Guzzi.

motoklasik

Member
Registrovao sam Guzzi-ja kad sam ga kupio, vozio se cele te sezone i sad posle dve-tri godine dosao opet red na njega da se registruje. Palio sam ga povremeno u medjuvremenu ali treba promenuti akumalator, ulja, obrisati dobro prasinu, ispolirati ga itd…
I kako to vec ide - alat, krpe, razni pribor, hladno pivo, vremena bar imam na pretek… i neke kockice mozaika secanja pocinju da se uklapaju u glavi a bilo je sasvim dobro i bez njih…

1981. godine sam kupio Kawasaki Z-750 L, novog u kutiji, srebrnog, kod Tusera u Mureku u Austriji. Vladalo je tada misljenje, mozda i ne bez osnova, da su japanske gume koje se isporucuju u prvoj ugradnji lose i za kisu i za krivine, tako da je svako ko je i malo drzao do sebe obavezno to menjao. Kombinacija je bila standardna – Michelin M48 (ondasnji) nazad i valjda 45 napred. O bilo cemu drugom se nije ni razmisljalo.

Resimo drugar i ja da odemo u Trst  da se zamene te fabricke gume. Adresu jedne prodavnice i radionice dao nam je Krle koji je tada vozio Suzukija GSX-750, crnog, sa grbavim rezervoarom i cetvrtastim farom. Njegov mladji brat vozio je Suzukija DR-500 enduro, belog.

Inace, Krle je ostao upamcen po tome sto je sa tim Suzukijem ubio coveka na Bulevaru, na semaforu kod bivseg JAT-a (kod crkve sv. Marka).
Krle je jos od Pravnog fakulteta zabo gas, isaltovao par brzina u maksimalnom ubrzanju i tu kod JAT-a covek mu izleti kao zec na pesacki prelaz, na svoje crveno. Izuje ga Krle iz cipela odmah, padne, osteti motor ali prodje bez ozbiljnijih povreda. Dodje hitna pomoc, policija, zovu kombi da se motor vozi na vanredni tehnicki, okupe se i Krletovi drugari i uglavnom u tom metezu uspeju, za svaki slucaj, da isaltuju motor iz brzine u kojoj je bio, u prvu. To je bilo bitno jer je deformisani obrtomer ostao zaglavljen na turi u trenutku udesa, a Suzukiji su jos tada imali male digitalne ekrane izmedju cajgera koji su pokazivali u kojoj je brzini menjac.
Njihov otac (ili bese neko iz uze porodice) je bio advokat tako da se na sudjenju kao osnovno pitanje uzroka nezgode postavilo utvrdjivanje cinjenice ko je isao na crveno a ko na zeleno svetlo, a za to je bilo vise svedoka. Vestacenje brzine i onako ne bi pokazivalo mnogo preko dozvoljenih 60 km/h s obzirom na obrtaje u prvoj brzini, pa Krletu na kraju nije stavljena na teret nikakva krivica.

Bilo kako bilo, da nama Krle tu adresu u Trstu i krenemo po gume. Hteli smo da kupimo jos neke stvari za motor, nesto garderobe za sebe, nesto novca da bude i u rezervi, tako da smo poneli oko 1000 maraka. Tada nije smelo toliko deviza da se iznosi iz zemlje pa smo putem razmisljali gde to da sakrijemo jer carinici na slovenackim granicama prema Italiji i Austriji nisu bili bas blagonakloni prema nama kao prema Slovencima. Na kraju, pred granicom, skinemo staklo fara, ubacimo marke unutra i tako prodjemo. U povratku smo do slovenacke granice sve vozili bankinom gde je moglo da se nove gume malo zaprasnjave, da nas ne nabede da su nove i traze da se plati carina.

Posle kraceg lutanja po Trstu nadjemo tu ulicu i radnju u okviru koje je bio i servis. Pored nje odmah kafic iz cije baste je moglo da se gleda u radionicu, a pored kafica nesto kao pekara-picerija.
Objasnimo koje gume hocemo, dogovorimo se za cenu zajedno sa montazom, sednemo u kafic i porucimo koka-kole. Tek sto nam je decko iz sanka doneo pice staje na parking ispred radionice Moto Guzzi 750 Sport.





Vozio ga je za nasa tadasnja merila stariji covek, izmedju 40 i 50 godina, malo duze kose, preplanuo, sa bradom od nekoliko dana, u lepoj kratkoj koznoj jakni sa malim Guzzi-jevim orlom na rukavu. Imao je ciste farmerke i cre mokasine od fine koze od kojih je jedna bila tek neznatno matirala od menjaca. Na prvi pogled se videlo da je tip koji drzi do svog “smekerskog” izgleda.

Ne znam zasto, ali tada, gledajuci te njegove  fine crne mokasine pala mi je na pamet ona kasnije cuvena recenica koju sam prvi put cuo prethodnog leta (1979. ili 1980.g.) od jedne istarske italijanke kad smo bili na moru  u Istri:
“Cazzo duro e scarpe nere non passano mai di moda”
Sad nedavno, cuo sam to posle toliko godina ponovo u malo izmenjenom obliku, na srpskom, od jedne uciteljice, ovdasnje  :D

Uglavnom, covek je parkirao svog Guzzi-ja ispred radionice, kratko se dogovorio sa gazdom, moj motor su odmah sklonili sa radnog stola i postavili njegov. To nas nije ni malo pogodilo, trebalo je i da procunjamo po gradu pa je bolje da motor bude sto duze tu u radionici. Pokazalo se kasnije da je i on dosao da zameni gume a i ulje u motoru.

Odmah je presao u kafic, seo dva stola od naseg, digao prst i spustio ga ka stolu a kelner je u najkracem roku doneo kafu i neko pice, valjda kao nas pelinkovac a mozda je bio i martini, uz dubok naklon “Buongiorno signor Luca”.

Zapocesmo mi pricu s njim na nekoj mesavini engleskog i italijanskog (u srazmeri otprilike 80:20). Ocigledno mu je bilo zanimljivo sto smo cak iz Beograda zapucali tu i sto nas je sreo.
Ja ponosan na svoj novi japanski cetvorocilindras, a on vozi doduse dosta novog, ali tehnoloski zastarelog Guzzi-ja.
Pitam ga sta je vozio od motora ranije, on nabraja nekoliko od kojih sam zapamtio Gileru Saturno 500, Ducatija 900 ss i jednog Nortona.
Znao sam da je taj njegov 750S bar 30% skuplji od moje Kawe i pitam ga zasto ne kupi nesto japansko, sa cetiri cilindra 750 ili 1000. On samo prezrivo odmahnu rukom sto smo mi vec doziveli kao licnu uvredu, okrenuli se ka svom stolu i nastavili pricu izmedju sebe. Izgleda da mu je bilo krivo, premestio se odmah za sto do naseg, kelner istog casa trci da mu premesti pice, kutiju cigareta i sibice (da, palio je cigarete sibicama), a on, kad je kelner vec tu insistira da nas casti turom pica, da pokaze da nije bio na kraj srca kad je onako odmahnuo rukom. Mi se neckamo, ne treba, on insistira, dobro, moze, ali sada necemo koka-kole nego po pivo jer cemo da odemo u pekaru pored da uzmemo po picu, pa taman uz pivo.

E, tu nastaje zaplet. Gospodin Luka nas zadrzava za stolom, svoju stolicu je vec potpuno okrenuo ka nama, samo da kazemo koju cemo picu i koliko, a on ce poslati kelnera da donese.

- Koju?
- Pa kapriciozu – racunamo da ne izmisljamo mnogo, to nam je bar provereno.
- Dobro, a koliko?
- Sta koliko, po jednu.
Opet i on i kelner u glas pitaju: - Koliko?

Tu sam prvi put saznao da se u njihovim domacim lokalnim pekarama-picerijama pice peku u plehovima kao kod nas burek, samo su plehovi veci i cetvrtasti, mozda oko 60x40 cm. onda se sece u kocku koliko trazis, odmeri na vagi i naplati po tezini.
Kad smo to shvatili kazemo da cemo po 300 grama, ravnajuci se prema nasem bureku. Opet zajeb… takve stvari se tamo mere u dekama (dekagramima) jedva smo razjasnili da cemo po 30 deka…
Donese momak pice iz pekare, da platimo, ne treba – obracunace sve zajedno uz ono sto smo pili. Pice odlicne, sto bi se reklo “domace”, slatko mi jedemo, zalivamo pivom, nismo ni videli kad nam je Luka porucio jos po jedno.

Pricamo tako o motorima, dotakosmo se i guma, ja samouvereno kazem da stavljam Michelin, M48 nazad, sta bi drugo. Doduse, za drugo sta sam slabo i znao. Bacim pogled na radionicu a pored njegovog Guzzi-ja stoje dve nove gume spremne za montazu, Pirelli, procitao sam na nalepnici. Sta bi drugo stavljao Italijan, u Italiji na italijanski motor? 

Dok smo sedeli i pricali sa njim svaki minut ili dva bi po neko u prolazu pozdravio: “Buongiorno signor Luca” ili valjda oni koji nisu bili bas bliski sa njim: “Buongiorno signor Farina”, ako se dobro secam. Onima koji su ga pozdravljali po imenu on je takodje uzvracao pozdrav po imenu, a onima koji su ga oslovljavali prezimenom samo bi mahnuo rukom kao otpozdrav.
Shvatio sam jos po ponasanju servisera i kelnera a narocito po pozdravima prolaznika da i nije neki obican bajker koji je slucajno navratio tu ali bilo bi krajnje nepristojno da ga ispitujem u vezi toga.

Dilemu je posle nekog vremena resila jedna bakica koja se u prolazu naklonila i rekla: “Buongiorno signor avvocato”, i prisla stolu pokusavajuci da mu poljubi ruku ponavljajuci: “Grazie mille…”. On se samo izmakao, ustao, prigrlio je i promrmljao: “Signora, niente…”
Onda je nama objasnjavao da su to sve njegove komsije, porodicni prijatelji i njihovi rodjaci, kojima on cini usluge kada su u nevolji sa zakonom, cesto i besplatno ako zna da je neko siromasan i da je zbog toga njegov otac jako ponosan na njega…  Au, bre, osecali smo se kao da smo u nekom gradicu na Siciliji…
Ja sam na kraju u sebi lakonski zakljucio – ako takav covek vozi Guzzi, onda sigurno ima nesto u tom motoru…

Kada su mu zavrsili motor ustao je, pogledao kelnera, prstom mahnuo kroz vazduh kao da nesto pise i onda u krug. Sta je to znacilo saznali smo kada je otisao a mi krenuli do grada dok se radi na mom motoru koji je sad dosao na red i trazili da platimo a kelner rekao da je “signor avvocato” sve stavio na svoj racun.
- A pice sto smo porucili iz pekare?
- I pice.
Mi, tada jos skoro klinci ostadosmo fascinirani. Samo smo pomislili – koji smeker…

Uh, oduzi se tekst, smorih vas ja sa ovim, sad cu da skratim pricu ali mozda je neko ko je citao ipak uspeo donekle da docara sebi to neobicno, toplo jesenje jutro, 1981. godine u moto-servisu u Trstu…

Krenemo i mi sa njim do radionice da ga ispratimo, cak je i ponudio da provozam Guzzi-ja do kraja ulice, ka moru. Nisam hteo da vozim tudji motor, samo sam seo da vidim kakav je polozaj, upalio ga i par puta dodao gas da ga malo osetim. Tada sam prvi put osetio to karakteristicno zabacivanje u stranu velikog motora sa uzduznom radilicom pri naglom skoku obrtaja.

Motor nije ostavio na mene neki poseban utisak ali mi je izgleda neki crv tada potajno usao u glavu, rastao tu godinama i decenijama, neprimetno, dok nije postao toliki da vise nije bilo mesta i za njega i za mene. Na kraju je ipak izisao i odmah se pretvorio u ovog prelepog V-11 LeMans-a, sa modifikovanim upravljacem, vetrobranom i sedistem – zbog polozaja sedenja, u skladu sa mojim godinama.





Jos je pokojni Slavko zvani Bugi koji je inace bio ziva enciklopedija sto se motora i moto desavanja tice, tvrdio da je Guzzi “najmotoristickija” fabrika motora na svetu i da su svi njihovi inzenjeri ujedno i sami motociklisti…

A onda procitam na jednom nasem nadobudnom moto-forumu kako taj trzaj u stranu kad se naglo doda gas moze i da te obori u krivini… Ma, idi…ozbiljno?? To naravno nema veze sa zivotom, ne dogadja se to kad je masina preko menjaca, kvacila i kardana spregnuta sa zadnjim tockom tj. asfaltom. Tada to ne moze da se oseti (mozda samo u tragovima) jer onda ne moze u cetvrt sekunde da digne naglo turu za par hiljada obrtaja.

A meni to toliko prija da po nekad u voznji pred stajanje na semafor ili pri skretanju u raskrsnici pritisnem kvacilo da oslobodim motor i dodam gas (nesto kao kad se saltuje sa medjugasom) samo da se on malo gicne u stranu. Tako komuniciramo. Ja mu zavrnem gas pod kvacilom a on se javi zakretanjem u stranu, tek da potvrdi da je to on – Guzzi…

 
  • Like
Reactions: ikral and Dylan
Stvarno zanimljivo, ali odličan si i ti baja bio kad si tada kupio novi z.
Sjećam se kako se to teško uvozilo i koje su sve zavrzlame bile
 
Super priča.
Iz pera nekog tko je tih godina mogao sebi priuštit novog japanca. Mislim da si puno veća faca bio ti u Bg tih godina sa njim nego signor avocato u Trstu.
 
salej600 said:
Stvarno zanimljivo, ali odličan si i ti baja bio kad si tada kupio novi z.
Sjećam se kako se to teško uvozilo i koje su sve zavrzlame bile

vujo1 said:
Super priča.
Iz pera nekog tko je tih godina mogao sebi priuštit novog japanca. Mislim da si puno veća faca bio ti u Bg tih godina sa njim nego signor avocato u Trstu.


Jeste, morala se nabaviti uvozna dozvola od gastarbajtera koji se vratio kuci za stalno, najcesce na njegovu zenu ili majku jer je on svoju ispucao na auto. Pa onda drakonske carine i porezi na uvoz vozila...

Ali vredelo je kad ovako bljesne u dvoristu sa probnom tablicom, pre 37 godina:







 
  • Like
Reactions: ikral
Sigurno ti ovako kosa nije vise crna ka na slici  :mrgreen:

Moglo je jos na pomorsku povlasticu

To je bila jedina drzava u svitu di si moga kupit motor i posli par godina ga prodati skuplje nego sta je kostao novi :police:
 
Una bella storia, veramente.
Salutti Belgrad.


Poslano sa kampanela spomoću Tapatalk Pro
 
Da. Bio i kod nas (mislim, nisam baš 100% siguran) 1977 novi z1000. Crveni sa Marving auspuhom. A joj.
Mi klinci na Rog Pony biciklima.
Čulo se izdaleka da stiže i znalo se da će stati u centar i okupljanje odmah počinje. Kad baja dodje oko njega u sekundi ljudi kao na vašaru. Mislim da je tada i NLO pao vjerovatno bi se manje ljudi okupilo. Nemoš se ni probiti da ga vidiš. Onda mi odjurimo 100 m dalje na cestu gdje će on proći. Oči nam velike kao ona zvonca na kormanu od bicikla.
Vjerovatno je i kod tebe bila takva situacija.
Znam da su pričali da je bilo nelegalno na tu tudju povlasticu voziti i da je trebalo proći 2 godine da se može prepisati.

 
............
Znam da su pričali da je bilo nelegalno na tu tudju povlasticu voziti i da je trebalo proći 2 godine da se može prepisati.


Nije me dugo bilo na forumu....
Da, tako uvezeno vozilo nije smelo da se prodaje dve godine. Pisalo u saobracajnoj da kada traje zabrana otudjenja... Izgovor je bio nesto kao - dao mi vlasnik/ca malo da se provozam, da probam...

Dosta je tako uvezenih motora bas zbog toga bilo i oduzeto. Policija je znala da dodje kod vlasnika iz saobracajne, banu na vrata kao uz neku pricu - sa vasim motorom je napravljen tezak prekrsaj, ima povredjenih (ili poginulih)...i vlasnik naravno kao iz topa kaze da on nema nista sa tim, da to nije njegov motor, samo je ustupio (prodao) dozvolu za uvoz... A, tako?? Nije vas?? I posle se motor u posebnom postupku oduzima... Uzas...

Ja sam imao tu srecu da je motor nte 1981. bio uvezen na dozvolu mog oca. Otac bio vojni pilot, bio par godina u Africi u zambiji u okviru neke vojno tehnicke saradnje i obuke njihovih pilota jer je Zambija kupila nase avione (Galeb i Jastreb). kada se vratio nije uvozio auto jer je pre polaska kupio nov i tako je uvozna dozvola bila slobodna. Jedva sam ga ubedio da uvezem motor, on je hteo da ja to iskoristim za uvoz auta, cak i da on plati auto... Ma, kakav auto, vec imam njegov... i tako odem u Austriju u Murek, kod Tusera po novi Kawasaki Z750 (L1)...

Par puta me zaustavljali panduri i odmah - Ciji je motor, daj saobracajnu! ... drugo ih nista i ne interesuje, ni vozacka ni licna karta. U saobracajnoj naravno upisana zabrana otudjenja. I onda pocinje prica - Jel znas ti da nemas pravo ovo da vozis? Nema niko osim clanova uze porodice! To je carinski prekrsaj, mora da se proveri... Ja pustim da vidim dokle ce... Kad se situacija zaostri, bojazljivo kazem - Pa samo sam uzeo malo da se provozam, dao mi otac, polozio sam neke ispite na fakultetu, pa eto...
Zadovoljstvo koje mi je izazivala njihova reakcija u takvim slucajevima je bilo neprocenjivo... - Sta? Kako? Kakav otac? Pricaj ti to nekom drugom! Daj vozacku dozvolu i licnu kartu! ... Tu naravno isto prezime, ista adresa kao u saobracajnoj... Kao kad naduvate balon pa onda pustite da vazduh izidje napolje :mad: Onda besno vracanje dokumenata, ja kao ne znam o cemu se radi, pitam - Sta, jel nesto nije u redu?

Lepo je bilo podsetiti se ... ima tome 40 godina...
 
Nije me dugo bilo na forumu....
Da, tako uvezeno vozilo nije smelo da se prodaje dve godine. Pisalo u saobracajnoj da kada traje zabrana otudjenja... Izgovor je bio nesto kao - dao mi vlasnik/ca malo da se provozam, da probam...

Dosta je tako uvezenih motora bas zbog toga bilo i oduzeto. Policija je znala da dodje kod vlasnika iz saobracajne, banu na vrata kao uz neku pricu - sa vasim motorom je napravljen tezak prekrsaj, ima povredjenih (ili poginulih)...i vlasnik naravno kao iz topa kaze da on nema nista sa tim, da to nije njegov motor, samo je ustupio (prodao) dozvolu za uvoz... A, tako?? Nije vas?? I posle se motor u posebnom postupku oduzima... Uzas...

Ja sam imao tu srecu da je motor nte 1981. bio uvezen na dozvolu mog oca. Otac bio vojni pilot, bio par godina u Africi u zambiji u okviru neke vojno tehnicke saradnje i obuke njihovih pilota jer je Zambija kupila nase avione (Galeb i Jastreb). kada se vratio nije uvozio auto jer je pre polaska kupio nov i tako je uvozna dozvola bila slobodna. Jedva sam ga ubedio da uvezem motor, on je hteo da ja to iskoristim za uvoz auta, cak i da on plati auto... Ma, kakav auto, vec imam njegov... i tako odem u Austriju u Murek, kod Tusera po novi Kawasaki Z750 (L1)...

Par puta me zaustavljali panduri i odmah - Ciji je motor, daj saobracajnu! ... drugo ih nista i ne interesuje, ni vozacka ni licna karta. U saobracajnoj naravno upisana zabrana otudjenja. I onda pocinje prica - Jel znas ti da nemas pravo ovo da vozis? Nema niko osim clanova uze porodice! To je carinski prekrsaj, mora da se proveri... Ja pustim da vidim dokle ce... Kad se situacija zaostri, bojazljivo kazem - Pa samo sam uzeo malo da se provozam, dao mi otac, polozio sam neke ispite na fakultetu, pa eto...
Zadovoljstvo koje mi je izazivala njihova reakcija u takvim slucajevima je bilo neprocenjivo... - Sta? Kako? Kakav otac? Pricaj ti to nekom drugom! Daj vozacku dozvolu i licnu kartu! ... Tu naravno isto prezime, ista adresa kao u saobracajnoj... Kao kad naduvate balon pa onda pustite da vazduh izidje napolje :mad: Onda besno vracanje dokumenata, ja kao ne znam o cemu se radi, pitam - Sta, jel nesto nije u redu?

Lepo je bilo podsetiti se ... ima tome 40 godina...


Točno tako.
Mi klinci 17 godina. Prijatelju tata tada bio neka velika manga. Para ko salate. Bio odličan učenik i nagovori tatu da mu na povlasticu kupi novi Suzuki gs500e. Motor stigao. Vožnje 2 godine nema, jer su neki ostali praznih ruku.
Šta ćemo i šta ćemo, a gas žulja. Dođe jedan stariji koji je ostao bez motora, jer se priča o kupovini brzo rastrubila okolo i kaže: Skinite prednji kotač i čekajte, jer vidim da gorite i motor će brzo u buksu.
Stajao motor bez prednjeg kotača ravno 2 godine :)