OldBoy
New member
...na odmoru (i penzići idu na odmor
) i iz dosade sročio priču. Motori su u njoj glavna sporedna uloga, pa utoliko ima smisla ovdje postavit je. A i možda se netko na pet minuta zabavi čitajući je.KADA SE STVARI NE RAZUMIJU DOVOLJNO
Nije to bila neka naročita nezgoda. Crni mercedes je u slabije osvijetljenoj ulici malo preslobodno izišao s parkinga i natjerao nailazeći motocikl u žestoko kočenje koje je završilo padom. Motorist je odmah ustao i sam uspravio veliku staru Hondu, očito neozlijeđen. Zatim je skinuo kacigu i čučeći pored motora sagledavao nastalu štetu što nije bilo tako jednostavno s obzirom na ranije padove i oštećenja. Kad se uspravio, primijetio je, osim trojice koju je vidio izlaziti iz mercedesa, prisutnost još desetak ljudi, svi u crnom. Da ga u tom trenutku nije zaokupljala naplata štete, uočio bi da su crna i sva vozila parkirana s te strane ulice. Ovako se, ne primjećujući tu podudarnost, odmah obratio vozaču (zapamtio ga je prije pada po neobičnom šeširu) tražeći tristo eura za ukupnu štetu. Ovaj mu je stao nešto odgovarati na jeziku koji je zvučio kao mađarski. Tada se u razgovor uključio jedan od u crno obučenih promatrača, izrazito visok čovjek duge kose spletene u pletenicu, uljudno nudeći se da pomogne u rješavanju spora.
«Platit ćete umjesto njega?» zapitao je motorist.
«Ne, ali...»
«Onda gledajte svoga posla», i okrenuo mu leđa namjeravajući započeti raspravu sa strancem bez obzira na jezičnu prepreku. Čovjeka s pletenicom nije zbunila otresitost vozača motora, nastavio je bez ljutnje u glasu:
«Upravo to i radim, pa ću biti slobodan primijetiti da ste dojurili neprimjerenom brzinom i na taj način sami sebe doveli u situaciju da ne vladate motociklom. To će svi ovdje prisutni potvrditi.»
Sada se motorist ipak zainteresirao za razgovor.
«Prevedeno na normalni jezik, sam sam kriv za to što mi se dogodilo?»
«Prevedeno na koji hoćete jezik. A što se tiče štete, čitav motor teško da vrijedi tristo eura. Osim toga, ne vidim tablicu, vjerojatno je neregistriran, a lako moguće i tehnički neispravan.»
Čovjek s motorom na trenutak je ostao zatečen. Pogledao je oko sebe i tek tada shvatio da bi sve prisutne moglo povezivati još nešto osim ljubavi prema crnoj boji. Dojmali su se kao grupa s ciljem.
«Što ste vi, šef ovog cirkusa, odvjetnik ljudi u crnom?»
«Ja sam domaćin jednog skupa, a čovjek od kojega tražite novac moj je gost. Recite, trebamo li zvati policiju na uviđaj?»
Motorist je sada još jednom pogledom prešao po svim prisutnima.
«Neće trebati, sjetio sam se nečeg boljega..»
. Sjeo je na motor i odjurio u noć.
U jednom od ureda s dvorišne strane policijske postaje sjede, svaki sa svoje strane stola, debeli proćelavi inspektor i čovjek s pletenicom u pocijepanoj crnoj odjeći. Pokušavaju sastaviti zapisnik o incidentu. Neki osnovni podaci već su zabilježeni na papiru pred policajcem. Tri su sata ujutro.
«I da, ovo vas još nisam pitao. Povodom čega ste se, u stvari, okupili?»
Čovjek u crnom je prvo zaustio reći, a onda zastao, razmišljajući o odgovoru. Inspektoru to, naravno, nije promaklo. U nastaloj tišini čulo se glasno tiktakanje jeftinog zidnog sata.
«Onda?»
«Ne znam zašto bi to bilo važno.»
«Da ste nekakva stranka, recimo, pokušali bi među vašim oponentima pronaći napadače.»
«Nismo politička stranka. Našim oponentima je naslje...»
Tu se čovjek s pletenicom zagledan u vlastite od tučnjave naotečene šake osmijehnuo, a onda podigao pogled prema svome sugovorniku i nastavio:
«Nasilje im je neprihvatljivo.»
Kucanje sata ponovno je naglašavalo nastali muk. Inspektor je otpio malo hladne kave.
«Svejedno mi niste odgovorili, a pitanje je bilo povodom čega ste se okupili.»
«Bio je to... svjetski sotonistički kongres.»
Inspektor je polako odložio šalicu na kraj stola i uzeo olovku.
«Kako se to piše?»
«Svijetski i sotonistički s velikim 'S', kongres s malim 'k'.»
«Čini mi se da sam jučer nešto o tome pročitao u novinama.»
«Mi se ne skrivamo, ovo je slobodna zemlja, a za skup smo imali urednu dozvolu nadležnih. Svi su sudionici potpuno legalno doputovali iz cijeloga svijeta. Ugledni sotonisti.»
«U to ne sumnjam. Čitajući o vašem okupljanju pitao sam se o čemu se na takvom skupu raspravlja i evo, sad imam priliku to iz prve ruke doznati. Ako nije tajna, naravno.»
«Nije tajna. Članak u novinama su skratili, iako sam ja novinaru prilično opširno objasnio sve, ali nije to tako jednostavno običnom čovjeku za shvatiti, pa je možda i bolje da nije pisao o nečemu što ne razumije dovoljno. Vama ću pokušati razloge našeg okupljanja približiti kroz analogiju: ljudi koji se bave, uvjetno rečeno, istim poslom izmjenjuju iskustva iz prakse. Recimo, kongres oftalmologa je vama jasan kao svrha okupljanja. Primijenite istu stvar na nas i blizu ste onome o čemu je naš skup raspravljao. Uz jednu specifičnost na kraju.»
«A ta bi bila?»
«Okupljanje tradicionalno završavamo seansom dozivanja Sotone.»
Inspektor je bez vidljivih emocija zapisivao natuknice iz kazivanja čovjeka u crnom. Stavio je točku na kraj zadnje rečenice, pogledom preletio preko gotovo ispisane stranice i prilično zadovoljan napisanim kratko komentirao:
«Taako...sada i to znamo», i odmah nastavio: «Kažete, nasilje im je neprihvatljivo. Uistinu, fratri bi vas teško mogli napasti, a i ponoć nije njihovo vrijeme. Osim toga, bili bi upadljivi u onim svojim odorama da su se motali onuda.»
«Daa..?»
«Htio sam reći da bi ih ljudi vidjeli.»
«Koga?»
«Fratre... da su vas napali.»
«Kakvi kurčevi fratri, gospodine inspektore! I vi i ja dobro znamo tko nas je napao.»
Inspektor se prvo protegnuo na stolici, a onda ustao i odšetao do prozora.
«O tome mislim da moramo još dosta popričati i ne valja ako u takav razgovor krenemo s tvrdim stavom da se sve već zna. Jer u ovom se trenutku zna samo ono što piše u zapisniku ophodnje.»
Vratio se do stola i uzeo dokument s njega.
«A u tom zapisniku piše, prepričavam: zaprimljena dojava građana da se na adresi toj i toj u prizemlju zgrade negdje iza ponoći iznenada začuo snažan tresak, zatim lom popraćen udarcima, zvukom prevrtanja namještaja, razbijanja stakla te nerazumljivom vikom i neljudskim urlicima...»
«Baš piše neljudskim urlicima?»
«Tako nekako...»
«Mogu vidjeti?»
«Ne! Nastavljam: što je sve skupa potrajalo dobrih dvadesetak minuta uz promjenjivi intenzitet. Zatim se, nakon kraće tišine čuo jauk i zapomaganje više osoba. Tu prestaju navodi stanara zgrade i daje se opis mjesta radnje. Prostorija od nekakvih stotinjak kvadrata, crno obojenih zidova i stropa, s crnim tepisonom i zavjesama... Ulazna vrata izvaljena s dovratkom, stolovi, stolice, sve polomljeno. Zatečeno je dvadesetak ljudi raznih godišta, mahom strani građani, svi obučeni u crno, neuredne odjeće, s lakšim tjelesnim ozljedama: rasječene usnice, naotečene arkade, podljevi i slično, kao posljedica vjerojatnog fizičkog obračunavanja. Nitko od prisutnih nije zatražio liječničku pomoć. U nastavku slijede njihovi osobni podaci... Imate li kakav komentar?»
«Nigdje niste spomenuli protivnike.»
Umjesto odgovora, inspektor je stao nešto tražiti po stolu neuredno prekrivenom razbacanim dokumentima. Razgovor je za čovjeka s pletenicom dobio iritirajuću pauzu, ali se suzdržao komentara. Traženje je prestalo pronalaženjem bočice korektora u zadnjoj od osam ladica i tek je nakon toga uslijedilo pitanje:
«A bilo je protivnika?»
Čovjek u crnom, pomalo zbunjen, široko se osmjehnuo i tiho odgovorio posebno naglašavajući svaku pojedinu riječ:
«Motoristička banda, gospodine. Čitava jebena motoristička banda na svojim usranim motorima. Najmanje pedeset njih...»
Inspektor je sada korektorom nešto ispravljao na svojim zabilješkama. Nije mu se žurilo s odgovorom. Njegov sugovornik, smatrajući ovakve stanke omalovažavanjem, prekinuo je tišinu negdje već spomenutom uljudnošću:
«Može li se znati o čemu gospodin policajac trenutačno šuti?»
A gospodin policajac je, neuznemiren pitanjem, polako začepio korektor, puhanjem ubrzao sušenje ispravljenih mjesta, i bez podizanja pogleda sa zabilješki, kratko odgovorio:
«Ne znam ni za kakvu motorističku bandu.»
Čovjek s pletenicom gotovo se iskreno nasmijao:
«Pa kako onda tumačite zapisnik ophodnje? Hoćete reći da smo se valjda međusobno tukli?»
Inspektor je ponovno uzeo prevrtati po ladicama stola. Potraga, polagana i temeljita, ovaj je put završila pronalaženjem noktarice. Nakon trećeg podrezanog nokta lijeve ruke, progovorio je ne gledajući svog sugovornika i ne prekidajući manikuru.
«Od trenutka kad ste mi rekli svrhu vašeg okupljanja, pokušao sam to dovesti u vezu sa svime što se noćas dogodilo.»
«Ne treba tu biti osobito maštovit. Ljudima se ne sviđa ideja onoga što mi radimo, ali postoji legalan način da izraze svoje neslaganje. Razbijaštvo i nasilje su u civiliziranom društvu kažnjivi. Ili nisu kad smo mi u pitanju?»
«Zakon je jednak za sve, barem onaj dio koji sam ja dužan provoditi.»
«Onda je krajnje vrijeme da počnem davati svoju izjavu u nekakav zapisnik.»
«To nitko ne brani, ali dopustite...“
Inpektor je po dovršenom podrezivanju odložio grickalicu natrag u ladicu, pogledom preletio preko noktiju na objema rukama i nastavio, ovaj put gledajući Čovjeka u crnom:
«Dozivanje Sotone je u najmanju ruku vrlo osjetljiva radnja i nikako je se ne bi trebali prihvaćati oni koji tome nisu dorasli jer posljedice mogu biti ozbiljne. Ali to, po vama, kao mogućnost otpada jer ste na početku rekli da su skupu bili nazočni sami eminentni sotonisti. Ipak, s vragom se nikad ne zna. Možda ste ga dozvali u krivo vrijeme i time ga u nečemu omeli, a može biti i da nije bio zadovoljan dočekom. Nepredvidiv je, teško mu je udovoljiti... Poznato je da je nagle naravi, lako se razbjesni... a neki kažu da nikad i nije drugačiji nego ljut. Ovo je samo glasno razmišljanje mene, čovjeka koji ima namjeru sagledati sve dimenzije situacije. Ja vaš skup ozbiljno shvaćam, smatram vas obrazovanim ljudima i spreman sam uvažiti činjenicu da ste ovaj put u svojoj nakani uspjeli. Ili mislite da je to nemoguće?»
«Da je nemoguće što?»
«Da ste vraga noćas ipak dozvali.».
Čovjek u crnom je i do tada, iako opušteno sjedeći prekriženih nogu, pažljivo pratio čitav razgovor. Na ove posljednje inspektorove riječi spustio je noge, nagnuo se naprijed laktovima oslonjen na koljena i iznenađeno zagledao u sugovornika. Ponovno je nekoliko trenutaka prostorijom zavladala tišina.
«Moram priznati da sam zatečen širinom vašeg razmišljanja, inspekore. Na trenutak mi se učinilo da se šalite, ali po glasu zaključujem da mislite ozbiljno.»
«U pola četiri ujutro mi nije nikad do šale.»
«Vi ste, dakle, skloni tvrditi da je ovaj za nas neugodan događaj Njegovo djelo?»
«Vrag poprima vrlo različite izglede, to je bar svima poznato.Noćas se, recimo, pretvorio u moto-bandu, i to toliko stvarno da je i vas, znalce, prevario. Jer on je takav, Majstor svake obmane.»
Čovjek s pletenicom je sve ovo saslušao bez osobitog imteresa, jer je shvatio da policajac ima svoj način gledanja na događanja koji po svoj prilici neće promijeniti. Odlučio je razgovor završiti čim prije i zapitao:
«Znači da se na kraju ništa ni nije dogodilo?»
«A ne, neće biti tako. Javni red i mir jesu narušeni, a na meni je da istražim događaj i imenujem počinitelja. Sotonu ne mogu navesti jer ga ophodnja nije vidjela, ali vas sve prisutne hoću. U krajnjoj liniji, dozivali ste ga. Da niste, do svega ovoga ne bi došlo. Dakle u prijavi za suca navest ću kompletan Svjetski sotonistički kongres, a vi tamo slobodno izjavite da je rasprava o nekom, za skup bitnom pitanju otišla toliko daleko da je završila s malo žešćim međusobnim naguravanjem. Ili recite što se stvarno dogodilo: dozivali ste vraga i niste bili u stanju kontrolirati situaciju kad je on došao. Sudac bi vam to morao povjerovati, i njemu je jasno da se s vragom nije za igrati. Ali i dalje ste krivci za buku i lom, tu se ne da ništa promijeniti, bit će to pristojna globa. A možete navesti i motoriste, ali njih nema...»
«Nema ih u zapisniku?»
«Ako baš hoćete, nema ih u zapisniku ne zato što sam to ja iz njega izbacio, nego zato što ih, osim vas, nitko nije vidio.»
«Nisam stekao dojam da ste se ubili tražeći ih.»
«Vaša predodžba o policiji inače nije realna.»
«Za razliku od vaše predodžbe o nama. Tu vrlo realno, pa i bukvalno tumačite stvari, onako kako vama odgovara.»
«Netko drugi, bez razumijevanja za vaš rad, od ovog bi slučaja pravio sprdačinu i glumio da traži nekakve motoriste zlurado se veseleći batinama koje ste dobili. Ja sam krenuo od toga da ste ozbiljna skupina sa željom da uspije u svome nastojanju. Rezultat takvog pristupa je u ovom slučaju za vas nepovoljan jer ispada da ste si, na izvjestan način, sami krivi za neugodnost koja vas je snašla i to vas sada pomalo smeta. Podsjećate me na jednog mesara od prije godinu dana koji je došao prijaviti nepoznatog zlonamjernika da mu je zapalio noću auto. Tijekom razgovora ispalo je da je prethodno popodne sam u njega ugrađivao polovni kazetofon i pritom najvjerojatnije nešto krivo spojio, što je na kraju i shvatio. Izlazeći iz ove sobe psovao je muriju koja je odjednom, po njemu, postala jako pametna. Valjda bi mu draže bilo ostatak života vjerovati u svekoliku urotu sredine u kojoj živi i nesposobnost policije da ga zaštiti.»
«Vi, dakle, mislite da se mi u dozivanje Sotone razumijemo otprilike koliko i mesar u elektriku.»
«Nemojte se, molim vas zamarati čitanjem mojih misli. Htio sam vam na primjeru pokazati da je ponekad riješenje nekog slučaja daleko jednostavnije nego što se to na prvi pogled čini.»
Čovjeku u crnome je sada bilo potuno jasno da je razgovor završen uz za njega nepredvidiv obrat. Ipak, nije pokazivao osobitu zlovolju. Smireno i bez posebnog naglašavanja, ustajući sa stolice rekao je:
«Zajebavate se sa stvarima koje ne razumijete.»
«A ja mislim da se vi zajebavate sa stvarima koje ne razumijete... dovoljno. Hoćete li sada dati izjavu u zapisnik?»
«Ne nije potrebno, napišite što god hoćete, nama je svejedno. Platit ćemo globu koju sudac odredi i gotovo, više me ovaj razgovor ne zanima. A i sjetio sam se nečeg boljega...ili kako je to već, ne tako davno, netko rekao.»
«Nije mi je jasno ovo posljednje što ste rekli, ali kako hoćete, vaša stvar.»
Čovjek s pletenicom je ustao i krenuo prema vratima, a onda zastao kao da se nečega sjetio.
«U stvari, reći ću vam to iako ne bih trebao. Danas, baš danas, i to čitav dan do početka sljedećega... čuvajte se mraka, inspektore.»
«Je li to prijetnja?»
«Nikako, samo savjet. Da sam mislio da se trebate kloniti vode, rekao bih vam da izbjegavate rijeke, mora. Ovako vam kažem da se čuvate mraka. Mrak vas danas, recimo to tako, ne voli.»
«Hvala, imat ću to u vidu. A i ja ću vama dati savjet: Sotonu prešutite pred sucem da vam prekršaj ne bi preinačio u opće opasnu radnju jer bi se dozivanje vraga moglo i tako okarakterizirati.»
Gore spominjani inspektor se, još uvijek istog dana u 23:59, stropoštao u trinaest katova dubok mrak provalije lifta zgrade u kojoj je stanovao (vrijeme očitano na smrskanom rućnom satu), ali to nema nikakve veze s ovom pričom...
Ili ima?
