bob
Member
Kišna noć.
Prve krupne kapi kiše što su počele padati iz teških oblaka nisko nadvijenih nad horizontom nisu me omele da pomno prikopčam prikolicu za stari ford escort karavan.
Taj Ford i nije bio nešto, barem ne svojom vanjštinom.
Par ogrebotina na limu od posljedica provlačenja kroz zagrebačke gužve krasile su njegove bokove i rubove istaknutih plastičnih branika.
Nekoliko udubina po cijeloj površini krova i prednje haube njemo su svjedočili kroz kakovu ledenu oluju je prošao.
Te sitnice estetske prirode nisu me previše dodirivale.
Važnije mi je bilo ono što se krije pod haubom i na čemu stoji. Standardni, 1.8 litreni turbo dizelaš opremljen novom "bosch" pumpom, interculerom i turbinom pojačanog pritiska punjenja davao je dovoljno snage da tu neuglednu školjku dovede opasno blizu brojke 200 na kilometarsatu.
Novi Kayaba amortizeri i sva četiri samoventilirajuća diska na kotačima doprinosili su tome da se sigurno osjećam u momentima kad malo "pretjeram" sa gasom.
Jedino po čemu se razlikovao od prosječnosti bile su aluminijske felge, široke niskoprofilne gume i umjereno skraćene opruge na ovjesu.
Sve u svemu meni dovoljno da zadovoljim svoju sujetu i ostavim u oblaku crnog dima kakvog seratora u opakoj bemburi koji se preserava po cesti ne bi li došli do izražaja debel lanac oko vrata i njegova ćelava glava.
...
Na toj prikolici koju sam tako pažljivo prikapčao stajao je netom kupljeni BMW R 50.
Debeli slojevi prašine, paučine, sjena prekrivali su njegovu crnu boju i ispucale gumene siceve.
Nisam se trudio sve to očistiti rezonirajući...do Zagreba bu pol toga i samo otpalo.
Za taj motor saznadoh sasvim slučajno prilikom posjete rodbini na selu.
Moj osebujan izgled zapuštenog bradonje naveo je jednog dobronamjernog susjeda da me usporedi sa nekim likom iz nedavno prikazivane serije na tv-u.
Na to se nadovezao moj bratić pričom kako i ja vozim motor.
I tu je sve krenulo.
Uglavnom saznao sam da tu u susjedstvu postoji nekakav stari motor koji godinama nitko nije vozio, otkako je vlasnikova duša napustila ovu dolinu suza i preselila na neko bolje mjesto a tijelo ostalo na mjesnom groblju da u mračnoj dubini pod kubicima zemlje priroda odradi svoj posao. Stara baba, pokojnikova žena, već ga je htjela dat ciganima u staro željezo, ne bi li tako, bar malo popravila svoj skromni buđet, ali nije imala koga da joj pomogne izvaditi "kramu" iz štaglja a cigiće, sakupljače sekundarnih sirovina i svega ostalog iz urođenog straha prema njima i načinu života koji su vodili nije puštala u dvorište u čemu joj je svesrdno pomagao krupni šarov.
On je samom svojom pojavom i gromoglasnim lajanjem odbacivao svaku namjeru da se nepozvan uđe u dvorište.
...
Rodbinska veza sa selom i nagovaranje rođaka i susjeda doprinjeli su tome da je baba otvorila vrata štaglja i ja sam imao priliku vidjeti ne tako rijedak ali kompletan BMW starijeg godišta.
Srce mi je brže zaigralo i odmah sam "nabio" nos u tu staru mehaniku.
Priče susjeda i babe o tom kak je stari nekad jurio po okolici i kak je bio pravi dasa na tom motoru samo su ovlaš dopirale do mene.
Bio sam usredotočen na motor.
Pokrenuo sam zadnji kotač i on se gotovo bez otpora okrene oko osovine. To u meni probudi još više entuzijazma da nagazim na nožni starter mašine. Prvo pokušam rukom.
Nije išlo.
Otpuhnem sijeno i paučinu sa cilindra u predjelu svijećice i pod prstima osjetim da svijećica nije zategnuta.
Provjerim i drugu.
Također je zategnuta samo onoliko koliko je neko nekad mogao to prstima napraviti.
Odvrnem ih obje i odlučim svom snagom nagaziti na polugu startera.
Na moje iznenađenje a i čuđenje prisutnih mašina se bez zapinjanja pokrene a iz otvora za svjećice polete mlazevi prljavo medene tekućine.
To je neko nekad, pretpostavljajući višeljetno mirovanje, obilno zalio motornjim uljem.
Za mene dovoljno.
Premda je baba bila voljna dati kramu za njenu vrednost starog željeza u kilama, nisam se libio ponuditi višestruko veći iznos što je ona objeručke prihvatila i u znak zahvalnosti u prikolicu uz motor natrpala gomilu poljoprivrednih proizvoda iz njezinog vrta, a rakiju, vjerojatno vršnjakinju motora, da i ne spominjem.
Tmasti oblaci su u sve većim naletima ispuštali svoj sadržaj na zemlju. Požurio sam sa provjerom zategnutosti svih gurtni kojima sam učvrstio motor za prikolicu, i uz isprike što zbog nadolazećeg nevremena, što zbog noći koja se približavala krenuh put Zagreba.
...
Dok je kiša sve upornije i žešće padala nošena povremenim naletima vjetra a dan se polako potpomognut crnim oblacima pretvarao u noć.
Lagano sam vozio put Zagreba i već u mislima pravio redosljed kojim ću tog oldtajmera dovesti u prijašnje stanje i dati mu sjaj koji zaslužuje.
Između dva zamaha brisača, koji su marljivo otirali krupne kišne kapi sa vjetrobrana, ugledam u desnom kutu vidnog polja neke žute mrlje.
Usporim ionako ne brzu vožnju i usredotočim se pogledom u tom smjeru.
Poviše tih žutih mrlja koje su zapravo bile gumene cizme, ugledam neku spodobu niskog rasta kako iz zaklona devastirane autobusne stanice maše prema meni.
Ni sam ne znam, da li zbog lošeg vremena ili zbog moje urođene želje da svakom potrebitom pomognem, pa makar i na svoju štetu, zaustavim vozilo na autobusnom ugibalištu pored nadstrešnice.
Kroz napola otvoren prozor suvozačkih vrata dopre piskutavi glas žene.
JOOOJ SINKO...baš ti hvala...ja sam ovdje 3-4 kilometra niže... uz glavnu cestu...pa ako me možeš do tamo povesti.
Vidim, kiša se pretvara u oluju a žena ide u mom smjeru...pa zašto da ne pomognem.
Uđite gospođo, govorim, otvarajući vrata. Cijeli auto odjednom zamiriši kišom. Ajme sve ću ti smočiti, pravdala se gospođa, zapravo sićušna starica blagih crta lica.
Ma nema veze, odgovorih, nije prvi put da je mokar. Uostalom on je tu da služi nama a ne mi njemu, je li tako?
Završim svoje odobravanje.
Ja ti idem biciklom, kad trebam, dole do mjesta, pa tako i danas. I kao za peh pukne mi guma i morala sam ga ostaviti dolje kod kovača jer mi nije mogao odma popraviti...veli da treba nova.
Na sve to zakasnim na autobus i onda krene ovo nevrijeme...sve peh za pehom...
Ubrzo su stakla sa unutarnje strane bila presvučena debelim slojem magle nastale isparavanjem mokre gospođine odjece.
Lagani dodir prekidača na komandnoj tabli pokrene rad prednjeg grijača stakla i magla u trenu nestane ostavljajući mjestimično samo lagane okomite obrise.
Nasmijem se u sebi i zahvalim na blagodatima moderne tehnologije.
Odjednom osjetim kao nekakvo podrhtavanje, poput trokiranja motora.
Koji ti je vrag, pomislim.
Kud baš sad, nit prije nit kasnije,nego po ovakvom nevremenu.
Kako jedno zlo ne dolazi samo i farovi izgube intezitet jedva su škiljili u mraku.
Da bi sve bilo kompletno i brisači otkažu poslušnost i zaustave se na pol stakla.
AH..progovorim glasno,ne želeći u prisutnosti gospođe izgovoriti sve što mi je bilo tog trena na jeziku.
Tad se oglasi žena kraj mene.
Nešto se pokvarilo?
Ne sekiraj se.
Blizu smo.
Tamo ono svjetlo u dvorištu,skreni tamo,to je moja kuća.
Uvijek ga ostavim upaljenog,nema javne rasvjete, pa da se vidi vratiti, kad dođe.
Vratiti...tko? Htjedoh upitati, ali nisam.
Hajdemo u kuću, reče žena otvarajući vrata automobila.
Šibani kišom nošenom naletima vjetra uđemo u osvjetljenu prostoriju.
I dok se oko naših nogu na linoleumom obloženom podu skupljala lokvica vode promotrim prostoriju.
Na vratima sa unutarnje strane bila je vješalica.
Par drvenih klinova učvršćenih na uglađenoj dasci. Zid iznad peći bio je ukrašen rukom vezenom tapiserijom i nekim narodnim motivom uz tekst"kuharice manje zbori...da ti jelo ne izgori...
Iznad otomana nasuprot peći bila je uokvirena fotografija nje i nekog čovjeka,vjerojatno muža , sa vjenčanja jer je ona bila u bjelom a on u reveru kaputa imao svadbenu kiticu sa trobojnom, crno, bijelo, sivom mašnicom.
Na vješalicu žena objesi svoju kabanicu upučujući i mene da isto napravim sa mokrom jaknom koju sam držao u rukama. Ne sekiraj se, poslije ću obrisati pod.
Na žar u peći starica ubaci nekoliko komada sitnog drveta i uskoro prostoriju ispini živahno pucketanje vatre i toplina mi počne prožimati tijelo.
Starica nestane u pokrajnjoj prostoriji i uskoro se vrati sa flašom i čašama.
Ovo ti je prava domaća rakija od voća iz mog voćnjaka.
Ja ti u nju dodam i neke trave po svom receptu tako da je ovo zapravo lijek, govorila je natačući mi punu čašu.
Sebi utoči samo malo, tek toliko da pokrije dno, govoreći da je ona svoju dozu već popila a da sa lijekom ne valja pretjerivati. Prihvatim ponuđenu rakiju rezonirajući da ionako prije jutra neću moći dalje dok se ne razdani i nevrijeme ne ispuše.
Vidim na prikolici imaš motor.
Da, odgovorih, volim stare motore i ovog sam nabavio u susjednom selu.
Sad ću cijelu zimu imati zanimaciju, a vjerojatno i nekoliko sljedećih rekoh kroz smjeh. Bez da me je ponudila natočim si još jednu čašu rakije uz komentar...baš dobro grije.
Samo si ti natoči.
I moj sin voli motore, nastavi ona, zapravo lud je za njima.
Ode sa svojim društvom pa mu ja ostavim svjetlo vani da se vidi vratiti.
I sad je negdje vani? Upitah.
Ma da, reče sjetno, al valjda se neće po ovom nevremenu vraćat...doći će sutra.
Al za svaki slučaj ja ostavim svjetlo upaljeno. Eto i nama je večeras dobro došlo. Potvrdim klimajući glavom u znak odobravanja i lagano prinesem čašu ustima....baš mi je prijala.
Osjećao sam se opušteno i nije me previše sekiralo što sam ostao u kvaru.
U meni proradi zrnce savjesti i mašim se rukom za džep na košulji u kojoj mi je bio mobitel sa željom da se javim doma i objasnim situaciju i da me moji ne očekuju prije sutradan.
Unatoč mom intezivnom stiskanju po tipkama, mobitel se nije probudio.
Ostao je taman i njem.
Nije ni on radio.
U sebi sam proklinjao lošu sreću i unaprijed se pripremao za jezikovu juhu koja me je čekala kad se vratim, zbog mog neodgovornog ponašanja.
Ma koliko ovo stanje sad imalo opravdanje, u dubini duše sam znao da su moji u pravu sa svojim kritikama.
Prečesto sam znao biti neodgovoran u svom ponašanju.
Natočih si još jednu čašu rakije.
To su bile one čaše od debelog stakla, otprilike jednog decilitra volumena.
Toplina pucketave vatre i žestina rakije polako ali sigurno su me dovodile u stanje obamrlosti.
Samo se ti opusti, sinko, govorila je starica. Eto možeš se ispružiti ovdje na otomanu a ujutro se vrati do kovača, on će ti sigurno znati pomoći oko auta.
Zaprvo to je sin nekadašnjeg kovača u selu. Izučio je zanat za mehaničara i nasljedio očevu radnju. Dečko je vrijedan i sposoban.
Svima u okolici održava aute i mehanizaciju.
Baš dobro, progovorih lagano sapličući jezikom, onda mogu i vaš bicikl dovesti ovamo na prikolici kad se budem vraćao.
Super, procvkuce starica, bar neću morat pješice do sela. Jedva svjestan sebe i svoje okoline samo sam se prevalio sa stolca na otoman.
...
Bol na vrhu glave gdje je inače stajao šešir probudila me je iz sna. Vatra u peći lagano je pucketala a iz đezve se širio opojni miris svježe kuhane kave.
Ulazna vrata se otvore i uz staricu u prostoriju uđe mirisno jutro svježe oprano noćašnjom olujom. Kava je kuhana , sigurno će ti odgovarati, reče kroz smjeh.
Garantirano hoće, odgovorih, sinoć sam pretjerao sa lijekom.
Baš sam bedak , prekoravao sam sam sebe.
Svježa jaka kava odagnala je bol i mamurluk iz moje glave. Uz obećanje da ću se vratiti sa njenim biciklom startam mašinu i uz lagano podrhtavanje i štucanje krenem prema kovaču. Lagano sam pronašao radionu i zatekao gazdu taman na otvaranju velikih vrata.
U par riječi mu objasnih o čemu se radi i koji su me problemi snašli.
češkajući se po glavi..onako sam za sebe, majstor progovori...dizelaš,hm...kad ste zadnji put točili i gdje. Pa ono...imam jednog "dobavljača" odgovorih... a dobro onda..idemo prvo sa filterom goriva, otvorite haubu.
...
OHOHOOO ! ! !...... nije se mogao suspregnuti majstor zavirivši pod haubu. Ovdje je cijela ergela.
Sad vidim da ove gume nisu ovdje zbog šminke, ovo mora ići ko sumanuto, kimao je znalački...a imate i standardni filter goriva, sad smo to riješili za tren, govorio je prihvaćajući se alata i posla. Zanimljiv vam je motor na prikolici, zapodjenuo je razgovor.
Prihvatio sam objašnjavajući, kako sam ga našao u susjednom selu i kako sam imao sreću spasivši ga od starog željeza.
Malo vremena, dosta volje i love i bil bu to lijep primjerak svoje vrste, komentirao je majstor.
Dok je on mjenjao filter ja sam mu pojašnjavao ostale simptome sinoćnje nevolje.
Hm...velika vlaga i stara instalacija mogu izazvati takove simptome, znalački je objašnjavao. Probajte upalit. Uz malo duže verglanje motor se strese i proradi, i odmah zatim veselo prihvati gas i oktretaje bez zastajkivanja i podrhtavanja.
Bio sam zadovoljan učinjenim i podmirujući račun objasnim majstoru kaku ću preuzeti bicikl koji je kod njega zbog gume na popravku i da ću ja podmiriti i taj trošak. A pošto mi je usput a imam i prikolicu odvest ću ga do žene kod koje sam prenočio.
Po njegovoj blijedoj faci i načinu na koji se žustro odmaknuo od mene shvatih da nešto ne štima. Blijedo sam ga pogledao sa velokim upitnikom iznad glave.
Taman se spuštao mrak i spremalo nevreme, nastavio sam objašnjavati, kad sam uz cestu na autobusnoj stanici vidio ženu kako stopira, zapravo maše da stanem. Prvo što mi je u polumraku palo u oči bile su njene neobične žute čižme.
Luda Mara...progovori iz pola glasa majstor.
Molim?
Tako su je zvali ovdje u selu.
Zvali su je, još veći upitnik zaleluja.
Ništa mi nije bilo jasno.
Da, počne kovač govoriti, polako dolazeći k sebi.
Boja mu se lagano vraćala u lice.
Zvali smo je luda Mara...jer je lutala okolo ogrnuta starim balonerom i obuvena u smješne flourescentno žute čizme stalno govoreći kako čeka sina da se vrati sa jednog od svojih nebrojenih lutanja.
Ona je rano ostala bez muža sama sa djetetom koje je uz veliko odricanje podizala.
A on seoski dobroćudni dečko koji se zanosio američkim filomovima o slobodnom lutanju i bezbrižnom životu, nabavio motor, sličan ovome kojeg vi imate na prikolici.
Znao je danima izbivati od kuće, a mati ko mati, uvijek ga je čekala upaljenih svjetala i naložene peći u kući, da se zagrije, kad se vrati onako promrzao.
Jednog dana u šumi lovci su pronašli njegov motor, u grmlju, gotovo neoštećen, a pored motora do neprepoznatljivosti izgriženo tjelo.
Kažu da su ga zvjeri izgrizle jer je par dana tu ležao a da ga nije nitko primjetio. Žena to nije mogla prihvatiti kao činjenicu i izgleda da je od toga i skrenula.
Od onda je lutala okolo tako čudno odjevena dok je nisu jedno jutro pronašli kako ukočena sjedi na autobusnoj stanici.
Mnogi ljudi su se zakleli kako su je vidjeli na stanici da stopira.
Naravno svi bi dali gas i pobjegli glavom bez obzira.
Čudna jeza i nelagoda prožimali su mi tjelo dok sam sjedao u auto i kretao prema Zagrebu. Ovlaš sam mahnuo kovaču i lagano potrubio u znak pozdrava napuštajuci radionicu.
...
Mašina je veselo brujala pod haubom i samo me je prikolica i teret na njoj spriječavala da ne isprobam sve mogućnosti te mašine. Pored mene sa desne strane promakla je derutna autobusna stanica na kojoj sam po svojoj procjeni sinoć pokupio gospođu u žutim čizmama.
Lagano sam usporio.
Sa desne strane prepoznah dvorište.
Samo sad , po danu to je bilo zapušteno, u kupine i korov zarašteno, trulim drvenim plotom omeđeno područje.
Nakrivljena ulazna vrata prijetila su svakim trenom da će se srušiti. Oronula niska seoska kuća sa krovom na kojem su nedostajali crijepovi bila je zaklonjena podivljalim voćkama koje već dugo nitko nije obrezao.
Lagano sam se kotrljao cestom prateći pogledom dvorište i kuću i u mislima odrolavao noćašni događaj.
Što je to bilo...san...java...pijanstvo? Strašan košmar me je počeo obuzimati. Zar ludim, jesam li sve to sanjao. Gomila pitanja navirala je iz svakog kutka moje glave a odgovora...niotkud...
Odjednom u krajnjem kutu mog vidokruga zamjetim žute mrlje.
Instiktivno svom snagom nagazim na kočnicu.
Auto se ukopa na mjestu a ispred mene na biciklu projuri omalena curica, duge lepršave, plave kose i nekoliko brojeva prevelikih flourescentno žutih čizama na nogama.
...
Lagano nastavih svoj put prema Zagrebu a u glavi mi se polako rađala konstrukcija jedne nove priče.
Prve krupne kapi kiše što su počele padati iz teških oblaka nisko nadvijenih nad horizontom nisu me omele da pomno prikopčam prikolicu za stari ford escort karavan.
Taj Ford i nije bio nešto, barem ne svojom vanjštinom.
Par ogrebotina na limu od posljedica provlačenja kroz zagrebačke gužve krasile su njegove bokove i rubove istaknutih plastičnih branika.
Nekoliko udubina po cijeloj površini krova i prednje haube njemo su svjedočili kroz kakovu ledenu oluju je prošao.
Te sitnice estetske prirode nisu me previše dodirivale.
Važnije mi je bilo ono što se krije pod haubom i na čemu stoji. Standardni, 1.8 litreni turbo dizelaš opremljen novom "bosch" pumpom, interculerom i turbinom pojačanog pritiska punjenja davao je dovoljno snage da tu neuglednu školjku dovede opasno blizu brojke 200 na kilometarsatu.
Novi Kayaba amortizeri i sva četiri samoventilirajuća diska na kotačima doprinosili su tome da se sigurno osjećam u momentima kad malo "pretjeram" sa gasom.
Jedino po čemu se razlikovao od prosječnosti bile su aluminijske felge, široke niskoprofilne gume i umjereno skraćene opruge na ovjesu.
Sve u svemu meni dovoljno da zadovoljim svoju sujetu i ostavim u oblaku crnog dima kakvog seratora u opakoj bemburi koji se preserava po cesti ne bi li došli do izražaja debel lanac oko vrata i njegova ćelava glava.
...
Na toj prikolici koju sam tako pažljivo prikapčao stajao je netom kupljeni BMW R 50.
Debeli slojevi prašine, paučine, sjena prekrivali su njegovu crnu boju i ispucale gumene siceve.
Nisam se trudio sve to očistiti rezonirajući...do Zagreba bu pol toga i samo otpalo.
Za taj motor saznadoh sasvim slučajno prilikom posjete rodbini na selu.
Moj osebujan izgled zapuštenog bradonje naveo je jednog dobronamjernog susjeda da me usporedi sa nekim likom iz nedavno prikazivane serije na tv-u.
Na to se nadovezao moj bratić pričom kako i ja vozim motor.
I tu je sve krenulo.
Uglavnom saznao sam da tu u susjedstvu postoji nekakav stari motor koji godinama nitko nije vozio, otkako je vlasnikova duša napustila ovu dolinu suza i preselila na neko bolje mjesto a tijelo ostalo na mjesnom groblju da u mračnoj dubini pod kubicima zemlje priroda odradi svoj posao. Stara baba, pokojnikova žena, već ga je htjela dat ciganima u staro željezo, ne bi li tako, bar malo popravila svoj skromni buđet, ali nije imala koga da joj pomogne izvaditi "kramu" iz štaglja a cigiće, sakupljače sekundarnih sirovina i svega ostalog iz urođenog straha prema njima i načinu života koji su vodili nije puštala u dvorište u čemu joj je svesrdno pomagao krupni šarov.
On je samom svojom pojavom i gromoglasnim lajanjem odbacivao svaku namjeru da se nepozvan uđe u dvorište.
...
Rodbinska veza sa selom i nagovaranje rođaka i susjeda doprinjeli su tome da je baba otvorila vrata štaglja i ja sam imao priliku vidjeti ne tako rijedak ali kompletan BMW starijeg godišta.
Srce mi je brže zaigralo i odmah sam "nabio" nos u tu staru mehaniku.
Priče susjeda i babe o tom kak je stari nekad jurio po okolici i kak je bio pravi dasa na tom motoru samo su ovlaš dopirale do mene.
Bio sam usredotočen na motor.
Pokrenuo sam zadnji kotač i on se gotovo bez otpora okrene oko osovine. To u meni probudi još više entuzijazma da nagazim na nožni starter mašine. Prvo pokušam rukom.
Nije išlo.
Otpuhnem sijeno i paučinu sa cilindra u predjelu svijećice i pod prstima osjetim da svijećica nije zategnuta.
Provjerim i drugu.
Također je zategnuta samo onoliko koliko je neko nekad mogao to prstima napraviti.
Odvrnem ih obje i odlučim svom snagom nagaziti na polugu startera.
Na moje iznenađenje a i čuđenje prisutnih mašina se bez zapinjanja pokrene a iz otvora za svjećice polete mlazevi prljavo medene tekućine.
To je neko nekad, pretpostavljajući višeljetno mirovanje, obilno zalio motornjim uljem.
Za mene dovoljno.
Premda je baba bila voljna dati kramu za njenu vrednost starog željeza u kilama, nisam se libio ponuditi višestruko veći iznos što je ona objeručke prihvatila i u znak zahvalnosti u prikolicu uz motor natrpala gomilu poljoprivrednih proizvoda iz njezinog vrta, a rakiju, vjerojatno vršnjakinju motora, da i ne spominjem.
Tmasti oblaci su u sve većim naletima ispuštali svoj sadržaj na zemlju. Požurio sam sa provjerom zategnutosti svih gurtni kojima sam učvrstio motor za prikolicu, i uz isprike što zbog nadolazećeg nevremena, što zbog noći koja se približavala krenuh put Zagreba.
...
Dok je kiša sve upornije i žešće padala nošena povremenim naletima vjetra a dan se polako potpomognut crnim oblacima pretvarao u noć.
Lagano sam vozio put Zagreba i već u mislima pravio redosljed kojim ću tog oldtajmera dovesti u prijašnje stanje i dati mu sjaj koji zaslužuje.
Između dva zamaha brisača, koji su marljivo otirali krupne kišne kapi sa vjetrobrana, ugledam u desnom kutu vidnog polja neke žute mrlje.
Usporim ionako ne brzu vožnju i usredotočim se pogledom u tom smjeru.
Poviše tih žutih mrlja koje su zapravo bile gumene cizme, ugledam neku spodobu niskog rasta kako iz zaklona devastirane autobusne stanice maše prema meni.
Ni sam ne znam, da li zbog lošeg vremena ili zbog moje urođene želje da svakom potrebitom pomognem, pa makar i na svoju štetu, zaustavim vozilo na autobusnom ugibalištu pored nadstrešnice.
Kroz napola otvoren prozor suvozačkih vrata dopre piskutavi glas žene.
JOOOJ SINKO...baš ti hvala...ja sam ovdje 3-4 kilometra niže... uz glavnu cestu...pa ako me možeš do tamo povesti.
Vidim, kiša se pretvara u oluju a žena ide u mom smjeru...pa zašto da ne pomognem.
Uđite gospođo, govorim, otvarajući vrata. Cijeli auto odjednom zamiriši kišom. Ajme sve ću ti smočiti, pravdala se gospođa, zapravo sićušna starica blagih crta lica.
Ma nema veze, odgovorih, nije prvi put da je mokar. Uostalom on je tu da služi nama a ne mi njemu, je li tako?
Završim svoje odobravanje.
Ja ti idem biciklom, kad trebam, dole do mjesta, pa tako i danas. I kao za peh pukne mi guma i morala sam ga ostaviti dolje kod kovača jer mi nije mogao odma popraviti...veli da treba nova.
Na sve to zakasnim na autobus i onda krene ovo nevrijeme...sve peh za pehom...
Ubrzo su stakla sa unutarnje strane bila presvučena debelim slojem magle nastale isparavanjem mokre gospođine odjece.
Lagani dodir prekidača na komandnoj tabli pokrene rad prednjeg grijača stakla i magla u trenu nestane ostavljajući mjestimično samo lagane okomite obrise.
Nasmijem se u sebi i zahvalim na blagodatima moderne tehnologije.
Odjednom osjetim kao nekakvo podrhtavanje, poput trokiranja motora.
Koji ti je vrag, pomislim.
Kud baš sad, nit prije nit kasnije,nego po ovakvom nevremenu.
Kako jedno zlo ne dolazi samo i farovi izgube intezitet jedva su škiljili u mraku.
Da bi sve bilo kompletno i brisači otkažu poslušnost i zaustave se na pol stakla.
AH..progovorim glasno,ne želeći u prisutnosti gospođe izgovoriti sve što mi je bilo tog trena na jeziku.
Tad se oglasi žena kraj mene.
Nešto se pokvarilo?
Ne sekiraj se.
Blizu smo.
Tamo ono svjetlo u dvorištu,skreni tamo,to je moja kuća.
Uvijek ga ostavim upaljenog,nema javne rasvjete, pa da se vidi vratiti, kad dođe.
Vratiti...tko? Htjedoh upitati, ali nisam.
Hajdemo u kuću, reče žena otvarajući vrata automobila.
Šibani kišom nošenom naletima vjetra uđemo u osvjetljenu prostoriju.
I dok se oko naših nogu na linoleumom obloženom podu skupljala lokvica vode promotrim prostoriju.
Na vratima sa unutarnje strane bila je vješalica.
Par drvenih klinova učvršćenih na uglađenoj dasci. Zid iznad peći bio je ukrašen rukom vezenom tapiserijom i nekim narodnim motivom uz tekst"kuharice manje zbori...da ti jelo ne izgori...
Iznad otomana nasuprot peći bila je uokvirena fotografija nje i nekog čovjeka,vjerojatno muža , sa vjenčanja jer je ona bila u bjelom a on u reveru kaputa imao svadbenu kiticu sa trobojnom, crno, bijelo, sivom mašnicom.
Na vješalicu žena objesi svoju kabanicu upučujući i mene da isto napravim sa mokrom jaknom koju sam držao u rukama. Ne sekiraj se, poslije ću obrisati pod.
Na žar u peći starica ubaci nekoliko komada sitnog drveta i uskoro prostoriju ispini živahno pucketanje vatre i toplina mi počne prožimati tijelo.
Starica nestane u pokrajnjoj prostoriji i uskoro se vrati sa flašom i čašama.
Ovo ti je prava domaća rakija od voća iz mog voćnjaka.
Ja ti u nju dodam i neke trave po svom receptu tako da je ovo zapravo lijek, govorila je natačući mi punu čašu.
Sebi utoči samo malo, tek toliko da pokrije dno, govoreći da je ona svoju dozu već popila a da sa lijekom ne valja pretjerivati. Prihvatim ponuđenu rakiju rezonirajući da ionako prije jutra neću moći dalje dok se ne razdani i nevrijeme ne ispuše.
Vidim na prikolici imaš motor.
Da, odgovorih, volim stare motore i ovog sam nabavio u susjednom selu.
Sad ću cijelu zimu imati zanimaciju, a vjerojatno i nekoliko sljedećih rekoh kroz smjeh. Bez da me je ponudila natočim si još jednu čašu rakije uz komentar...baš dobro grije.
Samo si ti natoči.
I moj sin voli motore, nastavi ona, zapravo lud je za njima.
Ode sa svojim društvom pa mu ja ostavim svjetlo vani da se vidi vratiti.
I sad je negdje vani? Upitah.
Ma da, reče sjetno, al valjda se neće po ovom nevremenu vraćat...doći će sutra.
Al za svaki slučaj ja ostavim svjetlo upaljeno. Eto i nama je večeras dobro došlo. Potvrdim klimajući glavom u znak odobravanja i lagano prinesem čašu ustima....baš mi je prijala.
Osjećao sam se opušteno i nije me previše sekiralo što sam ostao u kvaru.
U meni proradi zrnce savjesti i mašim se rukom za džep na košulji u kojoj mi je bio mobitel sa željom da se javim doma i objasnim situaciju i da me moji ne očekuju prije sutradan.
Unatoč mom intezivnom stiskanju po tipkama, mobitel se nije probudio.
Ostao je taman i njem.
Nije ni on radio.
U sebi sam proklinjao lošu sreću i unaprijed se pripremao za jezikovu juhu koja me je čekala kad se vratim, zbog mog neodgovornog ponašanja.
Ma koliko ovo stanje sad imalo opravdanje, u dubini duše sam znao da su moji u pravu sa svojim kritikama.
Prečesto sam znao biti neodgovoran u svom ponašanju.
Natočih si još jednu čašu rakije.
To su bile one čaše od debelog stakla, otprilike jednog decilitra volumena.
Toplina pucketave vatre i žestina rakije polako ali sigurno su me dovodile u stanje obamrlosti.
Samo se ti opusti, sinko, govorila je starica. Eto možeš se ispružiti ovdje na otomanu a ujutro se vrati do kovača, on će ti sigurno znati pomoći oko auta.
Zaprvo to je sin nekadašnjeg kovača u selu. Izučio je zanat za mehaničara i nasljedio očevu radnju. Dečko je vrijedan i sposoban.
Svima u okolici održava aute i mehanizaciju.
Baš dobro, progovorih lagano sapličući jezikom, onda mogu i vaš bicikl dovesti ovamo na prikolici kad se budem vraćao.
Super, procvkuce starica, bar neću morat pješice do sela. Jedva svjestan sebe i svoje okoline samo sam se prevalio sa stolca na otoman.
...
Bol na vrhu glave gdje je inače stajao šešir probudila me je iz sna. Vatra u peći lagano je pucketala a iz đezve se širio opojni miris svježe kuhane kave.
Ulazna vrata se otvore i uz staricu u prostoriju uđe mirisno jutro svježe oprano noćašnjom olujom. Kava je kuhana , sigurno će ti odgovarati, reče kroz smjeh.
Garantirano hoće, odgovorih, sinoć sam pretjerao sa lijekom.
Baš sam bedak , prekoravao sam sam sebe.
Svježa jaka kava odagnala je bol i mamurluk iz moje glave. Uz obećanje da ću se vratiti sa njenim biciklom startam mašinu i uz lagano podrhtavanje i štucanje krenem prema kovaču. Lagano sam pronašao radionu i zatekao gazdu taman na otvaranju velikih vrata.
U par riječi mu objasnih o čemu se radi i koji su me problemi snašli.
češkajući se po glavi..onako sam za sebe, majstor progovori...dizelaš,hm...kad ste zadnji put točili i gdje. Pa ono...imam jednog "dobavljača" odgovorih... a dobro onda..idemo prvo sa filterom goriva, otvorite haubu.
...
OHOHOOO ! ! !...... nije se mogao suspregnuti majstor zavirivši pod haubu. Ovdje je cijela ergela.
Sad vidim da ove gume nisu ovdje zbog šminke, ovo mora ići ko sumanuto, kimao je znalački...a imate i standardni filter goriva, sad smo to riješili za tren, govorio je prihvaćajući se alata i posla. Zanimljiv vam je motor na prikolici, zapodjenuo je razgovor.
Prihvatio sam objašnjavajući, kako sam ga našao u susjednom selu i kako sam imao sreću spasivši ga od starog željeza.
Malo vremena, dosta volje i love i bil bu to lijep primjerak svoje vrste, komentirao je majstor.
Dok je on mjenjao filter ja sam mu pojašnjavao ostale simptome sinoćnje nevolje.
Hm...velika vlaga i stara instalacija mogu izazvati takove simptome, znalački je objašnjavao. Probajte upalit. Uz malo duže verglanje motor se strese i proradi, i odmah zatim veselo prihvati gas i oktretaje bez zastajkivanja i podrhtavanja.
Bio sam zadovoljan učinjenim i podmirujući račun objasnim majstoru kaku ću preuzeti bicikl koji je kod njega zbog gume na popravku i da ću ja podmiriti i taj trošak. A pošto mi je usput a imam i prikolicu odvest ću ga do žene kod koje sam prenočio.
Po njegovoj blijedoj faci i načinu na koji se žustro odmaknuo od mene shvatih da nešto ne štima. Blijedo sam ga pogledao sa velokim upitnikom iznad glave.
Taman se spuštao mrak i spremalo nevreme, nastavio sam objašnjavati, kad sam uz cestu na autobusnoj stanici vidio ženu kako stopira, zapravo maše da stanem. Prvo što mi je u polumraku palo u oči bile su njene neobične žute čižme.
Luda Mara...progovori iz pola glasa majstor.
Molim?
Tako su je zvali ovdje u selu.
Zvali su je, još veći upitnik zaleluja.
Ništa mi nije bilo jasno.
Da, počne kovač govoriti, polako dolazeći k sebi.
Boja mu se lagano vraćala u lice.
Zvali smo je luda Mara...jer je lutala okolo ogrnuta starim balonerom i obuvena u smješne flourescentno žute čizme stalno govoreći kako čeka sina da se vrati sa jednog od svojih nebrojenih lutanja.
Ona je rano ostala bez muža sama sa djetetom koje je uz veliko odricanje podizala.
A on seoski dobroćudni dečko koji se zanosio američkim filomovima o slobodnom lutanju i bezbrižnom životu, nabavio motor, sličan ovome kojeg vi imate na prikolici.
Znao je danima izbivati od kuće, a mati ko mati, uvijek ga je čekala upaljenih svjetala i naložene peći u kući, da se zagrije, kad se vrati onako promrzao.
Jednog dana u šumi lovci su pronašli njegov motor, u grmlju, gotovo neoštećen, a pored motora do neprepoznatljivosti izgriženo tjelo.
Kažu da su ga zvjeri izgrizle jer je par dana tu ležao a da ga nije nitko primjetio. Žena to nije mogla prihvatiti kao činjenicu i izgleda da je od toga i skrenula.
Od onda je lutala okolo tako čudno odjevena dok je nisu jedno jutro pronašli kako ukočena sjedi na autobusnoj stanici.
Mnogi ljudi su se zakleli kako su je vidjeli na stanici da stopira.
Naravno svi bi dali gas i pobjegli glavom bez obzira.
Čudna jeza i nelagoda prožimali su mi tjelo dok sam sjedao u auto i kretao prema Zagrebu. Ovlaš sam mahnuo kovaču i lagano potrubio u znak pozdrava napuštajuci radionicu.
...
Mašina je veselo brujala pod haubom i samo me je prikolica i teret na njoj spriječavala da ne isprobam sve mogućnosti te mašine. Pored mene sa desne strane promakla je derutna autobusna stanica na kojoj sam po svojoj procjeni sinoć pokupio gospođu u žutim čizmama.
Lagano sam usporio.
Sa desne strane prepoznah dvorište.
Samo sad , po danu to je bilo zapušteno, u kupine i korov zarašteno, trulim drvenim plotom omeđeno područje.
Nakrivljena ulazna vrata prijetila su svakim trenom da će se srušiti. Oronula niska seoska kuća sa krovom na kojem su nedostajali crijepovi bila je zaklonjena podivljalim voćkama koje već dugo nitko nije obrezao.
Lagano sam se kotrljao cestom prateći pogledom dvorište i kuću i u mislima odrolavao noćašni događaj.
Što je to bilo...san...java...pijanstvo? Strašan košmar me je počeo obuzimati. Zar ludim, jesam li sve to sanjao. Gomila pitanja navirala je iz svakog kutka moje glave a odgovora...niotkud...
Odjednom u krajnjem kutu mog vidokruga zamjetim žute mrlje.
Instiktivno svom snagom nagazim na kočnicu.
Auto se ukopa na mjestu a ispred mene na biciklu projuri omalena curica, duge lepršave, plave kose i nekoliko brojeva prevelikih flourescentno žutih čizama na nogama.
...
Lagano nastavih svoj put prema Zagrebu a u glavi mi se polako rađala konstrukcija jedne nove priče.
