LeTrip22 - Los Tres Locos na putovanju do Portugala i nazad, s okusom Maroka!

[mate]

Izgovori, izgovori...

Stvari nisu toliko komplicirane, jedino je bitno da ti je želja za avanturom veća od svih ostalih milijun razloga protiv.

Putopis je odličan, i baš zbog tog sličnog razmišljanja dolazim do starog zaključka. Ne kažem da ne treba ići bez beskrajnog budgeta, samo malo cvilim...

 

[Paf]

Super., dali je tajna, ili se može znati trošak ovakve djirade... plus-minus... ili se to pita private...

 

[DiAbLeRo]

Nije problem, napisat ću detaljnije u jednom od idućih postova, ali ja osobno sam sveukupno investirao oko 2500 ojra. Kažem investirao, a ne potrošio, jer priče koje ću pričati unucima u hladnim zimskim noćima uz pucketanje vatrice u kaminu koje sam dobio zauzvrat su daleeeeko vrjednije...

 

[Spori]

Znam da nemamo svi istu plateznu moc.
Ako idem negdje i potrosim vise od planiranoga i bude mi lijepo nije mi zao. Ma ni lipe.

 

[DiAbLeRo]

13. dan Andorra la Vella – Aix-en-Provence

ViaMichelin: Route planner, Maps, Traffic info, Hotels

Route calculation, MICHELIN maps, real-time traffic information, hotel booking in the US and Europe

tinyurl.com

Sviće jutro 13. dana toplim suncem okupano u Andori i dok ispijamo kavu i žvačemo kroasane, ne možemo se oteti sjeti što je danas došao dan rastanka naše male družine. Gianni i Neven punim gasom praše prema doma a ja se odlučujem iskoristiti puno povoljnije vremenske prilike s južne strane Pirineja i provesti još jedan dan lutajući solo po ovim prekrasnim predjelima. Ne žuri mi se jer tek sutradan predvečer moram biti u Italiji gdje ću se naći s kolegama marginalcima na nekom potpuno opskurnom i nebitnom okupljanju. I tako se na parkingu iza hotela nas trojica uskoro pozdravljamo i krećem lagano prema jugu, nazad put Španjolske.





Dan je predivan i spuštajući se s planina gdje se razilaze i posljednji blagi ostaci jutarnje magle, pratim rijeku El Segre kojoj se tok s planinskih vrhova pojačava i širi prema nizinama. Cesta je široka, asfalt odličan, dan je topao i jednom riječju – savršen, i ja uživam upijajući prizore koji se nižu jedan poslije drugoga.









Priroda je na ovom mjestu bila toliko raspoložena i vrckava da je svu svoju kreativnost i maštu rasula stvarajući nebrojene ljepote između visokih i šumovitih brda i vijugavih rijeka. Proljeće u svom punom zanosu je uzelo maha bojajući sve to šarenim cvijećem i zasljepljujućim zelenilom i počesto zastajkujem kako bih te prizore jače upio i možda koji i ovjekovječio na kakvoj fotki.









Mislim se kako ću ako svaki put zastanem ako vidim nešto lijepo, doći doma taman prije Božića. 2025.!!! Smijem se ispod kacige uživajući kao malo dijete i prašim dalje duž rijeke. Pregršt tunela i vijadukata me vodi duž trase, prolazim i nekoliko brana koje tvore hidroakumulacijska jezera koja svojim dubokim bojama prkose bijelim stijenama iz kojih se izdižu.









Sve ovo što vidim oko sebe, i ovih dvanaest dana prije, su razlozi zašto toliko volim putovati motorom. Svi prizori ali i okusi i mirisi koje osjetim usput, povezani sa nesputanim osjećajem slobode koji ti samo dvotočkalo može pružiti, međusobno se multipliciraju i pružaju mi jedno trajno, dragocjeno iskustvo.









Putem srećem malo prometa a još manje motorista što mi se čini čudnim jer ovi predjeli bi trebali vrvjeti putnicima ali se ne bunim, vožnja je tečna a ostavlja mi prostora za uživanje kad malo stisnem gas zavojitim dionicama. Na okolnim pašnjacima mnoštvo budućih bifteka bezbrižno pase uživajući na suncu potpuno besvjesna sudbine koja ih čeka, sudbine kojom će, na kraju balade, postati nečiji medium rare zalogaj. Ja se pak hranim samo vitaminom D za sada i nemajući vremena za glad, pičim dalje prema barcelonskoj provinciji.

 

[DiAbLeRo]

Uskoro se spuštam prema gradiću Berga nad kojim bdije stara tvrđava a proljeće vrišti iz svakog prizora koji miluje moje zjenice. Vrijeme je da napojim svog vjernog traktorića koji tako malo traži a tako puno mi je dao na ovoj avanturi. I sad kad se osvrnem na sve iz udobnosti kućnog naslonjača, ne mogu zamisliti bolji stroj za ovakvo putovanje od moje (dok ovo pišem sad već – bivše) Hondice X-adv.











Vrijeme je da krenem prema sjeveru jer dan će mi izmaći ako u ovako kontemplativno-filozofskom modu provedem previše vremena. Negdje zatim skrećem s glavne ceste koja vodi preko planine jer zašto bih išao ravno i kraćim putem kad postoje vijugaste i zabavnije ceste te planinski prijevoji s kojih mora da pucaju prekrasni pogledi.







Divote svakojake se nižu a ja se polako penjem uzbrdo. Temperatura postepeno pada a vjetar biva sve jači, vegetacija sve oskudnija ali panorame... panorame su spektakularne! Kako nemam s kim drugim jer su moji dojučerašnji suputnici već negdje debelo u nizinama Francuske, dijelim ove predivne prizore s lokalnim življem koje me blago ignorira i samo povremeno frkne nozdrvama u mom smjeru.







Osjećam se kao kralj na vrhu svijeta, iako me oštar vjetar šiba i raznosi u svim smjerovima. Ovim vrhovima su do neki dan jezdili skijaši i snowboarderi a sad se ja tu nešto šepurim na svom skuteriću, pa spuštajući se sa sjeverne strane dolazim do gradića La Molina i poslije Alp koji su skijaški centri puni apartmana i hotela koji sada ne djeluju baš puno.





Uskoro ulazim u Francusku u francuski dio Pirineja i park prirode Parc naturel régional des Pyrénées catalanes. Na vrhovima su skijališta, cesta se spušta pokraj željezničke pruge, mostova i vijadukata a kako se polako i oblaci nadamnom skupljaju, opaljujem po gasu i želim se što prije dokopati autoceste kojom ću dalje prašiti prema svom današnjem cilju, Aix-en-Provancaeu.









Uskoro pogađam Perpignan, prašim pokraj Montpellierea, gazim rijeku Rhone preko mosta kod Arlesa, i malo zatim, hvata me obilna kiša prije samog Aix-en-Provancea. Grizem se što sam sve ove divote usput promašio kao u onoj staroj Konfućijevoj, ali obećajem sam sebi da ću se vratiti u Provansu, po mogućnosti sa svojom dragom jednoga skorog, lijepog dana.







Uskoro sam u centru grada, kiša lije po meni kao u crtanim filmovima, a ja lijen i umoran, parkiram Hondicu na neravnom i skliskom asfaltu. Pogađate, silazim s motora a on, gravitacijom izazvan, lagano i nehajno, kao umorna mula, odlučuje baš tu i baš sad, malo prileći. Ne znajući bi l' se smij'o il' plak'o, u sebi nježno urlam psujući sebe i sve po podugačkom spisku, te uz pomoć u koju mi je priskočio nepoznati francuski šetač, pridižem onesviještelu kobilu i utvrđujem da ni ona ni ja nemamo tragova ovog nemilog događaja. Dan je bio dug i sadržajan te mi mozak naprosto trepti svim doživljenim. Mir i spokoj pronalazim u hoteliću izvan grada gdje tu večer punim baterije za sutra, osim onih na kameri koje zaboravljam staviti na punjač. Što i nije neki bed jer sutra mi predstoji kiša i autocesta kako se sad čini cijeli, cjelcati dan...

 

[mate]

Meni nekako djeluje da si prodisao od trenutka kad si se osamostalio...

 

[DiAbLeRo]

14. i 15. dan Aix-en-Provence – Cattolica – Zagreb

ViaMichelin: Route planner, Maps, Traffic info, Hotels

Route calculation, MICHELIN maps, real-time traffic information, hotel booking in the US and Europe

tinyurl.com

ViaMichelin: Route planner, Maps, Traffic info, Hotels

Route calculation, MICHELIN maps, real-time traffic information, hotel booking in the US and Europe

tinyurl.com

Ovo putovanje prema Italiji i prolazak kroz kišu koja me je pratila gotovo cijelim putem nema smisla opisivati, niti sam puno stajao, tek za gorivo i jedan obrok putem, nemam slika niti bilo čega vrijednog spomena. Uz put sam prošao blizu kamenoloma kod Carrare odakle se vadi vjerovatno najcjenjenija vrsta mramora od kojeg su sačinjena nebrojena umjetnička i arhitektonska djela. Tu golemu bijelu stijenu bi valjalo jednom posjetiti kada se ukaže kakva prilika, iako sam Italiju gotovo uzduž i poprijeko pregazio dok sam tamo živio, ali uvijek se tamo ima puno toga vidjeti i doživjeti. Predvečer sam se dokopao Cattolice gdje sam imao dogovor sa nekoliko frendova, poznatih lica sa foruma Frxom, Blagim, Tonijem i Protectorom koji su mi dozvolili da im se prikačim i s njima provedem tu večer i sutra zajedno posjetimo Aprilia Stars event na stazi Marco Simoncelli u Misanu. Cattolica je u biti malo mjestašce s puno hotela i apartmana, a kao i većina gradova uz istočnu obalu Italije, vrvi životom tek u ljetnim mjesecima, kada se ovdje sjate tisuće turista. Nakon što smo se svi smjestili u apartmanu otišli smo na večeru da vidimo što lokalni restorani nude, a izbor je pao na par pizza i nešto ribljih delicija.



Sutradan poslije doručka na sebe i na motor opet nabacujem svu opremu jer ja danas prašim za Zagreb, a ekipa ostaje još jednu noć ovdje. Uskoro krećemo put staze u Misanu i putem srećemo brdo motorista koji se također upućuju na ovo svekoliko hodočašće svakog istinskog aprilijaša, Meku i Medinu ove svete talijanske marke, a kao pravi believeri nosimo Aprilia Club Croatia majice koje ćemo tamo ponosno pokazivati.







Dolazimo dosta rano, ljudi se tek počinju skupljati a prije nego gomile istomišljenika nahrupe, bacamo oči na nove modele izložene na parkiralištu a onih par odvažnih ide na probne vožnje s novim Tuaregom. Vraćaju se izrazito zadovoljni, a ja i Protector koristimo vrijeme da obiđemo štandove sa curkama koje poziraju na novim modelima, te obilazimo štandove gdje su izloženi motocikli iz prebogate sportske povijesti ovoga branda.





























Šušur je sve intenzivniji, događaji i prezentacije se nižu, ali vrijeme mog polaska se bliži. Rastajem se od vesele Aprilia ekipe kojoj se i ovim putem zahvaljujem i okrećem uzde moje Hondice put doma. Vrijeme je da se vratim u zagrljaj svojoj obitelji. Ispred kuće dolazim pred večer, umoran, polusuh, prljav ali sretan i ispunjen emocijama za barem neko vrijeme. Kratko, doduše, jer znam da će me uskoro kakva prilika opet zasvrbiti. X-adv je bez i najmanjeg trzaja odradio ovih 8250 km po svim mogućim i nemogućim prilikama, prosječna potrošnja je bila oko 4,1 l/100 km, dobio je novu zadnju gumu u Sevilli, udobno i sigurno me je nosio gdje god smo krenuli, i kao pravi i istinski multipraktik dokazao mi da nema toga što ne može.

 

[DiAbLeRo]

Na putu doma na momente se izmjenjuje sunce i kiša, nižu se autoceste i ceste, gradovi i mjesta a ja kao u transu, vrtim film ova prošla dva tjedna i ne mogu se načuditi koliko nam se divnih doživljaja uspjelo nagurati u ovo relativno kratko vrijeme. Drago mi je što sam to sve imao prilike podijeliti sa Nevenom i Giannijem bez kojih se ovaj put vjerovatno ne bi ni desio, te im se stoga najiskrenije zahvaljujem na nezaboravnom društvu i druženju, ispričavam se na hrkanju, i bilježim se sa štovanjem za bilo kakvu buduću avanturu! Hvala i živjeli!!!