Teško je pronaći prave riječi da bi se opisale emocije koje su prožele ovaj zimski osunčan dan.. jer danas je sunce imalo posebnu ulogu, ne samo osušit cestu kojom smo odlučili proći, već i zagrijat srca i obasjat sretna lica dviju grupa ljudi istih potreba, a različitih životnih mogućnosti.. jer epicentar zbivanja za nas je danas bio rehabilitacijski centar za štićenike u Vrlici..
U cro-moto se nalazim sa splitskim veteranima i nekoliko nam prijatelja koji žele dati i svoj komadić srca (Blue Knights, Road runner i blu-blu).. Obogatili smo dva auta raznim poklonima te idemo put Sinja di nam se priključuju bikeri moto kluba Karakonđula, a u Vrlici šibenski veterani..
Preobražavamo se u moto mrazove i trubeći dolazimo na poligon centra di nas čekaju svi pokretni štićenici.. čekaju nas cilo jutro, neki od njih godinama, a neki možda i cili život kako nam kasnije pojašnjava ravnateljica i djelatnice centra.. Uz pjesmu 'motori' zaurlaju i naši motori, a na tribinama radost, ushićenje, uzbuđenje.. Zatim nam prirede prigodni recital, a onda slijedi lagano upoznavanje i druženje sa ljudima (dicom) gladnih pažnje, dodira, ljubavi.. Ni blizu ih nisu zanimali naši pokloni koliko roba djeda mrazova i kontakt s nama i vožnja na motoru.. Nitko ovdje nebi tribao doći ako nije spreman dati sve što u tom trenutku ima.. jer tada postoje samo oni.. osjećaji vam se u sekundi izmišaju, žalosni ste što postoje tako hendikepirane osobe, a sritni što (ako) doma imate relativno zdravu obitelj i pomalo ljuti jer ništa ne možete prominit.. Jedna mala gesta ovim ljudima znači više negoli i možemo zamisliti..
Naime, centar broji oko 180 štićenika različite dobi, od toga 80 nepokretnih, a oko 10% njih su zaboravljeni i od svojih obitelji.. Kad smo odlučili odabrat upravo ovaj centar za podarit komadić srca u ovom blagdanskom periodu, nismo ni slutili snagu ovog čina jer tim štićenicima ovo je bio prvi susret s motorima i uopće prvi posjet ovakve prirode u njihov centar, što su nam djelatnice više puta naglasile sa sjajem u očima, ali ne sjajem tuge, već sjajem ljubavi i radosti jer ta požrtvovna divna bića toliko se brinu, tako dobro poznaju i tako puno vole tu 'svoju dicu'.. Recimo, među njima se nalazi momak koji je kao tinejdžer nastrada na motoru.. pa jedan momak koji se danas nasmija prvi put nakon više godina.. i još jako puno primjera koji duboko zarižu srce..
Nakon vožnje motorom po poligonu, djelatnici su nas počastili domaćom spizom (kolači iz kućne radinosti štićenika), a zatim obilazimo centar i divimo se raznolikim kreativnim radovima štićenika koji njima znače doslovno SVE! U te radove utiskuju svoje boli i tuge, ljubavi i radosti.. I sami dobivamo mala simbolična srca iz njihove radinosti kao zahvalu što smo im donili svoja.. :hug: ..a naša su, virujem, dobila zauvik jer smo uspostavili kontakt kojeg nećemo tek tako prikinit..
Ravnateljica i djelatnici su nas također takli svojom jednostavnošću, dobrotom i zahvalnošću, stalno naglašavaju da ovaj dan nikad neće zaboraviti ni oni, a kamoli štićenici.. da će dugo živiti od današnjih emocija i misecima pričati o ovome.. potrudile su se zabilježit sve video i foto kamerom kako bi se štićenici mogli 'vratit' u današnji dan kad god požele.. Vožnjom na motoru jednako su se oduševili štićenici i djelatnice, a mi smo se pitali jesmo li učinili dovoljno.. jer ubrala san i bikersku suzu, i očinski osmjeh, i tugom ispran pogled.. na povratku svak u svojim mislima.. isti ljudi a potpuno drukčiji..
Baš kako je blu-blu reka: 'Dobili smo od njih puno više nego smo im dali..' :hug:
p.s. slike zasad neman kad stavit al ih možete vidit na:
http://www.mk-veterani.hr/forum/index.php?topic=1007.msg9503;topicseen#msg9503
