LeTrip22 - Los Tres Locos na putovanju do Portugala i nazad, s okusom Maroka!

Na godišnjem smo. Samo kupaće i kokteli uz bazen.

:cool:
 
10. dan Leon – Bilbao


Okrijepljeni prekoslatkim snovima, ujutro se kao tri bjeloglava supa obrušavamo na švedski stol bez švedskih stolica i tamanimo sve redom, trpajući u džepove sve ono što nam nije stalo u želuce jer će dan biti dug a i novčanici su sve tanji. Krećemo na put prema moru dok nas sitne kapi kiše ispraćaju iz ovog zanimljivog gradića, i dok mu mašemo, naoblaka se već polako lomi i tu i tamo bivamo počašćeni kakvom toplom zrakom sunca.





Znamo da to neće dugo trajati jer je visoko u Picosima oblačno s mjestimičnom kišom, pa nastojimo uživati u prekrasnim i romantičnim predjelima kojima prolazimo držeći se za rukice.





Ovi Picosi su jako zanimljivo gorje, tu bi se svakako trebalo vratiti i pošteno ih obići, jer nude pregršt cesta u raznim smjerovima a sve su zanimljive koliko sam uspio istražiti, no mi smo svoju rutu zacrtali, idemo dijagonalno poprečno putem koji nam se učinio najzanimljivijim a ujedno i najoptimalnijim da stignemo vidjeti sve ono što smo danas naumili.





Penjući se sve više, i vremenski uvjeti su sve promjenjiviji pa i krajolik sve raznovrsniji tako da kao opčinjeni bauljamo ovom rutom uz tek natruhe divota koje se tu skrivaju.







Vozimo se duž rijeke Esla i dolazimo do mosta preko jezera i ulazimo u Riaño, mali planinski gradić na nekih 1100m nadmorske visine, s tipičnim uspavanim ritmom u ovo usnulo doba.







Hladnjikavo je i grijemo se kavom i kolačima pa nastavljamo dalje duž lijepog jezera prema zavojitim cestama Picosa koje su uklesane duboko u kanjone prateći tok rijeka i potoka, tvoreći prizore koji kao da nisu s naše planete. Obzirom da jesu, čudom se čudimo tim ljepotama dok izlazimo iz mistične brdske magle u pitome zelene doline.









Iza nas ostaju snijegom posuti najviši vrhovi Picosa koje tek možemo nazrijeti jer je vidljivost gore nikakva, pa ih sa žaljenjem ostavljamo za možda neki idući put kada ćemo imati više sreće s vremenom.







 
Uskoro prolazimo malim gradićem Potes koji djeluje kao pravi mali planinski resort, jer, gle čuda, on to i jest! Sve je skockano, puno cvijeća i zelenila, nižu se hotelići, apartmanići, restoraničići i svakakvi drugi ići i samo možemo zamisliti kako bi lijepo bilo ovdje bezbrižno tumarati i istraživati ove divote.













Konačno dolazimo blizu obale gdje mnoge rijeke, slijevajući se sa Picosa tvore estuarije i bogate ovaj krajolik mnoštvom mostova, plaža i močvarnih prostranstava koja se međusobno izmjenjuju između brojnih gradića kojima je posuta sjeverna morska obala Španjolske.





Prolazeći tako kroz jedan od tih gradića, San Vicente de la Barquera, naslućujemo da je ovaj kraj vrrrrrrlo bogat. Nižu se vile i prekrasna imanja, gradići su kao da ih je neki renesansni umjetnik nacrtao, priroda je ovdje razasula mnoge ljepote a tu i tamo pokoji dvorac u svoj svojoj raskoši nam govori da se nalazimo na iznimno atraktivnom mjestu za sva ljudska čula.















Zgroženi ovom divotom mi samo odvrćemo gas kako se ne bi slučajno navikli i navukli na ovu raskoš jer su nam budžeti davno probijeni a još imamo ohoho toga za proći i vidjeti. Vijugamo po cesti između svih tih divota i dolazimo do Santandera, otmjenog i bogatog grada na sjeveru, a kako i ne bi bio takav kada je odatle potekla jedna od najbogatijih istoimenih banaka na svijetu.





Lova se slila ali ne u naše džepove pa imamo para samo za jednu kratku kavu i churrose na ovom mjestu, bacamo oko na centro Botin umjetnički muzej koji kao da nadgleda luku i promet u njoj te prašimo dalje prema Portugaleteu gdje nas čeka nesvakidašnji prijelaz preko estuarija kod Bilbaa.



 
Samo da napomenem za one koji se možda pitaju zašto jedan dan režem u više postova, forumski limit je 20 fotografija po postu, pa eto...


Prijelaz preko Ibaizabal estuarija je izveden poprilično nesvakidašnje, visećim mostom Vizcaya, ili na baskijskom, Bizkaiko Zubia (https://www.atlasobscura.com/places/vizcaya-bridge). E sad, kakvi bismo mi to avanturisti bili kada se ne bismo na drugu obalu i prebacili ovim čudom koje ide ro-ro svakih osam minuta.














Jedinstven doživljaj, nema što!

Nakon kratke vožnje eto nas na drugoj obali i krećemo prema centru Bilbaa, najvećem gradu na sjeveru Španjolske i administrativnom centru Baskije, koja, slično kao i Katalonija, njeguje želju za otcjepljenjem od matične Španjolske. Vjerovatno ih zato španjolci obasipaju lovom kako bi ovi ostali dio kraljevine, pa je to bogatstvo itekako vidljivo dok prolazimo centrom tražeći naš Zabalburu hotelić na istoimenom trgu.





Trgnemo se iz sobe nakon smještanja i brzog tuša jer hitamo istražiti Bilbo kako ga zovu baski (alo, Tolkiene imenokradico!) gdje se tik uz obalu rijeke smjestio raskošni muzej Guggenheim (https://en.wikipedia.org/wiki/Guggenheim_Museum_Bilbao). Muzej uživo izgleda puno impozantnije nego na fotografijama a kako ga nemamo vremena posjetiti iznutra, divimo se titanskim pločama kojima je zgrada muzeja obložena izvana, te dok se zlaćane zrake zalazećeg sunca ljeskaju na njima, u sebi se mislimo koliko bi samo motorističkih ispušnih lonaca od ovoga čuda moglo biti sačinjeno.







Brzo tjeramo tu nemisao iz svojih glava punih predivnih doživljaja od ovoga dana zato jer naši prazni stomaci žude da i njih napunimo. Teškom mukom bauljajući po ovom skupom centru grada pronalazimo konačno jedan prihvatljiv restorančić s morskim delicijama i uživamo kao prekaljeni svjetski putnici prepričavajući jedan drugome doživljeno i proživljeno. Atletico Bilbao!



 
Ne, Pale nas odjebo pa o'šo na Alpe.

:mrgreen:
 
11. dan Bilbao – Castillon-en-Couserans


Došao je i taj dan kada ćemo skupiti svoje igračke, pozdraviti Španjolsku do idućeg puta i otići se igrati negdje drugdje! Sa sjetom u srcu i kroasanima u želucu napuštamo naš hotelić u Bilbau i usmjeravamo babu Guglu prema Francuskoj. Dan je slinav i siv a nama se baš fensi-šmensi Biarritz čini kao dobra postaja na našem današnjem putovanju prema francuskom dijelu Pirineja.





Ovo mondeno mjesto je puno turista, mahom onih dobrostojećih, što nas nimalo ne čudi jer je okupljalište imućnijeg svijeta sklonog zimskim i skijaškim, ali isto tako i ljetnim radostima pa iako je vrijeme komsi-komsa (uglavnom koma) probijamo se do samog centra i krećemo u istraživanje.





Gradić je zanimljiv ali poguban za naše novčanike jer par sokića, kavu i dva kroasana plaćamo papreno skupo dobacujući jedan drugome u nevjerici poglede nakon što nam je konobarica donijela račun, pa odlučujemo dignuti sidra i po onoj Čolićevoj: "Produži Dalje" i mi produžujemo naš put prema Pirinejima. Sa vrha stijene kojom prolazimo bacamo pogled na neko surfersko natjecanje na ovoj posh lokaciji i zlurado se smijuljimo jer im je vrijeme baš ono, pish.





Doduše, i nama je jer slini i škropi nas stalno pa se kroz oblake i kapljice probijamo kroz prekrasne male francuske gradiće duž ceste i u svakom od njih bih rado zastao i sasvim sigurno dodao koji zanimljiv lik ili događaj ovoj avanturi, ali nesmiljenim ritmom pržimo dalje.









Put nas vodi prema Lourdesu, gradiću u ovim predjelima koji je i poznato katoličko svetište. Zanimljiv gradić, prepun je hotela i to visoke kategorije, dućana i suvenirnica sa svakojakim suvenirima naravno, isključivo sakralne i duhovne naravi. Najproduhovljeniji od nas trojice, Gianni odlazi dodatno poraditi na svojoj duhovnosti dok ga nas dvojica čekamo, ja svađajući se sa babom Guglom oko daljnje rute, a Neven razgledavajući sva čuda modernog sakralnog turizma.





Uskoro napuštamo gradić i penjemo se u brda, tražimo neki stari most koji je za sobom ostavio Napoleon kada je tutnjao ovim krajevima.









Probijajući se kroz usjeke, tunele i općenito prekrasne prirodne ljepote, dolazimo do tog starog, impozantnog kamenog mosta koji ponosno gleda u dolinu prema kojoj se lagano spušta rijeka ispod njega.







 
  • Like
Reactions: vespinjo and Shepa
Okolni vrhovi su zavijeni u oblake i maglu pa to svemu daje poprilično grandiozno i mistično ozračje a kako bismo produbili i dublje istražili tu mjestomističnost, smjesta se mičemo u smjeru mjestomističnog Col de Tourmalet. I tu nosom udaramo o rampu jer je prijevoj preko kojega smo naumili prijeći – zatvoren.





Gore je još debeli snijeg pa nemamo izbora nego čelom nazad i put Lourdesa, pa onda paralelno s Pirinejima, jezditi lijepim cestama u njihovom podnožju.









Tu se već i sunce promolilo između oblaka pa je i onako lijep krajolik pretvorilo u spektakularan.







Naravno, tu spektakularnost ne mogu potkrijepiti slikama i screenshotovima iz videa jer ih naprosto nema. Već danima izmučene baterije su mi baš tu i tad izdahnule, pa do kakve utičnice u našem konačištu i punjača u njoj – ništa.

Dolazimo do gradića Saint-Girons a kako je vrijeme za Igre Gladi, odlučujemo se poigrati protiv gladi u obližnjem restoranu ispred kojega parkiramo svoje motore i bacamo se na ukusan obrok.



Obzirom da se kao i na kraju svakoga dana bliži noć, tražim nam u okolici neki adekvatan smještaj i pukim slučajem nalijećem na Maison de Natascha kojem, sudbinski, vlasnica nosi isto ime kao i moja voljena supruga! Tumačeći to kao karmički znak, a već pomalo sjetan i domočeznutljiv nakon dugog i napornog putovanja, rezerviram nam smještaj, kupimo svoje stvari prije kiše i upućujemo se prema parkiranim motorima. A tamo nas čeka možda i jedina crna mrlja na cjelokupnom putovanju: naime, netko je Nevenu s motora maznuo stare, pokisle rukavice koje je on ostavio tamo da se malo prosuše od kiše. Gledamo se u nevjerici sva trojica ali srećom imamo par rezervnih svaki pa Gianni posuđuje jedan svoj par, a Neven, neokrznut ovim događajem konstatira da će sutra i onako u Andori u jednom od mnogobrojnih trgovina s moto opremom, kupiti si novi par rukavica. Natascha nas čeka pa se probijamo do Castillon-en-Couseransa kroz (opet) kapi kiše i uskoro dolazimo do stare kamene kuće koja je u najmanju ruku osebujna kao i njena gazdarica. Natascha je gospođa u kasnim šezdesetima, udovica francuskog diplomata koji je dobar dio života proživjela na bliskom istoku. Kuća je puna suvenira i memorabilija iz tog "bivšeg" života gdje je radila i kao dvorski fotograf na više dvorova iz svijeta arapske aristokracije. Nagledala se i bome naživjela svakakvih čuda i čudesa i radosno bi s nama podijelila kakvu dobru priču a i pokoja boca žestice bi tu noć stradala, da mi nismo tako vlažni i umorni od kiše i putovanja.



Uskoro joj želimo laku noć i smještamo se u ugodnom apartmanu na vrhu njene kuće koju je vještim rukama i s mnogo mašte iz ruševine pretvorila takoreći u muzej svom životu i kreativnosti. Kraljica!
 
12. dan Castillon-en Couserans – Andorra la Vella


12. nam dan počinje spektakularno! Kraljica se za nas ustala oko 6 ujutro i napravila i servirala nam doručak za kraljeve! Na tom stolu ujutro nema čega nije bilo pa smo veselo čavrljajući sa Nataschom trpali u sebe te delicije pripremajući se kao pravi gorštaci za težak put u planine gdje nas čeka Andorra.



Pozdravljamo se sa kraljicom i po tko zna koji put praćeni kišnim kapima gazimo kilometre ceste u podnožju Pirineja. Prolazimo kroz jako zanimljive predjele, pitoreskne gradiće i u meni se budi želja da se svakako u budućnosti vratim ovamo i pomnije istražim ovu regiju.





Znam da činimo nepravdu svojim ovako brzim prolaskom kroz ove divote jer sasvim sigurno je ovo mjesto kojem bi trebalo posvetiti više vremena i truda, ali takvo je ovo naše putovanje ovaj put.





Ne prolazi dugo a penjemo se uzbrdo i ulazimo u Andorru, prolazimo kroz Tunel d'Envalira i kroz planinske gradiće idemo prema Andorri La Vella. Ova državica je bescarinska zona i utočište bogatih i uspješnih pa se to itekako vidi na svakom koraku: ovdje su sportski skijaški centri i skijališta, ledene dvorane, nizovi raskošnih hotela i apartmana, sve je podređeno sportu, zabavi, gastronomiji i općenito trošenju love.







Love koju mi nemamo jer smo gotovo sve budžete davno probili, ispraznili čarapice i posljednje skrivene eure potrošili. Ostale su nam samo kreditne kartice, već dobrano izlizane ali, ne bili mi hrabri avanturisti, potrošit' ćemo sve pa i više, zadužiti se ako treba toliko da će naši potomci morati otplaćivati naše dugove koje ćemo im u amanet ostaviti umjesto nekretnina i obiteljskog blaga, pa će nas pamtiti bolje i puno dulje! Nakon što nam zlatni pijetao najavi da ulazimo u glavni grad, spuštamo se u Andorru la Vellu i pronalazimo u centru hotelić u kojem ćemo prespavati tu večer.







Centar nije prevelik ali prije nego što se zaputimo u njega, moramo odraditi obavezno hodočašće u meku svakog istinskog motorista. Naime, ovdje se nalazi nekoliko veeeeelikih moto trgovina kao Motocard i MartiMotos pa ne časimo ni časa već se upućujemo u te Alibabine čarobne pećine gdje nas čekaju svakojaka motoristička blaga!





Osupnuti obiljem raznovrsne ponude čisto nam je žao što nismo došli ovdje s kakvim kamionom ili barem kombijem da nakrcamo sve što bismo željeli ovdje kupiti, Gianni i ja nekako odolijevamo shopping groznici a Neven uzima friške nove rukavice i vraćamo se u centar.





 
Vraćamo se u hotelić, odijevamo se sportski kežuelno za španciranje po gradu i pronalazimo zadovoljavajuće količine hrane i pića kod Mame Marie, slatkog rustikalnog restorančića nedaleko našeg konačišta.













Na svakom koraku dobijamo potvrdu da je ovo mjesto gdje luksuz ima posebno utočište u ovoj maloj, planinskoj državici. Veliki broj luksuznih auta, na svakom koraku otmjeni i skupi dućani, parfumerije, trgovine elektronikom, suvenirnice sa svakojakim čudima, raskošna arhitektura...







Lutamo tako gradićem, peglamo kartice i shopiramo kao da nema sutra, pa pronalazimo i lokalni Hard Rock Caffe gdje konstatiramo da je atmosfera ovdje zarazna ali smo u opasnosti da nam potpuno presuše financije. I tu pada dogovor da se sutra nas trojica rastajemo. Naime, meni se osobno nije žurilo doma jer sam za subotu planirao posjetiti jedan spešl ivent u Italiji i onda laganini doma. Gianni i Neven su odlučili sutra sprašiti što dalje prema Zagrebu, a ja ću još jedan dan zujati solo po južnom, španjolskom dijelu Pirineja pa za Francusku.







Predvečer je blaga i ugodna, mi smo prepuni emocija i suvenira, prevrćem po mislima doživljaje od posljednja skoro dva tjedna i zaključujem da je avantura do sada nemalo premašila moja očekivanja i da mi je bila ogromna čast i zadovoljstvo podijeliti je sa ova dva okorjela sredovječna motorista! Živjeli!
 
Dvojica su produzila preko Provanse i Azurne obale do Milana....pa prema HR.
Treci ce reci:mrgreen:(y)
Motore smo rasprodali, ni jedan iz ove price vise nije kod nas...slijedece sezone neki drugi mopedi i neke druge avanture:cool:
Bilo je to vrhunsko moto putovanje:love:
 
Last edited:
Ovo puno više priliči mojoj percepciji putovanja s motorima od raznih, danas modernih, vukojebina.(y) Ali... javlja se i onaj stari osjećaj zašto izbjegavam putovanja generalno: zato što nikad ne mogu uzeti dovoljno dana i dovoljno novaca da to odradim ko šeik. I onda se sve svodi na trčanje i neku budget varijantu provoda...
 
To su tri profesionalna provokatora. Imaju, znaju i mogu. Diablero još namjerno razvlači putopis da duže patimo.
 
Izgovori, izgovori... :mrgreen:

Stvari nisu toliko komplicirane, jedino je bitno da ti je želja za avanturom veća od svih ostalih milijun razloga protiv.
 
  • Like
Reactions: DuroDu