DADO+
Well-known member
MOJ DIDA-FORUMAŠ
Tipkam ja tako i uglavnom serem po forumu, kad iza mog ramena, nenadano, tiho, u zimskim papučama,
kao Rambo, polako se stvori moj dida.
Njegov oštri pogled na to čudo od tehnike i sterilne komunikacije među ljudima, skoro da me je onesvijestio.
No ipak smognem snage i odgovorih mu na upit:
„Mali kakvo je to sranje?“… „Idi van, na bike, ganjaj žene, upijaj sunce ili tako nešto.
Dide, to ti je super stvar, evo ja ti napravim nick, pa probaj, a ja se odoh vozati.
Nije dugo trebalo, dida kako se ničega nije bojao, jer još iz II sv. rata nosi i zrno od
metka u glavi, ovo je bio samo mali izazov. Izabrao je naravno jedan strašan nick i
hrabro krenuo u taj virtualni svijet.
Danima sam ga gledao kako tipka sa dva velika prsta, s kojima mi je u jednoj staroj igri,
znao pokazati svu sirovu snagu, kako može iščupati i ruku iz lakta, ako prvi ne pustiš.
Ubit ću ovog m…, joooooojjjjjj, kada ga vidim sve gume ću mu zbušti…
On će meni ban, e kad ga ja baniram ni ona velika glava neće mu biti od pomoći… i tako
Teško sam nalazio riječi utjehe, a moje oduševljenje forumom polako je svaki dan
prerastalo u brigu i strah za njegovo zdravlje, a još i više; za niz dobrih ljudi, koji iako
nisu imali motore ili nekakvo vozačko iskustvo, ponosno su pripadali toj maloj, veseloj
zajednici.
Baku je bio popuno zapostavio i stari BMW u garaži, a nabavio super stolac, monitor od
31.5 inča i ono što me je najviše iznenadilo, neki novi prijenosnik, što je jasno ukazivalo,
da je to sad postala teška ovisnost, jer imperativ je biti stalno online.
Prijatelje sa šaha i bele, potpuno je zanemario, a kad bi ih i vidio u gradu, posezao je za
prijenosnikom i samo tipkao emotikone, iako oni nisu mogli shvatiti što to znači.
Smatrajući se odgovornim, a i kad sam već vidio i baku kako mahom jeca ili kradom dok
je dida na toaletu, čita temu: „ e ovo je klopa“ , rekoh: „sad je stvarno dosta“.
Dida vodim te na motosusrete, pa da vidiš pravo što je život. Dečki pale motore, gume, grla i
duše, a djevojke – jojjjjjjjjjj, imaaaaaaaa ih ( a dobro nema baš puno), ali našlo bi se nešto za tebe.
Didi se nakon dugo vremena, barem malo, vratio onaj prepredenjački osmijeh na licu, kad
je i baku tako znao provozati na svom BMW-u, bez kacige, prkoseći svim silama prirode s cigarom u rubu usana,
kao Đejms Din ili onaj Stevo MC, a ne znam već sam ih zaboravio, ali stalno mi je tupio o njima.
Obišli smo tako par, što manjih, što većih, čak i jedan mega susret i dida je opet bio svoj.
Komp smo dali praunucima da igraju igrice, a dida je budnim okom znao, još ponekad ući
u tu mračnu sobu i preko ramena, tiho promotriti situaciju, da slučajno klinci nisu na
nekom moto-forumu.
Njegova soba je sada bila puno moto artefakata, prišivaka, naljepnica, zahvalnica,
a duplikate je davao klinicma da se mijenjaju, iako smo to čuvali u najdubljoj tajnosti-
online, pa mu nije baš bilo jasno kako, ali kolekcija je bila potpuna.
… umro je stari biker, RIP
Tipkam ja tako i uglavnom serem po forumu, kad iza mog ramena, nenadano, tiho, u zimskim papučama,
kao Rambo, polako se stvori moj dida.
Njegov oštri pogled na to čudo od tehnike i sterilne komunikacije među ljudima, skoro da me je onesvijestio.
No ipak smognem snage i odgovorih mu na upit:
„Mali kakvo je to sranje?“… „Idi van, na bike, ganjaj žene, upijaj sunce ili tako nešto.
Dide, to ti je super stvar, evo ja ti napravim nick, pa probaj, a ja se odoh vozati.
Nije dugo trebalo, dida kako se ničega nije bojao, jer još iz II sv. rata nosi i zrno od
metka u glavi, ovo je bio samo mali izazov. Izabrao je naravno jedan strašan nick i
hrabro krenuo u taj virtualni svijet.
Danima sam ga gledao kako tipka sa dva velika prsta, s kojima mi je u jednoj staroj igri,
znao pokazati svu sirovu snagu, kako može iščupati i ruku iz lakta, ako prvi ne pustiš.
Ubit ću ovog m…, joooooojjjjjj, kada ga vidim sve gume ću mu zbušti…
On će meni ban, e kad ga ja baniram ni ona velika glava neće mu biti od pomoći… i tako
Teško sam nalazio riječi utjehe, a moje oduševljenje forumom polako je svaki dan
prerastalo u brigu i strah za njegovo zdravlje, a još i više; za niz dobrih ljudi, koji iako
nisu imali motore ili nekakvo vozačko iskustvo, ponosno su pripadali toj maloj, veseloj
zajednici.
Baku je bio popuno zapostavio i stari BMW u garaži, a nabavio super stolac, monitor od
31.5 inča i ono što me je najviše iznenadilo, neki novi prijenosnik, što je jasno ukazivalo,
da je to sad postala teška ovisnost, jer imperativ je biti stalno online.
Prijatelje sa šaha i bele, potpuno je zanemario, a kad bi ih i vidio u gradu, posezao je za
prijenosnikom i samo tipkao emotikone, iako oni nisu mogli shvatiti što to znači.
Smatrajući se odgovornim, a i kad sam već vidio i baku kako mahom jeca ili kradom dok
je dida na toaletu, čita temu: „ e ovo je klopa“ , rekoh: „sad je stvarno dosta“.
Dida vodim te na motosusrete, pa da vidiš pravo što je život. Dečki pale motore, gume, grla i
duše, a djevojke – jojjjjjjjjjj, imaaaaaaaa ih ( a dobro nema baš puno), ali našlo bi se nešto za tebe.
Didi se nakon dugo vremena, barem malo, vratio onaj prepredenjački osmijeh na licu, kad
je i baku tako znao provozati na svom BMW-u, bez kacige, prkoseći svim silama prirode s cigarom u rubu usana,
kao Đejms Din ili onaj Stevo MC, a ne znam već sam ih zaboravio, ali stalno mi je tupio o njima.
Obišli smo tako par, što manjih, što većih, čak i jedan mega susret i dida je opet bio svoj.
Komp smo dali praunucima da igraju igrice, a dida je budnim okom znao, još ponekad ući
u tu mračnu sobu i preko ramena, tiho promotriti situaciju, da slučajno klinci nisu na
nekom moto-forumu.
Njegova soba je sada bila puno moto artefakata, prišivaka, naljepnica, zahvalnica,
a duplikate je davao klinicma da se mijenjaju, iako smo to čuvali u najdubljoj tajnosti-
online, pa mu nije baš bilo jasno kako, ali kolekcija je bila potpuna.
… umro je stari biker, RIP