nrehor
New member
Evo da podijelim jednu priču s vama, vjerojatno neće biti zanimljiva kao neke što sam već pročitao na forumu,
a da ne pričam da sam se na neke nasmijao do suza.
Malo je ispao duži tekst na kraju pa kome se da neka čita
Vjerojatno kao i većini, moj susret s motorima počine sa APN-4. Stari je imao apeenca u garaži i ustvari ga nije posebno
niti vozio - barem se ja toga ne sjećam. Mogao sam imati 10-12 god i zapalio sam se da ga vozim. E kakav je to gušt bio, kaciga - nisam ni razmišljao o njoj kao ni o vozačkoj.
Za vožnju po ulicama u predgrađu gdje nije bilo puno prometa nije trebala. Uživao sam u vjetru u kosi i slobodi koju sam
osjećao dok je mašina zvrndala - neopisiv osjećaj.
Nisam mogao utažiti želju za tom slobodom te sam kad sam god uhvatio priliku sjeo na apeenca. Naravno da ga je trebalo i točiti...
Kako mi je stari bio škrt instalirao mi je malu bočicu cca 0,5 lit umjesto rezervoara kako bi mogao vidjeti kako se brzo troši benzin - to mi je, kao, trebala biti pouka. Tek sada ustvari vidim kakav je to bio potez od mog starog, ne znam da li da se tome nasmijem ili da plačem. Tada mi to nije bilo važno, bio sam sretan kad sam vidio da se gorivo mućka dok mašina radi - glavno da ne stane
Nekoliko godina sam ga vozio dok ga stari nije prodao. Od tada su prošle godine dok nisam opet sjeo na motor.
Jedan moj prijatelj, s kojim sam se često družio je kad smo postali punoljetni kupio sebi Kawasaki GPZ-500 iz 80-tih godina. Kako sam se samo divio tom motoru, a za zvuk da ne pričam, budio je u meni strahopoštovanje. Kroz glavu mi je proletjela misao da li ću i sam jednog dana imati takav motor...
Unutar možda nekoliko godina sam uspio biti provozan od školskog prijatelja koji je nabavio neki sportski motor, ne sjećam se koji je to motor bio. Nije štedio na gasu a ja sam, moram priznati, uživao u ubrzanju i zvuku motora, posebice naginjanju u zavoj pri većoj brzini - zakon!
Jednom prilikom dok sam studirao uletio mi je neki poslić u Dubrovniku gdje sam proveo 2 tjedna. Bilo je nešto slobodnog vremena preko vikenda te sam se odlučio iznajmiti skuter 50ccm jer jače motore nisam mogao voziti sa B kategorijom. E koja je to bila uživancija, jurio sam s njim na sve strane jer sam imao samo 24 sata na raspolaganju. Mislim da sam unutar tog dana napravio oko 400+km, sjećam se da sam barem 3 puta točio gorivo, vrijedilo je
Koju godinu kasnije uleti mi prilika da preko poznanika odem busom u Barcelonu sa sitnu lovu - s obzirom na moj avanturistički duh nisam takvu priliku mogao odbiti. Da život može biti neprevidljiv i ironičan te da se ne zna u kojem će te smjeru odvesti, ovo je primjer.
Upoznam u tom busu jednog dečka s kojim sam se odmah skompao - ne mogu opisati tu vibru koju sam osjećao kad smo provodili vrijeme zajedno. Bilo nam je super, prijateljsvo na prvi pogled. Izmijenili smo brojeve telefona da ostanemo u kontaktu. Nešto nam je govorilo da nije slučajnost da smo se upoznali - tako je i bilo...
Nakon puta pričao sam sa svojom bakom kako mi je lijepo bilo na putu i da sam upoznao novog prijatelja. Najveća ironija u cijelom događaju je da je moja baka otišla do svoje prijateljice i pričala s njom i pohvalila me kako sam bio u Barceloni, a njezina školska prijateljica (s kojom je živjela u istom selu u zagorju i s kojom se poznaje od "malih nogu") joj je odgovorila da je i njezin unuk bio u Barceloni u istom terminu. Još su se smijale da smo možda bili zajedno jer bi stvarno bila slučajnost da smo se upoznali. Naime u Barceloni je tada bilo tisuće autobusa i ne znam koliko duša te je vjerojatnost za to bila minimalna.
Na kraju se pokazalo da smo se zaista upoznali u Barceloni, da su nam djedovi bili prijatelji, vjenčani kumovi i svirali su u istom sastavu za vrijeme dok su bili mladi - pa nek netko kaže kakva je vjerojatnost da se takva stvar dogodi.
Nakon nekog vremena moj novi prijatelj nađe posao u Yamaha trgovini i servisu - tada smo maštali kako će si svatko od nas nabaviti TDM-a i da ćemo zajedno krstariti cestama u potrazi za avanturom.
No, nije sve moglo ići glatko, pa smo se u međuvremenu oženili, dobili djecu i nove brige i obaveze o svojim obiteljima zbog čega je san o motorima morao pričekati. Sada smo mi jedan drugome vjenčani kumovi i braća po ljubavi za motorima.
Netko će možda reći, a čak sam se i sam to pitao, da li je ozbiljno da zreli čovjek koji se relativno nedavno oženio i dobio dijete kupi sebi motor? Izgleda da je duboko usađena želja i ljubav prema dva kotača na kraju presudila. Mjesecima prije kupovine motora sam štedio, pregledavao oglase, čak sam i počeo nabavljati nešto opreme, rukavice i čizme te tako dočekao i taj dan
Na kraju sam svoj prvi motor kupio od svog vjenčanog kuma kojeg je on sebi nabavio ali ga je zbog nekih financijskih problema morao prodati - radilo se o Yamahi XJ-650, 84' god. sa kardanom. Ruke su mi se tresle kad sam dolazio po nju, srce je kucalo ne znam koliko otkucaja u minuti, sav sam treperio. Dovezao sam je u dvorište, parkirao i odmaknuo se da je mogu gledati - tako sam bio sretan i ponosan što sam njezin novi vlasnik. Nisam mogao vjerovati da je moja. Provozao sam ženu i moram reći da sam pravi sretnik da sam mogao svoju sreću s nekime podijeliti.
Godinu dana kasnije, bio sam na terenu u okolici Đurđevca te sam iskoristio svoju yamahu da se vozim do tamo svaka 4 dana. Tada sam jednog ljetnog jutra dok sam se vozio na posao, na cesti kroz šumu naletio na divlju svinju koja je iskočila pred mene. Nisam vozio brzo 50-60 km/h ali nije bilo vremena za reakciju, nakon udarca skotrljao sam se po cesti, srećom nije bilo auta iz suprotnog smjera. Digao sam se na noge, vidio motor kako leži na cesti i svinju koja leži sa strane davajući tek zadnje znakove života. Budući da sam imao komplet opremu nisam bio jako ozlijeđen - posljedice su bile samo tjedan-dva šepanja i nekoliko mjeseci bolova u ručnom zglobu.
S obzirom da nisam imao vremena popravljati motor bio sam prisiljen ga prodati i ostati još skoro dvije godine bez svog motora.
Sjećam se da sam se u te dvije godine, okretao za svakim motorom koji je prolazio, kao tinejdžer koji se okreće za komadima
Nezgoda koju sam imao, nije me spriječila da ponovno kupim motor te sam nedavno ponovno postao ponosan vlasnik, opet Yamahe, ovaj put novijeg godišta 02'god XJ600N.
Trenutno sam opet na terenu, udaljen malo više od 1000km od kuće i jedva čekam dan da se vratim i osjetim slobodu, sreću i adrenalin na sjedalu svoje Yamahe
a da ne pričam da sam se na neke nasmijao do suza.
Malo je ispao duži tekst na kraju pa kome se da neka čita
Vjerojatno kao i većini, moj susret s motorima počine sa APN-4. Stari je imao apeenca u garaži i ustvari ga nije posebno
niti vozio - barem se ja toga ne sjećam. Mogao sam imati 10-12 god i zapalio sam se da ga vozim. E kakav je to gušt bio, kaciga - nisam ni razmišljao o njoj kao ni o vozačkoj.
Za vožnju po ulicama u predgrađu gdje nije bilo puno prometa nije trebala. Uživao sam u vjetru u kosi i slobodi koju sam
osjećao dok je mašina zvrndala - neopisiv osjećaj
. Nisam mogao utažiti želju za tom slobodom te sam kad sam god uhvatio priliku sjeo na apeenca. Naravno da ga je trebalo i točiti...
Kako mi je stari bio škrt instalirao mi je malu bočicu cca 0,5 lit umjesto rezervoara kako bi mogao vidjeti kako se brzo troši benzin - to mi je, kao, trebala biti pouka. Tek sada ustvari vidim kakav je to bio potez od mog starog, ne znam da li da se tome nasmijem ili da plačem. Tada mi to nije bilo važno, bio sam sretan kad sam vidio da se gorivo mućka dok mašina radi - glavno da ne stane
Nekoliko godina sam ga vozio dok ga stari nije prodao. Od tada su prošle godine dok nisam opet sjeo na motor.
Jedan moj prijatelj, s kojim sam se često družio je kad smo postali punoljetni kupio sebi Kawasaki GPZ-500 iz 80-tih godina. Kako sam se samo divio tom motoru, a za zvuk da ne pričam, budio je u meni strahopoštovanje. Kroz glavu mi je proletjela misao da li ću i sam jednog dana imati takav motor...
Unutar možda nekoliko godina sam uspio biti provozan od školskog prijatelja koji je nabavio neki sportski motor, ne sjećam se koji je to motor bio. Nije štedio na gasu a ja sam, moram priznati, uživao u ubrzanju i zvuku motora, posebice naginjanju u zavoj pri većoj brzini - zakon!
Jednom prilikom dok sam studirao uletio mi je neki poslić u Dubrovniku gdje sam proveo 2 tjedna. Bilo je nešto slobodnog vremena preko vikenda te sam se odlučio iznajmiti skuter 50ccm jer jače motore nisam mogao voziti sa B kategorijom. E koja je to bila uživancija, jurio sam s njim na sve strane jer sam imao samo 24 sata na raspolaganju. Mislim da sam unutar tog dana napravio oko 400+km, sjećam se da sam barem 3 puta točio gorivo, vrijedilo je
Koju godinu kasnije uleti mi prilika da preko poznanika odem busom u Barcelonu sa sitnu lovu - s obzirom na moj avanturistički duh nisam takvu priliku mogao odbiti. Da život može biti neprevidljiv i ironičan te da se ne zna u kojem će te smjeru odvesti, ovo je primjer.
Upoznam u tom busu jednog dečka s kojim sam se odmah skompao - ne mogu opisati tu vibru koju sam osjećao kad smo provodili vrijeme zajedno. Bilo nam je super, prijateljsvo na prvi pogled
. Izmijenili smo brojeve telefona da ostanemo u kontaktu. Nešto nam je govorilo da nije slučajnost da smo se upoznali - tako je i bilo...Nakon puta pričao sam sa svojom bakom kako mi je lijepo bilo na putu i da sam upoznao novog prijatelja. Najveća ironija u cijelom događaju je da je moja baka otišla do svoje prijateljice i pričala s njom i pohvalila me kako sam bio u Barceloni, a njezina školska prijateljica (s kojom je živjela u istom selu u zagorju i s kojom se poznaje od "malih nogu") joj je odgovorila da je i njezin unuk bio u Barceloni u istom terminu. Još su se smijale da smo možda bili zajedno jer bi stvarno bila slučajnost da smo se upoznali. Naime u Barceloni je tada bilo tisuće autobusa i ne znam koliko duša te je vjerojatnost za to bila minimalna.
Na kraju se pokazalo da smo se zaista upoznali u Barceloni, da su nam djedovi bili prijatelji, vjenčani kumovi i svirali su u istom sastavu za vrijeme dok su bili mladi - pa nek netko kaže kakva je vjerojatnost da se takva stvar dogodi.
Nakon nekog vremena moj novi prijatelj nađe posao u Yamaha trgovini i servisu - tada smo maštali kako će si svatko od nas nabaviti TDM-a i da ćemo zajedno krstariti cestama u potrazi za avanturom.
No, nije sve moglo ići glatko, pa smo se u međuvremenu oženili, dobili djecu i nove brige i obaveze o svojim obiteljima zbog čega je san o motorima morao pričekati. Sada smo mi jedan drugome vjenčani kumovi i braća po ljubavi za motorima.
Netko će možda reći, a čak sam se i sam to pitao, da li je ozbiljno da zreli čovjek koji se relativno nedavno oženio i dobio dijete kupi sebi motor? Izgleda da je duboko usađena želja i ljubav prema dva kotača na kraju presudila. Mjesecima prije kupovine motora sam štedio, pregledavao oglase, čak sam i počeo nabavljati nešto opreme, rukavice i čizme te tako dočekao i taj dan
Na kraju sam svoj prvi motor kupio od svog vjenčanog kuma kojeg je on sebi nabavio ali ga je zbog nekih financijskih problema morao prodati - radilo se o Yamahi XJ-650, 84' god. sa kardanom. Ruke su mi se tresle kad sam dolazio po nju, srce je kucalo ne znam koliko otkucaja u minuti, sav sam treperio. Dovezao sam je u dvorište, parkirao i odmaknuo se da je mogu gledati - tako sam bio sretan i ponosan što sam njezin novi vlasnik. Nisam mogao vjerovati da je moja. Provozao sam ženu i moram reći da sam pravi sretnik da sam mogao svoju sreću s nekime podijeliti.
Godinu dana kasnije, bio sam na terenu u okolici Đurđevca te sam iskoristio svoju yamahu da se vozim do tamo svaka 4 dana. Tada sam jednog ljetnog jutra dok sam se vozio na posao, na cesti kroz šumu naletio na divlju svinju koja je iskočila pred mene. Nisam vozio brzo 50-60 km/h ali nije bilo vremena za reakciju, nakon udarca skotrljao sam se po cesti, srećom nije bilo auta iz suprotnog smjera. Digao sam se na noge, vidio motor kako leži na cesti i svinju koja leži sa strane davajući tek zadnje znakove života. Budući da sam imao komplet opremu nisam bio jako ozlijeđen - posljedice su bile samo tjedan-dva šepanja i nekoliko mjeseci bolova u ručnom zglobu.
S obzirom da nisam imao vremena popravljati motor bio sam prisiljen ga prodati i ostati još skoro dvije godine bez svog motora.
Sjećam se da sam se u te dvije godine, okretao za svakim motorom koji je prolazio, kao tinejdžer koji se okreće za komadima
Nezgoda koju sam imao, nije me spriječila da ponovno kupim motor te sam nedavno ponovno postao ponosan vlasnik, opet Yamahe, ovaj put novijeg godišta 02'god XJ600N.
Trenutno sam opet na terenu, udaljen malo više od 1000km od kuće i jedva čekam dan da se vratim i osjetim slobodu, sreću i adrenalin na sjedalu svoje Yamahe
