flâner
New member
Proslov urednika
Anna je pred nekoliko mjeseci obećala da će napisati jednu epizodu „Flomića“. Kako se obećanja trebaju ispunjavati, njezin tekst je u nastavku, s tim da smo se zamijenili, pa umjesto da ona popravlja moj tekst, ja sam popravljao njezin.
Autorska prava na likove iz „Flomića“ su u mome vlasništvu, uredniku ionako nitko ništa ne može, pa sam izrezao sredinu priče i napisao ju kako mi se htjelo, jer mi se nije dopalo da u serijalu, koji je napisan radi zafrkancije na forumu, bude pucnjave i krvi, te da glavna negativka završi s rupom od metka u čelu.
F.M.
Francuska zgoda Flomićeve Lorene
- Smiješan je taj moj Danijel – pomislila je Lorena, sjedajući na odgovarajuće mjesto u avionu. – Kako je samo sladak i strastven istovremeno. – smješkala se zatvorenih očiju.
Avion je ubrzo uzletio i odmah nakon dostizanja potrebne visine zaokrenuo u smjeru Pariza.
Lorena se prisjećala prošlosti. Posljednji put bila je u Parizu prije tri godine, na čudnoj konvenciji koja je započela kao nešto što se činilo da će biti prepucavanje prastarih feministkinja trećeg vala, a završilo se kao najbizarniji događaj u Loreninu životu. Mislila je da će prevoditi tekstove i govore žena koje stalno ponavljaju već poznate teze da su žene i danas zakinute, da nije dobro da su žene domaćice; gledala je već u mislima te njoj sasvim znane ljute, isfrustrirane i antipatične, agresivne i najčešće vrlo vulgarne žene, neugledne, neuređene i pune poroka, bilo da se radilo o gomili cigareta, alkohola ili nečeg jačeg.
Nasmijala se tada kako će vjerojatno besprijekorno stršati na svečanoj večeri u svojim elegantnim salonkama, ženstvenome kostimu i duge raspuštene kose, ali feministkinje su ju ovaj put iznenadile. Iako se organizacija koja ju je angažirala zvala Francuska organizacija za osobnu slobodu (Organisation française de la liberté personnelle – OFLP), nije se radilo o nikakvim feministkinjama, manjinama, homoseksualcima niti ilegalnim useljenicima.
Lorena se u kabini za prevođenje smrzla – sjeća se još i danas – kad je započeo prvi govornik u sali. Lorena je, naime, iz riječi u riječ prevodila pozdravni govor čelnog čovjeka francuskog podzemlja!
Sam prvi dan konvencije protekao joj je kao u snu: radila je, zatim ručala, legla u krevet, a tek sutra primijetila da ju netko prati iz hotela u hotel; počela se osjećati nadzirano i tresla se od straha svaki dan do kraja konvencije. Čim je konvencija završila, panično je napustila Pariz.
Tri godine nije mislila na taj događaj, tri godine nije primirisala Parizu, ali morala se vratiti. Urednik njezine buduće knjige htio je sklopiti ugovor. Morala je doći osobno. Danijelu nije rekla za knjigu – htjela ga je iznenaditi. A nije mu spomenula ni francusko podzemlje…
Avion je sletio na aerodrom Charlesa de Gaullea i Lorena je osjetila određeno uzbuđenje. Ipak je to godinama bio njezin grad, Pariz sa svojim departmanima… Sjela je na podzemni vlak i sljedećih gotovo sat vremena brzala do 18. departmana gdje je namjeravala odsjesti. Pomislila je kako će skromni kvart oko crkve Sacré-Coeur biti dovoljno neprimjetan da se i ona stopi s mnoštvom imigranata koji su nastanjivali male ulice te umjetničke četvrti.
Sišla je na Bulevaru Rochechuart i osjetila se kao doma. Taj dugi bulevar odlučila je barem djelomice propješačiti. Sjalo je sunce i 18. departman nije se činio tako bijedan kao obično. Uspinjući se prema motelu u Ulici d'Orsel, postade naglo gladna. Sjećala se da je tu u blizini bio ruski restoran.
- Da, Chez Svetlana. – pomisli Lorena i uskoro uoči kičasti izlog restorana, pun crvenih i ljubičastih vrpci. Ušla je i naručila: teletina, heljda, krumpir i votka. Sve što joj treba da bude kao nova. Za stol do njezinog sjeo je uglađeni muškarac koji je oblikom kostiju svojeg lica podsjećao na Alžirca. U prvi tren nije obraćala pažnju; pustila je da ju oblije topla izmaglica ruske votke, da na neki način ispere ovo putovanje i nelagodne misli koje su joj se rojile. Glava joj se grijala i stiglo je jelo. Konobar je počeo nalikovati na Arapina, iako je s njime govorila ruski.
Kad se najela, promotrila je goste. Bio je tu par pravih Francuza, bjeloputi, čangrizavi, zahtjevni gosti. Zatim lokalni pijanac, neodredive nacionalnosti niti godina. I taj Alžirac. Alžirac koji je doslovno buljio u Lorenu. Skrenula je pogled, ali je i dalje osjećala kako ju promatra, prosuđuje.
- Zar će me orobiti?! – pomisli i strah joj se uvuče pod košulju. Alžirac joj stade prilaziti.
- Dobar dan, gospođice Lorena. – uljudno ju pozdravi i sjedne za njezin stol.
- Otkuda znate moje ime? – odgovori mu hladno.
- Pristojno je pozdraviti, gospođice.
Oboje šute i promatraju se. Konobar prilazi. – Želite li još nešto?
- Ne, hvala. – odgovore uglas.
- Gospođice Lorena, poći ćete polako sa mnom. Naloženo mi je da Vas dovedem u 1. departman.
- Niti Vas poznajem niti namjeravam poći s Vama. – glumila je Lorena hladnokrvnost.
- Naravno da ćete poći. – odgovori joj Alžirac prezrivo ledenim osmijehom. – Vas ondje očekuju.
- Tko me očekuje?
- Vi znate, ne ja. Mene su zadužili da Vas dovedem.
Shvatila je da s ovime nema natezanja. Morala ga je poslušati. Tko bi joj vjerovao? Ali kako su ju tako brzo našli?!
Ustali su i krenuli prema vratima. Ispred je čekao taksi, koji je, pomislila je Lorena, bio lagan za bijeg. Ali ne. Alžirac je imao parkirani automobil koji korak dalje. Držao ju je čvrsto za ruku i naizgled su se doimali poput zaljubljenog para. Njegova šaka bila je gvozdena. Lorena osjeti da će se početi tresti, a nikako mu nije željela pokazati koliko se uistinu boji.
Ugurao ju je na stražnje sjedalo zajedno s kovčegom u pravi tren. Još koji djeličak sekunde i ruke bi joj počele drhtati.
Promet Parizom nije nikada bio prebrz, ali niti polagan kao u Zagrebu. Kako umaknuti? Kad je auto usporio, Lorena je naglo stisnula ručicu stražnjih vrata i prosula se po cesti. Alžirac to nije očekivao, zakočio je i iskočio iz automobila sa zakašnjenjem – Lorena je već bila nestala.
Lorena je, unatoč ozljedama, brzala prema podzemnoj željeznici. Tri postaje dalje, sišla je, šepajući se dovukla do izlaza i krenula prema dućanu rabljene odjeće za koji je znala da postoji u blizini. Dobro da u Parizu nitko nikoga ne gleda, jer Lorena je imala vidno isparanu košulju i ogrebotine po rukama, a suknja joj je bila sva zaprljana i siva. Na brzinu je pronašla košulju, hlače i vestu. Čak je našla i stare tenisice. Torbu, elegantnu kožnu torbu, zamijenila je sportskim ruksakom. Digla je kosu u rep i stavila sunčane naočale. Tješila je samu sebe da opet izgleda poput studentice.
Nazvala ja Danijela, nije se odazvao, pa je poslala poruku: „Čim vidiš ovu poruku, nazovi me. Hitno je.“
Danijel ju je nazvao četvrt sata kasnije.
- Lorena, što se događa? – Danijel je zvučao zabrinut.
- Prije tri godine zatekla sam se na konvenciji na kojoj nisam trebala. Prevodila sam za njih. Čuo kad za OFLP?
- Naravno. Krovna udruga, navodno civilna, koja pere novac od droge u humanitarnim organizacijama. Što hoće od tebe?
- Žele me ubiti, sigurna sam. – Lorena zastane i izgubi glas.
- Zašto?!
- Paa… nisam ti rekla… već su se tada činili kao da bi htjeli, kad je posao bio gotov. Ne znam… možda sam umislila… a možda sam doista znala previše podataka. Tada sam im pobjegla…
- Ima li netko kod koga se možeš skriti?
- Idem do urednika knjige, dugogodišnjeg prijatelja. Zove se Oldboy, živi na Trgu la Défense 5. Nadam se da me tamo neće naći… Danijel, bojim se.
- Znam, ljubavi, stižem što brže mogu.
- Čuvaj se!
- I ti! I, Lorena…
- Da?
- Volim te, mala, znaš.
- I ja tebe, striček!
Par minuta kasnije Lorena je pješačila do postaje metroa na Zvijezdi i sjela na metro broj 1, prema velikom Trgu obrane u novom Parizu, u gradiću Courbevoie. To naselje joj se uvijek sviđalo, jer je funkcioniralo kao i Velika Gorica ili Samobor, sasvim sustavno samo za sebe, sa cijelom infrastrukturom i urednim ulicama. Da je mogla birati, živjela bi baš u toj toploj četvrti. Njezin urednik Oldboy posjedovao je izdavačku kuću i živio sam na Trgu la Défense gdje je primao i goste i klijente, a na samome vrhu ogromnog nebodera uzgajao je rajčice. Koliko puta mu je Lorena ponovila da su te rajčice otrovane mnogim parama velegrada, ali njega je to veselilo.
Stajavši na trgu i gledajući moderni Slavoluk pobjede, s liftom koji se uzdiže do najvišeg kata, promatrajući visoke nebodere koji grebu nebo, Lorena se osjeti tako neznatnom i sićušnom. Što ako Oldboya nema? Što ako je izvan kuće? Što ako joj ne povjeruje? Hoće li moći preživjeti dovoljno dugo da pobjegne iz Francuske? I zar će uvijek morati bježati ili će ju naposljetku ubiti?
Oldboy je bio kod kuće. Pronašla ga je u njegovom uredu odnosno stanu, kako ispija votka-tonik i promatra minijaturne ljude sa svojeg 15. kata.
- Malena, pa ti si tu! – iskreno se razveselio.
- O jesam, ali nemoj da te prerano obradujem.
Lorena mu ispriča priču, a Oldboy, sasvim šeretski, privoli ju da napišu ugovor po kojemu će, ako preživi, napisati knjigu upravo o svojem bježanju od kriminalnih francuskih zlikovaca. Njemu se sve to činilo vrlo melodramatično i zrelo za dobar krimić.
- Ti si lud. – zagrcne se Lorena, nazdravljajući sklopljenom poslu.
- Ne, ja samo štitim svoju investiciju. Ti, draga, imaš opasnu maštu, a ja tek moram popraviti koju riječ.
- Znači, ako preživim, dobijem lovu?
- Ne. Ako preživiš pišeš krimić. A onda dobiješ lovu. I želim da bude hit.
- Kao što rekoh, ti si lud.
Nastavili su se smijati i jesti tjesteninu sa famoznim umakom od rajčice. Počela joj se pomalo vraćati sigurnost i bila je vesela. Jutrošnja epizoda činila joj se kao dio romana u kojemu nije i sama sudjelovala. Otuširala se i polako uljuljkala pod deku i počela misliti na Danijela. Osjetila je da bi mogla i zaspati.
Tada je nastala nesnosna buka. Netko je eksplozivom izbio debela protuprovalna vrata!
