*Brzi*
Active member
Jutro 13.06., koferi spakirani, vrijeme napokon lijepo sunčano i bez prijetnje kiše. Lagani doručak, kavica i polazak.
Do Okučana auto cestom. Granicu prelazimo za nekoliko minuta i na BiH granici me Policajac traži prometnu i zelenu kartu pa gasim motor – što se pokazalo kao greška. Izgleda da se malo pregrijao od čekanja u koloni i ne želi ponovo upalit!!! Zavrti krug – dva i stane kao da nema struje! Palimo na guranac i lagano dalje dok vrtim u glavi šta bi moglo bit uzrok neposluha i hoće li ostatak puta biti problema. Kako sam planirao po prelasku granice napraviti i prvu pauzu krenuo sam u prvacu B. Luke i uskoro uz cestu vidio kafić s lijepom terasicom u debelom hladu. Stajemo i odmaramo uz domaću kavu. Nakon pola sata pauze ustajemo i prije oblačenja pokušavam upaliti motor i naravno – pali kao da nije ništa bilo – ipak je to ZR!
Nastavljamo do Banja Luke gdje se na kratko zaustavljamo na benzisnskoj, točimo benzin i nastavljamo dalje osječajući da bi uskoro i trbuhe trebali malo dopuniti pa nakon nekoliko kilometara kroz predivnu prirodu u kanjonu Vrbasa, stajemo u restoranu i naručujemo miješano meso, u kojem su naravno i obavezni Banjalučki čevapi.
I napokon:
Osvježeni nastavljamo put i uživamo u krajoliku i zanimljivim tunelima a sljedeće protezanje nogu radimo iznad Jajca, lupam nekoliko fotki i produljavamo dalje prema D. Vakufu.
Malo iza D. Vakufa spazimo restoran s prelijepom terasom u debeloj hladovini uz potočić koji vrti vodenicu, a ona vrti ražanj i naravno ne odolijevamo da ne napravimo još jednu pauzu za kavicu.
Otprilike negdje na tom dijelu puta nam se ukazuje i nekoliko oblaka kao dobrodošlo osvježenje od sunca koje sad već nemilice prži, kao da dan prije toga nije padala kiša kao da nikad neće stati. Oko Viteza nailazimo na radove i nakon vožnje po (duboko) frezanom asfaltu, komadima makadama i kojekakvim privremenim obilaznicama stižemo do autoceste koja nas vodi zadnjih 40-tak kilometara do Sarajeva.
Ulazimo u grad i pratimo putokaze prema centru, ali naravno negdje malo krivo skrenem i idem u dobrom pravcu ali sam zašao u nekakve uske uličice pa se zaustavljam na jednom križanju jer nisam bio siguran kamo dalje, kad se u skoro istom trenu kad i mi pored nas zaustavlja Taxi, spušta desni prozor i dovikuje: „ Jarane gdje si krenuo, mogu li ti pomoći?“ Naravno, ostajemo ugodno iznenađeni prijateljskom gestom i ubrzo stižemo do već nekoliko puta spominjanog pansiona Sebilj. Stigli smo taman oko 19 sati i na brzinu se raspremamo, motor naravno, parkiram u garažu i nakon malo predaha i osvježenja izlazimo na Baščaršiju i na burek te nakon kratke šetnje završavamo prvi dan.
Drugo jutro počinjemo kavom i prijepodne provodimo u razgledavanju Baščaršije i šire okolice te obilazimo Miljacku i njene mostove.
Poslijepodne odlazimo u razgledavanje Vrela Bosne gdje uživamo u debeloj hladovini i šetnji stazama oko malih jezeraca i kojima plivaju divlje patke (koje to nisu i ne obaziru se na prolaznike) i labudovi koje djeca hrane smokićima. Nakon obilaska cijelog parka i osvježenja u kafiću uz rijeku, penjemo se do aleje koja vodi prema Iliđi, dokud se vozimo kočijom i dalje tramvajem do centra grada.
Inače u gradu ima jako puno pasa lutalica i kako neki kažu da je pseći život težak, slika govori više od riječi:
Već je vrijeme večere, sjedamo u simpatičnu pizzeriu „Palma“ i bolja polovica odlučuje da proba Maslenicu, a s obzirom da ja nisam ljubitelj gljiva odlučujem se za pohani sir. Maslenica je jelo slično pizzi (štruci), punjena suhim mesom ili piletinom i sirom i preko svega toga ide umak od šampinjona. Iako, kako sam napisao nisam obožavatelj gljiva, morao sam barem probati i naravno požalio sam što i ja nisam naručio maslenicu.
Polako se bližila i noć pa se penjemo na vidikovac pored nekadašnje vojarne „Maršal Tito“ s koje puca pogled na cijelo Sarajevo i tu ostajemo sve do zalaska sunca kada se spuštamo natrag do pansiona na pivicu i počinak.
Stigao je i petak ujutro, koferi opet na motoru, kavica, pun tank i pravac prema Mostaru, ali ne tako brzo! Prije izlaza iz grada krkljanac! Dvije ceste s po tri trake i sve stoji, točnije miče se metar po metar a s obzirom da smo krenuli tek oko 10 sati iz pansiona sunce več prilično ugrijalo i nije nimalo ugono stajat u koloni a s koferima nisam imao prostora za provlačenje! Nakon 10-tak minuta gmizanja vidimo da je odvojak za obilaznicu poprečen čunjevima i policijskim Golfom i sav promet upučuju preko Iliđe, pa otuda sav taj kaos.
E sad dolazi dio kad moram pohvaliti Sarajevske Policajce! Jedan primjetio da smo zaglavili u koloni iza autobusa i maše rukom da dođem do njega! Prolazim kroz čunjeve i stajem a cajo kaže: „ Jarane bila je saobračajna pa pazi jer još čiste ulje i staklo sa ceste, al ti polako uz njih i vozi da ne čekaš tu u koloni.“ Svaka mu čast i HVALA MU!!!
Kako smo ostavili Sarajevo za sobom počinje uspon preko Bjelašnice pa nizbrdica i serpentine sve do Konjica. Dalje nastavljamo uz Jablaničko jezero krasne zelene boje vode i onda dolinom Neretve do Mostara gdje radimo prvu dulju pauzu prije nastavka prema HR i Metkoviću.
Granicu prelazimo uz 5 minuta čekanja i nastavljamo put Opuzena, Ploča i dalje Jadranskom magistralom prema Zadru. Oko 18 sati smo u predgrađu Splita i odlučujemo da nastavimo autocestom jer je dan lagano na izmaku a i naše pozadine već žude za poštenim odmorom. Silazimo s AC i preko Benkovca nastaljamo do Novigrada gdje stižemo oko 20 sati. Umorni, ali zadovoljni viđenim krajolicima iza nas smo ostavili 470 km.
Sljedeća dva dana se odmaramo i kupamo a ponedjeljak poslije podne se starom Ličkom magistralom vračamo kući jer sve što je lijepo kratko traje!
Do Okučana auto cestom. Granicu prelazimo za nekoliko minuta i na BiH granici me Policajac traži prometnu i zelenu kartu pa gasim motor – što se pokazalo kao greška. Izgleda da se malo pregrijao od čekanja u koloni i ne želi ponovo upalit!!! Zavrti krug – dva i stane kao da nema struje! Palimo na guranac i lagano dalje dok vrtim u glavi šta bi moglo bit uzrok neposluha i hoće li ostatak puta biti problema. Kako sam planirao po prelasku granice napraviti i prvu pauzu krenuo sam u prvacu B. Luke i uskoro uz cestu vidio kafić s lijepom terasicom u debelom hladu. Stajemo i odmaramo uz domaću kavu. Nakon pola sata pauze ustajemo i prije oblačenja pokušavam upaliti motor i naravno – pali kao da nije ništa bilo – ipak je to ZR!
Nastavljamo do Banja Luke gdje se na kratko zaustavljamo na benzisnskoj, točimo benzin i nastavljamo dalje osječajući da bi uskoro i trbuhe trebali malo dopuniti pa nakon nekoliko kilometara kroz predivnu prirodu u kanjonu Vrbasa, stajemo u restoranu i naručujemo miješano meso, u kojem su naravno i obavezni Banjalučki čevapi.
I napokon:
Osvježeni nastavljamo put i uživamo u krajoliku i zanimljivim tunelima a sljedeće protezanje nogu radimo iznad Jajca, lupam nekoliko fotki i produljavamo dalje prema D. Vakufu.
Malo iza D. Vakufa spazimo restoran s prelijepom terasom u debeloj hladovini uz potočić koji vrti vodenicu, a ona vrti ražanj i naravno ne odolijevamo da ne napravimo još jednu pauzu za kavicu.
Otprilike negdje na tom dijelu puta nam se ukazuje i nekoliko oblaka kao dobrodošlo osvježenje od sunca koje sad već nemilice prži, kao da dan prije toga nije padala kiša kao da nikad neće stati. Oko Viteza nailazimo na radove i nakon vožnje po (duboko) frezanom asfaltu, komadima makadama i kojekakvim privremenim obilaznicama stižemo do autoceste koja nas vodi zadnjih 40-tak kilometara do Sarajeva.
Ulazimo u grad i pratimo putokaze prema centru, ali naravno negdje malo krivo skrenem i idem u dobrom pravcu ali sam zašao u nekakve uske uličice pa se zaustavljam na jednom križanju jer nisam bio siguran kamo dalje, kad se u skoro istom trenu kad i mi pored nas zaustavlja Taxi, spušta desni prozor i dovikuje: „ Jarane gdje si krenuo, mogu li ti pomoći?“ Naravno, ostajemo ugodno iznenađeni prijateljskom gestom i ubrzo stižemo do već nekoliko puta spominjanog pansiona Sebilj. Stigli smo taman oko 19 sati i na brzinu se raspremamo, motor naravno, parkiram u garažu i nakon malo predaha i osvježenja izlazimo na Baščaršiju i na burek te nakon kratke šetnje završavamo prvi dan.
Drugo jutro počinjemo kavom i prijepodne provodimo u razgledavanju Baščaršije i šire okolice te obilazimo Miljacku i njene mostove.
Poslijepodne odlazimo u razgledavanje Vrela Bosne gdje uživamo u debeloj hladovini i šetnji stazama oko malih jezeraca i kojima plivaju divlje patke (koje to nisu i ne obaziru se na prolaznike) i labudovi koje djeca hrane smokićima. Nakon obilaska cijelog parka i osvježenja u kafiću uz rijeku, penjemo se do aleje koja vodi prema Iliđi, dokud se vozimo kočijom i dalje tramvajem do centra grada.
Inače u gradu ima jako puno pasa lutalica i kako neki kažu da je pseći život težak, slika govori više od riječi:
Već je vrijeme večere, sjedamo u simpatičnu pizzeriu „Palma“ i bolja polovica odlučuje da proba Maslenicu, a s obzirom da ja nisam ljubitelj gljiva odlučujem se za pohani sir. Maslenica je jelo slično pizzi (štruci), punjena suhim mesom ili piletinom i sirom i preko svega toga ide umak od šampinjona. Iako, kako sam napisao nisam obožavatelj gljiva, morao sam barem probati i naravno požalio sam što i ja nisam naručio maslenicu.
Polako se bližila i noć pa se penjemo na vidikovac pored nekadašnje vojarne „Maršal Tito“ s koje puca pogled na cijelo Sarajevo i tu ostajemo sve do zalaska sunca kada se spuštamo natrag do pansiona na pivicu i počinak.
Stigao je i petak ujutro, koferi opet na motoru, kavica, pun tank i pravac prema Mostaru, ali ne tako brzo! Prije izlaza iz grada krkljanac! Dvije ceste s po tri trake i sve stoji, točnije miče se metar po metar a s obzirom da smo krenuli tek oko 10 sati iz pansiona sunce več prilično ugrijalo i nije nimalo ugono stajat u koloni a s koferima nisam imao prostora za provlačenje! Nakon 10-tak minuta gmizanja vidimo da je odvojak za obilaznicu poprečen čunjevima i policijskim Golfom i sav promet upučuju preko Iliđe, pa otuda sav taj kaos.
E sad dolazi dio kad moram pohvaliti Sarajevske Policajce! Jedan primjetio da smo zaglavili u koloni iza autobusa i maše rukom da dođem do njega! Prolazim kroz čunjeve i stajem a cajo kaže: „ Jarane bila je saobračajna pa pazi jer još čiste ulje i staklo sa ceste, al ti polako uz njih i vozi da ne čekaš tu u koloni.“ Svaka mu čast i HVALA MU!!!
Kako smo ostavili Sarajevo za sobom počinje uspon preko Bjelašnice pa nizbrdica i serpentine sve do Konjica. Dalje nastavljamo uz Jablaničko jezero krasne zelene boje vode i onda dolinom Neretve do Mostara gdje radimo prvu dulju pauzu prije nastavka prema HR i Metkoviću.
Granicu prelazimo uz 5 minuta čekanja i nastavljamo put Opuzena, Ploča i dalje Jadranskom magistralom prema Zadru. Oko 18 sati smo u predgrađu Splita i odlučujemo da nastavimo autocestom jer je dan lagano na izmaku a i naše pozadine već žude za poštenim odmorom. Silazimo s AC i preko Benkovca nastaljamo do Novigrada gdje stižemo oko 20 sati. Umorni, ali zadovoljni viđenim krajolicima iza nas smo ostavili 470 km.
Sljedeća dva dana se odmaramo i kupamo a ponedjeljak poslije podne se starom Ličkom magistralom vračamo kući jer sve što je lijepo kratko traje!
