flâner
New member
Danijel se probudio zamotan u plahtu i vlažan od znoja. Sanjao je puške.
Taj san se ponekad ponavljao. Vjerojatno bi neka uporna psihologinja mogla smisliti nešto što bi objasnilo zašto sanja samo puške iz djetinjstva. Uvijek iste. Zračne i malokalibarske, s kojima je trenirao. I M48, koju je jednom imao u rukama, kad je neki tip došao u seosku osnovnu školu osmoškolcima održati predavanje o tome kako se koristi vojnička puška. Nekoliko preostalih vježbovnih metaka dao je ispaliti klincu koji je cijelo vrijeme iz prikrajka pažljivo pratio nastavu koja se održavala na livadici pored škole. U tome snu bilo je i sjećanje sa strelišta, u vrijeme kad je završavao osnovnu školu. Njegov je šašavi trener zaboravio ponijeti durbin, stajao je pola metra pored mete, pa mu s udaljenosti od pedeset metara dovikivao očitane pogotke: "Devet na jedanaest. Muš! Deset na jedanaest."
Bio je sam u krevetu. Njegova ljubav otišla je u Francusku na desetak dana. I bila je južina. Najužasnija južina koju može dati obala Jadrana. Južina koja se nadovezuje na sve užasne južine doživljene u prošlosti i pretvara čovjeka u tijesto.
Posegnuo je za telefonom, da vidi koliko je sati, jer u sobi je bio sumrak. Telefon je skliznuo s noćnog ormarića i pao na pod. Poslao je u krasan kurac i zatvorene grilje i mediteransku klimu i sebe idiota, te zaključio da treba pobjeći što prije.
Pola sata kasnije, u smjeru Velebita jurila je Lada Niva, vukući prikolicu s narančastim motociklom. Na stražnjem sjedalu bila je navlaka koja je skrivala karabin i pored nje kutijica sa četiri metka. Sasvim dovoljno za nekoliko dana bijega od južine i za čovjeka koji nema namjeru poubijati pola šume.
Osjećao se sve bolje sa svakim kilometrom koji ga je udaljavao od obale. U Gračacu se nakratko zaustavio u trgovini, skrenuo u smjeru Gospića i nakon pola sata sišao na prašnjavi put, u blizini Kukljića. Lagano je vozio kroz polja, ušao u šumu i uspinjao se putem posutim šljunkom, zatim putem za izvlačenje drveta do njegovog kraja, pa još malo u šumu po nekom starom tragu, s kojeg je skrenuo na lišće i zaustavio automobil među hrastovima.
Izvukao je pušku iz navlake i ubacio metke. Bila je pravi "oldtimer". Crvena Zastava M69, s pripadajućom ON2 optikom. Pred par godina ju je kupio kod Iruda, koji je tvrdio da puška nikad nije korištena, jer ju je naslijedila neka cura od svog djeda koji je bio zapovjednik karaule, a pušku je dobio na poklon kad je odlazio u mirovinu. Nabacio je naprtnjaču, vezao njezin pojas i počeo se uspinjati.
S jedne krčevine ugledao je udolinu, ogromnu livadu na kojoj je bilo stijena i nekoliko kamenih zidova, ostatka pradavnog velebitskog sela. Uz rub šume tekao je potok.
Spustio se na livadu i otišao na istočni kraj. Popeo se na najveću stijenu i zaključio da je mjesto savršeno. Preko dana će se izležavati i grijati na stijeni kao poskok, a ujutro će promatrati zavijutak potoka udaljen oko četiri stotine metara i možda pucati na divlju svinju. Ako se pojavi i ako ne bude previše vjetra, jer s uvećanjem od četiri puta na toj udaljenosti nije lako "odraditi" praščića.
Uredio je "položaj" za sutra, zatim na rubu šume između bukvi privezao mrežu za spavanje i postavio pokrov iznad nje. Istražio je okolinu, tek da se uvjeri ima li kakvih staza po kojima se kreću ljudi. Nije našao ništa i priuštio si je kasni ručak na travi. Jeo je u potpunom miru, jer već se osjećao kao da je kod kuće.
Do sumraka je čitao "The Grand Design", zatim malo gledao u zvijezde, držeći u ruci veliku limenku piva, koju je rashladila voda potoka. Pomislio je kako bi Stephenu Hawkingu sigurno bilo drago da ga sad vidi s njegovom knjigom i kako bi bilo baš dobro kad bi njih dvojica mogli podijeliti pivo.
Zavukao se u svoj "hammock" i ljuljanje ga je odmah uspavalo.
Probudila ga je jutarnja svježina. Noć je tek počela blijedjeti. Izvukao se iz vreće, ispio dva malena soka s okusom naranče, pojeo veliku voćnu pločicu, te se popeo na stijenu. Legao je, usmjerio pušku i stavio ju na rašlje, te započeo dvogledom promatrati rub šume i obale potoka. Mogao je satima samo promatrati i ne misliti ni na što drugo.
Dan se budio. Ugledao je jelena i dvije košute na pojilu. Otišli su i dugo vremena je samo blagi povjetarac češljao travu. Tada se pojavio vepar. Danijel je smireno odložio dvogled, uzeo karabin, grubo naciljao gledajući preko cijevi, te pogledao kroz optiku. Na gornjem rubu objektiva vidio je crnog prasca, a ispred njega, točno u sredini, na križiću, bio je veliki lisac. Meko je koračao prema Danijelu, nakon nekoliko koraka sjeo i gledao ravno, kao da ga promatra. Danijel je odložio pušku, uzeo dvogled i ponovo pogledao kroz njega. Imao je dojam, da se on i lisac poznaju.
- Je li ovo moguće? - pomislio je Danijel.
- Ako postoje crvotočine u Svemiru, možda bi to doista mogao biti onaj naš lisac?
Ustao je i dalje gledajući kroz dvogled. Želio je biti siguran da ga lisac doista vidi. Neko vrijeme su se nepomično gledali, a onda je lisac ustao, pošao u lijevo, potrčao, preskočio potok i nestao među drvećem.
Danijel je sjeo na stijenu i gledao u daljinu. Nije ga više zanimao ni vepar ni pogodak niti bi imao volje raditi velikim nožem nakon pogotka. Pogled mu je bio na oblacima u daljini, a misli su se vratile u prošlost. Nije više vidio ni zelenilo šume ni plavo-bijelo nebo. Vidio je samo prekrasnu crnu grivu iz svog sjećanja. Nije to bila konjska griva, iako je jednom, kad ju je vidio sretnu, pomislio da izgleda kao mlada divlja kobila. Prekrasnu crnu grivu imala je Tigrica. Bila je šarena. U uniformi. Tigrica je bila s Maglaja.
Spustio se sa stijene, iz potoka izvadio veliku bocu ledenog čaja sa žutim poklopcem, malo se umio, otvorio poklopac i otpio pola litre. Pogledao je u poklopac i stresao se. Ledeni čaj nije pio sve dok ga ona nije prvi put kupila na benzinskoj postaji. Stare slike su se počele nizati, kao da ih je pustio van iz boce koju je otvorio. Sjeo je na rub potoka. Sjetio se prve, za koju je mislio da je davno izblijedjela.
***
Taj san se ponekad ponavljao. Vjerojatno bi neka uporna psihologinja mogla smisliti nešto što bi objasnilo zašto sanja samo puške iz djetinjstva. Uvijek iste. Zračne i malokalibarske, s kojima je trenirao. I M48, koju je jednom imao u rukama, kad je neki tip došao u seosku osnovnu školu osmoškolcima održati predavanje o tome kako se koristi vojnička puška. Nekoliko preostalih vježbovnih metaka dao je ispaliti klincu koji je cijelo vrijeme iz prikrajka pažljivo pratio nastavu koja se održavala na livadici pored škole. U tome snu bilo je i sjećanje sa strelišta, u vrijeme kad je završavao osnovnu školu. Njegov je šašavi trener zaboravio ponijeti durbin, stajao je pola metra pored mete, pa mu s udaljenosti od pedeset metara dovikivao očitane pogotke: "Devet na jedanaest. Muš! Deset na jedanaest."
Bio je sam u krevetu. Njegova ljubav otišla je u Francusku na desetak dana. I bila je južina. Najužasnija južina koju može dati obala Jadrana. Južina koja se nadovezuje na sve užasne južine doživljene u prošlosti i pretvara čovjeka u tijesto.
Posegnuo je za telefonom, da vidi koliko je sati, jer u sobi je bio sumrak. Telefon je skliznuo s noćnog ormarića i pao na pod. Poslao je u krasan kurac i zatvorene grilje i mediteransku klimu i sebe idiota, te zaključio da treba pobjeći što prije.
Pola sata kasnije, u smjeru Velebita jurila je Lada Niva, vukući prikolicu s narančastim motociklom. Na stražnjem sjedalu bila je navlaka koja je skrivala karabin i pored nje kutijica sa četiri metka. Sasvim dovoljno za nekoliko dana bijega od južine i za čovjeka koji nema namjeru poubijati pola šume.
Osjećao se sve bolje sa svakim kilometrom koji ga je udaljavao od obale. U Gračacu se nakratko zaustavio u trgovini, skrenuo u smjeru Gospića i nakon pola sata sišao na prašnjavi put, u blizini Kukljića. Lagano je vozio kroz polja, ušao u šumu i uspinjao se putem posutim šljunkom, zatim putem za izvlačenje drveta do njegovog kraja, pa još malo u šumu po nekom starom tragu, s kojeg je skrenuo na lišće i zaustavio automobil među hrastovima.
Izvukao je pušku iz navlake i ubacio metke. Bila je pravi "oldtimer". Crvena Zastava M69, s pripadajućom ON2 optikom. Pred par godina ju je kupio kod Iruda, koji je tvrdio da puška nikad nije korištena, jer ju je naslijedila neka cura od svog djeda koji je bio zapovjednik karaule, a pušku je dobio na poklon kad je odlazio u mirovinu. Nabacio je naprtnjaču, vezao njezin pojas i počeo se uspinjati.
S jedne krčevine ugledao je udolinu, ogromnu livadu na kojoj je bilo stijena i nekoliko kamenih zidova, ostatka pradavnog velebitskog sela. Uz rub šume tekao je potok.
Spustio se na livadu i otišao na istočni kraj. Popeo se na najveću stijenu i zaključio da je mjesto savršeno. Preko dana će se izležavati i grijati na stijeni kao poskok, a ujutro će promatrati zavijutak potoka udaljen oko četiri stotine metara i možda pucati na divlju svinju. Ako se pojavi i ako ne bude previše vjetra, jer s uvećanjem od četiri puta na toj udaljenosti nije lako "odraditi" praščića.
Uredio je "položaj" za sutra, zatim na rubu šume između bukvi privezao mrežu za spavanje i postavio pokrov iznad nje. Istražio je okolinu, tek da se uvjeri ima li kakvih staza po kojima se kreću ljudi. Nije našao ništa i priuštio si je kasni ručak na travi. Jeo je u potpunom miru, jer već se osjećao kao da je kod kuće.
Do sumraka je čitao "The Grand Design", zatim malo gledao u zvijezde, držeći u ruci veliku limenku piva, koju je rashladila voda potoka. Pomislio je kako bi Stephenu Hawkingu sigurno bilo drago da ga sad vidi s njegovom knjigom i kako bi bilo baš dobro kad bi njih dvojica mogli podijeliti pivo.
Zavukao se u svoj "hammock" i ljuljanje ga je odmah uspavalo.
Probudila ga je jutarnja svježina. Noć je tek počela blijedjeti. Izvukao se iz vreće, ispio dva malena soka s okusom naranče, pojeo veliku voćnu pločicu, te se popeo na stijenu. Legao je, usmjerio pušku i stavio ju na rašlje, te započeo dvogledom promatrati rub šume i obale potoka. Mogao je satima samo promatrati i ne misliti ni na što drugo.
Dan se budio. Ugledao je jelena i dvije košute na pojilu. Otišli su i dugo vremena je samo blagi povjetarac češljao travu. Tada se pojavio vepar. Danijel je smireno odložio dvogled, uzeo karabin, grubo naciljao gledajući preko cijevi, te pogledao kroz optiku. Na gornjem rubu objektiva vidio je crnog prasca, a ispred njega, točno u sredini, na križiću, bio je veliki lisac. Meko je koračao prema Danijelu, nakon nekoliko koraka sjeo i gledao ravno, kao da ga promatra. Danijel je odložio pušku, uzeo dvogled i ponovo pogledao kroz njega. Imao je dojam, da se on i lisac poznaju.
- Je li ovo moguće? - pomislio je Danijel.
- Ako postoje crvotočine u Svemiru, možda bi to doista mogao biti onaj naš lisac?
Ustao je i dalje gledajući kroz dvogled. Želio je biti siguran da ga lisac doista vidi. Neko vrijeme su se nepomično gledali, a onda je lisac ustao, pošao u lijevo, potrčao, preskočio potok i nestao među drvećem.
Danijel je sjeo na stijenu i gledao u daljinu. Nije ga više zanimao ni vepar ni pogodak niti bi imao volje raditi velikim nožem nakon pogotka. Pogled mu je bio na oblacima u daljini, a misli su se vratile u prošlost. Nije više vidio ni zelenilo šume ni plavo-bijelo nebo. Vidio je samo prekrasnu crnu grivu iz svog sjećanja. Nije to bila konjska griva, iako je jednom, kad ju je vidio sretnu, pomislio da izgleda kao mlada divlja kobila. Prekrasnu crnu grivu imala je Tigrica. Bila je šarena. U uniformi. Tigrica je bila s Maglaja.
Spustio se sa stijene, iz potoka izvadio veliku bocu ledenog čaja sa žutim poklopcem, malo se umio, otvorio poklopac i otpio pola litre. Pogledao je u poklopac i stresao se. Ledeni čaj nije pio sve dok ga ona nije prvi put kupila na benzinskoj postaji. Stare slike su se počele nizati, kao da ih je pustio van iz boce koju je otvorio. Sjeo je na rub potoka. Sjetio se prve, za koju je mislio da je davno izblijedjela.
***
