Dok još nisam vozio motor, Hayabusa mi je bila pojam brzine, snage i nekogromantičnog pojma motociklizma.
Kad sam napokon krenuo u taj svijet, bila mi je nedostupna, pa nisam ni razmišljao o njoj.
Hayabusa bi morala biti mothership. Jednostavno, to bi trebalo bit to, ultimativni autoban stroj. Ubica XX-a.
Prije otprilike dvije godine, prijatelj je nabavio jednu. Mislim da je prva generacija, nikad ih nisam baš proučavao.
U lokalnim vožnjama po magistrali, brzo krene strugat i težina se osjeti na brzim prebacivanjima (u odnosu na RR, sa vozačom slične klase).
Prilikom našeg zajedničkog izleta na Željavu, napravili smo drek race na samoj pisti.
Oba CBR-a su bila brža do 299 po mom satu.
Put natrag, pitao me da proba cbr, a ja sam sjeo na Busu.
E sad, glupo zvuči, ali razočarao sam se. Motor je udoban, fin, sve nekako ide glatko. Ali...nema uzbuđenja. Ona ide dobro, linearno ide od početka do kraja, al osjećaj ubrzanja kao da nije tu (u odnosu na CBR).
U Gračacu mu vratim Busu i uzmem nazad cbr. Na ubrzanjima nakon toga ga je opet cbr satrao.
I sad, sve 5, takav motor mi je super za nešto relativno normalno, ali očekivao bih da će po pravcu naderat olinjalu kantu od CBR-a iz 2008. Koji navodno ne ide (svi vlasnici K5 Suzukija to tvrde
). A dogodilo se upravo suprotno. To je po pravcu. Onu dionicu Gračac-Knin neću ni spominjat koliko je zaostala.
I zato, očekivao sam nešto suludo od nove Hayabuse. A došao blagi redizajn.
Svjestan sam da nisam kupac. Ni da Suzuki nije briga za moje mišljenje. To ne znači da ga nemam.
Po meni, flagship mora biti i nešto gdje ćeš pokazati što možeš. Ne nužno motor za obrtaj para. Al dobro.