lb
Active member
Športski pozdrav svima! Glazba je zvonka radost!
U nastavku ću biti slobodan informirati Vas o mini-godišnjem odmoru koji je realiziran u obliku đira po planinama BiH. Prije nego krenem, par disklejmera:
1) @Flendriks – nema golih guzica niti bilo kakvih eksplicitnih fotografija, tako da ne moraš gledati dalje
2) @Jolly – nema općenja sa ofcama, tako da ni ti ne moraš gledati dalje
3) @svi – u ovom „putopisu“ nema ni jedne jedine korisne informacije. You have been warned.
4) Zec i Makazica su u trenutku pisanja u gostima splitskoj enduro sekciji, a pošto je ovo i njihov đir, svoje viđenje stvari će (nadam se) napisati kad uzmognu
Vozili su se
Makazica – level 3 serviser i nabuđivač KTM-ova, voditelj Trešnjefka Enduro Lab-a:
Zec – level 7 rezatelj slan'ne i luka, nagovaratelj ostalih na poroke i disko, lovokradica i ocoubica:
LB – level 2 navigator, nabijator tempa, tiranin, podjebavatelj Zeca u trenucima kad je ovome najteže:
Wall-E, level 4 maskota, trenutno bez glave:
Služili su nas sljedeći vjerni konji
LC4 Adventure aka mini-tanker, na kratkom prijenosu i cross gumama, ne ide preko 93 km/h:
950 Adventure aka black hawk koji (skoro) nikad nije down:
990 Adventure aka nemam pojma što, ali ima one pederske điđebaje poput EFI-ja i ABS-a:
Kao što možete primjetiti, nema raznih Jamahaha, Kramasakija i inih smiješnih japanskih pokušaja da naprave motor.
Ruta
Ideja je bila jednostavna - prijeći što više planina u Bosni pritom (koliko je to moguće) koristeći puteve na kojima nema asfalta. Plavom bojom su označene cestovne dionice, crveno je off, a zeleno je dionica u kojoj se se prebrzo izmjenjuje on/off da bi mi se dalo farbati u crveno ili plavo. Uglavnom, like a walk in the park, osim što Vakula kaže da nas čeka najtopliji tjedan u godini:
Nešto sam crtkarao po Google Earthu, nešto uzeo sa više nego odlične MTB stranice www.takeadventure.com, pretočio sve trackove i Adria Topo kartu u planinarskog Garmina i voila, nema da omanemo.
Prije polaska
U petak još uopće nismo znali hoćemo li u subotu uopće krenuti. Naime, išao sam se malo kockati i ostavio sam tormo kod makazice da obavi veliki servis i nabuđivanje. Kako on temeljito pristupa šarafljenju po KTM-ovima, možete vidjeti ovdje:
Uglavnom, zove me M u petak poslijepodne: Skoro sam gotov, dođi. I ja doš'o, štaću. Kad tamo, kobili rek'o kobili se nad'o, zaista, skoro je gotov. Haj fajv!! Još je ostalo obaviti sinkronizaciju karburatora i to je to. M je sve izveo pic-pic, i to sam, iako sam mu obećao pomagati, a bilo je toga za šarafiti, dosta više nego na LC4. Jedino što sam ja radio je da sam buljio u kazaljke od sponzoriranih vakuummetara i pušio cigaru dok je on vrtio šaraf za sinkroniziranje tamo-amo. Obavismo i to, napravismo probu – me likes many many much. 3 zuba veći stražnji lančanik i izbacivanje svih eko pizdarija je učinilo svoje. Od sad velikog KTM-a smatram službeno nabuđenim(op. a., za slučajne prolaznike: nabuđen = modificiran da bude bolji nego u originalu, iako to zna završiti sa raznim seljo-tjun pizdarijama)
U međuvremenu Zec šalje mailove, SMS-ove, zove: Jel' idemo? Jel' idemo? Jel idemo?
Idemo Zeče (vokativ), idemo, sve je u redu. Zec se pobrinuo da imamo što jesti dok smo na terenu: kupio je trećinu ruksaka špeka, dvije trećine ruksaka luka, a u pretinac za rukavice je štavio za svakog po šnitu kruha.
Prvi dan
Našli smo se na standardnoj točki okupljanja, u 7:30. Nećete vjerovati – nitko nije kasnio. Svi motori su spremni, natočeni do čepa, na skoro pa novim gumama(brzo će im doći kraj, vidjet' ćete). Doziramo se kavom i cigarama (Zec samo kavom, pametan čovjek ) i ćakulamo 'nako bezveze. Zec se nabrijava na disko scenu u BiH(povlačim ono pametan :shock. Krećemo. Do granice sa BiH koristimo našu skoro pa standardnu rutu prema jugu(Pisarovina – Gvozd – Petrova Gora). To znači da već prije Gvozda imamo 10-ak km brzog makadama za razbuđivanje. U Gvozdu na benzinskoj (opet skoro pa tradicionalno) radimo pauzu za cigaru:
Iz Gvozda se penjemo na Petrovu goru, gdje se ispostavlja da se Zec još nije razbudio, pa završava na zemlji pored puta. Čini se da se vozio preblizu Makazici pa od silne prašine nije vidio zavoj. Mind the gap Zeko, mind the gap.
Nešto je cvilio da ga boli ruka, ali M i ja smo ga uspješno ignorirali. Šteta na motoru je bila samo kozmetička:
Granicu prelazimo u Velikoj Kladuši, bez puno čekanja i bez problema. Potom slijedi dosadni cestovni dio preko Cazina do Ostrožca na Uni. Taj dio Bosne je dosta naseljen i nema visokih planina, pa nisam ni pokušavao tražiti nekakve off sekcije.
Od Ostrožca na Uni počinje lijepa dionica kojom se vozimo do Bosanske Krupe. Uska cesta, zavoj na zavoju, cijelo vrijeme prati Unu koja je trenutno vrlo niskog vodostaja. Tu dionicu si upisujem na listu favorita kada su u pitanju ceste u BiH, barem one asfaltirane. Napravili smo kratku pauzu za okinuti koju fotku:
U Bosanskoj Krupi Zec i ja tankamo, za svaki slučaj, jer nam slijedi off dionica skroz do Bosanskog Petrovca, a ne znamo što nas točno čeka. M naravno ne mora točiti, on ima još za 1300 km u rezervaru. Ispostavlja se da se radi o brzom i jako prašnjavom makadamu. Ja se vozim prvi pa me boli neka stvar, ali Makazica i Zec gutaju prašinu k'o veliki. Neka se naviknu, to ih čeka i narednih dana. U nekom trenutku sustižemo šumarski kamion za kojeg nam je trebalo izvjesno vrijeme da ga preteknemo, pa i ja dobivam svoju dozu prašine. Nešto kasnije srećemo još jedan kamion, ali taj nam ide u susret. Skoro sam mu zapunio kiler jer sam se momački dokurio iza zavoja... Ako me tad nije šlagiralo... Uglavnom, evo nekoliko fotki sa te dionice.
M se igra u pješčaniku:
Ne znam što Zec radi, valjda traži mine:
I još jedna random:
U Bosanskom Petrovcu izlazimo na alfalt, brzinsko piće na benzinskoj, pa cestom prema Drvaru, sa koje kreće uspon na Klekovaču. Početak uspona je asfalt, zatim lagani makadam, a tek u zadnjih 4-5 km se put pretvara u nešto ozbiljnije (veće slobodno kamenje, serpentine). Pičimo u komadu do gore. Svako malo gledam u retrovizor, svi su tu. Dođem do vrha – nema nikoga. Zapalim cigaru – nema nikoga. Ništa – čelom nazad. Srećem ih 2-3 km od vrha. Zekonja je cvikao gumu. To može značiti samo jedno – kad je prilazio nekom većem kamenu, nije dao dovoljno gasa, što je univerzalna enduro metoda za izvlačenje iz bilo koje situacije.
M je zamijenio gumu, Zec je obavljao fizikaliju (pumpanje), a ja sam, naravno, pušio cigare. 8)
Nakon toga zajedno stižemo do vrha. Sa Klekovače pogled puca daleko u svim smjerovma(cca 1950 mnv), ali nažalost zbog sparine danas pogled nije bio baš dobar.
Nekoliko slika sa uspona i sa vrha:
Pošto je gore temperatura puno ugodnija nego na nižim nadmorskim visinama, iskorištavamo tu situaciju za nahraniti se. Obrok šampiona:
Nakon jela spuštamo se nazad na cestu Drvar – Bos. Petrovac, ali vrlo skoro, kod ski centra Oštrelj, opet skrećemo u šumu i šumskim putevima dolazimo do Drinića.
Tu igrom slučaja upravo odmara jedna moja draga prijateljica, pa navraćamo pozdraviti se i popiti kavu. Pošto za dionicu od Drinića do Jajca (koje nam je današnje odredište) nemam ništa u GPS-u, od lokalnog šumara dobivamo detaljne upute kako off-om doći što više na istok i spojiti se na cestu Mrkonjić Grad – Jajce(Mirna, ako ćeš čitati – hvala još jednom). Pratimo upute, i na početku nam ide sasvim dobro. Prolazimo mjesto Srnetica, koje je umrlo nestankom pruge 1976-e, a sada izgleda kao scena iz post-apokaliptičnih filmova.
Tu srećemo jednog vrlo životopisnog tipa koji ima posao da diže šumarsku rampu. Kaže, bolje mu je to nego da kopa kanale negdje. Ne znam asu... da ja moram tu čamiti, pod hitnom postupku bi repetirao tetejca i sprašio si dva komada pod plećku...
Nedugo nakon toga uspijevamo zajebati nešto, pa se malo vrtimo u krug. Taman smo se dokopali asfalta kada se smračilo. Vozimo se uz Sanu prema sjeveru, kukci nas jebu kad se vozimo bez naocala, kurca ne vidimo kad se vozimo s naocalama, rock & roll. Tankanje u Mrkonjić Gradu (opet samo Zec i ja, M još uvijek ima goriva), pa pravac Plivsko jezero.
Smještamo se u motelu na jezeru, i pravac na terasu restorana, na vrlo ukusnu i zasitnu večeru. Na terasi živa muzika – neki tip na sintesajzeru i neka pevaljka. Repertoar – narodnjaci, a što drugo. M i ja žvačemo večeru i ne znamo bi li se smijali ili plakali, dok s druge strane, Zec bi na podij na malo odvrtanja žarulja. :shock: :shock:
Ipak, suzdržao se nekako. Prejeo se, valjda zato....
To bi bilo to od današnjih događaja. Suma sumarum: cca 450 km, od čega cca 150 km off-a.
Dnevna ruta(to jest njen Bosanski dio) je izgledala nekako ovako:
Sutra nas čeka terenski puno zanimljiviji dan, pa je potrebno naspavati se. Kako bi što više otežao situaciju Zecu i Makazici, prvi sam zaspao, i onda sam hrkao cijelu noć. Hihi oke:
U nastavku ću biti slobodan informirati Vas o mini-godišnjem odmoru koji je realiziran u obliku đira po planinama BiH. Prije nego krenem, par disklejmera:
1) @Flendriks – nema golih guzica niti bilo kakvih eksplicitnih fotografija, tako da ne moraš gledati dalje
2) @Jolly – nema općenja sa ofcama, tako da ni ti ne moraš gledati dalje
3) @svi – u ovom „putopisu“ nema ni jedne jedine korisne informacije. You have been warned.
4) Zec i Makazica su u trenutku pisanja u gostima splitskoj enduro sekciji, a pošto je ovo i njihov đir, svoje viđenje stvari će (nadam se) napisati kad uzmognu
Vozili su se
Makazica – level 3 serviser i nabuđivač KTM-ova, voditelj Trešnjefka Enduro Lab-a:
Zec – level 7 rezatelj slan'ne i luka, nagovaratelj ostalih na poroke i disko, lovokradica i ocoubica:
LB – level 2 navigator, nabijator tempa, tiranin, podjebavatelj Zeca u trenucima kad je ovome najteže:
Wall-E, level 4 maskota, trenutno bez glave:
Služili su nas sljedeći vjerni konji
LC4 Adventure aka mini-tanker, na kratkom prijenosu i cross gumama, ne ide preko 93 km/h:
950 Adventure aka black hawk koji (skoro) nikad nije down:
990 Adventure aka nemam pojma što, ali ima one pederske điđebaje poput EFI-ja i ABS-a:
Kao što možete primjetiti, nema raznih Jamahaha, Kramasakija i inih smiješnih japanskih pokušaja da naprave motor.
Ruta
Ideja je bila jednostavna - prijeći što više planina u Bosni pritom (koliko je to moguće) koristeći puteve na kojima nema asfalta. Plavom bojom su označene cestovne dionice, crveno je off, a zeleno je dionica u kojoj se se prebrzo izmjenjuje on/off da bi mi se dalo farbati u crveno ili plavo. Uglavnom, like a walk in the park, osim što Vakula kaže da nas čeka najtopliji tjedan u godini:
Nešto sam crtkarao po Google Earthu, nešto uzeo sa više nego odlične MTB stranice www.takeadventure.com, pretočio sve trackove i Adria Topo kartu u planinarskog Garmina i voila, nema da omanemo.
Prije polaska
U petak još uopće nismo znali hoćemo li u subotu uopće krenuti. Naime, išao sam se malo kockati i ostavio sam tormo kod makazice da obavi veliki servis i nabuđivanje. Kako on temeljito pristupa šarafljenju po KTM-ovima, možete vidjeti ovdje:
Uglavnom, zove me M u petak poslijepodne: Skoro sam gotov, dođi. I ja doš'o, štaću. Kad tamo, kobili rek'o kobili se nad'o, zaista, skoro je gotov. Haj fajv!! Još je ostalo obaviti sinkronizaciju karburatora i to je to. M je sve izveo pic-pic, i to sam, iako sam mu obećao pomagati, a bilo je toga za šarafiti, dosta više nego na LC4. Jedino što sam ja radio je da sam buljio u kazaljke od sponzoriranih vakuummetara i pušio cigaru dok je on vrtio šaraf za sinkroniziranje tamo-amo. Obavismo i to, napravismo probu – me likes many many much. 3 zuba veći stražnji lančanik i izbacivanje svih eko pizdarija je učinilo svoje. Od sad velikog KTM-a smatram službeno nabuđenim(op. a., za slučajne prolaznike: nabuđen = modificiran da bude bolji nego u originalu, iako to zna završiti sa raznim seljo-tjun pizdarijama)
U međuvremenu Zec šalje mailove, SMS-ove, zove: Jel' idemo? Jel' idemo? Jel idemo?
Idemo Zeče (vokativ), idemo, sve je u redu. Zec se pobrinuo da imamo što jesti dok smo na terenu: kupio je trećinu ruksaka špeka, dvije trećine ruksaka luka, a u pretinac za rukavice je štavio za svakog po šnitu kruha.
Prvi dan
Našli smo se na standardnoj točki okupljanja, u 7:30. Nećete vjerovati – nitko nije kasnio. Svi motori su spremni, natočeni do čepa, na skoro pa novim gumama(brzo će im doći kraj, vidjet' ćete). Doziramo se kavom i cigarama (Zec samo kavom, pametan čovjek ) i ćakulamo 'nako bezveze. Zec se nabrijava na disko scenu u BiH(povlačim ono pametan :shock. Krećemo. Do granice sa BiH koristimo našu skoro pa standardnu rutu prema jugu(Pisarovina – Gvozd – Petrova Gora). To znači da već prije Gvozda imamo 10-ak km brzog makadama za razbuđivanje. U Gvozdu na benzinskoj (opet skoro pa tradicionalno) radimo pauzu za cigaru:
Iz Gvozda se penjemo na Petrovu goru, gdje se ispostavlja da se Zec još nije razbudio, pa završava na zemlji pored puta. Čini se da se vozio preblizu Makazici pa od silne prašine nije vidio zavoj. Mind the gap Zeko, mind the gap.
Nešto je cvilio da ga boli ruka, ali M i ja smo ga uspješno ignorirali. Šteta na motoru je bila samo kozmetička:
Granicu prelazimo u Velikoj Kladuši, bez puno čekanja i bez problema. Potom slijedi dosadni cestovni dio preko Cazina do Ostrožca na Uni. Taj dio Bosne je dosta naseljen i nema visokih planina, pa nisam ni pokušavao tražiti nekakve off sekcije.
Od Ostrožca na Uni počinje lijepa dionica kojom se vozimo do Bosanske Krupe. Uska cesta, zavoj na zavoju, cijelo vrijeme prati Unu koja je trenutno vrlo niskog vodostaja. Tu dionicu si upisujem na listu favorita kada su u pitanju ceste u BiH, barem one asfaltirane. Napravili smo kratku pauzu za okinuti koju fotku:
U Bosanskoj Krupi Zec i ja tankamo, za svaki slučaj, jer nam slijedi off dionica skroz do Bosanskog Petrovca, a ne znamo što nas točno čeka. M naravno ne mora točiti, on ima još za 1300 km u rezervaru. Ispostavlja se da se radi o brzom i jako prašnjavom makadamu. Ja se vozim prvi pa me boli neka stvar, ali Makazica i Zec gutaju prašinu k'o veliki. Neka se naviknu, to ih čeka i narednih dana. U nekom trenutku sustižemo šumarski kamion za kojeg nam je trebalo izvjesno vrijeme da ga preteknemo, pa i ja dobivam svoju dozu prašine. Nešto kasnije srećemo još jedan kamion, ali taj nam ide u susret. Skoro sam mu zapunio kiler jer sam se momački dokurio iza zavoja... Ako me tad nije šlagiralo... Uglavnom, evo nekoliko fotki sa te dionice.
M se igra u pješčaniku:
Ne znam što Zec radi, valjda traži mine:
I još jedna random:
U Bosanskom Petrovcu izlazimo na alfalt, brzinsko piće na benzinskoj, pa cestom prema Drvaru, sa koje kreće uspon na Klekovaču. Početak uspona je asfalt, zatim lagani makadam, a tek u zadnjih 4-5 km se put pretvara u nešto ozbiljnije (veće slobodno kamenje, serpentine). Pičimo u komadu do gore. Svako malo gledam u retrovizor, svi su tu. Dođem do vrha – nema nikoga. Zapalim cigaru – nema nikoga. Ništa – čelom nazad. Srećem ih 2-3 km od vrha. Zekonja je cvikao gumu. To može značiti samo jedno – kad je prilazio nekom većem kamenu, nije dao dovoljno gasa, što je univerzalna enduro metoda za izvlačenje iz bilo koje situacije.
M je zamijenio gumu, Zec je obavljao fizikaliju (pumpanje), a ja sam, naravno, pušio cigare. 8)
Nakon toga zajedno stižemo do vrha. Sa Klekovače pogled puca daleko u svim smjerovma(cca 1950 mnv), ali nažalost zbog sparine danas pogled nije bio baš dobar.
Nekoliko slika sa uspona i sa vrha:
Pošto je gore temperatura puno ugodnija nego na nižim nadmorskim visinama, iskorištavamo tu situaciju za nahraniti se. Obrok šampiona:
Nakon jela spuštamo se nazad na cestu Drvar – Bos. Petrovac, ali vrlo skoro, kod ski centra Oštrelj, opet skrećemo u šumu i šumskim putevima dolazimo do Drinića.
Tu igrom slučaja upravo odmara jedna moja draga prijateljica, pa navraćamo pozdraviti se i popiti kavu. Pošto za dionicu od Drinića do Jajca (koje nam je današnje odredište) nemam ništa u GPS-u, od lokalnog šumara dobivamo detaljne upute kako off-om doći što više na istok i spojiti se na cestu Mrkonjić Grad – Jajce(Mirna, ako ćeš čitati – hvala još jednom). Pratimo upute, i na početku nam ide sasvim dobro. Prolazimo mjesto Srnetica, koje je umrlo nestankom pruge 1976-e, a sada izgleda kao scena iz post-apokaliptičnih filmova.
Tu srećemo jednog vrlo životopisnog tipa koji ima posao da diže šumarsku rampu. Kaže, bolje mu je to nego da kopa kanale negdje. Ne znam asu... da ja moram tu čamiti, pod hitnom postupku bi repetirao tetejca i sprašio si dva komada pod plećku...
Nedugo nakon toga uspijevamo zajebati nešto, pa se malo vrtimo u krug. Taman smo se dokopali asfalta kada se smračilo. Vozimo se uz Sanu prema sjeveru, kukci nas jebu kad se vozimo bez naocala, kurca ne vidimo kad se vozimo s naocalama, rock & roll. Tankanje u Mrkonjić Gradu (opet samo Zec i ja, M još uvijek ima goriva), pa pravac Plivsko jezero.
Smještamo se u motelu na jezeru, i pravac na terasu restorana, na vrlo ukusnu i zasitnu večeru. Na terasi živa muzika – neki tip na sintesajzeru i neka pevaljka. Repertoar – narodnjaci, a što drugo. M i ja žvačemo večeru i ne znamo bi li se smijali ili plakali, dok s druge strane, Zec bi na podij na malo odvrtanja žarulja. :shock: :shock:
Ipak, suzdržao se nekako. Prejeo se, valjda zato....
To bi bilo to od današnjih događaja. Suma sumarum: cca 450 km, od čega cca 150 km off-a.
Dnevna ruta(to jest njen Bosanski dio) je izgledala nekako ovako:
Sutra nas čeka terenski puno zanimljiviji dan, pa je potrebno naspavati se. Kako bi što više otežao situaciju Zecu i Makazici, prvi sam zaspao, i onda sam hrkao cijelu noć. Hihi oke: