E4+

clox

Well-known member
Ove godine nam je Enguro pao dosta kasno (subjektivno, naravno).
Dosta se kemijalo da bi svi uskladili GO, more, familije...
Dosta se kemijalo i da se austrijsko hovno dovede u stanje da može napraviti preko 3000km bez generalke.
Jer smo nakon Engura odlučili produžiti u Makedoniju.
Gledao sam na globusu i to mi se nekako činilo nedalekim i logičnim.
Kako starim, tako sve neozbiljnije pristupam organizaciji.
Tako sam 5 dana prije polaska napokon počeo gledati potencijalne destinacije u Makedoniji.
Dva dana prije puta razvila se već žestoka diskusija. Sad su već svi htjeli nešto mijenjati u ruti koja je već bila upržena u Garmina.
Dan-dva prije puta stižu i tradicionalni upiti tko će kuda i s kim na Enguro.
Tu mi negdje i Laminar šalje neki track i pita kako mi se sviđa. Pogledao sam na brzinu, onako ide na Kupu pa kud treba.
Rekoh; mi ćemo standardno preko Bihaća i nešto. Poslije si nešto razmišljam i stavim track u Garmina. Zašto bi svake godine išli isto.

petak 21.07.
Sastanak je dogovoren u birtiji koja nam je na putu prema Kupi. Ne prerano, cijeli je dan pred nama.


Spuštanje prema jugu bilo je rutinsko. Vruće je, ali puni smo elana.
Brzo smo prešli granicu. Naši su nešto popisali motore, a BH policajac je taman skupio papire i krenuo prema objektu, kad je carinica digla drku na njega. Da šta jebe, ovoono. Sliježe on ramenima i vraća dokumente uz komentar kako i ona vozi motore.
Naravno da smo se s njom malo zadržali, pokazala nam je nogu koje se oporavlja od nedavnog susreta s automobilom.
Nakon tankiranja i kave nastavljamo po tracku. Vidim da ne ide baš glavnim cestama, ali OK, zašto ne.
U nekom trenutku nas je skrenulo na neki makadam. Nakon sela makadam postaje šumski put. Pa malo kroz potok, pa kroz blato. Onda u brdo po nekoj vododerini.
Nije taj put baš ni pretjerano korišten. Što da kažem, okrenuo bi se ja više puta, ali me držalo što je put provjeren, čovjek ga je prošao.
Poslije saznajemo da ga je on slagao na Google Earthu :mrgreen:
Tako mi treba kad bez pitanja kradem tuđe autorske uratke.
Ovo je jedina slika s tog dijela, kad smo već izašli u civilizaciju:


Pred Ključ se spajamo na glavniju cestu, srećemo prve naše i saznajemo da je prelazak na manjoj granici bio mudra odluka.
U Zelenkovcu Nives i ja dobivamo jedan predsjednički apartman, Mare i Dado drugi. So far so good.


 
petak/subota/nedjelja 21./22./23. 07. Enguro
Zelenkovac nam se svidio već prošle godine, samo što su prošle godine vremenski uvjeti bili strašni. Kad se samo sjetim s kolikom smo zahvalnošću našli DankaM uz zapaljenu peć.
Na Enguro idem prije svega zbog odlične ekipe, štimunga koji nikad nije loš, glazbe koju svaki put izvodi netko drugi i svaki je put još bolja nego prije.
Tu mi vožnja bude gotovo sporedna stvar. Ipak, čini se da su organizatori odlučili promijeniti taj dojam. Nekih 200km terena koji je bitno ozbiljniji od onog na E2 (kad sam prvi put prisustvovao) izmorili su nas solidno. Lažem, izmorila nas je polovica terena, a onda smo (kao i večina ostalih) pribjegli alternativi...cesti za povratak.
Tu bi dečkima preporučio da malo smanje ribu iduće godine, što će im nekoliko desetaka polumrtvih ljudi koji nisu u stanju sudjelovati u zabavi nakon vožnje.
Krigle pive su simpatična zamjena za majice, ali se teško transportiraju na motorima. Velika zamjerka na veliku naljepnicu. Prošle sam godine apelirao da bude mala i bila je. Ove su godine nadoknadili prošlu.
Nadam se još mnogim druženjima, a rado bi da sva stanu negdje na motor.
Hrana (divljač) je nadmašila prošlu godinu, rakiju u ponudi je zamijenila vlastita piva (iako se pojavila i prošle godine), glazbu mi je teško uspoređivati, ali bila je odlična.
Većina nas je ostala do fajrunta, a više se puta izlazili na bis.
Vratit ću se pivi. To je inače piće koje ne trošim već par godina, jer mi je od nje zlo. U subotu na večer sam je popio impresivnu količinu i nije mi bilo ništa.
Nisam neki stručnjak, ali piva ima neki ljetni, voćni štih. Blago gorkasta, lagana, klizi niz grlo. Samo tako dečki...
Jedva čekam iduću godinu, prva okruglija brojka.
Slike random i bez veze, steknite dojam.
































 
U subotu smo nešto odlučili na navečer nećemo pretjerivati i da u nedjelju startamo rano, strogo, onako vojnički.
Koji retardi :LOL:
Ostali smo uglavnom do fajrunta benda, Miromax valjda negdje do 0300.
Još smo u jutro Nives, Vjerko i ja i pristojno ustali. Mireka nigdje.
Ode ga Vjerko buditi, ali se vraća neobavljena posla. Previše je fin.
Ide sad Nives. Prije smo provjerili da li su prednji limići na enduro čizmama ispravni i da li su čizme ispravno pritegnute.
Uglavnom, Miro je brzo ustao :mrgreen:
Još smo mi toga u subotu raspravljali. Tako smo odlučili da ne idemo B.L.-autocesta-HR-Bgd
Tako bi morali proći dvije EU granice. Idemo lijepo na Tuzlu, iz BH u Srbiju, pa ćemo onda na autoput.
U jutro nam se na kavi pridružuje Petar iz Tuzle. Nagovorili smo ga da idemo zajedno do Tuzle. Em ću manje buljiti u GPS, em će nam biti zabavnije.
Nakon Tuzle nastavljamo za Bijeljinu, pa najkračim putem do autoputa.
Nema tu puno toga interesantnog za ispričati. Bio je to naporan dan.
Po debelom mraku stižemo u Vranje, gdje smo bukirali smještaj.
Korektna cijena, solidan smještaj. Sjeli smo prije lijeganja, nešto pojeli i popili. Usput porazgovarali s dečkom iz noćne šihte.





Neka pauza negdje u okolici Beograda.


track

 
Ponedjeljak 24.07. (da se ne pogubimo, molim)

Miromax nam je svima nama služio narodu u Vranju 80-tih. To je dijelom i razlog zašto smo tu spavali.
Današnji dan nije toliko zahtjevan, pa mu dozvoljavamo da nas časti kavom u mjestu.
Štajaznam, uvijek nam ti ulasci u mjesta ispadnu pomalo traumatični.
Em sunce upržilo, em neki jednosmjerni kružni promet. Pa nađi parking, pa čime ćemo platiti tu kavu.
Ajd sve je ispalo dobro, Miro se navodno nešto još i sjeća...
Od ove točke zapravo počinje putovanje u Makedoniju.
Nismo se popeli natrag na autoput, nego lijepo lokalnim cestama do manastira Prohor Pčinjski.


























Nedaleko je mali granični prijelaz.
Srpsku stranu prelazimo glatko, ali čini se da su na Makedonskoj carinik i policajac u nekoj zavadi. Policajac nevjerojatno sporo provjerava dokumente u svojoj građevini, a carinik nevjerojatnom strpljivošću čavrlja sa svima nama koji čekamo.
Pitao je, naravno, kuda idemo. Bio sam prilično ponosan kad sam bez greške izrecitirao sve ciljeve, pritom vizualizirajući kartu Makedonije u glavi.



Nastavili smo prema Kumanovu bez nekog zaustavljanja osim tankiranja, tu se priključili na autoput prema Skopju.
Dvije crtice iz tog dijela puta. Radi se o autocesti imena Aleksandar Makedonski. O tome smo više puta obaviješteni. I nije to jedino, puno je tog Aleksandra Makedonskog. Po mom mišljenju malo previše.
Druga stvar koja nam je zasmetala je sustav naplate. Svakih nekoliko kilometara su naplatne kućice. Svaki put platiš nešto malo, ali kad sve zbrojiš, mislim da cijena ispadne slična kao kod nas u HR (a to je bolesno velika cijena, da se razumijemo).
Ipak na kraju to nije toliko novaca i nije mi zato ostalo urezano u pamćenje. Problem je stajati svakih nekoliko minuta u nekoj koloni u kacigi koju je sunce ugrijalo do nepodnošljivosti.
Ulazimo u Skopje, buljim u GPS i pokušavam nas dovesti do željezničke stanice. Kum me je uputio da je to mjesto koje se isplati pogledati.
Kako to obično bude, bilo je krivih skretanja, zaustavljanja da provjerim putanju,...nervoza na vrućini raste. Odlučujemo se zaustaviti kraj trgovačkog centra u hladu i pregrupirati se.
Tu Vjerkova Yamaha odbija zapaliti. Anlaser vrti, ali u prazno. Trošim prve minute koje sam uplatio za jeftini roaming u raspravi sa serviserom Denisom. Završavamo otprilike sa: Do kad ste tamo? Još tjedan dana. Sranje je to.
Tu smo se raštrkali. Nives ide u nabavu hrane, pića i podatkovne mobitel kartice. Nju smo ubacili u tablet, pa u moj ruksak. Ostatak vremena smo putovali sa pokretnom podatkovnom pristupnom točkom.
Vjerko se preko ceste ide raspitati za servis, a Miro na motoru odlazi provjeriti dobivene informacije.
Osobno sam preuzeo najodgovorniju dužnost; iz dubokog hlada sam pažljivo koordinirao sve jedinice.
Nakon nekog ovlaštenog servisa (600EUR dijelovi, rok nepoznat ili 300EUR polovni dijelovi iz Grčke, rok 3 dana), Miro nalazi servis kao iz filma 'Brzi i žestoki'.
Dečki (Albanci) nabildanih mišića i izbrijane glave, sa strane njihovi nabrijani R motori, a radionica velika i prepuna motora u radu.
Vrlo simpatični, objasnili su nam rezervne metode paljenja (pimplanje po tipki paljenja, guranje motora u brzini u rikverc i sl.) i objasnili da se nema što dalje pokvariti i eventualno podrobiti još nešto u motoru.
Idemo dalje. Vrijeme predviđeno za obilazak Skopja je bačeno u vjetar, odlučujemo se samo za posjet kanjunu Matki.
Očekivao sam nešto divljije, a ispalo je da je to Skopsko gradsko kupalište.
Nema veze, lijepo je, a uz vodu i nešto svježije.
Tu smo stali u jedan restoran i pojeli riblji meni. Najvažniji dio je odlična pastrva.


Nastavljamo do Tetova i nalazimo smještaj na lokaciji gdje smo i planirali. Bilo je malo čupavo, jer se večeras slavila svadba.
Vjerko i Miromax dobivaju sobu sa bračnim krevetom i (pre)malim pokrivačem. Na stoliću su i vlažne maramice.
Ništa nismo pitali, a oni ništa nisu pričali.




Navečer smo sjeli na piće i preko bazena gledali kako se zabavljaju svatovi.

Track


 
Vjenčanja i svadbe
Ovih dana gdje god krenemo nailazimo na svadbene kolone. Pogotovo na lokalnim cestama, a takve preferiramo.
Kasnije smo saznali o čemu se radi. Vrijeme je godišnjih odmora i svi (pretežno Albanci) koji rade u inozemstvu koriste taj period da bi se oženili u domovini.
Pri tome nije važno koji je dan u tjednu. Sve je prebukirano i uzimaš termin koji je preostao.

Bukiranje
Prije puta (1-5 dana ranije) smo se prihvatili planiranja. Svako je odradio svoj dio posla, Vjerku i Mireku sam u grubo dao lokacije, pa su tražili mjesta za spavanje.
Koristio se booking.com
Vjerko je krenuo bukirati, ali je onda shvatio da i mjesta koja reklamiraju besplatno otkazivanje traže da to napravimo 7 dana ranije.
A mi smo krenuli s bukiranjem 7 dana ranije. Onda smo odlučili da ne bukiramo ništa, jedino je Vranje bilo bukirano.
Napravili smo dobru bazu s informacijama o smještaju i nadali se da ćemo uvijek naći smještaj. Uostalom tako smo pretežno radili i do sada i nikad nismo imali problema.
Stvar je da kod putovanja motorom jedan čavao u gumi može jako poremetiti tajming.
Na kraju je sve to ispalo dobro. Spavali smo tamo gdje smo prije isplanirali, ako ne, to je bilo zato jer smo planove obogatili novim saznanjima.
 
Utorak 25.07.

Kakav krasan osjećaj kad se budiš negdje daleko na putu i znaš da je pred tobom još toliko dana puta da ih ne možeš izbrojati prstima jedne ruke.
Najčešće su nam putovanja po bližim destinacijama trajala 3-4 dana, tako da svaki dan brojiš koliko je preostalo.
Današnji dan je Popova šapka, pa nekim terenskim putem prema jugu, spuštanje na cestu, nacionalni park Mavrovo, obilazak Mavrovskog jezera i spavanje negdje sjeverno od Debra, na samom rubu nacionalnog parka.
Nije počelo dobro. Taman smo složili stvari na motore kad se nebo opasno zacrnilo.
Onaj kut gdje je Popova šapka je totalno crn. Nismo neke pičkice, ali ako imamo izbor, izbjegnut ćemo kišu.
Tamo su neki dečki radili nekakvu zidariju. Počeli smo razgovor s jedim od njih. Očito je planinar, komentirao je našu trasu, procjenjivao oblake i na kraju nazvao prijatelja koji je gore u brdu.
Gore je kaos. Nije nam preostalo ništa nego sjesti na kavu i čekati. Počeo je pljusak, pa se kava pretvorila u dvije kave.
Dečko na šanku nam ih nije htio niti naplatiti. Krećemo dovoljno kasnije da se opraštamo od ideje penjanja na Popovu šapku. Planova za danas ima sasvim dovoljno.
Krnuli smo na jug mimo glavne ceste, baš ono po selima, polako. Stajemo na nekoj benzinskoj. Čovjek pita otkud smo. On je 20 godina radio u Zagrebu u INI. A to je rekao tako zagrebački da mi se srce rastopilo.
Krećemo, vlasnik stanice zove Miromaxa na kavu (sve nas, zapravo), ali smo već krenuli i Miro zahvaljuje i lovi nas.
Krenuli smo bez doručka, pa gledamo hoćemo li naći kakvu pekaru. Nalazimo je u mjestu Negotino i zaustavljamo se.
Zaustavlja se i neki auto stranih tablica, nešto trubi. Izlazi dečko i kaže da nas njegov tata poziva na kavu.
Dobili smo i kavu i hamburgere za doručak.
Priča je takva da je čovjek do prije koju godinu imao slastičarnu u Varaždinu. Sad se povukao u penziju. Sin radi u Njemačkoj.
Pričamo o stanju tamo i kod nas, povrću, penzijama,...
Rastajemo se nakon pola sata. Tek sada do izražaja dolazi mladi konobar koji isto ima neke veze sa Zagrebom.
Sve je tako čudno. Možda sam pogriješio kad sam rekao da smo stali u mjestu. Prije selu. Malom.










Gostivar, pa priključivanje na veću cestu. Malo dalje skretanje prema Mavrovu. Pred jezero se odvajamo s glavne ceste lijevo i obilazimo gotovo cijelo jezero.




































Sjeli smo uz jezero u neki restoran i čavrljali. U nekom trenutku buka iza zavoja. Nailazi neki kamion i pali na zalet. Upalio je i onda se uz solidnu buku ugasio.
Ispod njega se sasulo brdo dijelova, za njim se cijedi ulje. Dobro da nismo sad naišli iza zavoja.
Vozač izlazi, skuplja dijelove i miče ih sa ceste. Poslije baca zemlju na ulje.
Prilazi nam gospodin, sjedio je dva stola dalje. Iz Novog Sada. Ispričava nam se zbog uleta i priča o nekom mjestu nedaleko Ohridskog jezera.
Kao Ohrid je isforsiran, pun turista, gužva. Vevčani su nešto što preporuča.
Zašto ne, dobru preporuku uvijek volimo čuti. Odlučujemo da nećemo spavati kod Debra, nego idemo bliže Ohridskom jezeru. U te Vevčane.
Sad nas još čeka planirano penjanje do sela Galičnik.
Krenuli smo, ali nakon par kilometara motor mi počinje štucati, gubi snagu.
Zaustavili smo se i ispustili benzin iz predfiltera i fergazera (karburatora).
Nedavno sam imao nekakva gašenja i ispalo je da je fergazer bio pun smeća, pa da probamo.
Nije se popravilo, pa smo odlučili preskočiti Galičnik. Zapravo nismo niti znali što tamo očekujemo. Konobar je rekao: arhitektura.
Dan nije krenuo po planu, pa se tako valjda trebalo i nastaviti.





Odmah da završim s tom pričom. Idućih dana sam shvatio da motor počinje raditi probleme iznad 1200 metara visine. Nakon što sam iz filtera zraka izbacio desetak buba i još 250 grama prašine problem se nije ponavljao.
Odmaknuli smo od jezera i spuštamo se prema Debru. Cesta je urezana u stijenu, krajolik je lijep.
U nekom trenutku vidim da je iza mene samo Vjerko. Zaustavljam se i toki-vokijem pitam Nives da li je sve u redu.
Ona samo kaže da se okrenemo i vratimo. Usro sam se ko grlica.
Što je bilo? Nives je u vožnji vidjela da se sa brda prema njoj kotrlja stijena od svojih 5 kila, možda i više. Nije mogla ništa nego čvrsto uhvatiti upravljač.
Stijena je odskočila na rubniku i pogodila je u jedino mjesto u koje je smjela. Da je pogodila obruč kotača, žbice, mašinu ili nogu, vjerojatno bi nam put tu završio.
Stijena se raspolovila nakon udarca, Nives nije pala. Desna vilica završila je malo otraga i nekoliko centimetara iznad lijeve.
Ali kotač se okreće i motor vozi. Idemo dalje!






Uz Debar, Debarsko jezero i u Vevčane.











Track


 
Vevčani

Ili još bolje, Republika Vevčani!
Priča ide u prošlost, osamdesete godine prošlog stoljeća.
Priča o borbi malih ljudi protiv sustava koji želi betonirati i kanalizirati njihov izvor.
Stvar je eskalirala, neki su postali nepoželjni, otišli raditi daleko od doma.
U doba raspadanja bivše države opet se počelo spominjati otcijepljenje (ako će svi, onda ćemo i mi).
Danas je ta povijest pretvorena u brand koji prodaje mjesto u turističke svrhe.
Dodajte priči lijepu prirodu, lijep izvor, topao smještaj i dobru hranu. Putovnice i novac Republike Vevčani.
U sve umiješajte korijene Mihajla Pupina.
Mjesto koje ne smijete zaobići.
E sad, molim da se ne držite moje priče 'kao pijan plota'. Pročitajte više na interpletu.
https://en.wikipedia.org/wiki/Republic_of_Vev%C4%8Dani



























Potražili smo 'Pupinu kuću', prema preporuci.
Mjesto nam se toliko svidjelo da smo u roku od pola sata prepravili planove i odlučili da ćemo tu noćiti dvaput.
Vlasnici su sudionici događanja opisanih gore. Budući da je Elka (kako kaže, to je po našem Jelka) neko vrijeme radila u Zagrebu, probudila joj se neka nostalgija, pa smo se družili iduće dvije večeri.
Njen suprug Vasil bio je u Sloveniji. Poslije je godinama bio gradonačelnik Vevčana. Njegov se lik može naći na novčanicama Republike Vevčani. Na kraju nam je poklonio nešto tih novčanica.
Interesantno je da su tiskane na istom mjestu gdje se tiska i Makedonski denar. Imaju vodeni žig i sve zaštite.
Nakon preporuke za mjesto Vevčani, slijedi i preporuka za Pupinu kuću.
Spavali smo božanstveno, a bogami i jeli.

























 
srijeda 26.07.

Malo smo preradili planove. Danas krećemo i završavamo na istom mjestu. To je nešto što volimo, ne vučemo sve stvari i motori su prikladniji za teren.
Danas je u planu Pelister, a očekujemo da je to ozbiljan teren.
Magistralnom cestom idemo Struga-Ohrid-Resen-prema Bitoli. Tu se odvajamo na put prema Pelisteru.
Imao sam dvije verzije penjanja, u nekom trenutku se spajaju. Odlučio sam da se jednom penjemo, a drugom spuštamo.
Ta druga ide po sfaltiranoj cesti i onda postaje offroad cesta prema vrhu. Prva je totalno fora, jer ide paralelno asfaltu kroz šumu.
Nismo bili sigurni što nas očekuje, ali smo s Vjerkom unaprijed dogovorili da neće ići gore ako je teren težak. Nikom se ne gura njegov motor po nekakvom kamenju, a možda baš tada motor odluči da više neće paliti.
Tako se on okrenuo prema Ohridskom jezeru. Pogledat će neke lokacija i javiti da li se isplati tamo. Ispalo je da se radi o nekim razvikanim mjestima sa ogradom i zaštitarskom službom. Definitivno ništa što nas privlači.
Penjemo se mi gore, teren postaje teži, ali sve je prolazno. Plan je otići do vrha Pelistera, pa posjetiti Veliko i Malo jezero (sestre).
Nekoliko stotina metara hrvali smo se sa stvarno velikim kamenjem. Nije da je netko pao ili tako nešto, ali bilo je iscrpljujuće.
Nakon jedne serpentine dolazi ravni dio (bez zavoja), a pred nama opet to ogromno kamenje.
Tu je Nives valjda već bila demoralizirana  i postavila je (retoričko) pitanje da tko će se tu vraćati.
Ja sam (budala) zaboravio da se na retorička pitanja ne odgovara, pa se upustio u raspravu, objasnio da svako fura svoj motor, ne pada mi na pamet furati dva i sl.
Čini se na je ipak svima moral bio na razini da smo se okrenuli čelom nazad.
Tu je Nives krenula kamen po kamen, pa sam joj doviknuo da tako ne može i da će pasti.
Onda je ona rekla da može tako ili gurati motor.
Tu sam već spižđen, zaobiđem je i dodam gasa. Upalilo je, dodala je i ona, pa smo se (koliko-toliko) pristojno spustili.
Nije da mi se sviđa odustajati od planova, ali ako u glavi sve stvari nisu posložene kako treba, bolje je odustati.
Daleko od toga da da nismo vidjeli jako lijepe dijelove planine i još bolje poglede.



























Nakon toga smo otišli do Prespanskog jezera. Nebo se crnilo. Ne znam da li zbog toga, ali jezero je na mene ostavilo sumoran dojam.
Taman je počela kišica kad smo naletili na neki ugostiteljski objekt.
Kad smo se smjestili za natkriveni stol, počela je ozbiljna kiša.
Potrajala je taman da u miru popijemo kavu i sok.
Par fotki...















Nakon toga vozimo po maloj cestici između dva jezera. To je nacionalni park i na izlazu ćemo platiti neku simboličnu cifru.
Putem smo ulovili dva vidikovca naletili na šarenu ekipu iz Amsterdama. Vjerko nas čeka na izlazu kod naplate.



































Vjerko nas onda vodi do benzinske, pa u Ohrid. Plan je bio popiti kavu tamo.
Upali smo u gužvu i prelazili 2 kilometra 15 minuta. Putem su nas salijetali skuteraši i pješaci sa zimmer frei prijedlozima.
Kad smo došli do mola nije bilo mjesta za prakiranje.
Kao da sam usred sezone upao u Trogir, fali samo uski most.
Opet okret i van iz grada. Krajem oka sam primijetio da ima lijepih stvari, ali jednostavno nisam tip za gužve.

Povratak u Vevčane, večera uz ugodno druženje.
Svako je odabrao svoju pivu već neki dan, toga se tvrdoglavo držimo.



Track


 
četvrtak 27.07.

Danas napuštamo Vevčane. Put u Bitolu isti je kao i jučer.
U bitoli nalazimo smještaj po planu, ostavljamo stvari i odmah nastavljamo put Kajmakčalana.
Zapravo mijenjamo odluku nekoliko puta. Djevojka u hotelu rekla je da je put neprolazan, djelatnik na benzinskoj tvrdi da je pis of kejk.
Čini se da nitko točno ne zna, idemo vidjeti.
Nekoliko kilometara nakon početka makadama nailazimo na neko izletište uz potok.
Tamo nas ljudi uvjeravaju da se ne može, navodno su vododerine preduboke.
Odlučili smo probati, rezervna opcija opet podrazumijeva da napravimo par kilometara prema Kajmakčalanu, pa se odvojimo s te ceste.
Krenuli smo gore, put nije lagan, ali nije niti nešto neprolazno. Zasad.
U jednom trenutku spušta se lik biciklom. Stanemo, naravno, pozdravljamo se.
Pita otkud smo, kažemo iz Zagreba. Interesntno! I ja sam iz Zagreba.
Ako se dobro sjećam imena, Robert je prije mjesec i pol krenuo iz Zagreba. Obilazi brda od tamo, preko Bosne, sve dovde.
Računa se vratiti polovicom osmog mjeseca.
Raspitujemo se za put, uspoređujemo penjanje na Pelister.
Tu saznajemo da smo imali još 400m gadnog kamenja na Pelisteru, nakon toga je put lak. Ritualno si odgrizamo jajca.
Kaže nam da možemo na Kajmakčalan ako smo bili u stanju voziti ono na Pelister.
Kad je shvatio da se danas mislimo i vratiti, odgovara nas od penjanja (14 sati je).
Kaže da je to predug put za proći u oba smjera do kraja dana. Rastajemo se.
Odlučili smo prebaciti se na rezervni plan. To znači još oko 1km penjanja po ovoj cesti, nakon toga skretanje u lijevo.
Da, Robert se čudio toj našoj putanji, kaže da na tu stranu nema ništa nego brda i planine.
Put je ispao solidno zahtjevan, ne i neprolazan.
U stvari, vjerojatno sam najviše ja bio uzrujan, jer sam putanju isplanirao uz pomoć Garmina. Nije da sam vidio da je netko tu prolazio.
Ipak se vidjelo da se put koristi, iako ne prečesto.
Putem nas je ulovila i kišica, pa smo pol sata pauzirali u grmlju.































Uperio sam prednju kameru u sebe, a na mobitelu je iskočilo 'beauty face'.
Ne znam, procijenite vi :mrgreen:




Prvo odredište nam je selo Zović. Baš lijepo.
U pripremi sam vidio da se spominje i kupanje, ali nešto nisam vidio gdje bi točno išao.
A i s vremenom smo kratki.








































Onda manastir Čebren. Put do njega je bio dulji i divljiji nego što sam očekivao. Također nisam očekivao da je napušten.
Lijep je to kraj, ali smo već umorni. Lupili smo par slika, sjeli kratko pojesti, pa penjanje natrag istom stazom.
Tu sam si dao malo oduška, pa smo se Nives i ja malo odvojili.
Tako sam sam uletio u čopor ovčarskih pasa, jer je Nives shvatila da je pravi trenutak da dočeka ostatak grupe.















U Bitolu dolazimo po mraku, prilično umorni.
U centru nalazimo neki restoran.
Bitola mi se na prvu jako sviđa, pa predlažem da produljimo boravak u njoj, sutra odradimo Kajmakčalan, pa u prostojno doba odemo šetati gradom.
Neoprezno sam otišao kupiti cigarete. Kad sam se vratio, Miromax me ozbiljno gleda i čisti grlo.
Obavještava me da vjeruje da govori u ime svih, naravno ne i u moje ime. (Ne sluti na dobro, smrdi na puč)
Kao svi su preumorni za taj Kajmakčalan sutra. Sve očekujem da stvar eskalira u smjeru ranijeg povratka i korištenja vlaka, ali tu je stao.
Prihvaćam teška srca. Uopće ne znam kako ćemo sutra.
Otišli smo u hotel i istuširali se. Nives je zaspala, Miro pita hoću li van s njima. Preumoran sam i predepresivan.

Track



 
U jedan u noći stigao mi je SMS od Vjerka. Vidio sam ga tek u jutro.
Kaže da se Miro predomislio nakon što se malo odmorio.
Fala Bogu, nije to bio Miro kakvog poznam
 
Plan je slijedeći: Nives i Vjerko ostaju u Bitoli, obavljaju nabavke dozvoljenih i nedozvoljenih stvari i rješavaju prenoćište za iduću noć. Naime smrdi da tu neće biti soba.
Miro i ja idemo gore, ne postoji ništa što će nas zaustaviti.
Primarno nas zanimaju prirodne ljepote, ali Kajmakčalan ima i svoju povijesnu vrijednost.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Kajmak%C4%8Dalan
Netko je spomenuo da mu je netko pričao kako je bio gore u JNA 50tih godina.
Još uvijek su skupljali kosti naokolo.

Penjanje na Kajmakčalan je 40km čistog užitka. U biti, 32km težeg terena. Složili smo se da je ukupno najzahtjevniji enduro teren koji smo vozili.
Kombinacija relativno duge trase sa svim vrstama podloga. Mulj, pijesak, kamenje, zemlja, blato, trava.
Sad nam je stanje uma takvo da niti na trenutak ne pomišljamo na odustajanje. Bilo je mjesta na kojima bi se s normalnim stanjem svijesti okrenuo, jer je neprolazno.
Ali to je bio dan za Kajmakčalan.

Par kilometara prije vrha Miro me žica šuškavac. Hladno je i jako puše. Par minuta prije smo bili prgrijani.
Tu negdje stado ovaca nam siječe put. Osvrćem se, znam da tu moraju biti i psi. Napokon ih vidim visoko gore na stijeni-balkonu.
Raspoređeni, pažljivo nas promatraju.
Ugasili smo motore i strpljivo čekali da zadnja ovca prijeđe put. Baš ono...austrijska škola.
Nikako nismo htjeli da neki od pasa pomisli da želimo ikako nauditi njihovim ovcama.
Dolazak na vrh podrazumijeva parsto metara po Grčkom teritoriju, ali to valjda nije problem. Ako i je, tu nema nikoga tko je nadležan i tko će znati da problem postoji.
Gore je mala ekipa koja uređuje objekte.
Čudimo se kako je pickup došao gore. Smiju se i kažu da imaju dobrog vozača i puno strpljenja. 4h mu treba za tih 32km.
Oni se pak čude nama. Kažu da se do prije par dana stvarno i nije moglo gore. Bile su vododerine. Prije neki dan su strojevi dovršili neprolazan dio puta.
Ja sam baš mislio kako su strojevima razvalili put, a očito se radilo o uređenom putu.











































Ovdje Mireku prepuštam da sam odabere svoje slike, snimio ih je stvarno dosta.
Kad smo išli gore, bio sam mu prespor, pa je on išao naprije i slikao.
Na povratku sam stavio naočale za vožnju (umjesto onih za navigiranje), pa više nisam bio tako spor.
Sad sam ja njega čekao, jer je on opet slikao.

Track



Vraćamo se u Bitolu, Vjerko i Miro ostaju u svojoj sobi, Nives i ja selimo parsto metara dalje.
Tu su nas solidno odrali, ali baš me briga.
Bio sam na Kajmakčalanu i prekinuo niz odustajanja i promjena planova.
Sad me čeka šetnja po lijepom gradu. Život jednostavno ne može biti bolji.
 
Jesam li spomenuo da je Bitola lijep grad? Nema veze.
Ima znači jedna šetnica koja izgleda moderno. Lijepi svijetli kamen, kafić do kafića, ponekad restoran. Sa strane likovi koji prodaju nekakve svijetleće leteće stvari.
Jako puno šetača. Obitelji, parova, svega.
Nisam ljubitelj gužve, ali ovo je onako baš lijepo.
Onda je tu stari dio grada sa uskim uličicama i tamnijim kamenom u podlozi.
Tu je i tržnica. Nisam bio po danu, kaže Nives da je vrlo živo.
Sad je tu totalna pustoš. Ovdje se ne živi, samo trguje.
Prerano mi je došao mrak, prerano me satro umor.
Nema veze, ovo što sam vidio je bilo dobro.

Slike su s mobitela. Šteta, zaboravio sam ponijeti fotoaparat u šetnju.





















 
Predzadnji je dan. Pred nama su dva dana povratka.
Obično sam depresivan na povratku, ali sad sam skroz OK.
Ne znam da li je razlog što ćemo noćas do bratića na Zlatibor ili sam jednostavno dosegao duljinu putovanja koja me potpuno smiruje.
Mir nam treba, jer nas opet čeka je*ena količina autoputa.
Pojma nemam, to smo odradili. Valjda opet nekih 10h puta, možda i više. Naplatne kućice, granica,... Ništa o čemu želite čitati.
Na Zlatibor stižemo prije mraka, ali kasnije od planiranog. Ne prekasno za nekoliko sati čavrljanja uz roštilj, gemište i pivu.
Oni voljniji (a poznato je da ja nisam taj) otišli su i u šetnju. Ja sam zapalio dvije dodatne pljuge.
Prvi put na ovom putovanju Miro i Vjerko imaju odvojene sobe.
Temperatura je ovdje znatno niža. Baterije se lijepo pune nakon dana punog pregrijavanja.















Track



 
Vraćamo se uz BH granicu cestom uz rijeku Drinu.
Lijep je to kraj, ali su vrućine takve da se trudimo ostati koncentrirani na vožnju.
Iz Srbije smo prešli u BiH, onda kod Brčkog u HR. Nismo pretjerano čekali, a gdje smo trebali smo bili malo bezobrazniji.
Pita nas BH policajac da li imamo zelene karte. Nismo se ni trudili izvaditi, samo smo rekli da smo prije tjedan dana već prošli zemljom i odradili sve procedure.
Samo nas puštaj bolan.
Penjemo se na autoput kod Županje. Sjedamo na kavu i pručavamo Rain Alarm.
Tradicionalno nas negdje kod Broda čeka kiša. Samo što ovaj put ne izgleda niti malo pitomo.
Sat i pol smo proučavali kretanje oblaka, krenuli u pravom trenutku i provukli se između dva proloma oblaka po umjerenoj kiši.
Ko Mojsije kroz Crveno more.
U Zagrebu po mraku.

Jedina moja slika:



 
Znam da po nekim regulama sada treba podvući crtu pod sve.
Zanima vas ovo i ono.
Postoji opsežna rasprava koliko smo puta platili cestarinu. Sad smo već usklađeni u kategoriji statističke pogreške.
Vjerojatno je da će se taj podatak pojaviti.
Malo su veće neusklađenosti oko iznosa cestarina.
Ali vjerujte, ništa što bi trebalo zabrinjavati.
Ono što me brine je da nemam pojma koliko me to koštalo.
Znam samo da sam se vratio sa 0KM, 100 MK denara, 30EUR i 6$US na prepaid Master kartici.
Iz toga zaključujem da sam savršeno isplanirao troškove.
Bez zafrkancije, nek netko stavi cifre ako ih ima.

Ono što zna Garmin je slijedeće:
Polazak 21.07.
Povratak 30.07.
Prijeđeno 3393km
Prosječna brzina 57km/h
Najveća visina 2525m (tu laže ko pas za 4m)
Laže i za najveću brzinu od 292km/h  Rekao bih da je istina, ali znam da bi me prozrijeli.





Koristio sam svoje, Miromaxove i Vjerkove fotke.
Ne sve, mogu oni dodati još toga.
Nives također, priložila je svoje fotke 7 minuta nakon otvaranja koverti.