene. Slegnuh ramenima.
"Čestitam ali danas dosta vozim pa ne pijem ništa."
Sada se i onaj mali debeli pobočnik oslonio leđima uz šank promatrajući me sa zajedljivim osmjehom. Njemu je izledalo kao da počinje psihopatska zabava. Aca se uputio iza šanka i dohvatio bocu šljivovice i čašu. Promatrao sam ga kako se vraća i stavlja čašu od dva deci na šank potom je do pola puni rakijom. Naklonio se i ponovno leđima oslonio na šank.
"Popij jednu u čast moga novog auta toliko mi duguješ kao prijatelju." Pomislih da bi rađe bio prijatelj nekoj morskoj psini nego njemu, od ovog prvog sam znao što mogu očekivati ali ovaj drugi je imao problem nedostatka osobnosti. Iza njihovih leđa Marko me molećivo gledao no stajao je odmah do kase. Iz prethodnih sličnih situacija sam znao da iza kase ima olovni bokser i da je "zajeban igrač" ako dođe do frke. Polako sam prišao šanku pazeći da između mene i Psine ostane veći razmak kako me ne bi mogao iznenada udariti. Još je stajao naslonjen na šanka uživajući u trenutku slave pred onim malim debilom. Popio sam gutljaj i vratio čašu na šank.
"Sretno sa autom." Nastojao sam ovo reći normalnim tonom. Polako sam se okrenuo i pošao prema vratima. Jebiga valjda će ga to zadovoljiti. Nisam želio Marku raditi frku, a i meni samom nije trebala. Bio sam na pola puta do vrata kada se proderao.
"Vraćaj se i poloči to do kraja jebem te šuntava." Ovaj put sam se brzo okrenuo. Još kod okreta sam se prebacio u manji raskorak kako bih brzo mogao povuči jednu nogu i prijeći u gard.
"Natjeraj me!" Psina nije stigao reagirati Jova je iznenada skočio.
"Deečki da čujete moju novu pjesmu." Podigao je onaj komad papira iz mesnice i započeo uz smješnu gestikulaciju.
"Dunave Dunave ja tebe molim
Dunave Dunave ti mene ne moliš
Dunave Dunave JA TEBE MOLIM opadni ..."
"Umukni luđače ludi pička ti materina." Proderao se Psina. Dograbio je čašu ispred sebe i bacio je u Jovinom pravcu. Razbila se do njegovih nogu. Uplašeno je poskočio. Pišalo mi se. Jova je stajao zbunjen. Želio je malo izigravati budalu i na taj način smiriti situaciju i pomoći mi. Nisam od njega očekivao toliku privrženost. Jova nije loše postupio. Psihopati su voljeli ponižavati ga raznim komentarima pogotovu kada malo više popiju. Samo Psina nije dovoljno popio.
"Jovo gubi se odavde. A ti Djoni dođi i poliži ovo sa šanka, poslije ću ti dosuti još." Psina je bio u navali bijesa. Jova je pogledao u mene pa u pivsku bocu na stolu za kojim je sjedio. Nije me želio napustit i vjerojatno mu se muvalo po zbunjenom mozgu da bi možda mogao uporabiti bocu kada je već tako mršav i sitan. Kratko sam skrenuo pogled i namignuo Jovi. Nastojao sam da mi glas bude mekan i ugodan kako bih ga smirio.
"Idi Jovo molim te ovo nije tvoj problem."
Jova me pogledao i polako se uputio ka izlazu. Kada je zatvorio vrata za sobom čuli smo ga kako trči. Sada nas je bilo dva na dva. Nije bilo sumnje da su znali da je Marko "moj igrač" budući da se onaj mali debeli okrenuo prema Marku. Ovaj je stajao prekriženih ruku desna šaka mu je bila prekrivena nadlakticom lijeve. Znao sam da već ima bokser u šaci. Psina je polako posegao rukom iza leđa i ispod jakne izvukao olovnu cijev. Onaj mali debeli je ispod jakne izvukao komad lanca i zavrtio ga. Bili su u prednosti, ja nisam imao ništa, Marko nije mogao do svoje cijevi bila je na drugom kraju šanka. Psina se zločesto cerio.
"Sada se vraćaj nazad i poliži ovo, kasnije ti dospem još." Pogledao je malog debelog. "Ti drži Marksa na oku i ako pokuša izvući nešto od onih svojih stvarčica daj mu malo Engelsa po glavi." Grohotom se nasmijao svome vicu. Polako sam se povukao u gard. Čak i da popijem sve što natoči ovaj luđak će me iscipelariti. Bilo je jasno. Željeli su malo proširiti nadzor nad teritorijem i lupiti reket Marku, a na žalost ja sam mu dobro došao za to i još bolje da poravna staru sramotu. Pišalo mi se. Brzo sam pogledao u pravcu Jovine boce od pive i odustao. Nisam znao sa tim. Godinama sam bio u "Wing Tchun-u" i bio sam dobar sa šakama. Računao sam i na par zahvata iz Aikido-a koje me Škot naučio. Bilo mi je pomalo hladno i pišalo mi se. Pogledah Marka. On je gledao između mene i onog malog sa lancem. Čekali smo odmjeravajući se tko će prvi započeti.
Vrata su se iznenada otvorila. Psina je otvorio usta. Bacio sam brzi pogled na vrata i opustio se. Na vratima su stajali Čerkez i Pacov. Čerkez je polako krenuo prema šanku. Psina je je sklonio onu cijev i mahnuo malom debelom, ovaj je zbunjeno počeo motati lanac. Čerkez je zastao na metar i pol od Psine. Marko je mahnuo prema meni.
"Djoni ti žuriš, vidimo se na cugi kasnije."
Polako sam se okrenuo i pošao ka vratima. Polako sam zatvorio vrata za sobom, pazeći da budem što tiši, nisam im želio smetati. Pišalo mi se. Okrenuo sam se i pogledao po parkingu. Lako sam locirao crnog fiću sa sportskim crno bijelim trakama na donjem rubu i podignutim poklopcem motora "radi boljeg hlađenja". Na prednjem staklu u kutu je bila naljepnica sa natpisom "Kaimans". Polako sam mu prišao i pogledao gore i dolje niz ulicu. Bila je pusta. Otkopčao sam hlaće i krenuo od motora. Kada sam zapišavao vozačka vrata i kvaku začuo sam zvuk motorcikla na visokim okretajima i škripanje guma u zavoju. Pogledao sam u pravcu zvuka i prepoznao Škotovu žutu javu. Parkirao je uz škripu kočnica i izvukao čeličnu tanku šipku iz ruksaka na leđima. Krenuo je prema vratima kafića ne osvrćući se. Okrenuh se zakopčavajući hlače i viknuh.
"Škot, Škoot!" Prepoznao je glas i okrenuo se. Brzo me locirao i prišao.
"Stari je sve ok?"
"Sve ok samo nemam dovoljno da zapišam druga vrata. Otkud ti ovdje?" Pogledao me uz osmijeh.
"Nazvao me Jova pjesnik sav zadihan, prašio je ko lud do prve govornice." Klimnuh glavom prema vratima kafića.
"Čerkez i Pacov su stigli na vrijeme, pa ih ne bi trebali smetati. Hvali ti što si došao." Pogledao me zbunjeno.
"Djoni mi smo ekipa i uvijek ćemo to i biti. Zahvali Jovi što je javio." Pogledao je prema fići.
"Čiji auto zapišavaš?"
"Od Ace Psine normalno, samo nemam dovoljno za druga vrata." Nsmijao se.
"Imam ja. Ionako nas čeka kasniji obračun sa njima, neće ovo zaboraviti."
Polako je prišao drugoj strani auta i otkopčao hlače.
...