Lisac bajkera Flomića

Danijel se probudio prvi. Promatrao ju je. Izgledala je kao djevojka iz bajke. Kao Snjeguljica. Bila je blijede puti i crne kose, samo što u bajci uspavana ljepotica nije imala takve kovrče. Nedugo zatim, ona je otvorila oči. Treptala je, kao da je malo zbunjena time što se nalazi u krevetu s muškarcem, blago se ugrizla za donju usnu, kao da pobjeđuje neki strah i zagrlila ga. Njegove ruke su se zavukle ispod bijele majice s kratkim rukavima u kojoj je spavala i počeo ju je nježno dodirivati. Zažmirila je. Razmjenjivali su dodire, kao u nekom usporenom filmu. Skinuli su jedno drugo, ali ona je bila sramežljiva i skrivala se ispod plahte. Dodirivala mu je kratko ošišanu kosu, a on je rukama dodirivao njezinu kratko pošišanu i oštru šumicu.  Grudi su joj bile čvrste. Nikad nije nosila grudnjak. Ljubili su se nježno. Kad je pod prstima osjetio da je vlažna, kleknuo je među njezine noge i lagano, lagano počeo ulaziti u nju. I dalje je žmirila, samo su joj usne i lice postale rumeniji.  Bio je nježan. Najnježniji ikada. Osjećao je da ona pobjeđuje strah od zbližavanja pomoću želje da njega učini sretnim. Ljubili su se. Poljupci su bili mokri i on je progutao malo njezine sline, kao da će time za sebe sačuvati komadić Hanine duše.

Iduća dva tjedna bili su stalno zajedno, osim kad je ona bila na vježbama u toplicama. Bili su još tri puna dana na strelištu, preko vikenda. Jedne subote nisu vježbali, jer je bilo tako loše vrijeme, da su cijeli dan proveli zajedno u krevetu.

Nakon toga, proživjeli su još jedan zajednički tjedan. Hana je završila s programom u toplicama i nisu se uopće razdvajali. Bio je to prekrasan i ujedno tužan tjedan.

On je imao osjećaj kao da je s tuđom ženom.  Osjećao je da je ona zaručnica smrti i da će joj se vratiti. Osjećao se slabim. Znao je da ona svoje zaruke neće raskinuti, koliko god se on trudio.

Ona je osjećala da oboje žele nastaviti zajedno, ali je znala da to nikako nije moguće. Znala je da je predugo bila družbenica smrti. Da nema hrabrosti pripast Danijelu do kraja, jer se boji da će i njega izgubiti. Nijednom nisu jedno drugome rekli „volim te“.  Nisu željeli riječima još više ojačati osjećaje, niti dozvoliti da ih približavanje rastanka još više zaboli.

U ponedjeljak ujutro zapakirali su sve njezine stvari i kofer s puškom. Odvezao ju je u Zagreb, da pričeka vrijeme za odlazak u Bosnu.

U srijedu, u jedanaest navečer, čuli su se preko radio veze i dogovorili sastanak sutra u podne, na sporednoj cesti iza sela, u blizini strelišta. On je došao prvi, okrenuo Defendera u smjeru povratka, parkirao na rubu ceste i izašao van. Kad je u daljini vidio da se iz smjera Zagreba približava Petica, znao je da to mora biti ona, pokupio je maslinastu okruglu torbu iz auta i koračao joj ususret. Zaustavila se, parkirala na mostiću koji je vodio na oranicu, izašla i pričekala da joj priđe. Pružio joj je torbu.

– Unutra sam ti stavio pribor i svoju radio stanicu. Tako da imaš dvije iste, možda će ti zatrebati. Imaš i veliku kutiju snajperskih metaka.
- A što je ovo? – upitala je pokazujući na plastičnu kutiju koja je virila iz torbe.
- Mali Heckler, duga devetka, s punim okvirima. Nije težak, nosi ga sa sobom. Ako budeš morala bježati nakon pucnja, ostavi snajper. Irud ti uvijek može poslati novi, ne brini.
- Jutros mi je posudio auto i rekao da AN2 leti prekosutra pred zoru za Kladušu, tako da odlazim. Objasnio mi je da je to neki stari avion poljoprivredne avijacije i da može sletjeti na livadu. I da se ne čudim što ga ekipa zove „anus“.
- Ako odlučiš ostati ili se poželiš vratiti, znaš kod koga ćeš dobiti ključeve moje kućice.

Nije rekla ništa. Osjećao je da nema te sile koja će ju natjerati da odustane od osvete.

S jedne strane ceste bila su polja. S druge je bio šumarak, ispred njega oranica i pored nje neizorana livada s jednim drvetom, posađenim na međi. Sunce je upeklo. Vidio je da joj je vruće u šarenoj uniformi koju je nosila i poveo ju tridesetak metara do hlada drveta. Tamo su se zagrlili. Nisu govorili ništa. Nakon nekog vremena razdvojili su se. Trebalo je poći, prije nego rastanak postane pretežak. Stajali su na livadi, ni dva metra od prve duboke brazde. Iz šumarka  je prema njima brazdom išao mladi lisac. Nije ih primijetio. Kad je prolazio pored njih, ona se povukla pola koraka unatrag. On je mirno stajao. Promatrali su lisca u tišini. Došao je brazdom skoro do ceste, ugledao njezin auto i nije prešao preko, već se istom brazdom vratio u šumarak. U čudu su se pogledali. Pošli su do ceste. Zagrlili se nakratko i poljubili.

-  Hana, molim te, obećaj mi da ćeš paziti na sebe!
-  Hoću! Obećajem!

Poljubio ju je još jednom i pošao prema svome automobilu. Nakon desetak koraka se osvrnuo. Stajala je naslonjena na krov malenog crnog automobila i plakala. Nastavio je hodati. Krenuo je prema Varaždinu. Nakon pedesetak metara prikočio je. Lisac je pred njim pretrčao preko ceste.

Nikad više ništa nije čuo o njoj. Nije se raspitivao.


Kad se nakon godinu dana vratio u Hrvatsku na nekoliko tjedana odmora, od prijatelja, koji je radio u analitici tajne službe, saznao je da su tipa kojeg je Hana spominjala spremili pod zemlju, nakon što mu je prilikom jutarnje smotre velike četničke postrojbe snajperski metak presjekao vrat.


Nakon još nekoliko godina, rat se i u Bosni ugasio. Danijel je ponovo došao na odmor. Besciljno se vozikao motorom i slučajno navečer stao u nekoj birtiji koja je imala i prenoćište, u blizini Prijedora.
U uglu je čekao večeru i slušao ratne priče grupice lokalnih pijanaca. Jedan od njih se kleo, da je bio na postrojavanju, kad je vojvodi Milosavljeviću snajperski metak presjekao vratnu žilu. Danijel je pozvao konobaricu i rekao da ih sve posluži na njegov račun. Nazdravili su mu. Nakon nekog vremena, mahnuo je tipu koji je pričao da sjedne k njemu i počastio ga još jednim pićem.

-  Čuo sam da si pričao o atentatu na vojvodu Zlatka?
-  Jeste. Bio sam tamo. Stajao sam nema 30 metara od pozornice na koju se popeo da nas pozdravi. Ti si ga znao?
-  Samo po čuvenju. Kažu da mu je metak presjekao vrat?
-  Jeste. Prvi metak.
-  Snajperist je pucao više puta? – upitao je Danijel i mahnuo konobarici da posluži pripovjedača.

Ovaj je sretno prihvatio novu čašu rakije i počeo govoriti dramatično, da ga cijela birtija čuje.

-  Stajali smo u stroju. Vojvoda je počeo govor, htio je pozdraviti svoju vojsku. Prvi metak ga je pogodio u žilu. Pao je na koljena, krv je šikljala iz rane na vratu. Skočili smo, nas par junaka, da mu pomognemo, al' Ujo je opalio još tri puta. Mučki, s leđa, pobio je moja tri druga. Započela je bežanija, a ja sam zalegao i pogledao u vojvodu iznad sebe. Junak se uhvatio za vrat, htio je zaustavit' krv, al' nije mogao. Tada je doletjelo još jedno zrno. Ubio ga ustaša. Točno među obrve.
-  Junačina si, nema što. Evo još litra rakije, pa počasti i drugove.  - Danijel je ponovo mahnuo konobarici  - Idem leći, putovao sam dugo, samo mi još reci, jeste li uhvatili ustašu?
-  Ni traga mu nije bilo, ko' da je u zemlju propao.

Tada je Danijel na šanku platio i piće i večeru i spavanje, izašao na dvorište, ali nije skinuo kofere s motora, već ga je uzjahao i otišao u noć. Lagano je vozio i u misli su se vratile slike sa strelišta.

Hana smireno leži i dugo čeka da se meta pojavi. Hana nakon pucnja smireno hvata zatvarač odozgo, lijevom rukom, priprema se za novi hitac, bez da joj cijev izađe iz pravca. Hana, pažljivo sluša i njega i Slavena i radi sve kako su joj rekli, osim jednog. Uporno siluetama puca u vrat.

Znao je da je petim metkom mogla slomiti vrat četniku, mogla ga je i pustiti da iskrvari, ali je odabrala pucati u „slovo T“, jer se nadala da će on jednom za to čuti i da će znati da ga je nosila u srcu i u trenutku osvete, za koju je živjela.

***

Iako je Hana netragom nestala, nikad nije želio razmišljati o njoj kao o nekom tko je poginuo. Nadao se da je možda odlučila otići u neki novi život. Možda u Izrael. Australiju. Ili u Ameriku. Da možda ima muža kojemu nikada ne spominje da joj je najbolja prijateljica nekad davno bila gospođa Smrt. Da ima djecu kojoj nikad neće pokazivati kako se koristi zračna niti neka druga puška.

Popio je još malo ledenog čaja, poklopio bocu, zategnuo poklopac, zakočio pušku i odlučio da je vrijeme da se pokupi s livade. Dvadesetak minuta kasnije, penjao se uzbrdo, kako bi se vratio do mjesta gdje je ostavio Nivu.

***
 
I cekaj to je to???
WTF :shock:
Ovo bi mogao biti pocetak jebacke price.
Please malo manje melodrame. Inace odlicno stivo.
 
ako je to kraj, šteta, jer stvarno je predobro  (y)
 
Po cemu ste skuzili da je kraj pa prica tek pocinje.
 
Pa prica je dosla nekavom logicnom kraju bez nekih nezavrsenih ili nepoveznih elemenata.
Sada da se Hana odjedanput pojavi tamo negdje na cesti/u gradu/na misiji bilo bi samo ponavljanje iz prve price.
Naravno pisac moze smisliti sto god hoce ali ja kontam da je konkretno ova prica gotova, no Flomic ce sigurno imati jos masu pustolovina ili zgodnih uspomena koje moze zapisati. Te pustolovine mogu a i ne moraju biti povezane sa Hanom ili sa Liscem. To se u Odmetnicima non stop dogada. Zato su mi i tako dobri.
 
Svaka čast piscu na ovakoj odličnoj priči, stvarno sam ju pročital od početka do kraja bez da me kaj drugo zanimalo. Odlično i nadam se još ovakvom štivu.  (y)

P.S. Da smo to imali za lektiru, mislim da bi sve knjige bile pročitane....  :mrgreen:
 
prvo naišel na OldBoy-ove priče pa sad od bajkera Flomića i mogu vam reči svaka čast  (y) na ovim pričama i ako se ne varam čini se da su Flomićeve priče stvarne iz njegovog života ili sam malo više zabrijal?  :mrgreen: čini se da ovo drugo,ipak odlične priče (y)