LeTrip22 - Los Tres Locos na putovanju do Portugala i nazad, s okusom Maroka!

6. dan Tangier – Sevilla




Jutro dolazi iznenada i trzne me iz sna, a Gianni i Neven sa šibicama pridržavajući očne kapke već tipkaju na mobitelima od rane zore jer ih lokalni vrištač sa minareta drži budnima još od 4 ujutro. Čepovi za uši su zakon. Spuštamo se do restorana i haračimo stolove sve redom, dan će biti dug i sadržajan pa se u skladu s time i ponašamo, natovarujemo svoje pustinjske deve sad već dobrano prljave od afričkog pijeska i prašine te hitamo u luku Tangier Med iz koje plovi naša barka. Koja je, gle čuda i nevjerice, registrirana upravo u mom rodnom gradu Limassolu na Cipru u kojem sam se rodio na točno ovaj dan prije dvadeset i osam godina! O.K., koju više ali čovjeka u najboljim godinama se ne pita koliko ih je skupio do sad, već kako misli iskoristiti ove pred njim!














Golemi skener u luci skenira naše motocikle kako ne bismo koju tonu hašiša na njima iznijeli iz zemlje te se konačno ukrcavamo na trajekt koji nas vodi prema Španjolskoj, a oblaci se sve brže skupljaju i nadvijaju nad Gibraltarom kamo krećemo nakon iskrcavanja. Kiša nas moči pa ćemo to koristiti kao olakotnu okolnost prelazeći granicu preko reda i gurajući se između kolone automobila koji čekaju, ukoliko nas policija bude zafrkavala. No, policija nas glatko pušta preko u Gibraltar, a na moju molbu da mi udari pečat u pašoš olitiga putovaonicu, poli cajka samo slegne ramenima i kaže mi da to ne rade i tako ostajem bez pečata a svaki pravi balkanac zna da ako nema pečata, to se ne važi i k'o da nisi ni biJo... Šmrcnem u kacigi i suza mi ka'ne više od kiše nego od žala pa nastavimo dalje preko aerodromske piste prema Svetoj Stijeni Gibraltara i odlučujemo barem se provozati đir oko cijelog poluotoka, opaliti koji sebić i sprašiti dalje prema jugozapadu pa ka Sevilli.








Svjetionik na krajnjoj južnoj točci Gibraltara mora biti prelijep prizor za sunčanog i vedrog dana, ali i ovako siv i mokar je nama sasvim dobar za sliju ili dvije pa obišavši ostatak poluotoka, konstatiramo da je jako vidljiv britanski kolonijalni utjecaj, a lova uložena u ovaj komad zemaljskog kamena se vidi na svakom kutku iz bogatstva i raskoši kojim smo okruženi.








Nizovi hotela, apartmana, raskošnih vila i građevina koje odišu $$$$ tj. ££££ nas ispraćaju s ove kamenčine i uskoro smo opet na španjolskoj cesti i dolazimo do jednog od highlighta našeg putovanja, Punta de Tarife na krajnjem jugu Španjolske koji je ujedno i najjužnija točka evropskog kopna!











WOOHOOO! Sad imam 2/4 ekstremne točke Evrope u svom malom crnom notesiću, i iako mi ova kiša malo kvari doživljaj, još više mi kvari spoznaja da fizički na samu puntu ne mogu doć', jer je tamo vojna baza i pristup je verboten! Kako god, tu smo, stigli smo i gladni smo a kud ćemo bolje nego sačekati da kiša prođe dok krcamo želuce ukusnom i svježom Paellom i usput tražimo smještaj u Sevilli.





 
Posred čela me udara spoznaja da kasnimo u Sevillu, gdje sam koju noć prije rezervirao ulaznice za jedan od najboljih plesnih doživljaja uopće, Flamenco predstavu u Casa de Flamenco u Sevilli! Šaljem e-mail u Casu s molbom da nam prebace termin za kasniji, u 22, i koju minutu potom mi stiže potvrda da nema problema i da nas očekuju u 22 sata.





Rasterećeni krećemo prema Sevilli, a i sunce se počne lijeno pokazivati između oblaka te uskoro okupani zlatnim zrakama umjesto kišnim kapima od prije, prolazimo pokraj Jerez de la Frontere gdje je istoimena staza na kojoj će za samo 2 dana velikani MotoGP sporta strugati sliderima i primjećujemo povelik broj motorista koji zuje u svim pravcima jer se u velikom broju okupljaju u blizini ovog trkališta.














Ostavljam MotoGP utrku za neki drugi put jer mi ovaj nije bila suđena i nastavljamo dalje preko nekoliko mostova i ulazimo u Sevillu gdje nas čeka naš Eurostars hotelić za koji nemamo puno vremena osim brzog tuša jer nas Flamenco plesačice čekaju!











Gubimo se uskim ulicama u centru i s malim zakašnjenjem šuljamo se do svojih stolica u prvom redu dvora Case de Flamenco gdje je upravo počela predstava. I to kakva! Ne treba nam puno da shvatimo da se nalazimo usred nečeg spektakularnog, jer razina izvedbe pjevača, gitarista, plesača i plesačice je takva da odmah osjetiš vrhunsku razinu umjetnosti i vještine koja se prezentira u savršenom ambijentu vile iz 14. stoljeća u svoj svojoj ljepoti i vrijednosti. Imati priliku i privilegiju osjetiti i doživjeti ovakvo iskustvo je velika i dragocjena rijetkost a k tome još i na svoj rođendan – neprocjenjivo...













23 i pol je, izlazimo oduševljeni i već pomalo umorni od današnjeg dana no iako je želja vidjeti i upoznati Sevillu jaka, kasno je i imamo vremena samo za kratko lutanje motorima po njoj i traženja nekog lijepog kutka za ponoćno piće prije bijega u krpe. Lijepih kutaka ima i previše pa nasumce odabiremo jedan i pijuckajući upijamo atmosferu oko sebe, jer je u Sevilli upravo danas počela Feria de Abril, fiesta koja traje 7 dana i mjesto je i vrijeme gdje se održava jedna od najvećih i najljepših španjolskih tradicionalnih svetkovina. Od koje nećemo na žalost doživjeti puno jer prašiti dalje se mora, a sutra nas čeka Lisabon i Portugal ali prije njih, zamjena moje izmučene zadnje gume koja je usred Španjolske dala svoje zadnje kilometre i vjerno me i sigurno dovela sve dovdje! ¡Olé!
 
Hvala svima, ova mala pauza je izazvana činjenicom da sam se upravo vratio sa sedmodnevnog puta u Lisabon i Porto, gdje sam se apsolutno morao vratiti jer sam zaboravio četkicu za zube! Kako bi mi požrtvovano pomogla u što temeljitijoj potrazi, pridružila mi se ovaj put i moja voljena supruga!

:love:
 
Last edited:
7. dan Sevilla – Lisabon


Seviljska kraljica Regina u kojoj smo odsjeli nas ujutro časti obilnim doručkom i čisteći mrvice od požderanih kroasana sa naših moto jakni, lagano krećemo prema Dani Moto radioni, gdje sam par dana prije kontaktirao Danija i dogovorio kupnju i montažu nove stražnje gume. Nema STRke al' nema ni frke, daj šta daš da paše samo da nastavim put u nonšalantnoj maniri kao i do sad, ide gore neki Rosso – može, prodano!



Baba Gugla nas suvereno vodi van centra i stižemo pola sata prije otvaranja radione i dva i pol sata prije dogovorenog termina za montažu. Tamo je već neki motorista koji čeka montažu pa mu opraštam što je benvejaš još k tome gejesesovac (Apage, Satanas!) jer je tip unatoč tome skroz simpatičan pa kroz motoristički razgovor jezdimo bespućima Španjolske i Portugala. Dani se križa kad vidi da sam prerano došao ali ga uspijevam šarmirati i nagovoriti da mi odmah smontira gumu na traktorić, a čovjek stvarno stručno, pedantno i brzo mijenja gumu na čemu sam mu beskrajno zahvalan što mi je ovako izašao u susret! Sretan kao malo dijete s veeelikom lizalicom opraštam se od Danija što nam je omogućio da barem dva sata više provedemo u Lisabonu prema kojem smjesta krećemo.



Put nas vodi prema Portugalu u koji dolazimo prilično brzo, te za kraću kava-piš-pauzu stajemo u Faro, gradić na jugu ove, pokazat će se, prelijepe i jako gostoljubive zemlje. Na autocesti smo malo zbunjeni načinom naplate cestarine, jer se u biti kupuje prepaid bon koji se potom troši na autocestama, pa se ispostavilo da smo preplatili nekih 10ak eura jer smo poslije plaćali svaki prolaz zasebno, ali nam to nije ni najmanje zasmetalo, jer nam se omjer uloženo-dobiveno uvelike i to višestruko vratio nazad doživljenim i viđenim.



Elem, dokaskamo mi rekordno brzo prema Lisabonu jer sad imam novu stražnju gumu i tako dolazeći s juga, ujašemo u grad preko mosta Ponte 25 de Abril koji se kočoperno nadvija nad rijekom Tagus. Gledajući prema starom centru Lisabona, prema mostu nas ispraća veliki kip Krista Kralja od milja zvanog Hesus koji kao da nam otvorenih ruku pokazuje i nudi Ližbou da uživamo u svim čarima koje nam ovaj grad nudi. Pronalazimo svoj dio Irske u Portugalu za ovu noć, hotelić Dublin u centru portugalske prijestolnice i osvježeni i džepova punih eura krećemo u istraživanje.





Ulice popločane kamenim kockama i pokojim mozaikom nas vode u šušur grada u kojem se utopljeni u more lokalaca i turista odmah osjećamo dobro. Vibra u zraku je jako pozitivna, opuštena i gdje kod krenemo ljudi ležerno uživaju lutajući po praçama i ruama kako se na portugalskom kažu trgovi i ulice ovog ogromnog grada od cca 700 000 stanovnika, ali skoro 3 milijuna s okolnim mjestima s kojima se vremenom stopio čineći jednu veliku neprekidnu mrlju na karti. Grad na sedam brda je živahan ali jako pristupačan i iako ne puno ljudi govori engleski jezik, već na prvu se dobro snalazimo i po Giannijevom prijedlogu, pronalazimo početnu stanicu Trama 28, malog gradskog retro tramvajčića koji je do današnjeg dana transcedirao i sebe i svoju rutu i postao jedna od većih turističkih atrakcija ovoga grada.





Vinteeoito nas, nakon što smo čekali dvadesetak minuta da se ukrcamo, vodi ulicama koje su prepune uzbrdica i nizbrdica, šarenih četvrti Alfame i uskih uličica gdje su prolazi toliko uski da šetači ako ne uvuku trbuh kad prolazimo ostaju bez gumbova na prednjem dijelu košulje a djevojke bez, khm khm, trepavica.





Stari drveni tramvaj prolazi rutom pokraj mnogih znamenitosti pa nam aparati neprestano škljocaju opaljujući bezbroj slika i videa u ovoj nesvakidašnjoj vožnji koja spaja prošlost sa sadašnjošću u kojoj mi sretnici uživamo kao mala djeca. Od napučenih trgova, miradoura odnosno vidikovaca s kojih puca pogled na Tagus i Lisabon kojima se Hesus radosno smiješi srdačno raširenih ruku, fasada ukrašenih Azulejosima olitiga keramičkim pločicama koje svojim beskrajnim i ornamentalnim uzorcima pričaju posebnu priču o Portugalu, povijesnih ukrašenih i onih modernijih mostova i brojnih drugih ljepota i zanimljivosti, ostajemo blagorečeno zabezeknuti i otvorenih usta.









Mislim, ono, čuo jesam da je Portugal lijep i zanimljiv ali nikada ga nisam percipirao kao must see destinaciju. I vozeći se ovim starim tramvajem, polako shvaćam koliko sam bio u zabludi i koliko su u usporedbi s puno razvikanijim destinacijama ovo mjesto i ova zemlja nepravedno zanemareni. I svaki će me idući doživljaj narednih par dana u to sve više uvjeravati. Odlučujemo se voziti do kraja linije 28 i izlazimo tako na jednom od brojnih Lisabonskih trgova na kojem je jedan od brojnih spomenika a ovaj je izgledom vjerovatno posvećen svecu i mučeniku a inače velikom bajkeru imena São João Sampão Samçeubio, čije je ime definiralo njegov život, a još više njegov kraj po kojem je i nastala čuvena uzrečica.







 
Spuštamo se pješice prema obali rijeke a stare se zgrade isprepliću sa modernim zdanjima i infrastrukturom plešući tango u tom vječitom sukobu ali i suživotu novog i starog koji daje osebujan pečat jednoj ovakvoj mješavini. Svakim korakom se uvjeravamo u veličinu ovog grada gdje svaki centimetar na karti znači barem sat hodanja pa ono što se na karti čini blizu je u stvari prilično udaljeno. Dolazimo do dokova ispod mosta 25 de Abril gdje su stara ribarska skladišta pretvorili u moderne, ušminkane nizove kafića i restorana koji vrve gostima koji posljednje zrake dnevnog sunca ispraćaju potocima pića i brdima hrane a sve to uz impresivnu pozadinu pitoresknog i dojmljivog grada.











Nastavljamo šetnicom uz more prema zapadu, prolazeći pri tom pokraj brojnih padel terena i raznih sportskih i gastronomskih sadržaja, marina i lučica u kojima stare drvene ribarske barčice dijele vez sa modernim jahtama. Moderna arhitektura MAAT muzeja stoji u kontrastu sa starom ciglenom zgradom Tejo s kojom dijeli priču muzeja električne energije i taj mischung nas vodi do Padrão dos Descobrimentos (https://en.wikipedia.org/wiki/Padrão_dos_Descobrimentos), spomenika portugalskim moreplovcima i istraživačima koji su stoljećima činili ovu zemlju onakvom kakva ona danas jest.








Brojne figure svjedoče o bogatoj ali i turbulentnoj povijesti, u kojoj su u većini slučajeva ognjem i mačem širili svoju vlast i vjeru nauštrb osvojenih teritorija i njihovih domorodaca, te se tako prometnuli u jednu od najvećih konkvistadorskih i kolonizatorskih nacija. Šetamo dalje prema Torre de Belém koji je jedan od simbola Portugala i dok se dan pretvara u noć, što od umora što od osjetila prekapacitiranih doživljenim odlučujemo se pozvati taxi da nas dobaci blizu hotela gdje ćemo galopirajuću glad pokušati utažiti u kakvom obližnjem restorančiću prije odlaska na počinak.





Zaustavljam prvog taxista i dajem mu adresu hotela te nas dedek ljubazno upućuje da bismo za glad svakako trebali posjetiti Time Out, preuređeni dio stare tržnice u Lisabonu, koji sad čini velika blagovaonica pod krovom, okružena brojnim restoranima i gastronomskom ponudom kakve se ni najveće svjetske metropole ne bi zasramile.








Prostor je jako jednostavno i lijepo zamišljen i uređen, sve je podređeno multimedijalnom iskustvu gdje se uživanje u gastronomskim delicijama miješa sa minglanjem sa mnoštvom ljudi sa svih strana svijeta uživajući u ovoj sjajnoj post-covid hedonističkoj oazi. Nas trojica se ležerno i opušteno ubacujemo u ovo grotlo kao da smo tu svaku večer i odmah plivamo kao hobotnica u moru prije nego li je završila u mom tanjuru tu večer.








Hrana je ukusna, atmosfera je divna i upijamo sve oko sebe kao morska spužva sinje more pa se konačno, punih trbuha ali mjesta za još jedno piće prije spavanja, upućujemo u obližnji Barrio Alto gdje nas je ljubazni taxi drajver uputio da svakako zađemo poslije večere. Ova četvrt je notorna poznata po brojnim kafićima i klubovima u kojima dnevna količina popijenog alkohola korespondira količini vode koja dnevno protekne obližnjom rijekom Tagus. Najbolji uvod u tu atmosferu su trofeji u vidu obješenog donjeg rublja koji vise iznad naših glava ulaskom u ovu četvrt, a koji su nijemi svjedoci brojnih noći kojih se njihovi prethodni vlasnici vjerovatno uopće ne sjećaju.








U tom veselom ozračju srčemo naše sokiće na slamčicu trudeći se da ova noć potraje još malo jer slutimo da Lisabon nudi svega i svačega za svakoga, pitanje je samo imate li vremena i koliko duboko želite uroniti u ovaj grad.




Mi na žalost za ovaj put imamo samo toliko koliko imamo, a već sutra nas čeka Porto i njegove divote, pa dolazim lagano šepajući i uništenih potplata do ideje da bih mogao smisliti neki dobar (ili barem bilo kakav) razlog da se uskoro opet nacrtam na ovom mjestu.

Hmmmmmm... Đe sam ono metijo četkicu za zube?

:mrgreen:
 
Fenomenalno. Vratio si mi uspomene. Proveo sam dva puta po dva mjeseca u Lisabonu, preko mosta na drugu stranu, u brodogradilištu Lisnave.
Meni je Portugal bio otkriće. Toliko malo turistički poznat, a tako fenomenalan.
Pristupačne cijene, fenomenalni i jeftini riblji restorani, vino verede....
Jedino je more za moj ukus malo hladunjavo.
 
  • Like
Reactions: DiAbLeRo
Uuuuuuuuuuu, meni je isto bio na prvom mjestu. I to cijeli jedan dan dok nismo došli u Porto. :love:
 
Porto je za Vas starce , Lisabon za nas mlade:ROFLMAO::ROFLMAO::ROFLMAO:
Ma cijeli Portugal je čaroban...🥰
 

Attachments

  • 20220430_213752.jpg
    20220430_213752.jpg
    1.8 MB · Views: 0
8. dan Lisabon – Porto


Iz snenog transa 8. dana me budi tračak sunca koji me ubode direktno u oko kroz poluotvorene prozorske škure i tako mi predskaže kakav će ovo spektakularnan, divan i avanturističkomotoristički sunčani dan biti! Koordiniranim blitzkriegom izvršavamo agresiju na kavu i kroasane ostavljajući za sobom pustoš na restoranskim stolovima i nabrušeni od kofeina hitamo u istraživanje ovog kraja. Idemo prema Sintri, gradu i regiji poznatoj po brojnim dvorcima, vrtovima i spektakularnim Quintama u kojima se stoljećima taložilo bogatstvo obilato popljačkano preneseno iz vascelog svijeta. Mnoge ove ljepote ćemo po staroj Konfućijevoj uzrečici promašiti, ali ćemo zato pogoditi dvorac Pena (https://en.wikipedia.org/wiki/Pena_Palace) i njegove raskošne vrtove.





U blizini su još i predivna Quinta da Regaleira (https://www.sintra-portugal.com/Attractions/Quinta-Regaleirais-Sintra.html) i Monserrate (https://www.parquesdesintra.pt/en/parks-monuments/park-and-palace-of-monserrate/) ali njih na žalost nemamo vremena obići. Šmrc. No, Pena Palace je stvarno spektakularan i svojom šarolikošću i osebujnošću te povrh svega, bogatom poviješću, ostavlja dubok utisak na nas uboge avanturiste koji se u ful moto opremi miješamo sa rijekama turista koji nadiru iz svih smjerova, gužvajući se i gubeći po brojnim zakucima ovog predivnog dvorca i njegovih vrtova.





Balkanski nonšalantno se ušuljamo u sam dvorac za koji nemamo ulaznice već samo za parkove, i obilazimo dvorišta u kojima, naravno, Gianni sreće poznata lica iz Zagreba, a i grupica slovenaca se tu zatiče pa konstatiramo kako stvarno nema kutka na svijetu gdje se nećeš sudariti s nekim iz naših krajeva.



Krećemo dalje prema moru i prema najzapadnijoj kopnenoj točci Evrope, čuvenom Cabo da Roca. Zavojita cesta nas vodi kroz šumoviti park i prema lijepom ribarskom naselju koje je kao svojevrsni uvod dolasku na rt. Uskoro nam se ukazuje i svjetionik a konstantni vjetar koji ovdje neprestano puše je podsjetnik i jedan od glavnih razloga zašto je ovdje raslinje nisko, uglavnom kaktusi i slične niske biljke, čineći pejzaž jako upečatljivim a ugođaj posebnim. I da nije činjenice da je ovo "kraj svijeta i početak mora" kako glasi lokalna uzrečica, osjećaj koji titra u zraku je stvarno poseban i veličanstven a lokacija zrači nečim mističnim i osobitim, čemu se ne možemo oteti pri pogledu na ocean koji svom svojom silinom udara o stijene povrh kojih je nepregledno zeleno i šareno cvjetno more.





Osupnut viđenim ali i pomalo balkanski bezobrazan, pravim se bleçao i kulerski prolazim pokraj velikog znaka za zabranjen promet i dolazim stazicom do križa i spomenika na Cabo da Roci. WOOHOO! Drhtavom rukom od uzbuđenja pišem 3 od 4 u svoj mali crni imaginarni notesić i u taj moment mi se pridružuje i Gianni sa svojom Hondom te se bratski grlimo i čestitamo jedan drugome na herojskom postignuću, dok Neven bečkoškolskopaneuropski civilizirano parkira svoju Kawu na parkingu i polagano dolazi do nas pješice.







Naime, primijetio je da su se našim dolaskom motorima do spomenika, dva portugalska policijota prenuli iz svoje sieste i nonšalantno, nogom preko noge, počeli spuštati stazicom do nas. Gianni je brz, opaljuje još dva-tri sebića, skače na Hondu i odjuri a ja onako opušteno, kulerski kako sam i prošao pokraj onog znaka, navlačim kacigu pa rukavice i fatalistički se spremam na susret sa svojom sudbinom, a znam – kriv sam k'o rijeka Douro čijim tokom ćemo sutra ići nazad prema Španjolskoj. Tj., ako danas ne završim u pržunu na kraju balade. Upecan k'o dijete s prstima u Nutelli prizivam sve svoje blagoglagoljive i šarmirajuće sposobnosti dok me policajac prijekorno pita zar nisam vidio znak zabrane prometa na ovom mjestu. Ja, zabezeknut i nadasve šokiran skrušeno priznajem da od siiiiiiilnog uzbuđenja što smo nakon desetke tisuća projahanih kilometara po kiši, vjetru i teškim snjegovima preko sedam gora i sedam mora, od puste radosti i sreće što smo konačno došli na ovu svetu stjenčugu, prometnog znaka od privremenog sljepila uzrokovanog suzama radosnicama uopće nisam vidio, časna pionirska! Dobri portugalski policajci, nemavši srca kazniti me nakon ove moje litanije, samo me potapšaju po leđima uz onu čuvenu faničapalijevsku "Ic okej!"





Dobro je, svemir je opet u ravnoteži i vrijeme je za kavu i par suvenira u obližnjem restorančiću i suvenirnici! Uskoro nastavljamo cestom uz more koja nudi pogled na prekrasne pješčane plaže u okolici, inače raj za sve surfere i surferice ali i lokalne motoriste kojima je ova cesta pandan našoj legendarnoj D8. Jedan od tih lokalaca na svom đikseru nas pretiče, a ja labilan i povodljiv kakav jesam, odmah udaram S3 mod na mom traktoriću i podboden spoznajom da imam barem jednu novu gumu, letim za njim. Tih par zavoja prolazi prebrzo i lik odustaje valjda spoznavši da ga prati skuter i k tome kuferaš u touring obleci bez slajdera.



Pod kotače stavljamo autocestovni asfalt jer je skoro jedan sat a mi bismo se rado i što prije dokopali Porta. Baba Gugla mi suvereno i samouvjereno šapće upute u slušalice u kacigi di da skrenem i kamo da idem i u jednom momentu prašeći stoju i kusur na autocesti, kazuje mi da skrenem desno na slijedećem izlazu. Dajem žmigu, prestrojavam se u desnu traku i čekam skretanje, a moji dobri Neven i Gianni vjerno me slijede. U točno tom trenutku pretiče nas lik na ganc novoj Multistradi V4S sa suvozačicom koja veselo maše. I ova epizoda ne bi bila vrijedna spomena da suvozačica nije imala prekrasnu, jelte, pozadinu, točno onako besprijekorno oblikovanu i pozicioniranu na motociklu kako bi poželio svaki zdravofunkcionirajući muškarac koji je već osam dana, pet sati, dvadeset i dvije minute i petnaest sekundi bez malo ženske ljubavi i nježnosti, a na putu s dvije jednako tako kao i sam neobrijane i dlakave muškarčine... E, u tom trenutku i baš na tom račvanju, u savršenom tajmingu s ovim spektaklom, baba Gugla mi zaurla u uši "KEEP LEFT AT THE FORK!!!" Mozak mi zaglitcha i potpuno smećem s uma da je baba Gugla već korak ispred odnosno na slijedećem križanju poslije našeg nesuđenog skretanja i ja tiltam i kao magnetom privučen, skrenem lijevo za gorespomenutom pozadinom.



Femtosekunda mi je potrebna da shvatim da sam zbog ovog manevra fulao skretanje s autoceste i time produljio naš boravak na njoj još 24 km do slijedećeg izlaza pa još 24 km u smjeru čelom nazad! Smijući se sam sebi pod kacigom ispričavam se mojim suputnicima zbog ovog neplaniranog produljenja ali eto, dragi sude, smatram da sam bio omađijan i da nisam kriv! :love:



U biti, ova epizoda nam je dobro došla jer smo na izlazu s autoceste našli benzinsku pumpu gdje smo natočili gorivo jer nam je lampica rezerve već iz narančaste prelazila u crvenu nijansu boje, a pri tom smo i prešli rijeku Tejo i vidjeli obližnju nuklearnu elektranu. Eto.



Nedugo zatim dolazimo u Fatimu, veliko kršćansko središte koje djeluje pomalo lijeno i uspavano jer nema neke procesije ili svetkovine u ovo rano ljetno poslijepodne. Svojom veličinom i grandioznošću nas središnji trg ispred bazilike Nossa Senhora do Rosário podsjeća na to koliko ljudi tu može stati kad su neka važnija događanja, obilazimo Capelinha das Aparições i prašimo dalje prema Portu.





Prije Porta glad pomalja svoju ružnu glavu i skrećemo prema obali ne bismo li se u kakvom restorančiću s pogledom na ocean počastili nekom delicijom od bakalara koja je jedan od najcjenjenijih portugalskih specijaliteta.

 
Last edited:
Bakalar se u Portugalu sprema na bezbroj načina a mi iz izloga A biramo svježi grilani filet s povrćem sa žara. Iako smo gladni, konobar nas uvjerava da je za nas trojicu gladuša dovoljna porcija i pol i iako mu isprva ne vjerujemo, ispostavlja da čovjek zna znanje jer ni tu porciju i pol nismo uspijeli pojesti koliko je bila obilata. Od puste želje da se na ovoj pješčanoj plaži bacim u ocean ostade samo tlapnja jer je previše hladno i puše jak vjetar, a temperatura mora je tolika da muški ponos naglo i previše splasne te postoji opasnost da trajno ostane takav. S obzirom da je to nedopustivo, bacamo se na motore i dajemo gas prema našoj destinaciji za večeras, Portu.





Tamo nas čeka Zero Box Lodge Porto, naš otkačeni hotelić za večeras, savršeno nesavršen i neprilagođen kao što smo i nas trojica. U samom centru grada dolazimo do prave adrese i da nema golemog kraka od hobotnice koji strši iz bazena na krovu zgrade ne bismo nikad pretpostavili da je to naše konačište. Ispred hotela nas igrom slučaja dočekuje Bernardo, tehnički direktor hotela a i sam bajker pokazujući nam u smjeru svog Transalpa parkiranog u blizini. Odmah se nudi da nam ukaže na ono što bismo večeras u ovako malo vremena morali obići u Portu.







Svježi i čili dolazimo do São Bento stanice koja je plavim keramičkim pločicama oslikana sa bogatim povijesnim motivima i sama je umjetničko djelo. Hodamo do Katedrale u Portu a u malim uskim uličicama sve pršti od glazbe i veselja. Lokalno stanovništvo je vani, roštilja se, pleše, pjeva i zabavlja iz sveg glasa i životne radosti, a i mi se zabavljamo i uživamo gledajući kako uz bogatu scenografiju usred povijesnih zdanja i spomenika, grad diše i živi radosno kroz život njegovih stanovnika.









Opčarani večernjom panoramom Porta silazimo do Cais da Ribeira, nekadašnjih siromaških ribarskih kućica na samoj obali Doura ispod mosta Luiz I. Te su kućice sad nizovi restorana i kafića, renovirane, ušminkane i uljepšane čekaju mnogobrojne turiste ali i lokalce kojima nije strano i nedostupno ispuniti brojne terase na kojima se dobro jede, pije i zabavlja.







S druge strane mosta je četvrt Gaia, poznata po proizvodnji i skladištima vina na tom dijelu obale, gdje brojne vinarije i podrumi svjedoče o bogatoj povijesti vinarstva u ovoj regiji te trgovine agroproizvodima s imanja duž rijeke Douro. Nad njima se nadvija žičara kojom se s obale može popeti do parka Jardim do Morro s kojega u suton puca prekrasan pogled na Zalazak sunca iza Porta. Park je nasuprot prekrasnog zdanja Mosteira da Serra do Pilar, a u predvečer je park prepun lokalaca i turista koji chillaju pijuckajući Porto i čekajući sunce da zađe. Čarobno! Za prekrasan zalazak sunca smo zakasnili ali ja nekako predmnijevam da bih se nekim sretnim čudom mogao uskoro opet naći na ovom mjestu, ovaj put u društvu sa svojom boljom polovicom, kako zagrljeni na klupici gledamo posljednje dnevne zrake sunca kako nježno miluju ovaj predivan grad, rijeku koja njime protiče i sve ljude koji u tom trenutku imaju sreću biti u Portu.





Spotičući se o te svoje misli penjem se brojnim stepenicama prema kafiću koji nam je Bernardo preporučio, Guindalense Futebol Clube, svojevrsnom pandanu NK Trnje ili nekom sličnom, gdje uglavnom zalazi samo lokalna ekipa. Pogled i atmosfera ovdje su fenomenalni i nas se trojica po tko zna koji put na ovoj avanturi divimo ovom mjestu i danu i osjećamo počašćeni što imamo priliku doživjeti nešto ovakvo.





Bliži se noć, Livraria Lello (https://www.thecommonwanderer.com/blog/livraria-lello-porto) je davno zatvorena pa je ostavljam za idući put a nama razina glukoze u krvi opada pa dolazimo do poznate šoping meke Rue Santa Catarina gje biramo Honest Greens restoran za desertić, fensišmensi/vegantrendi/ekoagrourban komadića gastronomskog raja gdje se održivost križa sa užitkom za nepce. Prije spavanja punimo želuce muffinima s kremom od organskih (!kakvih drugih?) lješnjaka i tortom od papaje i manga, osvježavamo se izvorskom vodom s okusom kurkume i limunske trave s ekstraktom lubenice i odmah se osjećamo sretnije i mlađe.



Ne i luđe jer to nije baš tako lako, ali za to će se pobrinuti naš Zero Box Lodge koji nas dočekuje tulumom sa DJ-em i veselicom do ranog jutra koja se sprema u našem divljem hoteliću!





U prizemlju je tipična drvena hotelska sobica napunjena ZERO novčanicama od kakvih je i knjiga utisaka gostiju ispisana brojnim hvalospjevima na račun ovog objekta, a ja se bacam na krevet, pokrivam novčanicama i lagano i spokojno tonem u snove. Ili se možda tek lagano budim iz njega, jer ovakav dan mora da je san? Boa noite, amigos!
 
9. dan Porto – Leon


Spavanje pod gomilom (makar bezvrijednih) novčanica me je jako okrijepilo i pomladilo, šuškavi snovi su učinili svoje i jutrom se budim pun energije u svom malom boxu dvasadva. Neven i Gianni su već spremni i liftamo se do petog kata gdje nas čeka bogat i obilan doručak. Iako je vani oblačkasto i pomalo tmurno vrijeme, krcamo se do obrva kavom i kroasanima i priželjkujemo da nam ovo pomalo antiklimaktično jutro donese pregršt sunca te lijepih cesta i krajolika kojima prolaze. Prvotni plan je bio krenuti put sjevera ka La Coruñi, ali obzirom da je na sjeveru kiša i potop epskih razmjera, na licu mjesta mijenjamo plan a Bernardo nam savjetuje da krenemo panoramskom cestom N222 koja vodi duž rijeke Douro. Gianniju se odmah razvuče osmijeh od uha do uha jer mu je to bila velika želja odvoziti obzirom da ta cesta prolazi kroz neke od najljepših i najcjenjenijih vinorodnih krajeva svijeta. A Neven i ja, labilni i povodljivi kakvi jesmo, odmah pristajemo!





Baba Gugla nas već pomalo umornim glasom od silnih uputa vodi ka toj cesti i nedugo zatim na njoj nalijećemo na brojnu ergelu lokalnih motorista i motoristica koji su ovaj dan odlučili izdvojiti za vožnju ovom prekrasnom cestom. Ritam je blag a nama kofein udara u glavu pa ih sve redom pretičemo i pozdravljajući ih, hitamo dalje ka Castel de Paivi.





Douro vijuga između mnogih brda, a usporedo s njim naša cesta spaja mnogobrojna pitoreskna portugalska mjestašca koja nas pospano i lijeno pozdravljaju dok ih bukom svojih Akrapoviča budimo iz jutarnjeg sna dok prolazimo kroz njih. Oblaka na horizontu je sve manje, a krajolik postaje sve ljepši i konačno nas sunce iza jedne ćoše dočeka i sa smješkom nam razotkrije rijeku Douro i predivan predio kroz koji prolazi.





Pitoma brda posuta vinogradima, priroda u bujnim i veselim proljetnim bojama, duboko plavetnilo rijeke kojom plovi turistički brodić prepun razdraganih i pripitih turista, ono, prizor dostojan da ga se naslika uljem na platnu i izloži u kakvoj galeriji na užitak svekolikom čovječanstvu! Srčemo ovaj prizor dušom i očima i zavidimo portugalcima na ovakvoj ljepoti, pa krećemo dalje, dok se uz cestu nižu mnogobrojni vinogradi i njihove Quinte.







Ovo je definitivno regija u kojoj bi se trebalo dulje zadržati i istražiti njene brojne kutke i ljepote koje se tu skrivaju, pomalo i polagano lutati brdima i dolinama koji se izmjenjuju duž Doura i uživati u blagodatima koje nude. No ne nama i ne danas jer mi hitamo dalje u našu avanturu, preskačući puno toga za neki drugi put, možda.









Između bojnih agroturističkih divota dolazimo do gradića Peso da Régua sa svoja tri mosta i prolazimo pokraj brane Barragem da Régua te u obližnjem gradiću Pinhão odlučujemo stati, odmoriti se i okrijepiti od svekolikih čudesa.













Vizure su spektakularne, dan je kakav se samo poželjeti može za putovanje motociklom, nas trojica smo odlično usklađen i složan tim i uživamo u svakom dragocjenom trenutku ovog putovanja.
 
Put nas opet kroz predivna brda prošarana vinogradima vodi prema Bragançi, posljednjem većem gradiću kroz koji ćemo proći prije nego li se oprostimo od Portugala.







Još nam ostaje projezditi kroz Parque Nacional de Montesinho i eto nas opet u Španjolskoj! I kako sada odjaviti Portugal? Da zaključim ovo poglavlje, nijedna zemlja me nije u ovako malo vremena i pokazavši mi samo ovoliko malo od sebe, oduševila i privukla da se što prije vratim u nju i da je još bolje istražim. Mijenjam u svom malom crnom imaginarnom notesiću rang-listu svih do tada posjećenih zemalja, a na listu idućih putovanja na drugo mjesto stavljam Maroko a na prvo Portugal. Draga, pakuj kofere!







Ušuljavamo se tako pokraj Puebla de Sanabria u Španjolsku i hvatamo autocestu za León, glavni grad istoimene pokrajine. Vrijeme se polako mrči, postaje sve oblačnije i pokaja kapljica kiše nam poškropi vizir ali mi nesmetano, stameno i odlučno tjeramo naše kobile prema kakvom odresku od lude krave večeras koji bi se savršeno uklopio u našu avanturu.





Ovaj kraj je poznat po takvim gastronomskim delicijama pa se sa nestrpljenjem razoružavamo u našem hoteliću i u civilnomaskirnim odijelima krećemo u grad. León djeluje bogato i zanimljivo, moderne građevine i ulice nas vode put starog dijela u centru grada gdje se raskošne povijesne strukture diče svojom grandioznošću, pričajući nam tako priču o bogatoj povijesti. Za koju mi uopće nemamo vremena ni sluha jer nam stomaci riču kao Leóni da ih hitno napunimo, pa biramo jedan u bogatom nizu restorana koji nam se nude.









Odluka pada na barba Ezequiela čiji restač nudi obilje lokalnih specijaliteta pa se s golemim entuzijazmom bacamo na nekoliko vrsta izvrsnih španjolskih pršuta, sireva i kobasica za predjelo, nakon kojih slijedi par vrsta prasećih odrezaka okrunjenih sa pola pečene gorespomenute lude krave.





Ne uspijevši sve to obilje strpati u sebe, umorni ali zadovoljni, lijeno prebacujemo nogu preko noge na putu ka našem hoteliću jer ja šepam kao grbavi Quasimodo, potplata potpuno dezintegriranih kilometrima španciranja po predivotama Iberijskog poluotoka. Suzama što je uskoro našim avanturama kraj, pokušavam, umjesto tapeta, zalijepiti gumene đonove ali mi ne uspijeva. Zato si lijepim san na oči i sanjam o vrletima Picos de Europa koje nas sutra očekuju! Buenas noches, Leónes!