From Sisak to Wadi rum
- Thread starter Chile
- Start date
Chile
Member
- Sepra - said:jebate bili smo u istom šatoru izgleda, to je prek ceste od hotela na blagoj strmini?
ALi zar nisu bile plesačice trbušnog plesa? Koji krampovi
INače super putopis!
u šator su nas vozili autom po noći tak da točno ne znam gdje je, ali se ide kraj ruševina prema pustinji :misli:
A naravno da smo bili u Bagdad kafeu, gazda zakon, skoro smo ostali tamo
Kad si ti bio?
Chile
Member
Ujutro spremanje stvari i pičimo za Damask.
Pozdrav sa domaćinom i na prvu benzinsku…pustinja je pred nama
Na putu između Palmire i Damaska svaki putnik namjernik ne smije zaobići Bagdad caffe, kafić usred pustinje ( iako postoje 3, vlasnik nas uvjerava da je bas njegov orginalni, šta je je ali definitivno egzotičniji nego ona druga dva), drži ga isti vlasnik već 25 godina a u njemu se može i prespavati za 4 dolara. Vlasnik je legenda, kako smo mi otkrili da ima sve vrste piva, od koji 30% se ni kod nas ne može nabaviti, Ana naručuje Hainiken a ja extra strong Fax (mislim da je norveško ili tako nečije) sa 13 % alkohola, ali dolazi gazda i govori kao to je ok ali probajte ovo i toči sebi u čašu 3 dcl pive i 2 dcl wiskia, naravno ne dopušta da odbijemo, probavamo a svaka dlaka na tijelu se naježi. U međuvremenu staje GS 1150 i tu se upoznajemo sa simpatičnim Ircem koji vec 6 tjedna putuje po bliskom istoku, dok Ana priča sa njim gazda me zove da vidim nešto, kad on u sklopu toga ima svoju sobicu sa satelitskom na kojoj 24h dnevno se vrte pornići( ipak čovjeku žena dolazi svaka 2 tjedna u posjet), malo komentiramo glumice još po piće, sa Ircem koja riječ o putnim informacijma te idemo. Brzo se sprijateljivši sa gazdom malo nam je falilo da ne ostanemo ondje i prenoćiti ali cesta a još više naš plan puta, zvao je da krenemo dalje.
Zanimljivo je da je pod na katu posut sa pijeskom a preko pijeska stavljeni tepisi.
Nakon 2 sata stižemo u Damask, gladni smo i tržimo mjesto gdje bi mogli nešto pojesti.
U Damasku se ne planiramo dugo zadržati, stoga posjećujemo bazar i taj dio grada, mogu reci da nam se puno više svidio nego Alepo ali plan puta je nemilosrdan.
Ovaj ovdje prodaje neko njihovo piće koje navodno ima svemoguća svojstva, liječi, jača…ma sve, nešto ko naša rakija
Kako god bilo ljekovito ali sam jedva čekao da isperem taj okus nekom pivicom
Bazar, na kojem, ima svega i svačega
Stari dio grada
I tako šetajuči bazarom za ruku me povlači klinac i viče mister mister te nudi čarape, o pa to mi treba, uzimam čarape i da ću mu platit on pobjegne, nama ništa jasno ali onda skužimo da se policija približava. U tom trenutku prilaze nam dva čovjeka i pitaju jeli sve u redu i da li nas je opljačkao, objašnjavamo im situaciju i upoznajemo se. Naime oni su izbjegli iz Iraka zbog straha za svoje obitelji, i ne mogu vjerovati da se takve strahote dešavaju u njihovoj zemlji. I tako kroz priču odluče nas odvesti do dobrog restorana, kad odjednom opet čujem Mister mister, kada vidi zla, klinac se vratio po pare za čarape, plaćam mu i sav ponosan odlazim sa novim Hugo Boss čarapama.
Dolazimo do restorana i opraštamo sa Iračanima.
Restoran je kao iz 1001 jedne noći, u obliku ogromnog vrta.
Naručujemo jelo i nevjerovatno ali imaju Amstel, to je prvi put u Siriji u restoranu da susrećemo alkohol.
I jela počinju stizati, 10 vrsta salata, 2 predjela, glavno jelo, desert, voće, i još nakraju palačinke sa čokoladom ne možemo više disati, sve nas strah računa, kad ono 100kn, sve to i pive, kava…ne vjerujemo. Siti i sretni mozemo nastaviti prema Jordanu.
Sirijac
Pozdrav sa domaćinom i na prvu benzinsku…pustinja je pred nama
Na putu između Palmire i Damaska svaki putnik namjernik ne smije zaobići Bagdad caffe, kafić usred pustinje ( iako postoje 3, vlasnik nas uvjerava da je bas njegov orginalni, šta je je ali definitivno egzotičniji nego ona druga dva), drži ga isti vlasnik već 25 godina a u njemu se može i prespavati za 4 dolara. Vlasnik je legenda, kako smo mi otkrili da ima sve vrste piva, od koji 30% se ni kod nas ne može nabaviti, Ana naručuje Hainiken a ja extra strong Fax (mislim da je norveško ili tako nečije) sa 13 % alkohola, ali dolazi gazda i govori kao to je ok ali probajte ovo i toči sebi u čašu 3 dcl pive i 2 dcl wiskia, naravno ne dopušta da odbijemo, probavamo a svaka dlaka na tijelu se naježi. U međuvremenu staje GS 1150 i tu se upoznajemo sa simpatičnim Ircem koji vec 6 tjedna putuje po bliskom istoku, dok Ana priča sa njim gazda me zove da vidim nešto, kad on u sklopu toga ima svoju sobicu sa satelitskom na kojoj 24h dnevno se vrte pornići( ipak čovjeku žena dolazi svaka 2 tjedna u posjet), malo komentiramo glumice još po piće, sa Ircem koja riječ o putnim informacijma te idemo. Brzo se sprijateljivši sa gazdom malo nam je falilo da ne ostanemo ondje i prenoćiti ali cesta a još više naš plan puta, zvao je da krenemo dalje.
Zanimljivo je da je pod na katu posut sa pijeskom a preko pijeska stavljeni tepisi.
Nakon 2 sata stižemo u Damask, gladni smo i tržimo mjesto gdje bi mogli nešto pojesti.
U Damasku se ne planiramo dugo zadržati, stoga posjećujemo bazar i taj dio grada, mogu reci da nam se puno više svidio nego Alepo ali plan puta je nemilosrdan.
Ovaj ovdje prodaje neko njihovo piće koje navodno ima svemoguća svojstva, liječi, jača…ma sve, nešto ko naša rakija
Kako god bilo ljekovito ali sam jedva čekao da isperem taj okus nekom pivicom
Bazar, na kojem, ima svega i svačega
Stari dio grada
I tako šetajuči bazarom za ruku me povlači klinac i viče mister mister te nudi čarape, o pa to mi treba, uzimam čarape i da ću mu platit on pobjegne, nama ništa jasno ali onda skužimo da se policija približava. U tom trenutku prilaze nam dva čovjeka i pitaju jeli sve u redu i da li nas je opljačkao, objašnjavamo im situaciju i upoznajemo se. Naime oni su izbjegli iz Iraka zbog straha za svoje obitelji, i ne mogu vjerovati da se takve strahote dešavaju u njihovoj zemlji. I tako kroz priču odluče nas odvesti do dobrog restorana, kad odjednom opet čujem Mister mister, kada vidi zla, klinac se vratio po pare za čarape, plaćam mu i sav ponosan odlazim sa novim Hugo Boss čarapama.
Dolazimo do restorana i opraštamo sa Iračanima.
Restoran je kao iz 1001 jedne noći, u obliku ogromnog vrta.
Naručujemo jelo i nevjerovatno ali imaju Amstel, to je prvi put u Siriji u restoranu da susrećemo alkohol.
I jela počinju stizati, 10 vrsta salata, 2 predjela, glavno jelo, desert, voće, i još nakraju palačinke sa čokoladom ne možemo više disati, sve nas strah računa, kad ono 100kn, sve to i pive, kava…ne vjerujemo. Siti i sretni mozemo nastaviti prema Jordanu.
Sirijac
Chile
Member
Iako nam je plan sljedećeg dana bio doći skroz do Jordana preumorni za realizaciju istog stali smo u Dari, gradu na samoj granici Sirije i Jordana. Iako po ničemu specifična Dara nas je oduševila. Najvjerojatnije je to bilo zbog činjenice da ne moramo razgledavati nikakve ruševine i arheološke nalazišta ali jednim djelom i zbog ljudi. Nenavikli na turiste bili su istinski prijazni i susretljivi. U hotelu nam ljubazni zaštitar pomaže nositi stvari do sobe, zahvaljujem mu sa napojnicom i pitam da li se gdje može kupiti pivo pošto u hotelu nema, istog trenutka on trči van zaustavlja taxi neto viče na njega i meni govori kako mu je rekao da me odveze do te trgovine i d mi smije uzeti samo otprilike 5 kn, i tako se ja vozim u Taxiju starijem od mene po uličicama Dare te nakon 10 min dolazimo do trgovinice od nekih 10-ak m2. Unutra stari čiča a iza njega sve vrste alkohola i cigareta natrpane u tu prostoriju, kupujem 10 ak piva i pol litre wiskija te se vračam u hotel ( upoznat sa situacijom reko da se opskrbim za neko vrijeme ). Kad me Ana vidjela sa vrećom pive skoro me ubila ali uspijevam na vrijeme objasniti da sam sve to i Taxi platio manje od 50 kn. . Kako je to moguće u zemlji gdje je alkohol zabranjen, samim time na mjestima na kojima se može pronaći i dobro naplaćen(u pravilu smo hoteli za strance, pivo 40-ak kn), nismo nikada saznali. Možda je stvar u blizini granice, nekakva bescarinska zona ili slično. U Dari nas oduševljavaju i prometnici koji se nalaze na svakom većem raskršću a koji su zbog nas zaustavljali promet kada bismo se trebali okrenuti i prestrojiti preko tri trake u suprotnom smjeru.
Izlaz iz Sirije bio je brz i jednostavan zahvaljujući slučajnom motoristi koji nas je poveo do granice kroz svoj kvart kako bi nas vidjeli svi njegovi susjedi i rodbina. Bilo je tu pozdrava, mahanja i trubljenja a naš je spasitelj postao najveća faca u svom kvartu
Na granici nismo morali ništa platiti a upoznati sa sirijskom birokracijom ono što nas je čekalo na jordanskoj granici bilo je sasvim ugodno.Za osobe ulazna viza plaća se 10 JRD po osobi a za motor i opet morali smo izvaditi osiguranje, tako da u ulazak u Jordan plaćamo oko80 eura. Na granici smo sreli sudionike rallya koji sa autima dolaze iz Njemačke u Jordan, tamo prodaju svoje stare aute a prikupljeni novac odlazi za pomoć nezbrinute djece .Zaista hvalevrijedan poduhvat, upoznajemo se sa par Mađara te nastavljamo dalje. Sretni što smo u putovnicama dobili još jednu vizu krećemo skroz na jug zemlje do Aqabe pustinjskom cestom. No na putu smo ogladnjeli i stali u Jerashu. Jerash ili antički Gerash danas je najpoznatiji po rimskim ruševinama koje su dobro očuvane. Obišli smo forum-ovalni trg jedinstven po svom obliku, katedralu iz 2st.n.ere, Artemizin hram.
Nakon što smo naručili jedino meso koje se u arapskim zemljama može dobiti, konobar nam je uz veliki smiješak donosio na stol raznorazne salate i bezalkoholne pive (kojima je rub čaše posoljen i limun unutraovraca koje nismo bili u stanju popiti. Iako je kroz loš engleski mrmljao, više sebi u bradu, da su salate na račun kuće, hladni znoj nas je oblio kada nam je donio račun i kada smo na brzinu preračunali to u eure. Prije toga nas je pitao od kuda smo, pa kako nikad prije nije čuo za Hrvatsku smjestio nas je vjerojatno uz bok država velike platežne moći i opalio nam cijenu od 50tak eura. Uvjereni kako pola pileta i par čevapčića sumnjive kvalitete ne može doseći takvu cijenu počelo je prepucavanje. Bezosječajni na njegove isprike i molbe da ako platimo manje on odlazi doma bez plaće (naravno kad smo zatražili račun ili šefa to se nije moglo dobiti), dali smo mu 30tak eura i brže bolje nastavili put dalje prema Aqabi nadajući da nam se ovakve situacije neće ponavljati.
Jelo za 50 eura
Izlazimo iz Jerasha i idemo prema Amanu, ne stajemo već skrećemo na Desert highway, cesta je odlična, do Aqabe se može sa Kings highway koja je bolja i brža ali mi odlučujemo za pustinjsku, to je cesta tipa naše magistrale samo ravna i vodi kroz cijeli Jordan. Može se brzo voziti samo treba biti oprezan na policijske radare koji sa na svakom ulasku u naselja koja se nalaze svakih 30 ak km. Jednom nas zaustavljaju ali samo upozoravaju da usporimo i naravno Welcome. U jednom danu prolazimo doslovce cijeli Jordan i navečer stižemo u Aqabu.
. Aqaba je bila najjužnije točka našeg putovanja koja je predstavljala i svojevrstan presjek. Od tada i od tamo smo se počinjemo se vračati natrag i približavati domu. Aqaba je posebna ekonomska zona u kojoj se vidi američki utjecaj i preplavljena je turistima. Kao da smo došli u neko zapadnjačko odmaralište, sve je osvijetljeno i čisto i sve predodređeno turistima. Prvi puta nakon prelaska turske granice viđamo moderne benzinske postaje kakve su već i kod nas najuobičajnija stvar, Mc Donalds, King Burger i ostale zapadnjačke trgovačke lance. U Aqabi tražeći hotel začujemo povike Hrvati, Hrvati, stajemo i ne vjerujemo, dvojica trče prema nama, Slovenci, dva para Slovenaca na BMW-u 1150 GS i Hondi Varadero 1000 koji su više manje napravili istu rutu kao i mi. Upoznajemo se i oni nas vode u jeftini hotel u kojem su i oni odsjeli, uz čašicu razgovora, razmjene iskustava i kontakata idemo na zasluženi odmor.
Pogled na Egipat (tako blizu a tako daleko)
Aqaba noću
Prijatelji iz SLO
Sljedećeg smo se dana zaputili prema Wadi Rumu, pustinji za koju kažu da je najljepša na svijetu. S obzirom da smo je, do tada, mogli uspoređivati samo sa sirijskom morali smo se složiti sa navedenim. No i tamo su Jordanci uspjeli napraviti pravi biznis. Napravili su tamo jedan rezervat čiji se ulazak naplaćuje i dalje od prvog sela se ne može motorom, ostaje jedino da se unajme deve ili džipove koji se naravno i dobro naplaćuju. Ovaj put smo preskočili da nas operu za poglede koje smo imali besplatno pa smo se zaputili sami dalje od ceste i uživali u onome što nam je pustinja pružala. Wadi Rum je zaštičeno područje pustinje koje se prostire na oko 7220 km kvadratna a često se veže uz pojavu Lawrenca od Arabije , jer je upravo ovdje, uz pomoć beduina, poveo ustanak Arapa protiv turske vlasti. Vožnja po pustinji je jedno jako zanimljivo iskustvo, tek tamo sam shvatio kolike napore prolaze vozači utrka tipa Paris – Dakar, po pijesku se jednostavno ne može polako voziti zbog propadanja u pijesak, kako pustinja osim pijeskom posuta i kamenjem svaki pad može biti koban, ja srećom prolazim bez padova.
Nevjerovatno ali kad smo dolazili u Wadi rum počela je padati kiša, e to ja zovem srećom, u jeb… pustinji ja uspijem pokisnuti…pakoljut:
Pustinjski vlak koji prevozi rudu iz rudnika fosfora.
Povratak u Aqabu, u planu je kupanje na crvenom moru, ( mogu prežaliti što nisam ponio ronilačku dozvolu jer je tamo podmorje prekrasno).
Ostavljamo motor kod hotela ( naravno moram ga vezati sa druge strane ceste od motora iz Slovenije, već je jednom pojeo GS-a pa da se ne ponovi, da ne bi dečko pješice do Slovenije išao ) i idemo na kupanjeeee…….
Aqaba
Naša uredna soba….
po uličicama Dare te nakon 10 min dolazimo do trgovinice od nekih 10-ak m2. Unutra stari čiča a iza njega sve vrste alkohola i cigareta natrpane u tu prostoriju, kupujem 10 ak piva i pol litre wiskija te se vračam u hotel ( upoznat sa situacijom reko da se opskrbim za neko vrijeme ). Kad me Ana vidjela sa vrećom pive skoro me ubila ali uspijevam na vrijeme objasniti da sam sve to i Taxi platio manje od 50 kn. . Kako je to moguće u zemlji gdje je alkohol zabranjen, samim time na mjestima na kojima se može pronaći i dobro naplaćen(u pravilu smo hoteli za strance, pivo 40-ak kn), nismo nikada saznali. Možda je stvar u blizini granice, nekakva bescarinska zona ili slično. U Dari nas oduševljavaju i prometnici koji se nalaze na svakom većem raskršću a koji su zbog nas zaustavljali promet kada bismo se trebali okrenuti i prestrojiti preko tri trake u suprotnom smjeru. 
Izlaz iz Sirije bio je brz i jednostavan zahvaljujući slučajnom motoristi koji nas je poveo do granice kroz svoj kvart kako bi nas vidjeli svi njegovi susjedi i rodbina. Bilo je tu pozdrava, mahanja i trubljenja a naš je spasitelj postao najveća faca u svom kvartu
Na granici nismo morali ništa platiti a upoznati sa sirijskom birokracijom ono što nas je čekalo na jordanskoj granici bilo je sasvim ugodno.Za osobe ulazna viza plaća se 10 JRD po osobi a za motor i opet morali smo izvaditi osiguranje, tako da u ulazak u Jordan plaćamo oko80 eura. Na granici smo sreli sudionike rallya koji sa autima dolaze iz Njemačke u Jordan, tamo prodaju svoje stare aute a prikupljeni novac odlazi za pomoć nezbrinute djece
.Zaista hvalevrijedan poduhvat, upoznajemo se sa par Mađara te nastavljamo dalje. Sretni što smo u putovnicama dobili još jednu vizu krećemo skroz na jug zemlje do Aqabe pustinjskom cestom. No na putu smo ogladnjeli i stali u Jerashu. Jerash ili antički Gerash danas je najpoznatiji po rimskim ruševinama koje su dobro očuvane. Obišli smo forum-ovalni trg jedinstven po svom obliku, katedralu iz 2st.n.ere, Artemizin hram. 
Nakon što smo naručili jedino meso koje se u arapskim zemljama može dobiti, konobar nam je uz veliki smiješak donosio na stol raznorazne salate i bezalkoholne pive (kojima je rub čaše posoljen i limun unutra
ovraca koje nismo bili u stanju popiti. Iako je kroz loš engleski mrmljao, više sebi u bradu, da su salate na račun kuće, hladni znoj nas je oblio kada nam je donio račun i kada smo na brzinu preračunali to u eure. Prije toga nas je pitao od kuda smo, pa kako nikad prije nije čuo za Hrvatsku smjestio nas je vjerojatno uz bok država velike platežne moći i opalio nam cijenu od 50tak eura. Uvjereni kako pola pileta i par čevapčića sumnjive kvalitete ne može doseći takvu cijenu počelo je prepucavanje. Bezosječajni na njegove isprike i molbe da ako platimo manje on odlazi doma bez plaće (naravno kad smo zatražili račun ili šefa to se nije moglo dobiti), dali smo mu 30tak eura i brže bolje nastavili put dalje prema Aqabi nadajući da nam se ovakve situacije neće ponavljati.Jelo za 50 eura
Izlazimo iz Jerasha i idemo prema Amanu, ne stajemo već skrećemo na Desert highway, cesta je odlična, do Aqabe se može sa Kings highway koja je bolja i brža ali mi odlučujemo za pustinjsku, to je cesta tipa naše magistrale samo ravna i vodi kroz cijeli Jordan. Može se brzo voziti samo treba biti oprezan na policijske radare koji sa na svakom ulasku u naselja koja se nalaze svakih 30 ak km. Jednom nas zaustavljaju ali samo upozoravaju da usporimo i naravno Welcome. U jednom danu prolazimo doslovce cijeli Jordan i navečer stižemo u Aqabu.
. Aqaba je bila najjužnije točka našeg putovanja koja je predstavljala i svojevrstan presjek. Od tada i od tamo smo se počinjemo se vračati natrag i približavati domu. Aqaba je posebna ekonomska zona u kojoj se vidi američki utjecaj i preplavljena je turistima. Kao da smo došli u neko zapadnjačko odmaralište, sve je osvijetljeno i čisto i sve predodređeno turistima. Prvi puta nakon prelaska turske granice viđamo moderne benzinske postaje kakve su već i kod nas najuobičajnija stvar, Mc Donalds, King Burger i ostale zapadnjačke trgovačke lance. U Aqabi tražeći hotel začujemo povike Hrvati, Hrvati, stajemo i ne vjerujemo, dvojica trče prema nama, Slovenci, dva para Slovenaca na BMW-u 1150 GS i Hondi Varadero 1000 koji su više manje napravili istu rutu kao i mi. Upoznajemo se i oni nas vode u jeftini hotel u kojem su i oni odsjeli, uz čašicu razgovora, razmjene iskustava i kontakata idemo na zasluženi odmor.
Pogled na Egipat (tako blizu a tako daleko)
Aqaba noću
Prijatelji iz SLO
Sljedećeg smo se dana zaputili prema Wadi Rumu, pustinji za koju kažu da je najljepša na svijetu. S obzirom da smo je, do tada, mogli uspoređivati samo sa sirijskom morali smo se složiti sa navedenim. No i tamo su Jordanci uspjeli napraviti pravi biznis. Napravili su tamo jedan rezervat čiji se ulazak naplaćuje i dalje od prvog sela se ne može motorom, ostaje jedino da se unajme deve ili džipove koji se naravno i dobro naplaćuju. Ovaj put smo preskočili da nas operu za poglede koje smo imali besplatno pa smo se zaputili sami dalje od ceste i uživali u onome što nam je pustinja pružala. Wadi Rum je zaštičeno područje pustinje koje se prostire na oko 7220 km kvadratna a često se veže uz pojavu Lawrenca od Arabije , jer je upravo ovdje, uz pomoć beduina, poveo ustanak Arapa protiv turske vlasti. Vožnja po pustinji je jedno jako zanimljivo iskustvo, tek tamo sam shvatio kolike napore prolaze vozači utrka tipa Paris – Dakar, po pijesku se jednostavno ne može polako voziti zbog propadanja u pijesak, kako pustinja osim pijeskom posuta i kamenjem svaki pad može biti koban, ja srećom prolazim bez padova.
Nevjerovatno ali kad smo dolazili u Wadi rum počela je padati kiša, e to ja zovem srećom, u jeb… pustinji ja uspijem pokisnuti…
pakoljut:
Pustinjski vlak koji prevozi rudu iz rudnika fosfora.
Povratak u Aqabu, u planu je kupanje na crvenom moru, ( mogu prežaliti što nisam ponio ronilačku dozvolu jer je tamo podmorje prekrasno).
Ostavljamo motor kod hotela ( naravno moram ga vezati sa druge strane ceste od motora iz Slovenije, već je jednom pojeo GS-a pa da se ne ponovi
, da ne bi dečko pješice do Slovenije išao ) i idemo na kupanjeeee…….Aqaba
Naša uredna soba….
Chile
Member
Sljedećeg dana krećemo prema Petri, glavnom cilju našeg putovanja, ali promašujemo direktnu cestu koja vodi do Petre i krećemo uz Izraelsku granicu, srećom na benziskoj nas upućuju na lokalni prečac jer bi se morali vračati nazad nekih 150 km do Aqabe a onda na Kings highway do Petre .Bio je to jedan od boljih promašaja na cijelom putu jer smo se našli na jednoj maloj lokalnoj cesti kojom se sječe put a koja je okružena prekrasnim stijenama, osjećaj je bio kao da smo na nekom drugom planetu iz SF filmova, okružuju nas crvene stijene kroz koje prolazi mala cestica prosječena sa laganim makadamom.
. Predvečer stižemo do Petre, u naselje Wadi musa gdje čemo i prenoćiti. Već u Aqabi dobili smo dobar savjet jednog kolege motorista pa smo se u sami grad zaputili u rano jutro. Tada naime nema one hrpe turista, uglavnom Japanaca, koji nahrle oko 10 sati, taman kada smo mi odlazili sretni što smo uspjeli izbjeći gužve ali i uhvatiti sliku riznice same bez suvišnih dodataka ljudskog oblika. Ulaz u grad naplaćuje se 160 kuna za jednodnevnu ulaznicu, pa iako nam se cijena činila prevelikom nismo mogli doći do Pete i ne vidjeti to čudo. To je i ono na što računaju jordanske vlasti. Petra je bila i malo razočarenje, ne zato što ona zaista i nije prekrasna već najviše zato što smo put planirali 3 godine i za to vrijeme pročitali i vidjeli jako puno teksta i slika Petre. Zato je i osjećaj, kada smo se kroz klanac dug 1 km, približili velikoj riznici bio ... dobro to smo već vidjeli ajmo dalje. Žalosno ali to se često događa sa građevinama koje u svjetski poznate i pršte sa svim mogućih časopisa i knjiga. Petra je grad u stjenama koji su izgradili Nabatejci, nomadski arapi koji su se nastanili ovdje u 6.st.pr.kr. Rimljani su ovdje došli 106 g.n.e i uklopili Petru u svoje carstvo.S vremenom je grad napušten i od 14 stoljeća skriven od pogleda ljudi a tek ga je 1812.J.L.Burckhardt, švicarski istraživać ponovno otkrio.
Ujutro mijenjamo KTM-a za drugo vozilo i krećemo
Čuvar Petre
Kao sto obećah Linzi
Prolazimo kraj beduinskih šatora ispred kojih prodaju, kako vele home made beduinske stvari.
U tom ajmo reći štandu radi mladi bračni par, iako nemaju ni dvadeset godina imaju već troje djece, žive u blizini u beduinskom naselju a preko dana prodaju suvenire koji se tamo izrađuju.
Nevjerojatno je ali ja u životu nisam vidio sretnije i zadovoljnije ljude, žive u pustinji, po cijeli dan u šatoru, djeca oko njih trčkaraju i igraju se u prašini, smiju se, sretna kao da imaju sve igračke svijeta… a igračke im tata radi od drveta…
Naravno zovu na čaj, ok pristajemo…… ja inače pijem čaj bez šećera, kad sam vidio koliko šećera žena stavlja u onu malu limenu posudicu u kojoj kuha, okrenulo mi se, jbt pa ja toliko šećera u godini ne potrošim, kao to je beduinski čaj koji daje snagu, pa kak i nebi kad ima pol kile šećera na šalicu, jedva popijem pola iz pristojnosti dok se Ana igra sa klincima, upoznajemo se, pričamo (dobro govore engleski), kupujemo neki suvenir i idemo dalje.
Odmah u šatoru 50 m dalje zove nas ova dama na čaj, odbijamo, ona se ljuti, kao obećali ste kod mene popiti čaj. (računaju na to ako vas počaste sa besplatnim čajem da čete nešto kupiti, u pravilu i je tako)
Odbijam iz razloga
1. probao sam beduinski čaj i ne pada mi pamet ponovit to
2. popio sam do sad na putu toliko čaja koliko u 3 godine ne popijem, već mi na uši izlazi.
3. krivi pristup, npr. da je pivu ponudila sjedio bi sa njom do podne.
4. Žuri nam se, Mrtvo more čeka
N putu do Mrtvog mora stajemo u gradu Al Karak, i tu tvrđavu su Jordanci pretvorili u turističku atrakciju, mi stajemo samo na ručak, koji je bio odličan te nastavljamo dalje.
. Predvečer stižemo do Petre, u naselje Wadi musa gdje čemo i prenoćiti. Već u Aqabi dobili smo dobar savjet jednog kolege motorista pa smo se u sami grad zaputili u rano jutro. Tada naime nema one hrpe turista, uglavnom Japanaca, koji nahrle oko 10 sati, taman kada smo mi odlazili sretni što smo uspjeli izbjeći gužve ali i uhvatiti sliku riznice same bez suvišnih dodataka ljudskog oblika. Ulaz u grad naplaćuje se 160 kuna za jednodnevnu ulaznicu, pa iako nam se cijena činila prevelikom nismo mogli doći do Pete i ne vidjeti to čudo. To je i ono na što računaju jordanske vlasti. Petra je bila i malo razočarenje, ne zato što ona zaista i nije prekrasna već najviše zato što smo put planirali 3 godine i za to vrijeme pročitali i vidjeli jako puno teksta i slika Petre. Zato je i osjećaj, kada smo se kroz klanac dug 1 km, približili velikoj riznici bio ... dobro to smo već vidjeli ajmo dalje. Žalosno ali to se često događa sa građevinama koje u svjetski poznate i pršte sa svim mogućih časopisa i knjiga. Petra je grad u stjenama koji su izgradili Nabatejci, nomadski arapi koji su se nastanili ovdje u 6.st.pr.kr. Rimljani su ovdje došli 106 g.n.e i uklopili Petru u svoje carstvo.S vremenom je grad napušten i od 14 stoljeća skriven od pogleda ljudi a tek ga je 1812.J.L.Burckhardt, švicarski istraživać ponovno otkrio.
Ujutro mijenjamo KTM-a za drugo vozilo i krećemo
Čuvar Petre
Kao sto obećah Linzi
Prolazimo kraj beduinskih šatora ispred kojih prodaju, kako vele home made beduinske stvari.
U tom ajmo reći štandu radi mladi bračni par, iako nemaju ni dvadeset godina imaju već troje djece, žive u blizini u beduinskom naselju a preko dana prodaju suvenire koji se tamo izrađuju.
Nevjerojatno je ali ja u životu nisam vidio sretnije i zadovoljnije ljude, žive u pustinji, po cijeli dan u šatoru, djeca oko njih trčkaraju i igraju se u prašini, smiju se, sretna kao da imaju sve igračke svijeta… a igračke im tata radi od drveta…
Naravno zovu na čaj, ok pristajemo…… ja inače pijem čaj bez šećera, kad sam vidio koliko šećera žena stavlja u onu malu limenu posudicu u kojoj kuha, okrenulo mi se, jbt pa ja toliko šećera u godini ne potrošim, kao to je beduinski čaj koji daje snagu, pa kak i nebi kad ima pol kile šećera na šalicu, jedva popijem pola iz pristojnosti dok se Ana igra sa klincima, upoznajemo se, pričamo (dobro govore engleski), kupujemo neki suvenir i idemo dalje.
Odmah u šatoru 50 m dalje zove nas ova dama na čaj, odbijamo, ona se ljuti, kao obećali ste kod mene popiti čaj. (računaju na to ako vas počaste sa besplatnim čajem da čete nešto kupiti, u pravilu i je tako)
Odbijam iz razloga
1. probao sam beduinski čaj i ne pada mi pamet ponovit to
2. popio sam do sad na putu toliko čaja koliko u 3 godine ne popijem, već mi na uši izlazi.
3. krivi pristup, npr. da je pivu ponudila sjedio bi sa njom do podne.
4. Žuri nam se, Mrtvo more čeka
N putu do Mrtvog mora stajemo u gradu Al Karak, i tu tvrđavu su Jordanci pretvorili u turističku atrakciju, mi stajemo samo na ručak, koji je bio odličan te nastavljamo dalje.
Chile
Member
Sljedeća stanica, nakon Petre, bilo nam je Mrtvo more. Mrtvo more je zapravo jezero ali zbog svoje slanosti nazvano je morem no za nas je ono bilo veliko razočaranje. Na cijelom potezu Mrtvog mora, u dužini od 76 km, nema niti jednog hotela niti grada u kojem turisti mogu odsjesti već je iz tog razloga na samom sjeveru niknuo resort Suwayma sa dva kampa i hrpom hotela. Ali to nisu bilo kakvi hoteli već oni najskuplji pa nismo niti pokušavali pitat za smještaj. Tako nam je preostalo da spavamo u kampu, zapravo na plaži gdje se može dignuti šator za 25 eura alacdolje:. Kako opisati Mrtvo more...slano, masno i gorko tako da osjećaj i nije bio neki doživljaj, iako strani turisti oduševljeni se mažu sa blatom naglašavajući kako se to kod njih skupo plaća.
ono kopno preko more je Izrael, i po noći se dobro vide svjetla grada.
Zadnja večer nam je u Jordanu, ležimo na plaži ispijamo zadnju pivicu iz zalihe, od Aqabe nismo mogli nigdje kupiti pivo a naravno ni ovdje nema.
Ujutro krećemo za Siriju.
Samo prolazimo kraj Amana, cesta preko planskog dijela, puna zavoja, u jednom zavoju kamionom prolazi ravno kroz zaštitnu ogradu sigurno 500, 600 metara u provaliju, ne želim ni zamišljati što je sa vozačem.
Na Sirijskoj granici opet birokracija čini svoje, ovaj puta smo znali što nam je činiti ali su nas ipak sirijski birokrati uspjeli iznenaditi no i to smo uspjeli nekako riješiti, opet sa nekih 60 ak eura.
U Siriju ulazimo na istom graničnom prijelazu gdje smo i ušli u Jordan, Dara, simpatični gradić, zapamtio sam gdje je ona mala trgovinica slatkiša…. tamo naravn iva starček od zadnji put, pitamo smijemo li popiti pivo ispred radnje, naravno, nosi nam stolice, kikiriki, pistacije pokušavamo se sporazumiti i nekako nam i ide.
Nažalost ja idiot nisam uslikao ni starčeka ni radnju. :mortal:
Poslije par pivica i kupnje zaliha nastavljamo prema gradu Busri, poznatom po antičkom rimskom kazalištu koje je jedno od bolje očuvanih kazališta u tom djelu svijeta. I zaista je teatar magičan, može primiti oko 15000 gledatelja i nas je oduševio. Nije nas oduševila činjenica da u gradu postoji samo jedan hotel i to sa noćenjem od 100 eura po osobi ali zato nam je u pomoć prišao naš novi prijatelj ponudivši nam smještaj u ...restoranu. Prodao nam je priču kako u restoranu odsjedaju bajkeri kada dođu u grad pa iako nas prašnjava unutrašnjost nije oduševila a niti činjenica da bi trebali spavati ni više ni manje nego na klupicama, prihvatili smo ponudu. Malo avanturizma nije naodmet ali zapravo smo bili umorni i ne da nam se ići do sljedećeg većeg grada tražiti smještaj, pogotovo kada nam je domaćin uljudno objasnio da u njemu postoji jedan jedini hotel koji je zatvoren. I tako smo se našli u restoranu koji je svojedobna turistička atrakcija jer je , kako smo kasnije saznali, dio starog grada koji ima 4 sloja-nabatejski, rimski, bizantski i arapski. Mi smo se nalazili u arapskom dijelu u kojem je nekoć davno živio i naš domaćin. Svojedobna atrakcija turistima smo bili i mi jer je naš domaćin turistički pratitelj koji je redovito, u restoran dovodio grupe da vide tradicionalni način života. A u toj smo slici našli i mi, umorni i gladni sa stvarima razbacanima svuda po prostoriji.
Vele tradicionalni ručak, povrće na sto načina
Upoznajemo i mačka, obratite pažnju na oči… nadimak mu je snajper
Stari grad Busra
Nakon obilaska teatra i starog grada dobili smo zasluženu večeru, naš domaćin se potrudio i spremio nam njihovu tradicionalnu večeru koja se sastojala, naravno, od kuskusa i krumpira sa malo mesa kuhanim u pećnici. Prve reakcije započele su negdje u gluho doba noći u malom WC-u izvan restorana, punom paukova i ostalih noćnih prijatelja. Kako nas nitko nije orobio preko noći, osim našeg domačina sa cijenama obroka, pojeli smo ujutro nešto što se ne bi usudili nazvati doručkom, i bili sretni što nas dalje put vodi prema moru
Vozimo cestom kroz pustinju do Damaska, ulazak u Damask sa te strane je bio kaotičan jer smo ušli u kvartove, nekako nalazimo put za autocestu a kad na autocesti plac, nema šta nema tamo a to čega nema sigurno vam ni ne treba….
alacdolje:. Kako opisati Mrtvo more...slano, masno i gorko tako da osjećaj i nije bio neki doživljaj, iako strani turisti oduševljeni se mažu sa blatom naglašavajući kako se to kod njih skupo plaća.
ono kopno preko more je Izrael, i po noći se dobro vide svjetla grada.
Zadnja večer nam je u Jordanu, ležimo na plaži ispijamo zadnju pivicu iz zalihe, od Aqabe nismo mogli nigdje kupiti pivo a naravno ni ovdje nema.
Ujutro krećemo za Siriju.
Samo prolazimo kraj Amana, cesta preko planskog dijela, puna zavoja, u jednom zavoju kamionom prolazi ravno kroz zaštitnu ogradu sigurno 500, 600 metara u provaliju, ne želim ni zamišljati što je sa vozačem.
Na Sirijskoj granici opet birokracija čini svoje, ovaj puta smo znali što nam je činiti ali su nas ipak sirijski birokrati uspjeli iznenaditi no i to smo uspjeli nekako riješiti, opet sa nekih 60 ak eura.
U Siriju ulazimo na istom graničnom prijelazu gdje smo i ušli u Jordan, Dara, simpatični gradić, zapamtio sam gdje je ona mala trgovinica slatkiša….
tamo naravn iva starček od zadnji put, pitamo smijemo li popiti pivo ispred radnje, naravno, nosi nam stolice, kikiriki, pistacije pokušavamo se sporazumiti i nekako nam i ide. Nažalost ja idiot nisam uslikao ni starčeka ni radnju. :mortal:
Poslije par pivica i kupnje zaliha nastavljamo prema gradu Busri, poznatom po antičkom rimskom kazalištu koje je jedno od bolje očuvanih kazališta u tom djelu svijeta. I zaista je teatar magičan, može primiti oko 15000 gledatelja i nas je oduševio. Nije nas oduševila činjenica da u gradu postoji samo jedan hotel i to sa noćenjem od 100 eura po osobi ali zato nam je u pomoć prišao naš novi prijatelj ponudivši nam smještaj u ...restoranu. Prodao nam je priču kako u restoranu odsjedaju bajkeri kada dođu u grad pa iako nas prašnjava unutrašnjost nije oduševila a niti činjenica da bi trebali spavati ni više ni manje nego na klupicama, prihvatili smo ponudu. Malo avanturizma nije naodmet ali zapravo smo bili umorni i ne da nam se ići do sljedećeg većeg grada tražiti smještaj, pogotovo kada nam je domaćin uljudno objasnio da u njemu postoji jedan jedini hotel koji je zatvoren. I tako smo se našli u restoranu koji je svojedobna turistička atrakcija jer je , kako smo kasnije saznali, dio starog grada koji ima 4 sloja-nabatejski, rimski, bizantski i arapski. Mi smo se nalazili u arapskom dijelu u kojem je nekoć davno živio i naš domaćin. Svojedobna atrakcija turistima smo bili i mi jer je naš domaćin turistički pratitelj koji je redovito, u restoran dovodio grupe da vide tradicionalni način života. A u toj smo slici našli i mi, umorni i gladni sa stvarima razbacanima svuda po prostoriji.
Vele tradicionalni ručak, povrće na sto načina
Upoznajemo i mačka, obratite pažnju na oči… nadimak mu je snajper
Stari grad Busra
Nakon obilaska teatra i starog grada dobili smo zasluženu večeru, naš domaćin se potrudio i spremio nam njihovu tradicionalnu večeru koja se sastojala, naravno, od kuskusa i krumpira sa malo mesa kuhanim u pećnici. Prve reakcije započele su negdje u gluho doba noći u malom WC-u izvan restorana, punom paukova i ostalih noćnih prijatelja. Kako nas nitko nije orobio preko noći, osim našeg domačina sa cijenama obroka, pojeli smo ujutro nešto što se ne bi usudili nazvati doručkom, i bili sretni što nas dalje put vodi prema moru
Vozimo cestom kroz pustinju do Damaska, ulazak u Damask sa te strane je bio kaotičan jer smo ušli u kvartove, nekako nalazimo put za autocestu a kad na autocesti plac, nema šta nema tamo a to čega nema sigurno vam ni ne treba….
Chile
Member
picoda said:Jos jednom
Jeste mozda bili u Trogiru ovo ljeto? Od negdje ste mi poznati :misli:
Nismo bili ove godine u Trogiru, ali smo cesto u Vodicama jer Anin stari živi tamo.....
rus said:e stvarno su ti slike super,a inače cili put je lipo planiran sa zanimljivin destinacijama za jednu putopisnu priču.
Hvala, draga mi je povjesničarka pa je ona određivala sta treba vidjeti a ja prema tome slagao rutu :wink:
Chile
Member
Na putu do Tartusa ne smije se propustiti razgledavanje Krak de Chavaliera ili Dvorca vitezova, jedna od najbolje očuvanih križarskih utvrda sa duplim obrambenim zidovima, dvorac nas oduševljava, jedna od najfascinantnijih građevina koje sam vidio u životu, izgleda zastrašujuće i stvarno je trebalo hrabrosti za napad na njega. Put do njega vodi kroz grad a penje se uz takav uspon da sam samo gledao kad će mi početi dizati prednji u zrak, a to sve na sepetinama po gradskim uličicama, užas a auti samo izlijeću, tek kad smo stigli gore vidjeli smo da ima i drugi put koji izbjegava grad i puno je ugodniji al jbg šta je tu je…..
Na putu prema Tartusu se vozimo po jakom vjetru, Sirija je jako vjetrovita zemlja što se i vidi po drveću uz cestu koja doslovce rastu u smjeru vjetra, mogu reći da tamo stalno puše jak vjetar. Stajemo Tartusu, tom malom lučkom gradiću koji nas je oduševio svojom jednostavnošću. Vozimo se pogledom tražeći hotele kad na semaforu kraj mene staje Subaru Impreza te lik pita šta tražimo, objasnim mu i on se ponudi da nas odvede do hotela, i kreče Impreza vs Ktm po gradu, Ana je bila oduševljena….. ali mi nije pobjegao….. :wink: stajemo kod hotela, zahvaljujemo se i pozdravljamo. Hotel osrednji ali dopuštaju da motor unutra uvezem.
Primjećujemo ovdje veliki jaz u kulturi. Nigdje u Siriji nismo vidjeli žene u kratkim hlačicama, bez marama ili ne daj bože da se drže za ruke sa muškarcima. Ovdje je to bila najnormalnija pojava i osjećali smo se kao da smo se našli u nekoj drugoj državi a ne konzervativnoj Siriji. Tartus je danas druga po veličini luka u Siriji, odmah nakon Latakije ali po nama ljepša i opuštenija. Navečer šetnja po gradu, nabavka pivice a navečer nas u hotelu časte sa nargilom u sobi.
Na putu prema granici
Čekanje na granici
U Tursku ulazimo ujutro na graničnom prijelazu Yayladagi te nastavljamo preko Hataya, Iskederuna i Adane uz tursku obalu do Alanye.
Stajemo u Iskenderunu na ručak, ulazimo u nekakav kao klub za mlade, ekipa oko 16,17 god. unutra, naravno nema alkohola ali zato puše nargile ko turci.
Dolazi do nas simpatična minijaturna cura, Semra, jedina tamo koja koliko toliko priča engleski….naručujemo kebab i upoznajemo se sa njom, žali se da nema dečka i ja obećavam da ću joj dovesti jednog iz HR.
Semra
Nakon svladavanja zavojite i naporne ceste napokon dolazimo do Alanye, poznatog turskog turističkog gradića koji nas oduševljava
Na putu prema Tartusu se vozimo po jakom vjetru, Sirija je jako vjetrovita zemlja što se i vidi po drveću uz cestu koja doslovce rastu u smjeru vjetra, mogu reći da tamo stalno puše jak vjetar. Stajemo Tartusu, tom malom lučkom gradiću koji nas je oduševio svojom jednostavnošću. Vozimo se pogledom tražeći hotele kad na semaforu kraj mene staje Subaru Impreza te lik pita šta tražimo, objasnim mu i on se ponudi da nas odvede do hotela, i kreče Impreza vs Ktm po gradu, Ana je bila oduševljena…..
ali mi nije pobjegao….. :wink: stajemo kod hotela, zahvaljujemo se i pozdravljamo. Hotel osrednji ali dopuštaju da motor unutra uvezem.Primjećujemo ovdje veliki jaz u kulturi. Nigdje u Siriji nismo vidjeli žene u kratkim hlačicama, bez marama ili ne daj bože da se drže za ruke sa muškarcima. Ovdje je to bila najnormalnija pojava i osjećali smo se kao da smo se našli u nekoj drugoj državi a ne konzervativnoj Siriji. Tartus je danas druga po veličini luka u Siriji, odmah nakon Latakije ali po nama ljepša i opuštenija. Navečer šetnja po gradu, nabavka pivice a navečer nas u hotelu časte sa nargilom u sobi.
Na putu prema granici
Čekanje na granici
U Tursku ulazimo ujutro na graničnom prijelazu Yayladagi te nastavljamo preko Hataya, Iskederuna i Adane uz tursku obalu do Alanye.
Stajemo u Iskenderunu na ručak, ulazimo u nekakav kao klub za mlade, ekipa oko 16,17 god. unutra, naravno nema alkohola ali zato puše nargile ko turci
.Dolazi do nas simpatična minijaturna cura, Semra, jedina tamo koja koliko toliko priča engleski….naručujemo kebab i upoznajemo se sa njom, žali se da nema dečka i ja obećavam da ću joj dovesti jednog iz HR
.
Semra
Nakon svladavanja zavojite i naporne ceste napokon dolazimo do Alanye, poznatog turskog turističkog gradića koji nas oduševljava
