Zašto smo provalili u kuću? – upitala je Lorena.
Pa, morao sam dati ovoj dvojici da se malo zabave. Vidiš da su željni akcije. Osim toga, ovdje je udobnije nego da sjedimo u autu.
- Kako znaš da će Gabrielle doći kući večeras? Prisluškujete joj telefone?
- To bi bilo prekomplicirano. Mrvica je zamolio Donatelu da nazove i provjeri. – nasmijao se Danijel.
Nakon pola sata začulo se iz zvučnika malene radio stanice: - Stiže automobil. Jedna osoba.
Mrvica je ustao i smjestio se pored ulaznih vrata u sobu.
Iz predvorja se začulo otključavanje vrata, zatim piskanje tipki na alarmu i kuckanje potpetica po mramoru.
Vrata su se otvorila, Gabrielle je bez gledanja uključila rasvjetu i vrisnula spazivši Danijela i Lorenu kako sjede u foteljama.
- Lucas! Baš si me prepao!
- Dobra Vam večer, gospođo! – rekao je Mrvica, koji je neprimijećen stajao iza nje i stavio joj ruku na rame.
- Aaaa! – još jednom je vrisnula kad je ugledala gorostasa – Vi niste normalni! Skoro mi je srce stalo! Što ovo sve znači?
- To bi ti nama trebala reći. Tvoja suradnica je otela moju dragu!
Gabrielle se osvrnula po sobi i tek tada uočila da Donatela i Alžirac mirno sjede jedno pored drugog.
- Rekla sam joj da te pronađe, jer mi trebaju dijamanti koji su kod tebe. Želim preuzeti jedan manji lanac trgovina lijekovima.
- O kojim dijamantima pričaš?
- Donatela ti je u Alžiru predala ključ i zaporke za sef u Crédit Mutuel da ih premjestiš u neku drugu banku, dok se ja ne izvučem iz zatvora. Nisu mi do sad trebali, pa se nisam gnjavila s time da te tražim, jer sam čula da si se sasvim povukao iz posla.
- Taj ključ nisam nikad dobio. Ali sad mi je jasnije zašto je Donatela planirala da me smakne.
Gabrielle je sjela i u nevjerici promatrala Danijela, a zatim Donatelu i Alžirca.
Skočila je na noge, otkoračala do Donatele i grubo joj strgnula s usta komad srebrne trake, kojom je Mrvica prethodno osigurao tišinu u kombiju.
- Htjela si smaknuti Lucasa zbog dijamanata?! Oni su kod tebe?! – zaurlala je u nevjerici Gabrielle.
- Nije stvar u dijamantima. Mrzim ga oduvijek!
- Zbog čega? Pa nije ti ništa učinio! Jedva da si ga poznavala!
- Već sam tada bila zaljubljena u tebe, ali ti to nikad nisi shvatila! Sviđali su ti se samo veoma mladi frajeri, a još više Lucas! I sad kad si se i ti povukla iz posla, htjela si ga pronaći! Tebe isto mrzim! Ti si glupa! Nije ti ni palo na pamet da žena može tako voljeti ženu kao što sam ja tebe! A nisam ti smjela to ni reći, da me ne izbaciš iz tima! – Donatela se potpuno slomila i počela se tresti.
Ovo je bilo previše za Gabrielle. Sjela je u fotelju nasuprot Danijela i Lorene i obratila se Mrvici: -Možete li molim Vas odvezati ovog gospodina koji sjedi s Donatelom, a njoj svežite noge.
- Sa zadovoljstvom, gospođo!
- Što ćeš s njom učiniti?
- Ne znam, promislit ću. Ali prvo će mi vratiti moje dijamante. Mogu li vas nečime ponuditi?
- Hvala, ali trebamo radije ćemo poći kući.
Ustali su i krenuli prema izlazu.
- Elle est jeune, Lucas. Ca te plaît maintenant? – uz osmijeh kaže Gabrielle.
- Ah, Gabi, dame same biraju… - i Danijel se nasmije, od olakšanja da je sve završilo.
- Da, mlada sam. – odgovori Lorena. – I meni se sviđa da je on stariji.
Svi troje se nasmiju, ali Lorena kroza zube. Danijel osjeti njezin pogled. Ona zaključuje da je Danijel bio nekada s Gabrielle. Osjeća ljubomoru, razočarenje, osjeća se predaleko.
Gabrielle pruža ključeve svog automobila i predaje ih Alžircu. Bez riječi se rastaju. Nema se više što reći.
Sjedaju u auto, Alžirac vozi prema Parizu. Prati ih bijeli kombi, koji se po ulasku u Pariz odvaja, jer Mrvica ostaje još nekoliko dana, u namjeri da obiđe nekoliko znamenitih restorana. Skreću u pravcu željezničkog kolodvora.
Voze se u tišini. Oko njih toplo jutarnje sunce, Pariz sa svojom užurbanošću, predivne zelene nasade prvog departmana, golemi kičasti hoteli, Seine u svoj svojoj raskoši mnogobrojnih mostova. Lorena se predaje potpunoj nemoći. Osjeća se umorno, nije joj više do ničega. Sanja o jajima i kruhu, o dimljenoj slanini… Zaspala je.
Prelaze u vlak i kao neki poslovni ljudi ne govore ni riječi, usredotočeni na svoj zadatak koji treba obaviti. Iza fasade njihovih lica nitko ne vidi dvoje ljubavnika potresenih nevjerojatnim okolnostima.
U vlaku će se voziti couché-kolima do Nice. Lorena ima nešto nove garderobe usput kupljene i preodijeva se u uskom toaletu. Cijelo vrijeme šute. Danijel čuje njezine neizgovorene riječi i pušta ju da sama započne razgovor. Pokušava ju dotaknuti, ona se odmiče.
U restoran-vagonu piju kavu, šutke. Odjednom ona progovara:
- Mislila sam da traže mene zbog sudjelovanja na onoj konvenciji. A ti si znao da traže tebe.
- Pretpostavljao sam da te netko koristi kao mamac.
- Bili ste bliski?
- Ne onako kako misliš.
- A kako ja to zamišljam?
- Gabrielle mi nije bila ljubavnica. Bili smo partneri. Radili smo zajedno godinama u Francuskoj. A bilo je to davno. Onda je ona otišla. Pokrenula je svoj posao s drogama. Pokušao sam ju od toga odgovoriti. Tu negdje smo prekinuli svaku vezu. Sreli smo se ponovo u Alžiru. Radio sam…
- Kao agent…
- Da… Susreo sam ju, pokušao ju izvući iz zemlje. Njoj je novac bio važniji. Završila je u zatvoru. Vratio sam se u jednom trenu u Francusku, ali više ju nisam sreo. Izgubili smo svaki kontakt… A i normalno da jesmo.
Promatraju se. Lorena gleda njegovu priliku, sive lasi usred tamnih crnih, kuštravost, tople oči željne pripadanja i odjednom shvaća: Nikada neće znati sve njegove priče.
Vraćaju se u svoj odjeljak. Topla je kasna noć ljeta koje izmiče. Primaju se za ruku, čak i u uskom prolazu uz odjeljke. Otvaraju prozor i u odjeljak ulazi prohladni vjetar s Alpa. Kao po nekom dogovoru, razodijevaju se međusobno. Do Nice ima još koji sat.
- Kupio sam direktnu kartu. – izgovara Danijel.
- Kako misliš direktnu?
- Direktnu do Slovenije. Ondje ćemo presjesti. Ne ide mi se do Nice, ako baš ne inzistiraš.
- A daa? Što namjeravaš sa slobodnim vremenom? – omakne se Loreni smiješak.
- Paa… Bilo bi lijepo oblizati jednu slatku prevoditeljicu… Ipak su nju ovih dana inkomodirali… Da joj se malo odužim za sve te neugodnosti… Pritom Danijel stavi nježno svoju lijevu ruku na Loreninu golu dojku i počne ju sisati.
- Hmmm… možda vam oprostim, gospodine, ako se dobro potrudite. – zatvori Lorena oči i nagne glavu unazad. Skine dvije ukosnice iz kose, raspusti kosu i prepusti se poljupcima.
Danijel ju polegne na leđa, otvori njezina bedra, obaspe ih poljupcima i zaroni u njezinu sredinu, dotakne usnama brazdu, poljubi usnama usne i Lorena zajeca. Polako ju ljubi, dodiruje, vlak i dalje nastavlja svoje klopotanje po tračnicama, a Lorena sve više osjeća svoj skori vrhunac. Danijel osjeća njezine blage trzaje pod usnicama i silno se uzbuđuje.
Naginje se nad nju, gleda ju ravno u oči i mazi po obrazu. Uranja u njezinu nutrinu, sasvim lagano, polagano, osjeća svu njezinu sočnost i prepušta se.
Francuska oko njih mijenja pejzaže. Brdašca, vinarije, nizine, gradovi, blizina mora uz obalu, natrag u brda, počinje teška duboka noć u Italiji, a njih dvoje zagrljeni, goli, topli mirišu jedno drugo. Njihov znoj počinje mirisati istim intenzitetom, miješaju se sokovi i osmijesi. Nastavljaju prema Hrvatskoj u osvit dana.