NE SPOMINJI IMENA
- Thread starter OldBoy
- Start date
OldBoy
New member
...
„Da?“
Okrenuo se. Ugledao je Čovjeka s tankim brkovima ili točnije, nekoga njemu vrlo sličnog, ženu u godinama, vjerojatno gospođu S, i još dva mlađa muškarca par koraka iza, išli su prema recepciji. Nisu se doimali kao grupa zbog razlike u godinama i načinu odijevanja. Joss je zastao, a Ivana polako produžila dalje. Nijemci su prošli pored njega ne doživljavajući ga. Nastavio je razgovor.
„Vidim ih i neke prepoznajem, ali oni mene ne. Sjećaš li se što si rekla? Kao u igri skrivača. Gledamo ih kako nas traže i smijemo se jer nas ne vide. Ne trebaš brinuti.“
„Mislila sam da ne znaš kako izgledaju.“
„Onog glavnog znam od ranije, a sada i još neke. Opet si mi pomogla.“
„Kako se misliš nagoditi sa njima. Oni su… zli.“
Nasmijao se je.
„Moram razmisliti. A i sa tobom se trebam dogovoriti. Idi spavati, kasno je.“
„Ma znam da nećeš. Laku noć.“
„Noć.“
Od prvog trenutka kada je odlučio dogovoriti se sa ljudima koji polažu pravo na Neizrecivo i ono što Jedan zaključava, Joss je Nijemcima je davao prioritet. Pretpostavljao je da će puno teže podnijeti gubitak nečega što im je pripadalo, a i stekao je dojam kako bi u nezadovoljstvu, ako bi do toga došlo, išli toliko daleko da bi ga likvidirali. Ne zato što bi išta time dobili, nego od bijesa i nemoći. Priču dovršenu i sebe slobodnim smatrao bi se kada bi pristali na njegove uvijete a te će, uz nove upute kako započeti komunikaciju, navesti slijedećim obraćanjem G.Su.
Probudio se pred jutro, polako ustao iz kreveta pazeći da ne probudi Ivanu i upalio laptop. Počeo je pisati pismo. Dva sata kasnije ga je na ekranu imao dovršenog. Puno vremena za malo riječi, ali je svaka bila pažljivo odmjerena. Kada se vrati u Zagreb odprintat će ga na istom mjestu kao i raniji dopis, a onda predati na poštu u Zadru jednom usput, ali ne u isti ured.
Gospodine S, vidim da ste zainteresirani za nastavak pregovora pa vam u nastavku iznosim ono što od vas očekujem. Ključ koji sam vam na slici poslao dovodi vas u potpuni posjed više od stotine tona zlata u polugama. Ukupnu vrijednost svega pokušajte izračunati sami. Da vam ga predam, trebat ćete na način koji bi vam naknadno objasnio uplatiti određenu sumu novca, jer je ovih 512 kilograma sitnica koju je nebitno više spominjati.
Komunikaciju ćemo nastaviti na slijedeći način: u Internet oglasniku mobile.de ćete dati oglas da prodajete Mercedes SL 500 godište '93 crvene boje, AMG paket opreme, te navesti telefonski broj i mail adresu za kontakt. Ja ću vam se javiti kao Kuka, kapetan Kuka iz Petar Pana, ako vam je tako lakše pamtiti, i to ISKLJUČIVO u vremenu od 18 do 18:15 radnim danom. U tih petnaest minuta gledajte svakako biti na raspolaganju za primiti mail ili poziv.
„Da?“
Okrenuo se. Ugledao je Čovjeka s tankim brkovima ili točnije, nekoga njemu vrlo sličnog, ženu u godinama, vjerojatno gospođu S, i još dva mlađa muškarca par koraka iza, išli su prema recepciji. Nisu se doimali kao grupa zbog razlike u godinama i načinu odijevanja. Joss je zastao, a Ivana polako produžila dalje. Nijemci su prošli pored njega ne doživljavajući ga. Nastavio je razgovor.
„Vidim ih i neke prepoznajem, ali oni mene ne. Sjećaš li se što si rekla? Kao u igri skrivača. Gledamo ih kako nas traže i smijemo se jer nas ne vide. Ne trebaš brinuti.“
„Mislila sam da ne znaš kako izgledaju.“
„Onog glavnog znam od ranije, a sada i još neke. Opet si mi pomogla.“
„Kako se misliš nagoditi sa njima. Oni su… zli.“
Nasmijao se je.
„Moram razmisliti. A i sa tobom se trebam dogovoriti. Idi spavati, kasno je.“
„Ma znam da nećeš. Laku noć.“
„Noć.“
Od prvog trenutka kada je odlučio dogovoriti se sa ljudima koji polažu pravo na Neizrecivo i ono što Jedan zaključava, Joss je Nijemcima je davao prioritet. Pretpostavljao je da će puno teže podnijeti gubitak nečega što im je pripadalo, a i stekao je dojam kako bi u nezadovoljstvu, ako bi do toga došlo, išli toliko daleko da bi ga likvidirali. Ne zato što bi išta time dobili, nego od bijesa i nemoći. Priču dovršenu i sebe slobodnim smatrao bi se kada bi pristali na njegove uvijete a te će, uz nove upute kako započeti komunikaciju, navesti slijedećim obraćanjem G.Su.
Probudio se pred jutro, polako ustao iz kreveta pazeći da ne probudi Ivanu i upalio laptop. Počeo je pisati pismo. Dva sata kasnije ga je na ekranu imao dovršenog. Puno vremena za malo riječi, ali je svaka bila pažljivo odmjerena. Kada se vrati u Zagreb odprintat će ga na istom mjestu kao i raniji dopis, a onda predati na poštu u Zadru jednom usput, ali ne u isti ured.
Gospodine S, vidim da ste zainteresirani za nastavak pregovora pa vam u nastavku iznosim ono što od vas očekujem. Ključ koji sam vam na slici poslao dovodi vas u potpuni posjed više od stotine tona zlata u polugama. Ukupnu vrijednost svega pokušajte izračunati sami. Da vam ga predam, trebat ćete na način koji bi vam naknadno objasnio uplatiti određenu sumu novca, jer je ovih 512 kilograma sitnica koju je nebitno više spominjati.
Komunikaciju ćemo nastaviti na slijedeći način: u Internet oglasniku mobile.de ćete dati oglas da prodajete Mercedes SL 500 godište '93 crvene boje, AMG paket opreme, te navesti telefonski broj i mail adresu za kontakt. Ja ću vam se javiti kao Kuka, kapetan Kuka iz Petar Pana, ako vam je tako lakše pamtiti, i to ISKLJUČIVO u vremenu od 18 do 18:15 radnim danom. U tih petnaest minuta gledajte svakako biti na raspolaganju za primiti mail ili poziv.
OldBoy
New member
...
Ostatak vikenda Joss je posvetio sebi i Ivani. Šetali su Rovinjem, kupali se, letili padobranom (ono kad te vuče gliser), gledali jahte po marini. Naravno da joj nije rekao, ali ako sve bude išlo kako je zamislio, kupit će neko plovilo, možda još ove godine, u ovisnosti o tome kako će dalje teći nagodba za Neizrecivo i rasplet. Opustio se u sigurnosti svoje anonimnosti dodatno pojačane drugim identitetom prijavljenim na recepciji. Budu li Nijemci i na taj način pokušali njuškanjem doći do nekog traga, otići će na krivu stranu.
G.Sa i njegovo društvo više nije vidio niti ih je ikako pokušao pogledati izbliza. Ostalo mu je uglavi kako sin Čovjeka sa tankim brkovima nije došao ovamo sam, sa namjerom možda pregovarati, nego je poveo ljude, više njih, da mu se nađu pri ruci bude li prilike nagodbu pretvoriti u iznudu dođe li do kontakta.
Jer da su zlonamjerni i ne žele mu ništa dobroga nije bilo nikakve dileme, Marina ih je tako uočila, prepoznala, i javila mu. U svijetu kojeg promatra onim svojim unutarnjim pogledom njegova kćer vidi stvari, namjere i osjećaje za koje su obični ljudi sigurni kako ih dobro prikrivaju. Da je ono što tako sagledava jedan drugačiji, dublji uvid u istu stvarnost od ove koju svi doživljavamo, odavno je prestao razmišljati i prihvatio to kao činjenicu. Sve što je do sada rekla bilo je potpuno točno, a nedorečenost isključivo posljedica nerazumijevanja onoga što mu pokušava prenijeti jer je dijete.
U jednom se trenutku pitao zašto netko kome se nudi mogućnost sporazuma mora biti toliko tvrd, zbog čega je problem prihvatiti ponuđeno, reći drugoj strani, u ovom slučaju njemu, da uzme svoj zasluženi dio i ode u miru, jer je našao ono što su izgubili i čini im ustvari uslugu, a onda mu je sinulo da možda i nisu toliko jaki kakvima ih je smatrao, da im je nestala pošiljka od 512 kilograma ogroman zalogaj, jedini cilj za koji su spremni riskirati i da nemaju niti približna saznanja o svemu do čega dolaze kada Jednim otvore vrata trezora u dubini švicarskog podruma.
U drugom pismu koje tek treba uputiti spomenuo je količinu. Bit će zanimljivo vidjeti njihovu reakciju, a zatim smisliti način kako navesti ih da pokažu pravo lice i koje su im stvarne namjere u čitavom tom odnosu. Postavit će uvjete jer je još uvijek u poziciji da to može. Izraelcima će se na forum sa privatnom porukom javiti samo ako primijeti da su G.S i oni koji iza njega stoje obični glavosjeci bez prave snage za odraditi dogovor.
Ostatak vikenda Joss je posvetio sebi i Ivani. Šetali su Rovinjem, kupali se, letili padobranom (ono kad te vuče gliser), gledali jahte po marini. Naravno da joj nije rekao, ali ako sve bude išlo kako je zamislio, kupit će neko plovilo, možda još ove godine, u ovisnosti o tome kako će dalje teći nagodba za Neizrecivo i rasplet. Opustio se u sigurnosti svoje anonimnosti dodatno pojačane drugim identitetom prijavljenim na recepciji. Budu li Nijemci i na taj način pokušali njuškanjem doći do nekog traga, otići će na krivu stranu.
G.Sa i njegovo društvo više nije vidio niti ih je ikako pokušao pogledati izbliza. Ostalo mu je uglavi kako sin Čovjeka sa tankim brkovima nije došao ovamo sam, sa namjerom možda pregovarati, nego je poveo ljude, više njih, da mu se nađu pri ruci bude li prilike nagodbu pretvoriti u iznudu dođe li do kontakta.
Jer da su zlonamjerni i ne žele mu ništa dobroga nije bilo nikakve dileme, Marina ih je tako uočila, prepoznala, i javila mu. U svijetu kojeg promatra onim svojim unutarnjim pogledom njegova kćer vidi stvari, namjere i osjećaje za koje su obični ljudi sigurni kako ih dobro prikrivaju. Da je ono što tako sagledava jedan drugačiji, dublji uvid u istu stvarnost od ove koju svi doživljavamo, odavno je prestao razmišljati i prihvatio to kao činjenicu. Sve što je do sada rekla bilo je potpuno točno, a nedorečenost isključivo posljedica nerazumijevanja onoga što mu pokušava prenijeti jer je dijete.
U jednom se trenutku pitao zašto netko kome se nudi mogućnost sporazuma mora biti toliko tvrd, zbog čega je problem prihvatiti ponuđeno, reći drugoj strani, u ovom slučaju njemu, da uzme svoj zasluženi dio i ode u miru, jer je našao ono što su izgubili i čini im ustvari uslugu, a onda mu je sinulo da možda i nisu toliko jaki kakvima ih je smatrao, da im je nestala pošiljka od 512 kilograma ogroman zalogaj, jedini cilj za koji su spremni riskirati i da nemaju niti približna saznanja o svemu do čega dolaze kada Jednim otvore vrata trezora u dubini švicarskog podruma.
U drugom pismu koje tek treba uputiti spomenuo je količinu. Bit će zanimljivo vidjeti njihovu reakciju, a zatim smisliti način kako navesti ih da pokažu pravo lice i koje su im stvarne namjere u čitavom tom odnosu. Postavit će uvjete jer je još uvijek u poziciji da to može. Izraelcima će se na forum sa privatnom porukom javiti samo ako primijeti da su G.S i oni koji iza njega stoje obični glavosjeci bez prave snage za odraditi dogovor.
OldBoy
New member
...
Krajem tjedna nakon Rovinjskog vikenda prolazio je kroz Zadar i poslao pismo na minhensku adresu G.Sa, a već u ponedjeljak pronašao je pregledavajući mobile.de crvenoga 500 SLa u AMG izdanju. Čak su i slike stavili. Lijep auto, kupit će ga. Novoga. Ili vrlo skoro, ili nikada. Ovo drugo bi značilo da je negdje pogriješio i da mu je zemaljski dio pokopan pored roditelja na Miroševcu, jer povratak na staro, u sigurnost anonimnosti više ne dolazi u obzir. Znaju da je Neizrecivo pronađeno, znaju za Jednoga, i mogu otprilike odrediti lokaciju, obje zainteresirane strane: Hrvatska. I da ovog trenutka prekine svaku aktivnost vezanu za stupanje u kontakt sa njima, naći će ga. Nijemci ili Izraelci, svejedno, ali sasvim izvjesno.
Nakon što je riješio kontejner kineskih minibarova uzeo je u najam nekih tri stotine kvadrata skladišta sa uredima, sve u sklopu bivšeg realsocijalističkog diva u industrijskoj zoni za ne veliku lovu. Imao je u vidu dodatno proširenje asortimana, ovaj put na tursko inox posuđe, kvaliteta dobra, cijena tek polovica one od razvikane evropske konkurencije. Posla je bilo dosta, a novac pristizao i odmah odlazio na nove projekte, što je značilo da ga nema, ali mu nije falio. Da je u tom trenutku mogao birati, a nije jer je prošao točku nakon koje više nema povratka, Joss bi sjedeći u svom novom uredu, slažući ponude i smišljajući upite, rekao kako mu Neizrecivo ne treba. Ne na način da bi ga se odrekao i zaboravio kako ga je ikada imao, nego odgađajući za neko drugo vrijeme složen i nadasve opasan pokrenuti postupak nagodbe.
Nijemce je nazvao iz Istambula. Kupio je telefonsku karticu i ušao u govornicu negdje u predgrađu kamo se za tu priliku dovezao taksijem. Bilo je par minuta nakon 18 sati kada je dovršio biranje broja. Mislio je da će mu glas drhtati, da će ga uzbuđenje omesti u razgovoru, jer ga mora voditi na način da im ne ostavlja prostora za pitanja i odlazak u nepotrebnu širinu sa viškom riječi ili još gore, eventualnih informacija, ali je ostao sabran. Na treći zvuk zvona javio se muški glas. Više nije razmišljao.
„Molim.“
„Gospodin G.S?“
„Ja sam.“
Sjetio se na trenutak sličnog razgovora nekih godinu dana unatrag, prije nego što je čitava igra počela i čovjeka koji se njemu tako predstavio.
„Kuka ovdje.“
„Pozdrav kapetane.“
„Da ne duljimo, jer znamo o čemu trebamo razgovarati. Ono što vas zanima će vas koštati 25 milijuna dolara. Odmah, odjednom i u gotovini, a kako ću novac preuzeti i vama predati ključ, objasnit ću vam nakon što pristanete, ako do toga dođe. Shvaćam da se ne možete sada izjasniti. Javit ću vam se za tjedan dana.“
Sin Čovjeka sa tankim brkovima je odgovorio odmah, što je značilo da se pripremio na razgovor.
„Prije nego što ovo sve skupa nastavimo, trebao bi detaljnije fotografije ključa, da se jasnije vidi ornamentika na njegovoj ušici, sa obje strane. I usporedimo ih sa slikama koje imamo mi.“
Zahtjev je imao smisla.
„Poslat ću vam ih.“
„Mailom bi možda išlo brže.“
Joss nije imao namjeru koristiti mail. Još će razmisliti.
„Javit ću vam se. Pozdrav.“
Prekinuo je vezu, a onda nazvao taksi. Čekajući ga, korištenu je karticu ugurao u prepuni koš za smeće.
Krajem tjedna nakon Rovinjskog vikenda prolazio je kroz Zadar i poslao pismo na minhensku adresu G.Sa, a već u ponedjeljak pronašao je pregledavajući mobile.de crvenoga 500 SLa u AMG izdanju. Čak su i slike stavili. Lijep auto, kupit će ga. Novoga. Ili vrlo skoro, ili nikada. Ovo drugo bi značilo da je negdje pogriješio i da mu je zemaljski dio pokopan pored roditelja na Miroševcu, jer povratak na staro, u sigurnost anonimnosti više ne dolazi u obzir. Znaju da je Neizrecivo pronađeno, znaju za Jednoga, i mogu otprilike odrediti lokaciju, obje zainteresirane strane: Hrvatska. I da ovog trenutka prekine svaku aktivnost vezanu za stupanje u kontakt sa njima, naći će ga. Nijemci ili Izraelci, svejedno, ali sasvim izvjesno.
Nakon što je riješio kontejner kineskih minibarova uzeo je u najam nekih tri stotine kvadrata skladišta sa uredima, sve u sklopu bivšeg realsocijalističkog diva u industrijskoj zoni za ne veliku lovu. Imao je u vidu dodatno proširenje asortimana, ovaj put na tursko inox posuđe, kvaliteta dobra, cijena tek polovica one od razvikane evropske konkurencije. Posla je bilo dosta, a novac pristizao i odmah odlazio na nove projekte, što je značilo da ga nema, ali mu nije falio. Da je u tom trenutku mogao birati, a nije jer je prošao točku nakon koje više nema povratka, Joss bi sjedeći u svom novom uredu, slažući ponude i smišljajući upite, rekao kako mu Neizrecivo ne treba. Ne na način da bi ga se odrekao i zaboravio kako ga je ikada imao, nego odgađajući za neko drugo vrijeme složen i nadasve opasan pokrenuti postupak nagodbe.
Nijemce je nazvao iz Istambula. Kupio je telefonsku karticu i ušao u govornicu negdje u predgrađu kamo se za tu priliku dovezao taksijem. Bilo je par minuta nakon 18 sati kada je dovršio biranje broja. Mislio je da će mu glas drhtati, da će ga uzbuđenje omesti u razgovoru, jer ga mora voditi na način da im ne ostavlja prostora za pitanja i odlazak u nepotrebnu širinu sa viškom riječi ili još gore, eventualnih informacija, ali je ostao sabran. Na treći zvuk zvona javio se muški glas. Više nije razmišljao.
„Molim.“
„Gospodin G.S?“
„Ja sam.“
Sjetio se na trenutak sličnog razgovora nekih godinu dana unatrag, prije nego što je čitava igra počela i čovjeka koji se njemu tako predstavio.
„Kuka ovdje.“
„Pozdrav kapetane.“
„Da ne duljimo, jer znamo o čemu trebamo razgovarati. Ono što vas zanima će vas koštati 25 milijuna dolara. Odmah, odjednom i u gotovini, a kako ću novac preuzeti i vama predati ključ, objasnit ću vam nakon što pristanete, ako do toga dođe. Shvaćam da se ne možete sada izjasniti. Javit ću vam se za tjedan dana.“
Sin Čovjeka sa tankim brkovima je odgovorio odmah, što je značilo da se pripremio na razgovor.
„Prije nego što ovo sve skupa nastavimo, trebao bi detaljnije fotografije ključa, da se jasnije vidi ornamentika na njegovoj ušici, sa obje strane. I usporedimo ih sa slikama koje imamo mi.“
Zahtjev je imao smisla.
„Poslat ću vam ih.“
„Mailom bi možda išlo brže.“
Joss nije imao namjeru koristiti mail. Još će razmisliti.
„Javit ću vam se. Pozdrav.“
Prekinuo je vezu, a onda nazvao taksi. Čekajući ga, korištenu je karticu ugurao u prepuni koš za smeće.
OldBoy
New member
...
Obavezu da se Nijemcima javi mailom prihvatio je i kao priliku za približiti se odgovoru na osnovno pitanje koje ga je vezano za tu stranu brinulo: što će oni s njime kada im da Jednoga? Živ svjedok je uvijek problem. Ono do kuda je dobacio nakon ni sam ne zna koliko vremena razmišljanja bilo je predati im ključ, skinuti sa sebe težak teret njegova posjedovanja, ostaviti ih u uvjerenju da je surađivao, i da su si sami krivi ako na kraju nešto ne bude onako kako su zamislili. A na njemu je da takav kraj smisli.
Otvaranje net adrese ne stoji ništa. Može je tražiti na u potpunosti izmišljen identitet jer se podaci ne provjeravaju. To će, naravno, izvesti tokom nekog od slijedećih putovanja onako usput. Zatim treba poslikati Jednoga. Dat će si dodatnog truda, kupiti pravi fotić i napraviti zaista velike, detaljne slike. Nijemci kažu da bi ih usporediti sa svojima, dakle znaju od prije i banku i broj trezora, nema potrebe više ništa na ključu sakrivati. A Joss, sada kada mu je to poznato, shvaća kako više ne može do podruma sa zlatom, čekat će ga u blizini ako pokuša ponovo. Zašto ga nisu tako zgrabili onda kada je bio u Zurichu? Zato jer je više od trideset godina ostavilo traga na sustavu koji bez onoga što Jedan zatvara, hrpe zlata, dakle novca, polako erodira. Počinje se urušavati. Koliko su zaista jaki, i mogu li uopće sakupiti količinu gotovine koju ih traži? To će tek vidjeti.
Za slijedeći korak trebao je osobu od povjerenja i spremnu na rizik. Leo je bio upravo takav, a i nije imao nikakvog drugog izbora. Pozvao ga je u ured.
Agin je sin tih dana bio nezadovoljan poslom. Od jednog je kupca isporučujući mu robu čuo da Joss traži vozača i trgovačkog putnika jer je posao rastao, a uložen novac se dobro oplođen vraćao u firmu. Leo je na neki način smatrao kako u tim novim okolnostima njegov deal sa prijevozom cigana u sajmene dane nije više ono što bi trebao raditi, bez obzira na unosnost. I muka mu je već gledati im prljave njuške dva puta tjedno. Očekivao je da ga gazda pozove i objavi mu povećanje plaće na osnovu nekakvog unapređenja, a ovaj je nešto odugovlačio. Kada ga je na kraju ipak pozvao, bio je siguran u tok razgovora. Sjeo je nasuprot njega s druge strane velikog pisaćeg stola sa puno dokumenata raširenih po tamnoj površini i čekao da počne.
„Mogao bi mi nešto pomoći.“
Dakle ništa od unapređenja, vjerojatno će se nositi namještaj ili slično tome. Agin sin je pomalo razočaran šutio, a Joss nastavio.
„Stvar je delikatna i reći ću ti samo onoliko koliko je neophodno. Pristaneš li, za najkasnije šest mjeseci, a možda i puno prije, imat ćeš svoju torbu punu novca. Onakvu kakva ti i dalje ne izlazi iz glave. To je pozitivan ishod. Za onaj negativan ali ipak moguć me ne pitaj.“
Čovjek s Tajnom je posegnuo za cigaretama na kraju stola. Leo je izvlačeći svoje iz džepa pitao.
„Znači li to nešto više od prodaje lonaca?“
„Na njih ćemo se vratiti kada uzmemo lovu. Što fali malo prtljati sa posuđem, onako iz šale?“
„Pristajem. Na onaj dio sa mogućom torbom love na kraju, o loncima ću još razmisliti.“
„Onda slušaj dobro jer će ovakvih razgovora biti malo.“
Objasnio mu je u par rečenica ono što očekuje od njega. Agin sin je već sutradan u zoru opet vozio cigane na sajam. Više mu nije smetalo što ih mora gledati. Još neko vrijeme.
Obavezu da se Nijemcima javi mailom prihvatio je i kao priliku za približiti se odgovoru na osnovno pitanje koje ga je vezano za tu stranu brinulo: što će oni s njime kada im da Jednoga? Živ svjedok je uvijek problem. Ono do kuda je dobacio nakon ni sam ne zna koliko vremena razmišljanja bilo je predati im ključ, skinuti sa sebe težak teret njegova posjedovanja, ostaviti ih u uvjerenju da je surađivao, i da su si sami krivi ako na kraju nešto ne bude onako kako su zamislili. A na njemu je da takav kraj smisli.
Otvaranje net adrese ne stoji ništa. Može je tražiti na u potpunosti izmišljen identitet jer se podaci ne provjeravaju. To će, naravno, izvesti tokom nekog od slijedećih putovanja onako usput. Zatim treba poslikati Jednoga. Dat će si dodatnog truda, kupiti pravi fotić i napraviti zaista velike, detaljne slike. Nijemci kažu da bi ih usporediti sa svojima, dakle znaju od prije i banku i broj trezora, nema potrebe više ništa na ključu sakrivati. A Joss, sada kada mu je to poznato, shvaća kako više ne može do podruma sa zlatom, čekat će ga u blizini ako pokuša ponovo. Zašto ga nisu tako zgrabili onda kada je bio u Zurichu? Zato jer je više od trideset godina ostavilo traga na sustavu koji bez onoga što Jedan zatvara, hrpe zlata, dakle novca, polako erodira. Počinje se urušavati. Koliko su zaista jaki, i mogu li uopće sakupiti količinu gotovine koju ih traži? To će tek vidjeti.
Za slijedeći korak trebao je osobu od povjerenja i spremnu na rizik. Leo je bio upravo takav, a i nije imao nikakvog drugog izbora. Pozvao ga je u ured.
Agin je sin tih dana bio nezadovoljan poslom. Od jednog je kupca isporučujući mu robu čuo da Joss traži vozača i trgovačkog putnika jer je posao rastao, a uložen novac se dobro oplođen vraćao u firmu. Leo je na neki način smatrao kako u tim novim okolnostima njegov deal sa prijevozom cigana u sajmene dane nije više ono što bi trebao raditi, bez obzira na unosnost. I muka mu je već gledati im prljave njuške dva puta tjedno. Očekivao je da ga gazda pozove i objavi mu povećanje plaće na osnovu nekakvog unapređenja, a ovaj je nešto odugovlačio. Kada ga je na kraju ipak pozvao, bio je siguran u tok razgovora. Sjeo je nasuprot njega s druge strane velikog pisaćeg stola sa puno dokumenata raširenih po tamnoj površini i čekao da počne.
„Mogao bi mi nešto pomoći.“
Dakle ništa od unapređenja, vjerojatno će se nositi namještaj ili slično tome. Agin sin je pomalo razočaran šutio, a Joss nastavio.
„Stvar je delikatna i reći ću ti samo onoliko koliko je neophodno. Pristaneš li, za najkasnije šest mjeseci, a možda i puno prije, imat ćeš svoju torbu punu novca. Onakvu kakva ti i dalje ne izlazi iz glave. To je pozitivan ishod. Za onaj negativan ali ipak moguć me ne pitaj.“
Čovjek s Tajnom je posegnuo za cigaretama na kraju stola. Leo je izvlačeći svoje iz džepa pitao.
„Znači li to nešto više od prodaje lonaca?“
„Na njih ćemo se vratiti kada uzmemo lovu. Što fali malo prtljati sa posuđem, onako iz šale?“
„Pristajem. Na onaj dio sa mogućom torbom love na kraju, o loncima ću još razmisliti.“
„Onda slušaj dobro jer će ovakvih razgovora biti malo.“
Objasnio mu je u par rečenica ono što očekuje od njega. Agin sin je već sutradan u zoru opet vozio cigane na sajam. Više mu nije smetalo što ih mora gledati. Još neko vrijeme.
OldBoy
New member
...
Mail sa makro snimkama ključa posao je G.Su čim ih je uspio realizirati. Sve je odradio sam, i zato je potrajalo dok nije dobio onu kvalitetu oštrine ornamenata koju bi vidio gledanjem kroz urarski okular. Dosta je potrošio na za to potrebnu opremu, ali se je zabavio. Kada ova napetost prođe i preživi li isporuku Jednoga fotografija će mu, sada to sigurno zna, biti hobi. Adresu sa koje se javio Nijemcima otvorio je u net cafeu u Splitu koristeći identitet dogovoren sa Leom.
Izraelci su mu bili vrlo bitan dio plana i povremeno bi se logirao na forum motora za pogledati ona dva nicka, svoju vezu. Djelovali su vrlo realno, onoliko koliko se u virtualnom svijetu to može biti. Bilo je očito da ih je izabrao netko stručan za devijante, dao im priliku gnojiti i oni je objeručke prihvatili za nešto novčane naknade, ili možda čak i gratis. Kako je pri tom MOSSAD sredio da im ti ne čitaju privatne poruke kada počne korespondencija, njihov je problem.
Prvi put se Židovima javio dan nakon što je poslao traženi mail G.Su. Stao je pred tipkovnicu na recepciji hotela u Selcu i logirao se ukucavajući nick Veradarius sa pripadajućom lozinkom. Otvorio je sučelje za poruke, naslovio novu poruku na Highlandera i razmislio o tekstu. Ništa bolje od jednostavnog pitanja nije mu padalo na pamet.
„Ima li koga?“
Još će malo proći forumom, možda stigne odgovor. Pregledavao je teme po virtualnoj birtiji kada je na monitor iskočila obavijest o pristigloj Highlanderovoj poruci. Otvorio ju je.
„Ima.“
Nastavio je konverzaciju bez nekog naročitog cilja.
„Vi ste I.M?“
„Da.“
„Onda moram paziti na svoje riječi.“
„Moraš.“
„Na 'ti' smo?“
„Puno si mlađi od mene.“
„To je točno.“
O čemu da dalje priča?
„Gdje ste našli ona dva lika kroz koja se sada dopisujemo?
„Stariji je bivši udbaš. Misli da radi nešto konspirativno za svoje ex gazde u politici i daje sve od sebe. Mlađeg nam je preporučio moj kolega psihijatar u Šibeniku. Njegov je pacijent, a forumašenje mu terapija.“
Provjerio je vezu, radi solidno, a razgovor sa Čovjekom koji čita misli kroz izgovorene riječi samo ga izlaže dodatnom riziku.
„Ovoliko za ovaj put. Javim vam se još.“
„Pazi na sebe sine. Opasnu si zvijer probudio. Mislim na Nijemce.“
„Pozdrav.“
Na sučelju je kliknuo odjavu. Bio je zadovoljan razgovorom. I svjestan probuđene zvijeri. Čekat će njen odgovor.
Mail sa makro snimkama ključa posao je G.Su čim ih je uspio realizirati. Sve je odradio sam, i zato je potrajalo dok nije dobio onu kvalitetu oštrine ornamenata koju bi vidio gledanjem kroz urarski okular. Dosta je potrošio na za to potrebnu opremu, ali se je zabavio. Kada ova napetost prođe i preživi li isporuku Jednoga fotografija će mu, sada to sigurno zna, biti hobi. Adresu sa koje se javio Nijemcima otvorio je u net cafeu u Splitu koristeći identitet dogovoren sa Leom.
Izraelci su mu bili vrlo bitan dio plana i povremeno bi se logirao na forum motora za pogledati ona dva nicka, svoju vezu. Djelovali su vrlo realno, onoliko koliko se u virtualnom svijetu to može biti. Bilo je očito da ih je izabrao netko stručan za devijante, dao im priliku gnojiti i oni je objeručke prihvatili za nešto novčane naknade, ili možda čak i gratis. Kako je pri tom MOSSAD sredio da im ti ne čitaju privatne poruke kada počne korespondencija, njihov je problem.
Prvi put se Židovima javio dan nakon što je poslao traženi mail G.Su. Stao je pred tipkovnicu na recepciji hotela u Selcu i logirao se ukucavajući nick Veradarius sa pripadajućom lozinkom. Otvorio je sučelje za poruke, naslovio novu poruku na Highlandera i razmislio o tekstu. Ništa bolje od jednostavnog pitanja nije mu padalo na pamet.
„Ima li koga?“
Još će malo proći forumom, možda stigne odgovor. Pregledavao je teme po virtualnoj birtiji kada je na monitor iskočila obavijest o pristigloj Highlanderovoj poruci. Otvorio ju je.
„Ima.“
Nastavio je konverzaciju bez nekog naročitog cilja.
„Vi ste I.M?“
„Da.“
„Onda moram paziti na svoje riječi.“
„Moraš.“
„Na 'ti' smo?“
„Puno si mlađi od mene.“
„To je točno.“
O čemu da dalje priča?
„Gdje ste našli ona dva lika kroz koja se sada dopisujemo?
„Stariji je bivši udbaš. Misli da radi nešto konspirativno za svoje ex gazde u politici i daje sve od sebe. Mlađeg nam je preporučio moj kolega psihijatar u Šibeniku. Njegov je pacijent, a forumašenje mu terapija.“
Provjerio je vezu, radi solidno, a razgovor sa Čovjekom koji čita misli kroz izgovorene riječi samo ga izlaže dodatnom riziku.
„Ovoliko za ovaj put. Javim vam se još.“
„Pazi na sebe sine. Opasnu si zvijer probudio. Mislim na Nijemce.“
„Pozdrav.“
Na sučelju je kliknuo odjavu. Bio je zadovoljan razgovorom. I svjestan probuđene zvijeri. Čekat će njen odgovor.
OldBoy
New member
...
U vrijeme dok je bio na čelu uspješne građevinske firme koju je preuzeo nakon povlačenja svoga oca, G.S je imao tajnika i taj bi primao i otvarao svu njegovu poštu, poslovnu i privatnu. Otkako je unazad par godina i on napravio istu stvar prepuštajući vođenje tvrtke svome sinu, prepisku mu je umjesto tajnika pregledavala supruga, jer nikakvih tajni nije imao. Ili je mislio da ih nema. Stariji sin Čovjeka s tankim brkovima je odlaskom u, uvjetno rečeno, mirovinu po vlastitoj odluci, odabrao diskreciju, mir i zadovoljstvo bavljenja svime čime zbog poslovnih obaveza nije stizao u ranijem načinu života.
Velika žuta koverta slučajno mu se našla u rukama. Zavukla se u preklopljene dnevne novine pristigle sa ostalom poštom i kada je vidio da je upućena iz Hrvatske, Zadra kojeg je zadržao u ugodnoj uspomeni sa nekih ljetovanja, javila se znatiželja. Doručkovao je, a zatim se izvalio u fotelju i prije čitanja novina otvorio pismo. Sadržaj je pregledao prvo letimice, a zatim polako, pažljivo, slovo po slovo, sliku po sliku, ponovo i ponovo prelazeći preko svakog detalja dopisa. Novine su nepročitane ležale na podu dok se G.S suočavao sa tajnom za koju je zaboravio da je ima.
Nakon čitanja je sa pismom u rukama ostao sjediti, a onda se trgnuo, pogledao na sat i izračunao vremensku razliku. Tamo gdje je naumio nazvati bilo je pet i trideset ujutro. Malo prerano u nekoj normalnoj prilici, ali ne u ovoj. Okrenuo je broj.
Na drugom kraju svijeta, u malom gradiću na jugu Argentine, uz samu granicu sa Čileom zazvonio je telefon i prekinuo dilemu čovjeka koji je u polusnu odvagivao da li ustati i otići pišati, ili pokušati još malo odspavati. Unazad nekog vremena počeo je osjećati osobiti nemir. U glavi, ne fizički. Rano se budio.
„Da?“
„Iz Munchena vas zovem. Sin čuvara izgubljenog ključa.“
„Bit će da je nešto važno kada zovete ovako rano.“
„Mislim da je. Ne znam da li ću izgovoriti prave riječi.“
„Probajte nekako.“
„Ono što smo izgubili je pronađeno. Dobio sam čitav dopis. Slike, negativi... Želi se nagoditi.“
Čovjek iz argentinske vukojebine se na te riječi potpuno razbudio. Sjeo je na rub kreveta i šutio, u pri mah zatečen onim što je čuo, a onda nastavio polako, jasno izgovarajući svaku riječ.
„Tko još zna za to pismo?“
„Nitko. Osobno sam ga pronašao u prispjeloj pošti. Slučajno.“
„Neka tako ostane. Vratite ga nazad u kovertu, a onda sve skupa sklonite i ne dirajte nikako dok ja ne dođem. Ništa nemojte pokušavati. Najbolje bi bilo da niti ne mislite na to što ste danas vidjeli.“
G.Sa je nasmijala ozbiljnost kojom je ovo zadnje izgovoreno.
„Hoćete reći da nam čitaju misli?“
„Na neki način. Nije isključeno. I nije smiješno.“
U vrijeme dok je bio na čelu uspješne građevinske firme koju je preuzeo nakon povlačenja svoga oca, G.S je imao tajnika i taj bi primao i otvarao svu njegovu poštu, poslovnu i privatnu. Otkako je unazad par godina i on napravio istu stvar prepuštajući vođenje tvrtke svome sinu, prepisku mu je umjesto tajnika pregledavala supruga, jer nikakvih tajni nije imao. Ili je mislio da ih nema. Stariji sin Čovjeka s tankim brkovima je odlaskom u, uvjetno rečeno, mirovinu po vlastitoj odluci, odabrao diskreciju, mir i zadovoljstvo bavljenja svime čime zbog poslovnih obaveza nije stizao u ranijem načinu života.
Velika žuta koverta slučajno mu se našla u rukama. Zavukla se u preklopljene dnevne novine pristigle sa ostalom poštom i kada je vidio da je upućena iz Hrvatske, Zadra kojeg je zadržao u ugodnoj uspomeni sa nekih ljetovanja, javila se znatiželja. Doručkovao je, a zatim se izvalio u fotelju i prije čitanja novina otvorio pismo. Sadržaj je pregledao prvo letimice, a zatim polako, pažljivo, slovo po slovo, sliku po sliku, ponovo i ponovo prelazeći preko svakog detalja dopisa. Novine su nepročitane ležale na podu dok se G.S suočavao sa tajnom za koju je zaboravio da je ima.
Nakon čitanja je sa pismom u rukama ostao sjediti, a onda se trgnuo, pogledao na sat i izračunao vremensku razliku. Tamo gdje je naumio nazvati bilo je pet i trideset ujutro. Malo prerano u nekoj normalnoj prilici, ali ne u ovoj. Okrenuo je broj.
Na drugom kraju svijeta, u malom gradiću na jugu Argentine, uz samu granicu sa Čileom zazvonio je telefon i prekinuo dilemu čovjeka koji je u polusnu odvagivao da li ustati i otići pišati, ili pokušati još malo odspavati. Unazad nekog vremena počeo je osjećati osobiti nemir. U glavi, ne fizički. Rano se budio.
„Da?“
„Iz Munchena vas zovem. Sin čuvara izgubljenog ključa.“
„Bit će da je nešto važno kada zovete ovako rano.“
„Mislim da je. Ne znam da li ću izgovoriti prave riječi.“
„Probajte nekako.“
„Ono što smo izgubili je pronađeno. Dobio sam čitav dopis. Slike, negativi... Želi se nagoditi.“
Čovjek iz argentinske vukojebine se na te riječi potpuno razbudio. Sjeo je na rub kreveta i šutio, u pri mah zatečen onim što je čuo, a onda nastavio polako, jasno izgovarajući svaku riječ.
„Tko još zna za to pismo?“
„Nitko. Osobno sam ga pronašao u prispjeloj pošti. Slučajno.“
„Neka tako ostane. Vratite ga nazad u kovertu, a onda sve skupa sklonite i ne dirajte nikako dok ja ne dođem. Ništa nemojte pokušavati. Najbolje bi bilo da niti ne mislite na to što ste danas vidjeli.“
G.Sa je nasmijala ozbiljnost kojom je ovo zadnje izgovoreno.
„Hoćete reći da nam čitaju misli?“
„Na neki način. Nije isključeno. I nije smiješno.“
HIGHLANDER
Well-known member
OldBoy
New member
...
Bilo je to dugih trideset i više godina iščekivanja. U početku se tražilo sistematski jer ljudi i sredstava nije manjkalo, a motivacija do neba visoka. Puno je očekivao i od H.Sovog puštanja na slobodu. Njegova iznenadna smrt zamela posljednje tragove na koje su mogli računati. Preostalo je čekanje. Ne u nedogled, jer je 01.01.2001. jednom davno dogovoren kao jasno postavljena vremenska granica, bio sve bliži. Nakon njega bi daljnja potraga bila bespredmetna, a Kantonalna banka u Zurichu prilično bogatija.
C.R, čovjek iz argentinske zabiti, posljednji od tragača, prolazio je sve to na poziciji osobe odgovorne za pronalaženje izgubljenog ključa. Svjestan da vremenom polako gubi onu operativnu snagu za nositi se sa nekim novim tragovima pojave li se takvi, počeo je čekati dan kada će sve to prestati i on biti slobodan od obaveze. Početak vlastite mirovine. Učinio je, u to je bio sasvim siguran, najviše što se moglo. Dosljedan, strpljiv, sistematičan, ali okovan u poziciji jedino mogućeg mirovanja, čekao je taj poziv. I sanjao ga, ne jednom. Noću bi se znao buditi vičući u slušalicu koja mu je naočigled nestajala u ruci dolaskom stvarnosti.
„Ponovi! Nisam te čuo.. Gdje su ga našli? Reci… Požuri, veza se prekida…“
Probuđen, ležao bi tako u mraku i razočaran slijepom ulicom onoga što vidimo pokušavao nekom mistikom objasniti značenje snova. Vremenom je došao na to kako u doživljenoj stvarnosti možda postoje prečice, ali nije nam dano da ih spoznajemo i uklopimo među vlastita iskustva. U obilju slobodnog vremena, jer je C.R bio imućan čovjek i zemljoposjednik, počeo je obilaziti ljude za koje se pričalo da su drugačiji od drugih, vidovnjake, a njih je već u bližoj okolici, dijelu svijeta gdje je valjda normalno komunicirati sa mrtvacima i vanzemaljcima, bilo skoro na svakom koraku. Da nečeg u tim pričama ima povjerovao je kada mu je jedan stari slijepac kome se obratio pitanjem kako riješiti problem koji ga dugo godina muči rekao da mu ne može pomoći.
„Tražiš nešto što se izgubilo. U jednom će se trenutku lanac događanja pokrenuti i gledaj da ti ništa ne promakne. Pomicanje ćeš osjetiti puno ranije, jer si takav čovjek. Imaš dara, vjeruj mi. Osluškuj, obrati pažnju.“
Neko je vrijeme razmišljao o tim riječima, a onda u godinama koje su sve brže prolazile zaboravio na njih. Do dana kada je osjetio…
Sluškinja je raspremila stol nakon doručka i otišla u kuhinju, a on je sjeo do ogromnog prozora, zapalio prvu cigaretu i zagledan u plave obronke Anda uživao u tišini, pogledu i samoći. Dodir nepostojećeg, meke tople dlanove, osjetio je na čelu i obrazima. Iznenadio se, ali ne i uplašio. Bilo mu je jasno da su ruke dječje iako ništa nije vidio. Da su zbunjene, u dodiru sa nečim što ne razumiju, i da su se povukle.
C.R, posljednji od tragača, u tom je trenutku na neobjašnjiv način spoznao da je H.Sovo zlato pronađeno. I da je slijepac bio u pravu, da ima dara. I da bez obzira na to i dalje može samo čekati.
Bilo je to dugih trideset i više godina iščekivanja. U početku se tražilo sistematski jer ljudi i sredstava nije manjkalo, a motivacija do neba visoka. Puno je očekivao i od H.Sovog puštanja na slobodu. Njegova iznenadna smrt zamela posljednje tragove na koje su mogli računati. Preostalo je čekanje. Ne u nedogled, jer je 01.01.2001. jednom davno dogovoren kao jasno postavljena vremenska granica, bio sve bliži. Nakon njega bi daljnja potraga bila bespredmetna, a Kantonalna banka u Zurichu prilično bogatija.
C.R, čovjek iz argentinske zabiti, posljednji od tragača, prolazio je sve to na poziciji osobe odgovorne za pronalaženje izgubljenog ključa. Svjestan da vremenom polako gubi onu operativnu snagu za nositi se sa nekim novim tragovima pojave li se takvi, počeo je čekati dan kada će sve to prestati i on biti slobodan od obaveze. Početak vlastite mirovine. Učinio je, u to je bio sasvim siguran, najviše što se moglo. Dosljedan, strpljiv, sistematičan, ali okovan u poziciji jedino mogućeg mirovanja, čekao je taj poziv. I sanjao ga, ne jednom. Noću bi se znao buditi vičući u slušalicu koja mu je naočigled nestajala u ruci dolaskom stvarnosti.
„Ponovi! Nisam te čuo.. Gdje su ga našli? Reci… Požuri, veza se prekida…“
Probuđen, ležao bi tako u mraku i razočaran slijepom ulicom onoga što vidimo pokušavao nekom mistikom objasniti značenje snova. Vremenom je došao na to kako u doživljenoj stvarnosti možda postoje prečice, ali nije nam dano da ih spoznajemo i uklopimo među vlastita iskustva. U obilju slobodnog vremena, jer je C.R bio imućan čovjek i zemljoposjednik, počeo je obilaziti ljude za koje se pričalo da su drugačiji od drugih, vidovnjake, a njih je već u bližoj okolici, dijelu svijeta gdje je valjda normalno komunicirati sa mrtvacima i vanzemaljcima, bilo skoro na svakom koraku. Da nečeg u tim pričama ima povjerovao je kada mu je jedan stari slijepac kome se obratio pitanjem kako riješiti problem koji ga dugo godina muči rekao da mu ne može pomoći.
„Tražiš nešto što se izgubilo. U jednom će se trenutku lanac događanja pokrenuti i gledaj da ti ništa ne promakne. Pomicanje ćeš osjetiti puno ranije, jer si takav čovjek. Imaš dara, vjeruj mi. Osluškuj, obrati pažnju.“
Neko je vrijeme razmišljao o tim riječima, a onda u godinama koje su sve brže prolazile zaboravio na njih. Do dana kada je osjetio…
Sluškinja je raspremila stol nakon doručka i otišla u kuhinju, a on je sjeo do ogromnog prozora, zapalio prvu cigaretu i zagledan u plave obronke Anda uživao u tišini, pogledu i samoći. Dodir nepostojećeg, meke tople dlanove, osjetio je na čelu i obrazima. Iznenadio se, ali ne i uplašio. Bilo mu je jasno da su ruke dječje iako ništa nije vidio. Da su zbunjene, u dodiru sa nečim što ne razumiju, i da su se povukle.
C.R, posljednji od tragača, u tom je trenutku na neobjašnjiv način spoznao da je H.Sovo zlato pronađeno. I da je slijepac bio u pravu, da ima dara. I da bez obzira na to i dalje može samo čekati.
OldBoy
New member
...
U Munchenu je odsjeo kod jednog od svojih sinova, uglednog liječnika, i do dolaska drugog pisma viđao se sa G.Som jednom ili dva puta tjedno, a ostatak vremena provodio u organiziranju grupe koja bi prikupljala i analizirala sve što bi se ikako moglo povezati sa Onime koji je pronašao izgubljeno. Za Rovinj je G.S otišao u pratnji nekoliko njenih članova. Posljednji od tragača ostao je u Njemačkoj iz osjećaja da bi mu Dijete koje zna za zlato moglo osjetiti blizinu i dovesti u pitanje eventualni kontakt, a u pismu se inzistiralo na sinu Čovjeka sa tankim brkovima kao jedinom pregovaraču. Po njihovom povratku i dalje su tapkali na mjestu jer se ondje doslovce ništa nije dogodilo, nikakav podatak prikupio. Ostali su na razini udovoljavanja uvjetima, ovaj put navedenim u novom dopisu, bez prostora za dijalog. U nešto su ipak mogli biti prilično sigurni, da za protivnika imaju solo igrača, što je u isto vrijeme prednost i nedostatak, i da je taj u Hrvatskoj.
Jedan detalj spomenut u drugom pismu je C.Ru bio novost, i usmjerio ga kako dalje postupati u složenoj situaciji vezanoj za pokušaj nagodbe: doznao je pravi sadržaj trezora, o kojem je do tada mogao tek nagađati, jer je njegova dužnost bila samo pronaći i uzeti ključ. To naravno ničim nije pokazao sinu Čovjeka sa tankim brkovima. Kada ga je ovaj, nakon što je pročitao pismo, pitao da li je zaista u podrumu Kantonalne banke više od stotine tona zlata, mirno je odgovorio da je, i da ima još jedna lokacija, čitava kompozicija vlaka u urušenom tunelu u Poljskoj sa čak bitno većom količinom. Ničim nije pokazao ni da je o tom vlaku slušao priče uvjeren kako su u pitanju legende. Možda ga jednom pronađu, kao ovaj ključ od trezora.
Nakon tog drugog pisma se CR svakodnevno nalazio sa sinom Čovjeka sa tankim brkovima u vremenu od nešto prije šest poslijepodne pa do večernjih sati. Čekajući eventualni poziv ili mail, sjedili bi i razgovarali, o svemu po malo, ne spominjući prečesto ključ i predstojeću nagodbu. G.S je gosta iz Argentinske zabiti smatrao na neki način nadređenim, a samim time i osobom koja zna više od njega. Postavio mu je pitanje.
„Recimo da se želimo sa njime nagoditi, imamo li novac koji on traži? Onih skoro pet milijuna eura koliko vrijedi izgubljena pošiljka iz '64. smatra predujmom i najavljuje bitno veću svotu.“
„Znaš li koliko je puta sto tona veće od petsto kilograma? Dvjesto puta.“
„Znam, ali pitao sam nešto drugo.“
C.R nije odgovorio odmah. Povukao je dobar dim iz cigare.
„Nemamo taj novac. Mogli bi ga imati, jer smo svi skupa bogati i dosta nas je, ali teško da bi se sakupila veća suma u tu svrhu. Naši imetci su obiteljski i zaradili smo ih. A ono tamo… ne znam, zaista ne znam. Ključ ću morati uzeti na neki drugi način, a to znači da Onoga koji je pronašao izgubljeno moram locirati. Na tome radim cijelo vrijeme otkad sam došao.“
„Mogao bi se taj obratiti Izraelcima.“
„Možda se nas više boji. U svakom slučaju, i oni su mu solucija. Treba biti strpljiv, pojavit će se već neki trag. Mi u Hrvatsku ne možemo, ali već imam ideju o nekome tko bi ako ga dobro uputimo mogao donijeti nam taj ključ. Pokušavam stupiti u vezu sa njime.“
U Munchenu je odsjeo kod jednog od svojih sinova, uglednog liječnika, i do dolaska drugog pisma viđao se sa G.Som jednom ili dva puta tjedno, a ostatak vremena provodio u organiziranju grupe koja bi prikupljala i analizirala sve što bi se ikako moglo povezati sa Onime koji je pronašao izgubljeno. Za Rovinj je G.S otišao u pratnji nekoliko njenih članova. Posljednji od tragača ostao je u Njemačkoj iz osjećaja da bi mu Dijete koje zna za zlato moglo osjetiti blizinu i dovesti u pitanje eventualni kontakt, a u pismu se inzistiralo na sinu Čovjeka sa tankim brkovima kao jedinom pregovaraču. Po njihovom povratku i dalje su tapkali na mjestu jer se ondje doslovce ništa nije dogodilo, nikakav podatak prikupio. Ostali su na razini udovoljavanja uvjetima, ovaj put navedenim u novom dopisu, bez prostora za dijalog. U nešto su ipak mogli biti prilično sigurni, da za protivnika imaju solo igrača, što je u isto vrijeme prednost i nedostatak, i da je taj u Hrvatskoj.
Jedan detalj spomenut u drugom pismu je C.Ru bio novost, i usmjerio ga kako dalje postupati u složenoj situaciji vezanoj za pokušaj nagodbe: doznao je pravi sadržaj trezora, o kojem je do tada mogao tek nagađati, jer je njegova dužnost bila samo pronaći i uzeti ključ. To naravno ničim nije pokazao sinu Čovjeka sa tankim brkovima. Kada ga je ovaj, nakon što je pročitao pismo, pitao da li je zaista u podrumu Kantonalne banke više od stotine tona zlata, mirno je odgovorio da je, i da ima još jedna lokacija, čitava kompozicija vlaka u urušenom tunelu u Poljskoj sa čak bitno većom količinom. Ničim nije pokazao ni da je o tom vlaku slušao priče uvjeren kako su u pitanju legende. Možda ga jednom pronađu, kao ovaj ključ od trezora.
Nakon tog drugog pisma se CR svakodnevno nalazio sa sinom Čovjeka sa tankim brkovima u vremenu od nešto prije šest poslijepodne pa do večernjih sati. Čekajući eventualni poziv ili mail, sjedili bi i razgovarali, o svemu po malo, ne spominjući prečesto ključ i predstojeću nagodbu. G.S je gosta iz Argentinske zabiti smatrao na neki način nadređenim, a samim time i osobom koja zna više od njega. Postavio mu je pitanje.
„Recimo da se želimo sa njime nagoditi, imamo li novac koji on traži? Onih skoro pet milijuna eura koliko vrijedi izgubljena pošiljka iz '64. smatra predujmom i najavljuje bitno veću svotu.“
„Znaš li koliko je puta sto tona veće od petsto kilograma? Dvjesto puta.“
„Znam, ali pitao sam nešto drugo.“
C.R nije odgovorio odmah. Povukao je dobar dim iz cigare.
„Nemamo taj novac. Mogli bi ga imati, jer smo svi skupa bogati i dosta nas je, ali teško da bi se sakupila veća suma u tu svrhu. Naši imetci su obiteljski i zaradili smo ih. A ono tamo… ne znam, zaista ne znam. Ključ ću morati uzeti na neki drugi način, a to znači da Onoga koji je pronašao izgubljeno moram locirati. Na tome radim cijelo vrijeme otkad sam došao.“
„Mogao bi se taj obratiti Izraelcima.“
„Možda se nas više boji. U svakom slučaju, i oni su mu solucija. Treba biti strpljiv, pojavit će se već neki trag. Mi u Hrvatsku ne možemo, ali već imam ideju o nekome tko bi ako ga dobro uputimo mogao donijeti nam taj ključ. Pokušavam stupiti u vezu sa njime.“
OldBoy
New member
...
Posljednjem od tragača je prije nekih pet godina u njegovu argentinsku vukojebinu poštu koja se ne šalje tako da na koverte zalijepiš marke dovezao kurir ni po čemu nalik poštaru. Sa prašnjavog BMWa R100 je tog poslijepodneva u dvorištu imanja satima udaljenog od prve civilizacije sjahao četrdesetogodišnjak snažne građe, zarastao u bradu i na nikakvom španjolskom pitao dečka koji je cijepao drva da li je ovo imanje C.Ra. Iz svega izgovorenoga taj je razumio samo ime gazde i uveo ga u kuću. Pridošlica se pozdravio sa Posljednjim od tragača, predao mu deblju kovertu i rekao da bi pod tuš, pa zatim malo odspavao.
Kasnije tokom večere puno su razgovarali jer je Kurir odlično govorio njemački, iako sa laganim naglaskom nekoga kome to nije materinji jezik. Na pitanje odakle je, odgovorio je da je iz Hrvatske, ne iz Jugoslavije. Rekao je i ime, ali ga C.R nije zapamtio. Bude li mu ono kasnije trebalo, pitat će ove svoje iz centrale. Sjećao se kako je taj pričao da će natrag u domovinu, da tamo počinje rat, a on da ima nešto iskustava sa informiranjem i dezinformiranjem koja bi mogla novouspostavljenoj državi dobro doći. U tih par dana koliko je bradonja iz još uvijek ex Jugoslavije ostao na imanju uz čileansku granicu ostavili su jedan na drugoga dobar dojam i C.Ru je bilo drago kada je koju godinu kasnije čuo da mu je gost u novoj samostalnoj državi postao bitan faktor njene šarolike obavještajne zajednice.
Nakon što mu je postalo jasno da je Onaj koji je našao izgubljeno iz Hrvatske, Posljednji od tragača je odlučio ubrzati razvoj događaja. Mogao je odmah okrenuti broj svog poznanika, ali je iz urođenog nepovjerenja prema svemu što se moglo prisluškivati radije poslao svog čovjeka i dogovorio sastanak što je potrajalo par dana. U međuvremenu je stigao i mail sa detaljnim slikama ključa.
Našli su se u Zagrebu, u nekoj krčmi na staroj karlovačkoj. Uz obilan ručak C.R je svom sugovorniku objasnio situaciju u kojoj ga iz ovih krajeva netko prikrivenog identiteta gnjavi prijedlozima i ucjenama, a na račun starih dugova. Dio novca je već uspio iz njih izvući.
„Koliko?“
„Nebitno, ugrožava nas. Igrom slučaja ima nešto što pripada nama i u poziciji je da postavlja uvjete.“
„Što ćete sa njime kada ga lociram?“
„Dat ću ti sto tisuća. Osobno u novčanicama. A dalje ćemo vidjeti.“
„Bit će mi drago uspijem li pronaći ga. Ne samo zbog novca. Sada mi reci sve što misliš da mi može pomoći u traženju.“
Toga nije bilo puno. Ništa, ustvari. Konkretno, samo ime na koje je otvorena jedna mail adresa, vjerojatno izmišljeno, ali se od nekuda mora početi. C.R je krenuo natrag za Munchen, a njegov sugovornik u ured gdje je u miru popodnevnih sati do sumraka pokušavao složiti profil osobe koju mora pronaći.
Kada od onakvih kakav je C.R netko prevarom ili ucjenom izvlači novac, onda to nije soma, dva eura nego prilično veći iznos. I ako je to što taj ima, a pripada njima dovoljan razlog da se iz argentinskih bespuća potegne do Zagreba nekome reći kako će dobiti sto tisuća locira li nepoznatoga, onda je u pitanju igra vrlo velikih uloga. Po njegovoj mjeri.
Tražit će čovjeka koji je unatrag godinu dana počeo odskakati potrošnjom, jer novac do kojeg se dođe na lak način želi iz džepova van, tjera na razbacivanje, pogotovu ako postoje izgledi da ga se izvuče još više. Takvih ima mnogo, kako odrediti pravoga? Za početak, otići će popričati sa osobom na koju je otvorena mail adresa, možda mu usput padne kakva ideja. I kako je riječ o njegovom privatnom 'dealu', nema zabilješki, nema oslanjanja na pomoćnike i tehnologiju svojih pravih poslodavaca. Radit će sam. Kao nekada.
Posljednjem od tragača je prije nekih pet godina u njegovu argentinsku vukojebinu poštu koja se ne šalje tako da na koverte zalijepiš marke dovezao kurir ni po čemu nalik poštaru. Sa prašnjavog BMWa R100 je tog poslijepodneva u dvorištu imanja satima udaljenog od prve civilizacije sjahao četrdesetogodišnjak snažne građe, zarastao u bradu i na nikakvom španjolskom pitao dečka koji je cijepao drva da li je ovo imanje C.Ra. Iz svega izgovorenoga taj je razumio samo ime gazde i uveo ga u kuću. Pridošlica se pozdravio sa Posljednjim od tragača, predao mu deblju kovertu i rekao da bi pod tuš, pa zatim malo odspavao.
Kasnije tokom večere puno su razgovarali jer je Kurir odlično govorio njemački, iako sa laganim naglaskom nekoga kome to nije materinji jezik. Na pitanje odakle je, odgovorio je da je iz Hrvatske, ne iz Jugoslavije. Rekao je i ime, ali ga C.R nije zapamtio. Bude li mu ono kasnije trebalo, pitat će ove svoje iz centrale. Sjećao se kako je taj pričao da će natrag u domovinu, da tamo počinje rat, a on da ima nešto iskustava sa informiranjem i dezinformiranjem koja bi mogla novouspostavljenoj državi dobro doći. U tih par dana koliko je bradonja iz još uvijek ex Jugoslavije ostao na imanju uz čileansku granicu ostavili su jedan na drugoga dobar dojam i C.Ru je bilo drago kada je koju godinu kasnije čuo da mu je gost u novoj samostalnoj državi postao bitan faktor njene šarolike obavještajne zajednice.
Nakon što mu je postalo jasno da je Onaj koji je našao izgubljeno iz Hrvatske, Posljednji od tragača je odlučio ubrzati razvoj događaja. Mogao je odmah okrenuti broj svog poznanika, ali je iz urođenog nepovjerenja prema svemu što se moglo prisluškivati radije poslao svog čovjeka i dogovorio sastanak što je potrajalo par dana. U međuvremenu je stigao i mail sa detaljnim slikama ključa.
Našli su se u Zagrebu, u nekoj krčmi na staroj karlovačkoj. Uz obilan ručak C.R je svom sugovorniku objasnio situaciju u kojoj ga iz ovih krajeva netko prikrivenog identiteta gnjavi prijedlozima i ucjenama, a na račun starih dugova. Dio novca je već uspio iz njih izvući.
„Koliko?“
„Nebitno, ugrožava nas. Igrom slučaja ima nešto što pripada nama i u poziciji je da postavlja uvjete.“
„Što ćete sa njime kada ga lociram?“
„Dat ću ti sto tisuća. Osobno u novčanicama. A dalje ćemo vidjeti.“
„Bit će mi drago uspijem li pronaći ga. Ne samo zbog novca. Sada mi reci sve što misliš da mi može pomoći u traženju.“
Toga nije bilo puno. Ništa, ustvari. Konkretno, samo ime na koje je otvorena jedna mail adresa, vjerojatno izmišljeno, ali se od nekuda mora početi. C.R je krenuo natrag za Munchen, a njegov sugovornik u ured gdje je u miru popodnevnih sati do sumraka pokušavao složiti profil osobe koju mora pronaći.
Kada od onakvih kakav je C.R netko prevarom ili ucjenom izvlači novac, onda to nije soma, dva eura nego prilično veći iznos. I ako je to što taj ima, a pripada njima dovoljan razlog da se iz argentinskih bespuća potegne do Zagreba nekome reći kako će dobiti sto tisuća locira li nepoznatoga, onda je u pitanju igra vrlo velikih uloga. Po njegovoj mjeri.
Tražit će čovjeka koji je unatrag godinu dana počeo odskakati potrošnjom, jer novac do kojeg se dođe na lak način želi iz džepova van, tjera na razbacivanje, pogotovu ako postoje izgledi da ga se izvuče još više. Takvih ima mnogo, kako odrediti pravoga? Za početak, otići će popričati sa osobom na koju je otvorena mail adresa, možda mu usput padne kakva ideja. I kako je riječ o njegovom privatnom 'dealu', nema zabilješki, nema oslanjanja na pomoćnike i tehnologiju svojih pravih poslodavaca. Radit će sam. Kao nekada.
OldBoy
New member
...
Leo je u jutarnjim satima mogao samo nekim poslom hodati centrom grada. Ovaj put je to bila papirologija prijenosa računa za struju sa pokojnog djeda na sebe. Dakle nije planirao susret, dogodio se slučajno. Kao kada su počeli. On i Gabi. Jedno drugome su se nasmiješili još iz daljine, osmjehujući se nastavili hodati i stali preprečujući si put, oboje u osmjehu. Nosila je neke knjige, faks joj je u blizini. Kao u onim jeftinim filmovima, ali mu to nije nimalo smetalo.
„Evo, ja ću prvi progovoriti. Ajmo na kavu.“
Ona se nasmijala na glas.
„Ajmo!“
Sjedili su skoro čitav sat opušteno pričajući. Ni jednom riječju nisu spomenuli više od dva mjeseca prekida. Na rastanku je rekao da će joj se javiti pred večer, oko sedam.
Krenuo je uzeti mobitel u ruke nazvati je kada je netko na zazvonio na ulaznim vratima. Otvorio ih je i vidio čovjeka koji je držao značku. Policijsku. Drot u civilu.
„Dobro večer. Policija. Trebao bi Jerka Agića.“
„Nema ga. Na groblju je.“
„Kad se vraća?“
„Neće se vratiti. Tamo je za stalno.“
„Moja sućut i isprike. Bit će da je neka greška u sistemu. Događa se. Vi ste?“
„Leo Agić, njegov unuk.“
„Ime oca?“
„Jel to bitno?“
„Je, da opet ne dođe do zabune.“
„Zvonimir.“
Leu se učinilo da je drot na trenutak ostao zatečen, a onda kao da ga je bolje zagledao.
„Treba li vam moja osobna?“ pitao ga je.
„Ne, neće trebati. Vidim… da si dečko na mjestu, Leo. Pozdrav.“
Prvo je nazvao Gabi jer je sedam već prošlo za čitavih dvije minute. Sa njom se dogovorio se da će je pokupiti u devet, a onda je okrenuo broj od Jossa i javio mu za drota u civilu koji je tražio Jerka Agića. Baš onako kako je ovaj predviđao da bi moglo biti.
Pojavom nekoga tko traži pokojnog Jerka, Čovjek sa Tajnom je shvatio kako Nijemci nemaju u planu platiti onih dvadeset i pet milijuna. Pokušat će njuškanjem do Jednoga doći na svoj način, a ne onako kako im je predložio. Cifra koju je tražio, sumanuto velika na prvi pogled, bila je primjerena onome što se njome dobiva, ali samo ako druga strana novca ima i želi platiti. Da li je elita oko G.Sa hrpa glumaca bez love, ili gledaju uštedjeti, Jossa više nije zanimalo. Odlučio je oduzeti im vrijeme ubrzavanjem radnje. Čudno mu je bilo i da se o Leovom djedu raspitivao policajac, ali to će si valjda kasnije pojasniti.
Sjeo je istu večer za tipkovnicu i napisao poduže pismo Izraelcima na forumu motora. Kao Veradarius Highlanderu. U njemu je izložio svoj plan kako im predati ključ. I.M je bio sa druge strane. Zamišljao je starca u velikom dnevnom boravku u Tel Avivu sa laptopom pri ruci. Ovaj mu je odmah odgovorio da se načelno slaže, a do jutra će već imati podršku svojih nadređenih po svim pitanjima, uključujući i novac. Onih dvadeset i pet milijuna. Ni manje ni više. I predložio mu nekoliko promjena u planu koje su već na prvi pogled djelovale dobro. Joss će svakako razmisliti o njima.
Leo je u jutarnjim satima mogao samo nekim poslom hodati centrom grada. Ovaj put je to bila papirologija prijenosa računa za struju sa pokojnog djeda na sebe. Dakle nije planirao susret, dogodio se slučajno. Kao kada su počeli. On i Gabi. Jedno drugome su se nasmiješili još iz daljine, osmjehujući se nastavili hodati i stali preprečujući si put, oboje u osmjehu. Nosila je neke knjige, faks joj je u blizini. Kao u onim jeftinim filmovima, ali mu to nije nimalo smetalo.
„Evo, ja ću prvi progovoriti. Ajmo na kavu.“
Ona se nasmijala na glas.
„Ajmo!“
Sjedili su skoro čitav sat opušteno pričajući. Ni jednom riječju nisu spomenuli više od dva mjeseca prekida. Na rastanku je rekao da će joj se javiti pred večer, oko sedam.
Krenuo je uzeti mobitel u ruke nazvati je kada je netko na zazvonio na ulaznim vratima. Otvorio ih je i vidio čovjeka koji je držao značku. Policijsku. Drot u civilu.
„Dobro večer. Policija. Trebao bi Jerka Agića.“
„Nema ga. Na groblju je.“
„Kad se vraća?“
„Neće se vratiti. Tamo je za stalno.“
„Moja sućut i isprike. Bit će da je neka greška u sistemu. Događa se. Vi ste?“
„Leo Agić, njegov unuk.“
„Ime oca?“
„Jel to bitno?“
„Je, da opet ne dođe do zabune.“
„Zvonimir.“
Leu se učinilo da je drot na trenutak ostao zatečen, a onda kao da ga je bolje zagledao.
„Treba li vam moja osobna?“ pitao ga je.
„Ne, neće trebati. Vidim… da si dečko na mjestu, Leo. Pozdrav.“
Prvo je nazvao Gabi jer je sedam već prošlo za čitavih dvije minute. Sa njom se dogovorio se da će je pokupiti u devet, a onda je okrenuo broj od Jossa i javio mu za drota u civilu koji je tražio Jerka Agića. Baš onako kako je ovaj predviđao da bi moglo biti.
Pojavom nekoga tko traži pokojnog Jerka, Čovjek sa Tajnom je shvatio kako Nijemci nemaju u planu platiti onih dvadeset i pet milijuna. Pokušat će njuškanjem do Jednoga doći na svoj način, a ne onako kako im je predložio. Cifra koju je tražio, sumanuto velika na prvi pogled, bila je primjerena onome što se njome dobiva, ali samo ako druga strana novca ima i želi platiti. Da li je elita oko G.Sa hrpa glumaca bez love, ili gledaju uštedjeti, Jossa više nije zanimalo. Odlučio je oduzeti im vrijeme ubrzavanjem radnje. Čudno mu je bilo i da se o Leovom djedu raspitivao policajac, ali to će si valjda kasnije pojasniti.
Sjeo je istu večer za tipkovnicu i napisao poduže pismo Izraelcima na forumu motora. Kao Veradarius Highlanderu. U njemu je izložio svoj plan kako im predati ključ. I.M je bio sa druge strane. Zamišljao je starca u velikom dnevnom boravku u Tel Avivu sa laptopom pri ruci. Ovaj mu je odmah odgovorio da se načelno slaže, a do jutra će već imati podršku svojih nadređenih po svim pitanjima, uključujući i novac. Onih dvadeset i pet milijuna. Ni manje ni više. I predložio mu nekoliko promjena u planu koje su već na prvi pogled djelovale dobro. Joss će svakako razmisliti o njima.
