From Sisak to Wadi rum

Chile

Member
10 500 km u 25 dana ili kroz 10 zemalja
Relacija:Hrvatska-Sisak-Srbija-Beograd-Bugarska-Sofija-Turska-Istanbul-Ankara-Adana-Iskenderun-Sirija-Alepo-Hama-Homs-Palmyra-Damask-Dara-Jordan-Aqaba-Wadi-rum-Petra-Mrtvo-more-Sirija-Busra-Tartus-Turska-Alanya-Pamukale-Izmir-Troja-Canakkale-Grčka-Kavala- Solun- Makedonija- Prilep-Mariovo-Ohrid-Albanija-Durres-Skadar-Crna gora Bar-Podgorica-Nikšić BIH-Trebinje – Mostar- Banja luka-HR-Zagreb-Sisak

Evo da i ja podijelim sa Vama svoje iskustvo

Natovareni osobnim stvarima i pomadama za motor krećemo na put rano ujutro, pomalo bezvoljni i umorni. Nakon godine planiranja ovog puta ali i mnogih problema koji su iskrsnuli netom prije, nemamo osjećaj da zaista i napokon  krećemo prema pustinji, Petri i ostalim čudesima Bliskog istoka. Sve se toga jutra činilo nekako nestvarno ali sve je bilo tu, stvari spremljene, novci na sigurnom , motor u novom izdanju, u iščekivanju svog prvog dužeg puta. U Popovači se penjemo na autoput i vožnja počinje. Već nakon 200 tinjak km primjećujem da mi je pukla jedna gurtna od bocne torbe, nisu mi stigli bocni nosači pa smo krenuli bez njih ali nisam mislio da će auspusi topiti torbe, ali brzom reakcijom i domišljatošću to rješavamo i krećemo dalje. Prva stanica našeg puta je Beograd gdje nas je ugostio Dragan sa BJB, tamo taman ekipa sa BJB ima dobrovoljno davanje krvi, stajemo pozdravljamo se i idemo do Dragana . Nakon njegovog gostoprimstva uz pivicu i raspravljanja o putu idemo spavati. Sljedeće jutro krećemo za Sofiju, drugu državu na našem putu. Na granici nemamo nikakvih neugodnosti iako smo bili upozoreni na iste a ne primjećujemo niti da se nešto posebno krade.  :neznam:







Sofija nas nije nešto previše impresionirala. Došli smo kasno popodne pa nije bilo previše vremena za razgledavanje, uostalom to je još uvijek bio poznati teritorij, samo stanica do nečega što nam je bio cilj-Istok i duh istoka, što smo očekivali doživjeti u Turskoj. Nakon male nezgode, prevrtanje na semaforu sa 0km/h ( nisam uspio spustiti nogu na vrijeme jer je moja znatiželjna draga nagnula se da i ona vidi što sam ja maloprije zagledao na motoru  :mrgreen: ) i požara koji je buknuo u obližnjem hotelu odlučili smo potražiti sobu i prespavati ostatak dana kako bi odmorni došli do sljedeće destinacije. Na relaciji od Bugarske granice pa sve do Sirije pratila nas je kiša koja nas je i dopratila do Istanbula.  :?









Doručak u Bugarskoj ( zapravo više marenda), na putu prema Turskoj








Ulazimo u Tursku i nastavljamo (naravno po kiši do Istanbula).
Tu se susrećemo po prvi put sa turskim cijenama benzina ali i sa gostoprimstvom.

Crvenim je označen put tamo a zelenim povratak





http://img380.imageshack.us/img380/6turskagranicaeu0.jpg/1/w640

[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img511.imageshack.us/img511/9643/7welcometoturkyvm7.jpg






Navečer stižemo u Istanbul i započinjemo sa traženjem hotela.
Smještaj nalazimo u prvom hotelu kojeg smo zapazili uz put. Kako osoblje nije bilo na ti sa engleskim pokušavamo na jugoslavenskom i ide nam dosta dobro  :mrgreen:. Hotel Viyana naime drži obitelj koja se doselila iz Bosne i već ga generacijama drže. A u prilog im ide i cijena od 20 eura za nas dvoje te bar sa solidnom zalihom piva Efes,  po cijeni od 2 eura  :wink:. Neprocjenjivo, topli tuš, suha odjeća i pivo…




Što reći o gradu koji, procjenjuje se, ima oko 15 milijuna stanovnika. Ulazak u grad bio je očaravajući, golemi neboderi svuda oko nas, grad nekako čist i plav onako u sutonu nakon obilne kiše ili je dojam bio toliko dojmljiv jer je kiša, koja nas je pratila 700 km prestala padati sa našim ulaskom u grad.










Sljedeći dan radimo veliku pogrešku no tada nismo znali da je hotel, iako u središtu,  udaljen od samog centra grada nekih 10 km ali što je još važnije tada još  nismo znali da grad ima 15 milijuna stanovnika a da su njihovi vozači ubojice na cesti, guraju se, trube, u tih 10 km skoro su me 20 puta srušili sa motora ( iduci put obavezno taxi od hotela, jbt pa 2 sata mi je trebalo da ponovo nađem hotel), parkiramo se u centru i krećemo dakle oboružani dobrom voljom pronaći ono zbog čega dolaze milijuni turista ali nas dobra volja brzo napušta. Čudnovato je kako nam svaki Turčin kojeg pitamo za Aja Sofiju ne zna reći točan smjer pa onako izgubljeni lutamo i hodamo pa čekamo da stane i opet dosadna kiša da bi nakon 3 sata traženja napokon došli do cilja-veličanstvena Plava džamija i preko puta nje Aja Sofija. S obzirom da se ne uklapamo u sliku pravih turista koje bus dovede do neke građevine nismo imali niti  volje niti vremena stajati u redu da kupimo karte za Aju niti Topkapi i da se utopimo u masi Japanaca, Nijemaca i ostalih nam daljih ili bližih susjeda. Umjesto kulturnog uzdizanja popijemo pivu. Na krivom mjestu doduše jer su nas i ovaj puta, kao što će se kasnije ispostaviti toliko puta, dobro oženili za istu. Piva je u muslimanskim zemljama luksuz, pa iako je Ataturk uveo mnoge reforme po uzoru na zapad do alkohola je u Istanbulu i dalje prilično teško doći. Pogled i lokacija se plaćaju svugdje a ovo će nam samo biti dobra lekcija za ubuduće.





































Mali mačkovi koje bi doma odvezao samo da samo ih imao gdje staviti.. Nahranili smo ih i ostavili da se igraju sa starijom braćom.







Zanimljivo je koliko Turci obožavaju svog bivšeg predsjednika.. Na svakoj drugoj zgradi vijorila se zastava sa njegovim likom a u svakom gradu postoji niz njegovih spomenika. Na sličnu smo stvar nailazili i u Siriji i Jordanu ali oni su odavali počast svojim živućim predsjednicima. Nije niti čudno da su Turci toliko zahvalni Ataturku. On je 1923 godine stvorio modernu tursku državu i donio niz zakona kojima je želio raskinuti veze sa otomanskim carstvom a približiti državu zapadu. Iako su se mnogi bunili njegovim reformama uspio je provesti agrarne reforme, uvesti latinicu umjesto arapskog pisma, dao ženama pravo glasa i zabranio nošenje zara, fesa i feredža, a islam je  prestao biti državna religija.
 
Nastavljamo naše putovanje dalje prema Ankari i opet nas cijeli dan prati kiša, temperatura od kojih 5 stupnjeva i jaki vjetar koji nas je znao bacati na drugu traku. Na ovom smo se djelu puta upoznali sa turskom gostoljubivošću, na svakoj benzinskoj postaji onako mokri i promrzli dobri ljudi nude nas čajem i okrjepom. U jednom restoranu uz put čak smo naišli i na peć na drva. U onakvim uvjetima bio je to spas sa neba. Uspijevamo se odmoriti, okrijepiti ali što je najvažnije i osušiti rukavice i čizme.













i nastavljamo prema Anakri naravno po kiši  :?







U Ankaru stižemo kasno popodne te promrzli i umorni od vožnje po kiši odmah tražimo hotel. Iako su nam stalno govorili kako se u arapskim zemljama treba cjenkati mi to nismo nigdje doživjeli. Čak nam u jednoj trgovini u Istanbulu prodavač nije htio oprostiti oko 10tak kuna, ali smo zato bili začuđeni što smo se uspijevali cjenkati u dobrim hotelima. I to ne namjerno! Jednostavno smo pitali za cijenu sobe te se okrenuli tražiti dalje jer nam je cijena bila previsoka. I onda čujemo glas uljudnog recepcionara da će vidjeti šta se može napraviti po tom pitanju. I tako malo tipkanja po kalkulatoru i pokaže nam cjenu sobe umanjenu za 40posto.Isto će nam se kasnije događati i u Siriji a kada smo pokušali istu foru u Grčkoj, naravno nije nam upalilo. Tako je to u Europskoj uniji. Smješteni tako u finom hotelu  napokon smo mogli osušiti sve stvari jer smo u Ankari ostali dva dana. A u kupatilu ogromna kada, dok se moja draga tušira, trčim u nabavku Efesa i ostatak večeri se izležavam u vrućoj vodi se efesom nadohvat   :mrgreen: …preporod nakon cjelodnevne vožnje po kiši i vjetru.






 
Kad sredim komp slijedi nastavak, je...me upload, komp, sve :x

Moderatori drugo sto sam otvorio nek pobrišu, ovdje cu nastaviti dalje......
 
Odlična tura  (y) I ja planiram takav put mažda malo drukčiji, jer se ne planiram vratit kroz Tursku nego napravit jedan đir
oko Crnog mora.
 
Chile said:
Kad sredim komp slijedi nastavak, je...me upload, komp, sve :x

Moderatori drugo sto sam otvorio nek pobrišu, ovdje cu nastaviti dalje......

To ti je kad pijes non stop, pa ne znas kaj radis  :jesus:

Pohvala za put, i kapa dragoj kaj te trpi tak blesavog  :mrgreen: i daj sto vise slika

pozdrav i cujemo se za pivu  :wink:
 
Ankara je postala glavni grad Turske 1923 godine a proglasio ga je glavnim gradom, naravno Ataturk. U Ankari je sve nekako opuštenije nego u Istanbulu, žene u manjoj mjeri nose marame nego u Istanbulu i osjeti se u svakom pogledu zapadnjački utjecaj. U Ankari posjećujemo Anitkabir - ataturkov mauzolej, veličanstven spomenik izgrađen u čast predsjedniku..Mauzolej je izgrađen na brdu koji se vidi iz svih dijelova grada a na tom mjestu su arheolozi pronašli i ostatke frigijske civilizacije koji se sada nalaze u Muzeju Anatolijskih civilizacija. Ovaj je muzej glavna postaja onih koji se smatraju zaljubljenicima u povjest pa je niti mi nismo zaobišli. Anatolija je, zbog svoj smještaja, bila kolijevkom nekoliko ranijih civilizacija iz pretpovijesnog doba te se u njemu nalaze predmeti iz stare Hatuse, Catal Hoyuka, Hacilara i ostalih gradova pretpovijesnih civilizacija

Stari dio grada





















Muzej













Mauzolej

























Ataturkov Cadillac i brod







Navečer večera, kažu kebab




Nakon što smo napunili baterije za nastavak krećemo .prema Kapadokiji. Napokon nas je dočekao jedan sunčani dan pa smo na brzinu obišli nekoliko lokacija.
















 
Valjda ce od sad biti sve u redu i bez ponavljanja postova  :mrgreen:

Kapadokija ili kako je još nazivaju Zemlja lijepih konja, dio je Turske poznato po kućama isklesanima u kamenu u kojima su živjeli kršćani prije dolaska arapa. No Kapadokiju ne čine samo crkve i domovi isklesani u stijenama već i vilinski dimnjaci –kamene formacije neobičnih oblika, oblikovani kišom i vjetrom. Kapadokija je nastala erupcijom vulkana kojima je bila okružena a potresi su stvorili goleme doline čije je stjenje obojeno žuto, crveno i sivo-ljubičasto..Goreme je simpatičan mali i turistički gradić. Ono je i polazište mnogim turistima za daljnja razgledavanja. U njemu se nalaze crkve iz 11 st. a najpoznatija je crkva Sv.Onofrija sa freskama koje prikazuju Konstantina Velikog i njegovu majku Helenu. Tu srećemo srednjovječni par iz Italije koji su na proputovanju Turskom sa svojom Hondom Transalp, upoznajemo se razmjenjujemo iskustva i rastajemo.































Na povratku u nas hotel stajemo u restoranu gdje probavamo izvornu domaću kuhinju te upoznajemo mladu vlasnicu.










Vračamo se u hotel i spremamo za spavanje kad zazvoni telefon, javljamo se na engleskom kad sa druge strane čuješ Pa Bre gde ste? Naš domaćin iz Beograda, Dragan je stigao u Kapadokiju i vidio KTM ispred hotela te odlučio i on prespavati u tom hotelu, on isto putuje za Siriju. Čašica razgovora i krećemo na spavanje. Ujutro buđenje i pogledi u nebo,
ali naravno lijepo vrijeme koje nam je jučer bilo nestaje čim sam upalio motor.
Krećemo prema Adani, nadajući se toplijem vremenu kako se približavamo obali, ali ni baš tak bilo, tmurni oblaci i kiša nas nastavljaju pratiti kroz planinski klanac do Adane i dalje sve do Alepa.












Opraštajući se od Kapadokije oprostili smo se i od Turske a pred nama je stajala nova zemlja, napokon iskonski orijent, barem smo ga mi tako doživljavali u našim maštanjima.
Prije same Sirijske granice stajemo benziskoj gdje upoznajemo vlasnika 9 –ke, čaj, kavica i penjemo su u planinu po odvratnom kišnom i maglovitom vremenu, jedino nas tješi što se sa druge strane nalazi Sirija.







 
Jako dobro (y)Paše pročitat ovak nekaj u ove tmurne jesenske dane.Bil sam u Kapadokiji i Pamukalama,Turska je čudo.
 
Ulazak u Siriju je bio poseban tretman. Sretni i ponosni na sebe što smo, nakon 3 checkpointa, tako lako, i bez plaćanja a uz srdačne pozdrave carinika- welcome, ušli u Siriju, sve nam se to  vratilo kao bumerang kada smo ugledali još jedan checkpoint, mnogo veći nego zadnja tri i mnoštvo automobilom i par motociklista. Bili smo i opet umorni i promrzli od kiše i jedina želja nam je bila da to što prije završi kako bismo  što prije našli topli krevet, no naše maštanje ubrzo su rasplinuli nemilosrdni sirijski birokrati.I tada je sve počelo...kako smo vize nabavili još u Budimpešti naše putovnice su iznenađujuće brzo riješene i nakon još jedne dobrodošlice i velikog smješka carinika koji nam je putovnice poštambiljao prije reda, zavrzlama nastaje oko osiguranja za motor. Pokazujući desnom rukom na nadlakticu tražili su nešto, očito nekakav papir, koji mi, i opet očito nismo imali. I onda vračanje do prethodnog checpointa i kao po proceduri, ja odlazim sa studentom po uredima, dobivam papire i štambilje i sve to obilno plaćam(sveukupno 100tinjak eura) a Ana ostaje u sobici sa Sirijcima koji ženu bez marame nisu dugo vidjeli. Nakon mučnih dva sata nerazumijevanja s istima, pitanjima o njenom bračnom stanju i vezi sa muškarcem s kojim je došla, a dok na stolu stoji kila heriona zaplijenjenog na granici, ipak sve to nekako i dobro završava. Dobivamo papir A4 formata čija je dužina do lakta, upravo kako nam je carinik to zorno opisao pokazujući na svojoj ruci i čast da se slikamo sa kavalirima koji su zabavljali Anu. Nakon 2 i pol sata na granici ušli smo u zemlju bajki iz tisuću i jedne noći.










Ulaz je bio veličanstven i zaista smo imali osjećaj da smo u sasvim drugoj zemlji, znakovi su bili na arapskom, žene zamotane u feređe, zrak nekako drugačiji, kao da smo se i sami našli u nekoj od bajki. I onda odjednom šok. Vozač u kombiju naglo staje na cesti, mi jedva iza njega i sve bi ispalo dobro da isti nije krenuo u rikverc. Vozač nas jednostavno nije vidio, mi bespomoćno gledamo, ne vjerujemo i razmišljamo do kada će ići na nas. Sa strane su prolaznici počeli vikati i vozač je napokon shvatio da nešto nije u redu. Sva sreća na motoru samo mala ogrebotina, iako nam se popeo doslovce na prednji kotač (ipak je to KTM), ne znam kako smo ostali na motoru a da nismo pali(ipak sam ja vozač, a i istrenirao sam se u Bugarskoj), već si zamišljam što je sve nastradalo, vilica, kotač, sve mi se vrti po glavi, kad ono ništa, mala rupica na blatobranu drugo sve netaknuto, gledam kombi koji me je lupio, cijeli stražnji branik otrgnut, ne mogu vjerovati  ....Kakvo buđenje iz sna! Na trenutak smo već mislili da je ovo kraj našeg putovanja, tek smo ušli u zemlju a već smo skoro nastradali. Došavši k sebi i približavajući se Alepu stalo nam je jedino do toga da nađemo hotel i da se skrasimo. Bio je to dug i naporan dan. Prvi hotel na koji nailazimo je Mirage palace. I iako uvjereni da je noćenje skupo ipak iskušavamo sreću i uspijevamo i ovdje smanjiti cijenu sobe sa 100 na 60 eura. U hotelu nam se pridružio i Frankie iz Italije, simpatičan talijan koji je u Siriju došao samo na jedan dan a kojeg smo upoznali na granici. Frankie je čekao 4 sata da dobije vizu i zažalio što mu je i palo na pamet da dođe u Siriju i to na samo jedan dan.

Tržnica koja počinje raditi tek kad padne mrak pa skoro do jutra, navodno da je dugačka par km. Egzotično ali moram priznati jako puno smeča svugdje gdje pogledaš.







Naš prvi obrok u Siriji, pravi izvorni….Hamburger i pomfri




Frenki  from Itali




Alep je drugi po veličini grad u Siriji i spori se sa Damaskom oko činjenice koji je od njih stariji. Oba grada za sebe žele laskavu titulu najstarijeg stalno naseljenog grada na svijetu. Prvi povijesni tragovi Alepa datiraju u 2000.g pr.kr. U Alepu smo posjetili tvrđavu koja dominira gradom. Nalazi se na brežuljku i potječe uglavnom iz 13.stoljeća.


















Bazar







Naravno El presedente




Iz Alepa nas je vodio put dalje u pustinju. Prošli smo gradove Hamu i Homs pa preko Damaska do Palmyre. Hama je poznata po 16 velikih norija ili kotača koji su služili za navodnjavanje vrtova a smatra se da potječu iz 1900 g.pr.kr. Danas čine samo turističku atrakciju te predstavljaju simbol grada i vrijedni su posjeta.







Mala prodavačica






 
E to je putopis !
To bi ja volio napraviti jednoga dana!

Samo mi nikad nije bila jasna jedna stvar kod tih dugih putovanja na motoru :

a) Kako odrediš koliko će ti love trebati + rezerva i kako nosiš tu lovu ili karticama se koristiš ?

b) Gdje ostavljaš motor kad ideš spavati/ šetati ???

A da ne pitam kako znaš koliko ćeš robe i sl. uzeti
 
je,šta je ,je ,putopis ti je dobar a,uz to je popračen sa lipin slikama ,super (y)
 
Icek said:
E to je putopis !
To bi ja volio napraviti jednoga dana!

Samo mi nikad nije bila jasna jedna stvar kod tih dugih putovanja na motoru :

a) Kako odrediš koliko će ti love trebati + rezerva i kako nosiš tu lovu ili karticama se koristiš ?

b) Gdje ostavljaš motor kad ideš spavati/ šetati ???

A da ne pitam kako znaš koliko ćeš robe i sl. uzeti

za lovu racunamo od 700 do 1000 kn dnevno za nas dvoje, gorivo, hrana, smještaj. jedan dio nosimo sa sobom a jedan na karticama.

Motor ostavljas kako gdje, nekad na parkingu, nekad u hotelu a za razgledavanje ga svežeš i to je to.....

A roba? Sto manje to bolje, vecinom si u opremi tako da ti treba najviše majica, gaća i čarapa.....
 
Put nas je dalje vodio prema pustinji i iako nas u Homsu upozoravaju da je u Palmiri pustinjska oluja nije nam preostalo ništa drugo nego se u to sami uvjeriti( naravno ako me neče turska kiša i vjetar hoće me pustinjska oluja, bolje se roditi bez one stvari nego bez sreće  :mrgreen:). Iako oluje nije bilo, saznali smo kasnije da je bila ujutro taj dan, do oaze nas je pratio jak vjetar i nanosi pijeska koji su ponegdje prekrivali cestu. Cesta prema Palmiri je odlična, tako da cijelim putem vozimo oko 140,150km/h te u Palmiru stižemo jako brzo  U Palmiri smo se trebali naći sa dečkima koji rade u Ininoj bazi ali s obzirom da je u arapskom svijetu neradni dan petak i subota nismo uspjeli doći u kontakt s njima. No uspjeli smo naći jeftini smještaj kod Mohameda koji je bio dobar domaćin i vodič.
















Zalazak sunca na tvrđavi i pogled na Palmyru
















Stari grad predvečer
















Vadimo KTM dude koje smo kupili posebno za Palmyru  :mrgreen:



 
Mohamed  nas je odveo na tradicionalnu beduinsku večeru i za 100 kuna smo dobili tradicionalni ugođaj, hranu i piće po volji  :wink: ( ne mogu da ne spomenem i litru rakije na stol, jest da je slična grčkom Ouzu, ali nisam se bas žalio, ipak sam u sred pustinje,  a kaže Mohamed da je vidio kako mi Hrvati možemo puno popit, ali ga je malo zablesiralo kad sam popio pol litre i još zatražio da mi čuturicu napuni za putnu  :mrgreen:).
Igrokazom i nismo bili nešto posebno oduševljeni, uglavnom je upriličen zbog mnogobrojnih turista iz Njemačke i Italije. Uglavnom, bili smo najmlađi u šatoru uz dečke koji su izvodili igrokaz-tradicionalne beduinske pjesme i plesove. No bili su dražesni i bilo bi šteta da smo propustili ovaj sjajan show. Upravo su nas  iz sličnog razloga pomalo razočarali  i Sirija i Jordan. Očekivali smo prije svega gostoljubivost i istočnjačku darežljivost ali dobili smo sve to zamotanu u fini celofan koji se tako dobro prodaje srednjovječnim turistima, a to je ono što mi nismo htjeli biti.
















Gazda Mohamed




Sirijsko pivo Barada.
Mohamed me upozori da je jako, jbg ja maznem 5 kom i nista, pogledam etiketu 3% alkohola…jako? Pa da im donesem jedan Tomislav napio bi cijelo pleme  :wink: :mrgreen:




Vodeći se Labaševim putopisom iz 2000 god. uvidjeli smo koliko se toga promijenilo od tad, naravno i na bolje ali kao da je nestalo onog nečeg iskonskog. Čim su nas vidjeli da smo došli izdaleka i to još na skupom motoru u nama su vidjeli samo dobar način za zaradu. U neku ruku nije im niti  za zamjeriti, turizam je nemilosrdan, to mi barem najbolje znamo, a oni samo prehranjuju svoje mnogobrojne obitelji. U  Siriji su ljudi dobrodušniji ali turista ima malo i nužno je iz to malo turista izvući što više. U Jordanu je pak sasvim druga slika. Jordan je turistički razvijen, oni jedini imaju Petru, veličanstveni grad u stijenama, jedini imaju fenomen nazvan Mrtvo more, imaju najljepšu pustinju na svijetu i sve će to itekako dobro naplatiti,  svjesni činjenice da ako ste već došli u njihovu zemlju da ste za to spremni platiti bilo koju cijenu. U Palmiru se svakako isplati doći i vidjeti ostatke nekada prekrasnog grada kraljice Zenobije. Palmira ili Tadmur, kako se nekoć zvala, predstavlja oazu usred pustinje. Zapravo je poznat po veličanstvenim ostacima rimskog grada a novi dio je naseljen samo pola godine a u drugom djelu stanovništvo odlazi u obližnje oaze. Prema predaji grad je osnovao Solomon te se u Bibliji spominje kao dio njegovog teritorija. U 30 g. osvojili su ga Rimljani koji su gradu dali prepoznatljivi pečat