NE SPOMINJI IMENA

Back
    ...ovo do sada ima nekih 260 stranica knjige. Bit će još možda stotinjak. Da samo pišem, trebao bi neka dva mjeseca. Ali nisam profi, imam drugih obaveza. Da dvije godine radim svoga posla i usput napišem dvijesto stranica za sebe samoga, ne bi mogao, nemam motiva, odustao bi.

    Mogu samo na ovaj način, sjeckano
 
...

    Leo nije ništa pitao svoga gazdu iako je ideja sa internet adresom na starog Jerka očito polučila rezultat, jer se u svega par dana Aginom sinu naslikao pred vratima drot tražeći pokojnika. Očekivao je nakon toga čuti više detalja o poslu koji bi po dovršenju njemu donio torbu novca, ali Čovjek s Tajnom nije govorio ništa. Cijeli dan se puno radilo. Toliko da je po Marinu pred školu otišla Ivana, ostavila dijete sa njima u uredu i otišla kući presvući se. Ona i Joss imali su u planu kasnije navečer otići na neki koncert. Djevojčica je za stolom u uglu na kompjuteru igrala 'tetris', a njih dva zajednički kontrolirali dulji popis isporučene opreme kada je netko prvo pokucao, a zatim ušetao u ured. Nije sačekao da mu se kaže kako je slobodno. 
    Prije nekih sedam godina bio je snažne građe, a sijede vlasi su se tek nazirale. Sada je imao dodatnih desetak kila još uvijek dobro raspoređenih, puno više sijedih ali je stil ostao isti. Sve na njemu bilo je poznate marke, lagano sportskog tona u ukupnom zbroju definirajući čovjeka blizu pedesetih koji sa prilično uspjeha ostavlja dojam da ga vrijeme zaobilazi.
    Joss se osmjehnuo. Odložio je dokumente, ustao i krenuo prema njemu pozdraviti ga.
    „Nisam mislio da ću te ikada više vidjeti. Zadnje što sam za tebe čuo još tamo u Nizozemskoj bilo je da si na odmoru u Južnoj Americi.“
    „Bio koju godinu i vratio se.“
    „Malo si se udebljao?“
    „Jesam. Više se ne mislim šaketati po parkiralištima. Sada bi potegao pištolj da kreneš na mene.“
    „Ne boj se, neću ti ništa.“ našalio se Joss.
    Sjeli su na kožni trosjed. Agin sin je ostao za stolom i začuđen ih gledao.
    „Ovo je moj suradnik Leo, Leo ovo je Hrast. Treći čovjek u onom Amsterdamskom poslu. Onaj kojeg nisu našli.“
    „Znam dečka, Joss. Jučer smo se upoznali. Isti ćaća. Možda malo manji od njega.“
    „Da? Ispričat ćeš mi. A ona cura za tipkovnicom mi je kćerka, Marina.“
    „Bok, Marina.“
    Djevojčica ga je nakratko pogledala i vratila se igri na monitoru. Hrast je nastavio.
    „Netko je uzimajući ime, prezime, datum rođenja i ostalo otvorio internet adresu i s nje je slao mailove problematičnog sadržaja okolo, a moje je da ga nađem. Očito je da namjerno koristi podatke umrle osobe, djede Agića, valjda po slučajnom odabiru. Otišao sam provjeriti, jer od negdje moraš početi. Prezime mi je bilo poznato, dečko na vratima također, a kada sam ga pitao za ime oca, bio sam siguran. I sjetio sam se da mi je Aga pričao kako ste iz istog kvarta. Kasnije sam u uredu povirio na ekran i pročitao da mu sin radi u tvojoj firmi, i evo me.“
    „Ti si drot?“
    „Ne baš, iako imam značku. Tebi, vidim, ide dobro. Ušao si u lovu?“
    „Posudio mi prijatelj. Iz Zuricha. Upoznao ga onih godina u Nizozemskoj.“
    „Uvijek si imao sreće sa prijateljima.“
    Pogledao je na sat.
    „Sada sam u prolazu, trebam još dosta toga obaviti, moram poći. Javit ću ti se ovih dana. Sjest ćemo negdje na piće. Svi skupa. I popričati, sigurno imamo o čemu.“
    Hrast je ustao, a Joss ga krenuo ispratiti.
    „Nazovi svakako, bit će mi drago. Ali značku ostavi kod kuće, da razgovor lakše krene.“
    Čovjek koji nije bio drot nego nešto slično je otišao za sobom ostavljajući tišinu. Onda se javila Marina.
    „Tata, ti znaš da je on…“
    „Znam.“
    „On još ne zna za tebe, ali saznat će.“
    Leo nije rekao ništa, iako je sada imao još više pitanja. 
 
...

    Tih godinu i nešto Juže Amerike je bio sav odmor koji si je Hrast ikada priuštio: novca dovoljno, obaveze nikakve, neprijatelji daleko, a klopa i ženske odlični. Uživao bi u svakom njegovom trenutku da nije bilo jezične barijere, jer mu španjolski nije išao, a kada bi se ljudima obratio na njemačkom, tretirali bi ga ko papka sa puno love. Balkance je izbjegavao, naročito Hrvate, za ne dovesti se u neugodnu situaciju da odgovarajući na glupa pitanja kaže krivu riječ. Ipak je u to vrijeme bio tražena roba. Njegove su udbaške gazde naime, kada ih je onako kvalitetno izvarao i pobjegao sa novcem, pustile više istinitih glasina o onome što je svojevremeno za njih radio u Njemačkoj i tako ga solidno kompromitirali.
    Kada te jedni ne vole, drugima si drag. Ili se potrudiš da im omiliš. Odradio je par delikatnih situacija za brojnu njemačku ex-naci koloniju u tom dijelu svijeta i bio rado viđen na njihovim imanjima. Da im je pridobio povjerenje znao je kada su ga pitali bi li za njih prenosio dokumente koji traže osobnu dostavu. Prihvatio se toga bez previše predomišljanja i upoznao mnoge ljude, prošao kroz desetak država Južne Amerike. Na jednom takvom putovanju došao je do vukojebine na jugu Argentine, one za koju se pričalo da je bila Hitlerovo utočište nakon što je pobjegao iz Berlina i podvalio saveznicima leš nekog svog dvojnika. U toj je zabiti upoznao C.Ra, u razgovoru usput spomenuo kako se namjerava vratiti u Hrvatsku, a ovaj zapamtio i kasnije mu se javio.

    U ona složena vremena mlade demokracije početkom devedesetih su ga bivši šefovi, sada već na drugoj strani, odmah po povratku u Zagreb uključili u sistem. Čovjek njegovog znanja i iskustva bio im je itekako potreban, jer uvijek ima prljavština koje treba sakriti, ljudi koji nekome smetaju i mora ih se neutralizirati, a pravih majstora tog zanata malo i svaki dragocjen. Dok ga ne potroše.
    Jednom je tu fazu prošao. I u pravom trenutku nestao. Sada je opet čuo da se nešto sprema, a pakiraju mu Nijemci onog jednog umlaćenog maljem u kasnije spaljenoj garaži. Istinu govoreći, tu noć nije on mahao velikim čekićem nego pokojni Žika Smederevac, ali su benzin i upaljač bili njegovi. Ima osjećaj da će ga šefovi izručiti jer mu tamo, kažu, pripremaju pošteno suđenje. Kao sva ona bez živih svjedoka, kada te terete dokumenti. Neka mu sude, ako baš žele, ali u odsutnosti.
    Poziv iz Munchena i sastanak sa C.Rom zatekli su ga u vrijeme kada se počeo ozbiljno pripremati na ponovni nestanak. Ponuđeni posao prihvatio je bez naročitog entuzijazma, jer je podataka za krenuti u potragu bilo malo, ali mu se izgleda posrećilo već na samom početku. Moglo je biti da je netko zaista slučajno među umrlima odabrao starog Agića, i Hrast bi povjerovao u to da je dečko koji mu je one večeri otvorio vrata bio barem malo iznenađen što traže pokojnog djeda, ali naprotiv, ovaj kao da je očekivao nečiji dolazak po tom pitanju. Čak pokušao biti duhovit. Kada je kasnije vidio da je u pozadini svega Joss kao njegov poslodavac, i nakon toga pregledao ukratko poslovanje firme, bilo mu je jasno da se odnekuda povlači novac, po papirima gledajući, cifra od skoro četvrt milijuna dolara.
    Nakon što ih je slijedeći dan obišao u uredu firme, dojam da su upleteni u iznuđivanje love od Nijemaca bio je još jači. Nazvat će Munchen i pokušati saznati nešto više o onoj mutno spomenutoj ucjeni. Volio bi čuti datume i iznose isplata. A možda se nepoznati u međuvremenu javio pa bude novih detalja. 
 
    ...ispričavam se svojim čitateljima, došlo je do greške kod mene na relaciji copy/paste. U danas objavljenom nastavku fali početak, dvadesetak rečenica bez kojih ostaju neki detalji nejasni onima koji pažljivo čitaju. Sada to ispravljam, pa neka vam ne bude teško ponovo pročitati.

...

    Ne spominjući imena, Hrast je Čovjeku iz Argentine u kratkim crtama prepričao sve do čega je razgovorom i promatranjem došao od večeri kada je pozvonio na vrata kuće u predgrađu, do izlaska iz ureda male firme za trgovinu ugostiteljskim opremom u kasno poslijepodne dan kasnije. Činjenicu da oba lika uključena u priču na neki način poznaje od ranije prešutio je iz taktičkih razloga i završio nekom vrstom zaključka.
    „Možda ti se čini da nedostaju čvršće poveznice u čitavoj priči, ali ih definitivno ima. Meni osobno nejasno je zašto bi netko tko je tako dobro zamislio kako ostati anoniman u komuniciranju sa vama, učinio gaf koristeći pokojnika iz užeg kruga poznanika.“
    C.R ga je pažljivo slušao ne upadajući mu u riječ, a onda bez ikakvog komentara na priču postavio jednostavno pitanje.
    „Da li je u uredu gdje ste razgovarali  bila jedna djevojčica?“
    „Je, bila je. Njegova kćer. Kako znaš?“
    „Ne bi razumio sve i da ti pokušam objasniti. Dolazim u Zagreb prvim letom. Ručat ćemo na onom istom mjestu. Više im se ne približavaj. Nikako.“

    Do pojave Hrasta u svom uredu, Joss je vjerovao kako ima dobre izglede za riješiti se Jednoga na način da sa sebe skine svaku odgovornost o tome  tko će njime otključati trezor u podzemlju Kantonalne banke u Zurichu. Jednostavno, dobit će ga onaj koji ga plati, bez puno sentimenta i uvijanja. Sada više nije bio siguran u to. Stari glavosjek na njegovom tragu znak je da nagodba sa Nijemcima ne dolazi u obzir.
    Sačekat će par dana i nazvati sina Čovjeka sa tankim brkovima. Pitat će ga direktno žele li platiti iznos koji je od njih zatražio. Oni će, vjerujući ili znajući da je njihov čovjek u Zagrebu na pravom tragu, pokušati odugovlačiti. Joss će reći da pregovaranja više nema, ili lova ili ide slijedećima, da im je pošteno prvima ponudio otkup i da nisu jedini sa kojima je stupio u kontakt. Kako u nastavku vidjet će, ovisno o razvoju događaja.

    Za ručkom su pričali o svemu, samo ne o razlozima zbog kojih su se našli. Pravi razgovor počeo je tek nakon jela kada je Čovjek iz Argentine zapalio cigaru. Ljudi poput njih ne gube energiju diplomacijom pregovora, nego direktno prelaze na stvar.
    „Onu djevojčicu u uredu, kćer našeg čovjeka, otet ćeš i tražit sto tisuća eura otkupa.“
    „Ne, nego ćeš mi ti prvo dati sto tisuća za njegovo pronalaženje.“
    „Dobit ćeš ih od njega, to je ionako naš novac.“
    „Nisam navikao da mi se tako uvjetuju isplate, da me se gura iz posla u posao.“
    „Nisi u poziciji birati. Tvoje je vrijeme ovdje isteklo i znam da si već u odlasku.“
    Hrast je šutio, a Posljednji od tragača nastavio.
    „Učini što sam ti rekao i dobit ćeš pet milijuna. U zlatu. Kod njega su. Pet stotina kila. Bit će tvoji kada dobiješ ono po što smo te poslali.“
    „A to je?“
    „Dogovori da te isplati u svojoj kući. Stoju u novčanicama drži u rukama i nazovi da ti dam daljnje upute.“
    „Bit će teško bježati sa pola tone na leđima.“
    „Nećeš trebati. Sredit će se da ostaneš. Ili kasnije odeš svojom voljom.“
    Hrast je ugasio cigaretu. Imao je osjećaj da se stvar otela kontroli, da je negdje zakasnio. Prvi put u životu.
    „Izgleda da nemam izbora.“
    Dalje su opet pričali o sasvim običnim stvarima, komentirali meč za svjetskog prvaka u boksu, nogomet, a onda se razišli. Bez rukovanja.
 
...

    Joss je nazvao Kantonalnu banku u Zurichu i tražio da razgovara sa Čovjekom književnog imena. Ženska sa druge strane je pitala tko ga treba.
    „Moje vam ime ne bi značilo ništa. Recite mu da ga zove vlasnik jednog ključa koga je prije par mjeseci počastio torbom vaše banke. Sjetit će se.“
    Naravno da se sjetio. Bez zadrške, tek koliko je bilo potrebno da ga službenica najavi i prebaciti liniju. Bio je profesionalno ljubazan i diskretan.
    „Što mogu učiniti za vas, gospodine?“
    „Očekujem neku uplatu, a nemam račun. Trebao bi ga otvoriti.“
    „Ako ste odlučili otvoriti ga kod nas, pohvalit ću vaš izbor. Poznati smo po pouzdanosti i diskreciji. Dođite i sredit ćemo to kako god vam bude odgovaralo.“
    „Ne bi bilo dobro da se tamo osobno pojavim.“
    „Shvatio sam. Gdje ste?“
    „U Zagrebu.“
    „Nazovite me za pola sata i dat ću vam točne upute.“

    Trideset minuta kasnije Čovjek književnog imena mu je rekao da ode u švicarski konzulat, ponese važeću putovnicu i kome da se tamo obrati. Usluga je neslužbena, a osoba će kopiju putovnice i kovertiranu lozinku koju sam odabere poslati diplomatskom poštom istog dana. Račun će već sutradan u popodnevnim satima biti u funciji. Više se i bolje obzirom na okolnosti ne može. 
   
    Oteti dijete i tražiti otkup od nekoga tko novca ima a ne smije zvati muriju iz više razloga je sitnica u odnosu na probleme sa kojima se u prošlosti suočavao. I da još može koristiti svoju 'službenu' ekipu, rekao bi kako lakši zadatak nije mogao dobiti, ali ovo zadnje nije mogao ako na kraju želi nestati bez tragova. Trebat će improvizirati, pronaći ljude, a vremena nema previše. Još ga nešto muči, ali o tome će kada sazna o čemu je riječ.
    Što je to što traži Čovjek iz Argentine, a vrijedi mu više od pola tone zlata?
    U nekom drukerskom izvješću, pregledavajući sve što se odnosilo na potencijalno kriminalnu osobu, prevaranta, batinaša i osuđivanog prestupnika Josipa Horvata zvanog Joss, naišao je na podatak o njegovom fizičkom obračunu sa Popom kamatarom koji je poslije toga završio sa dva mjeseca bolnice. Ispravno zaključujući da je razlog sukoba novac, da dug sigurno nije batinama riješen i da bi zelenaš mogao biti osoba koja bi rado u nepriliku dovela onoga tko mu je zadao toliko muke, odlučio je potražiti ga.     
 
...

    Duboko u sebi Pop je želio revanš za popušene batine. Volio bi onom dečku koga zovu Joss đonom gaziti njušku, ali krenut na njega samo iz tog razloga bilo bi opasno i naivno, mogao bi snositi zakonske posljedice, ili najgore od svega, ne bi imao opravdanja pred samim sobom ako stvari krenu po zlu pa najebe. Osveta kao motiv, a bez izgleda za lovu je nepotreban luksuz. Tako si je to onda objasnio ležeći u bolnici i rekao da će sačekati, već će ukazati prilika.
    Kamatar je sebe doživljavao kao poslovnog čovjeka, a muriju držao paralelnim svijetom sa kojim on ne dolazi u sukob jer se ne smatra kriminalcem. Zato mu nije bilo nimalo čudno kada se to poslijepodne na mobitel prvo najavio, a onda na sastanak u birtiju došao Čovjek sa značkom koji nije drot i predložio zajednički posao. Pop ga je saslušao, dobro odvagnuo svaku riječ, a u glavi već imao ideju o tome kako odraditi predloženo. Mislio je postaviti samo jedno pitanje, više iz želje da se naglasi na njega odnoseći financijski dio.
    „Reci mi, ja dobivam sto tisuća?“
    „Da.“
    A onda ipak dodao još jedno.
    „Kažeš da će otkupnina biti tolika. Koji je tvoj motiv za svu tu jebadu?“
    „Trebao bi ti odgovoriti da to nisu tvoje brige, ali bit ću opširniji: viši državni interesi. Tražit ću ga nešto drugo, lova nam je u ovom slučaju nebitna i usput je. Sva ide tebi. Situacija je takva da su nam ruke vezane pa ne možemo to sami rješavati.“
    „Priča ti dobiva prolaznu ocjenu. Čini mi se da imaš iskustva. Predlažeš li kako to izvesti?“
    „Pred školom, u neki dan kad po malu dolazi samo njegova supruga. On često putuje.“
    Hrast mu je dao još nekoliko korisnih savjeta a onda su se razišli i ostali u dogovoru naći se na istom mjestu u isto vrijeme sutradan.

    Nisu oni bili moto udruga, niti su dva stara šestmetarska kontejnera uz divlji autootpad u nekom od vrbika na rugvičkim šodericama bili 'clubhouse', ali većinu vremena provodili su u njima. Četiri čovjeka, udružena bez nekog jačeg razloga osim nužde da prežive uz što manje rada, raskopavali su tamo dotrajale i karambolirane aute, a onda o prvom mraku odlazili na ružnim crnim motorima u prigradske krčme tražeći zabavu, ženske, afirmaciju. Kada bi zbog lošeg vremena motori ostali pred kontejnerima, na spomenute turneje kretali su u nekoj od još vozivih olupina bez tablica.
    Sa idejom o moto družini se iz Njemačke po završetku rata i pet 'minkenskih' godina vratio Čvrgo jašući velikog kloparavog Kawasakijeva Vulcana. Bijelog vuka na prsluku i blagoslov da osnuje hrvatski vučji chapter dobio je osobno od njihovog njemačkog predsjednika, ali se dolaskom u Zagreb prvo prihvatio auto otpada. Za šljakera, jer on je bio 'mozak' i investitor, je sa Ferenščice doveo svog bivšeg susjeda Joju, valjda limara koji se usput kužio u sve što ima kotače i vozio mat crnu 'boldorku'. Tom, PTSP branitelj i besposličar, pridružio im se mjesec dana kasnije nakon što ga je punac doslovce izbacio iz svoje kuće. Nije imao gdje spavati pa se uz odobrenje Čvrge uselio u kontejner. Danju bi im pomagao oko auta, a noću čuvao olupine. Cic je došao posljednji. Dovezao se u jedno poslijepodne na novijem Viragu dostavljajuću Čvrgi nešto bijeloga i zaroštiljao sa njima. Moto povratniku iz Njemačke je tokom večeri sinulo da bi mogao realizirati onu ideju o 'vučjem' chapteru i pokrenuo razgovor u tom smislu. Dva tjedna kasnije su iz Munchena autobusom stigla tri kompleta boja, a 'Bijeli vukovi' se prvi put u punom sastavu zaputili u grad, jer su i Tomu beskućniku pronašli motor, neku Yamahu FZ crnim mat sprejem dovedenu u stanje gledljivosti. Išli su polako, dijelom zbog teatralnosti a dijelom i zato jer je Čovjeku sa PTSPom to bilo prvi put da ikako vozi motor.
 
...

    Limar sa Ferenščice je u sumrak otišao kući, Tom sakupljao razbacani alat među olupinama, a Cic i Čvrgo sjedili pred kontejnerima ispijajući pive kada su ugledali auto u daljini na prilaznom putu. Polako im se približavao jer je vozač izbjegavao neravnine pazeći da prednji spojler, nizak zbog spuštenog, sportskog ovjesa ne zagrebe po kamenju.
  Čovjek bez jedinice gore desno je prepoznao crni M3, a mentalni mu je sklop na pojavu tog BMWa trenutno reagirao gadnom mješavinom straha, tjeskobe i pritiska, pretpostavljajući da će eventualni razgovor sa vlasnikom značiti neki novi dodatak na nevolju. Onu istu koja je tijekom dvije godine evoluirala iz kašnjenja vraćanjem duga, u nešto slično tumoru na mozgu. I otprilike jednako toliko opasno.
    I Čvrgo je prepoznao kamatarov auto. Čuo je za probleme svog čovjeka iz kluba sa Popom i pitao se što učiniti ako ga ovaj krene mlatiti. Zakletva 'Bijelih vukova' je obavezivala, ali nije dovoljno brzo našao odgovora, jer je Čovjek kose zalizane gelom i vezane u rep izišao iz auta ogroman, u crnom dugačkom kožnjaku, došao do njih, sam se poslužio limenkom pive, otpio pola kantice i tek tada im se obratio.
    „Gdje ste… vukovi.“
    Čovjek bez jedinice gore desno je mislio kako je pametnije prečuti pitanje, a njegov 'president' obratno, da odgovaranjem preuzima ulogu domaćina, onoga koji je svoj na svome.
    „Evo, završili sa poslom za danas i pripremamo se za turneju po krčmama.“
    „Malo ćete odgoditi polazak. Imam jedan prijedlog za vas. Sa izgledima za dobre novce ako sve odradite kako spada.“
    Prvo je Čvrgo pozvao Čovjeka sa PTSPom, dao mu dvjesto kuna i rekao da ih sačeka u 'Plavome klokanu', oni ovdje imaju još nešto za riješiti. Gledali su za njim dok sa FZom nije došao do glavne ceste, a onda su ušli u kontejner i sjeli za stol. Skoro čitav sat je kamatar pričao, 'Vukovi' postavljali pitanja, on odgovarao i zatim nastavljao gdje je stao. Kada je završio, napolju se smračilo. Ustajući od stola ponovio im je najbitnije.
    „Lovu donosim ja osobno, nakon čega zajedno palimo oba kontejnera. Nemojte da se štedi na benzinu, moraju izgoriti kako spada. Prije dolaska vatrogasaca diskretno nestajete i nema vas u gradu barem pola godine. To ne bi trebalo biti problem jer ne mogu zamisliti da bi nekome falili.“

    Jednom mu je bilo rečeno za lovu na kraju igre i Agin sin to više ne bi nikako spominjao, ali po ponašanju svoga gazde učinilo mu se da je došlo do nekih pomaka u planovima. Vraćali su se sa cjelodnevnog puta u staroj 'dvjestosedmici' kao nekada, kada ga je pitao.
    „One naše torbe s novcem bi trebali uzeti od Hrasta?“
    „Ne baš. Iako on radi na tome da nam ih uskrati.“
    „Čini mi se da je zajeban čovjek. Moj je stari bio zaista prijatelj sa njime?“
    „Samo partner u onom jednom poslu. Ljudi poput njega nemaju puno prijatelja.“
    „To je izgleda nasljedno. Ni ja ih nemam.“
    „Ne kenjaj, imaš mene.“
    Leo je to znao, ali bilo mu je drago čuti. Ovako doslovce, prvi put.
    „Rekao je da sam manji od staroga.“
    „Laže. Takav je tip. Provocira, omalovažava i gleda reakcije, traži slabe točke.“
    „Čuvaj ga se. To radi i kada sa tobom razgovara.“
    „Suđeno nam je da se nađemo na mostu. Samo jedan može na drugu stranu. Njegova je prednost što uvijek može otići. Ja ne mogu i on to zna.“
 
...

    Pred 'Klokana' su u isto vrijeme stigli 'Bijeli vukovi' i Leo sa Gabi. Ustvari, Agin sin je došao nešto ranije. Da je bilo obrnuto, dečko na 'hornetu' bi produžio dalje, ne iz straha, nego da ne kvari večer sebi i drotovoj kćerki. Petljao je sa bravicom za kacige kada su pored njih stala dva ružna crna motora. Za rastjerati negativan naboj vezan uz pojavu Cica, Leo je pomislio na onu torbu sa buntovima velikih apoena za koju je znao da ga čeka, jer je tako obećao Joss. I djelovalo je. Bivši partner mu je trenutno postao sporedan, poput svih loših stvari koje su sada prošlost i više mu ne mogu ništa.     
    I Cic se osjećao dobro dok nije ugledao Lea. Posao sa Popom, realno dohvatljiva lova i šansa da konačno skine kamatara sa vrata bili su više nego dovoljni za širok osmjeh čak i nekome bez jedinice gore desno. Sada narušenog raspoloženja, silazeći sa motora bio je slabe volje, a kada je uhvatio da ga Agin sin gleda očito provocirajući, popizdio. Skoro do kraja, jer se ipak suzdržao da ne navali na njega i time dovede u pitanje čitav plan dogovoren pola sata ranije. Gabi je krenula prema lokalu predosjećajući da bi susret mogao svakako završiti, a Čvrgo otišao pogledati jedan karambolirani auto na kraju ulice. Bivši partneri su ostali sami. Čovjek bez jedinice gore desno nabacio je komentar naglašavajući umanjenicu od 'age'.
    „Ide tebi, Agica?“
    I odmah dobio odgovor.
    „Ide. Još kad mi uskoro pljusne neka velika lova, a trebala bi…“
    „Onda ćeš se samo još više plašiti. Da ne ostaneš bez nje.“
    „Ti takvih problema ne možeš imati. Pa si hrabar.“
    „Jebi se.“
    „Hoću. Sa ovom najdražom curom od svih koje imam. A ti se jebi sa onim svojim majmunima…“
    Aginog sina razgovor više nije zanimao. Okrenuo se, pošao za Gabi i sustigao ju pred ulazom u krčmu. Cic je gledao za njim. Odlučio je šmrknuti crtu čim dođe do WCa za popravit si sjebano samopouzdanje.

    Marina o tome nije ranije govorila svome ocu, a možda je trebala. Onog prvog dana kada je položila dlanove na površinu šanka u dnevnom boravku, sa druge strane Zazidanoga 'vidjela' je, jer kako to drugačije nazvati, nekoga u daljini, vrlo daleko kada bi do tamo trebalo putovati. U svijetu gdje udaljenosti ne postoje, uslijed neiskustva sa susretima takve vrste, čak ga je i doslovce 'dodirnula'. Brzo se povukla, pokušavajući zaboraviti taj kontakt, ali joj je osjećaj kako je u pitanju bio netko tko je želi pronaći, zgrabiti, pa preko nje doći do onoga što svi toliko traže ostao itekako urezan u pamćenje. Gledala je izbjeći ponovni susret i uspijevala u tome vrlo dobro.
    A onda je 'vidjela' kako u Rovinju Jossu prilaze ljudi sa kojima je taj Veliki tragač bio u dodiru, poslao ih da ga nađu, i shvatila da se pomakao, da je sada u stvarnosti puno bliže, ali stoji na mjestu. Pokušava sakriti se od nje. Vreba ogrnut mrakom tog drugog svijeta, šalje nove ljude, a ona ih lako prepoznaje jer imaju nečeg zajedničkog što sebi ne može objasniti.
    Kada je čovjek koji se zove Hrast sa njima razgovarao u uredu, znala je da ga je Veliki Tragač poslao i da će preko njega on sada moći točnije odrediti gdje je. Još će razmisliti o svemu, a onda pokušati objasniti svome ocu da se njihova igra skrivača ubrzala. Jako ubrzala.
 
...

    Ivana je već spavala kada je Joss u mraku ugasio opušak, odložio pepeljaru pod krevet i još jednom preletio preko minulog dana. U švicarskom konzulatu dobio je u koverti broj novootvorenog računa na svoje ime, a I.M mu je, kada su preko onog foruma kontaktirali nedugo nakon toga, rekao da je i službeno odobren iznos za otkup Jednoga. Preostalo je samo dogovoriti detalje za njegovu fizičku predaju i prebacivanje love. Sutra ide na put sa Leom, vratit će se tek navečer. Negdje će stati iza šest i nazvati Sina čovjeka s tankim brkovima da mu kaže kako je vrijeme isteklo i razgovor završen. Pitanje Hrasta u tom finišu Velike Igre ostaje, ali neće više čekati njegovu reakciju. Bude li pravio probleme, rješavat će ih u hodu.

    Tog je jutra Čovjek sa značkom koji nije bio drot prvo u uredu odradio nešto dnevne rutine, a onda oko podneva otišao do službene garaže. Ondje je uzeo vozilo hitne pomoći koja nikome nikada nije pomogla i nazvao kamatara da mu ga preda. Našli su se na u korov zaraslom parkingu napuštenih pogona u industrijskoj zoni. Pokazao mu je gdje je su odore za ekipu i ukratko objasnio kako najbolje koristiti jastučiće sa kloroformom. Pop treba sve to prenijeti 'Vukovima'. Ponovo će se naći na ovom istom mjestu u deset navečer i Hrast će vozilo preuzeti natrag.

    Prvi put otkad ga zna Cic nije reagirao tjeskobom i panikom kada je na displeju moba ugledao kamatarov broj. Čak mu je na neki način bilo drago. Počeo je tu osobu povezivati sa lovom koju ovaj put treba dobiti, ne dati. Onu večer kada su dogovarali posao i kada je Pop rekao da im po dovršenju donosi dvadeset i pet tisuća, Čovjek bez jedinice gore desno ga je diskretno, dok je Čvrgo izišao pišati, pitao da li je u isplati obračunat onaj dug od ranije, na što mu je ovaj odgovorio da jeste. Kasnije, kada je kamatar otišao i oni ostali sami u kontejneru, vođa 'Vukova' najavio je podjelu love: njemu petnaest, Cicu osam, a Tomu koji o ničemu nije imao pojma i čekao ih u 'Klokanu' dvije tisuće. Čovjek bez jedinice gore desno se nije bunio, bilo mu je jasno da je Čvrgo dobro naplatio kontejnere koji će izgorjeti, a i on se rješava kamatara što je teško procijeniti novcem. Sada ih je Pop zvao da dođu po vozilo i čuju još nešto uputa. Onih posljednjih, jer nastupaju odmah iza pet.

    Bilo je nekih deset minuta do šest, približavali su se Karlovcu. Joss je rekao Aginon sinu da skrene na autobusni kolodvor kada uđu u grad. Namjeravao je nazvati Munchen iz govornice i počeo u glavi slagati što će reći kada mu je zazvonio mobitel, na displeju nepoznat broj. Javio se.
    „Molim?“
    „Hrast ovdje.“
    „Da?“
    „Ne trebaš zvati Munchen, sada ćeš sa mnom razgovarati. Tvoje su cure kod mene. U mraku, ali na sigurnom. Vraćam ti ih sutra u ponoć i neće im faliti dlaka s glave budeš li radio što ti kažem. Sada se saberi, nazvat ću te za sat vremena.“
    Veza se je prekinula. Joss je zaklopio Nokiu. I ovo se jednom moralo dogoditi. Našli su ga.
 
...

    Leu je rekao da ne skreće na kolodvor, ići će direktno za Zagreb. Nije sa njime htio odmah komentirati, zaista se mora prethodno sabrati. Ovo je veliki preokret u planovima, bitna promjena. Razmislit će do kuće, a onda, nakon što još jednom čuje Hrasta, vidjeti kako dalje. Ako mu ovaj uopće ostavi ikakvog prostora za odlučivanje.
    Izgleda da ga je podcijenio. Trebao je odmah, čim mu se javio, biti na učetverostručenom oprezu. Kada je rekao Aginom sinu da će se sresti sa tim čovjekom na zamišljenom mostu, i da samo jedan može proći dalje, ispravno je pretpostavio potpuni sukob. Što god se dogodilo narednih dan dva, jedan od njih neće dočekati treći. U Hrastovu odlučnost ne treba sumnjati, Joss će živjeti dotle dok ovome bude potreban. Zna i za sebe: dodirnuo mu je nešto što nije smio, nema oprosta. Učinit će to ponovo ostavi li ga živoga. Kad god bude smatrao da je potrebno. I nije bilo nikakve sumnje da jednakom logikom razmišlja i isto zaključuje njegov protivnik, s time da je Joss, dok kćer i Ivanu ne izvuče iz mraka u kojem su sada zatvorene, u podređenom položaju. Može samo činiti što se od njega traži.

    Hrast je to kasno poslijepodne dok su 'Vukovi' u vozilo hitne ubacivali djevojčicu i njenu pratilju sjedio u uredu, jer je jedna od stvari na kojoj je Čovjek iz Argentine inzistirao bila da se on nikako ne približava tom djetetu. Zašto, nije mu bilo jasno, ali ga nije ni zanimalo. Počeo se pitati nešto drugo. Pop mu je javio da je sve onako kako su zamislili, a on potom nazvao Jossa. Sada je sjedio za stolom čekajući da prođe sat vremena.
    Najavljenu mogućnost izručenja u Njemačku, uz obećanje šefova kako će ga ondje na sudu braniti čitav tim vrhunskih odvjetnika i sigurno ishoditi oslobađajuću presudu nije komentirao nikako. Otići će. Prije dva tjedna je u diskreciji obavio dio priprema za nestanak, onaj najbitniji, sa ispravama. Iz jedne je ladice izvadio putovnicu sa svojom slikom i novim identitetom. Izgledala je dobro.
    Da nije uletio ovaj posao sa Čovjekom iz Argentine, sada bi odmjeravao najpovoljniji trenutak za sjesti u auto, preći granicu i postati taj netko drugi, ni ime mu još nije pokušao zapamtiti. Ovako je tu, i ako sve bude išlo kako je krenulo sutra oko ponoći će u rukama imati sto tisuća u novčanicama, pola tone velikodušno prepuštenog zlata i još nešto, daleko vrjednije. Što?

    Joss je na osnovu svega što je u tom trenutku znao odlučio nikome ništa ne govoriti. Najveći su mu problem Ivanini roditelji, i mora smisliti objašnjenje zašto im se ona ne javlja. Lea će uključiti u igru tek ako bude potrebno. Toliko za sada, više nakon što ga udbaški glavosjek nazove, jer fali detalja. Prilazili su rotoru na ulazu u grad kada mu je zavibrirala Nokia. Na displaju je vidio Ivanin broj.
    „Da?“
    „Hej, gdje ste sada?“
 
    ...isprike. U C/P mi se zagubio komadić  :mrgreen:

    Nije mu se učinila isprepadana.
    „Na rotoru. Gdje si ti?“
    „Kod kuće. Nešto mi je pozlilo na poslu i izišla ranije pa nazvala Gabi. Zamolila sam je da ode po Marinu, ali mi se ne javlja, nešto joj nije uredu sa mobitelom valjda.“
    „Sve je OK, javila se meni. Dođem do tebe dok još nešto posla obavim. Čekam jedan važan poziv, javim ti se već. Bok.“
    „Bok. Čudno mi malo zvučiš…“
    Prekinula je vezu. Joss je pogledao Aginog sina.
    „Imamo zajednički problem.“
   
 
a di ces sada prekinuti sa postanjem knjige?!?!?!?!?!?!?
 
...

    Ponovo je zavibrirala Nokijina 'banana'. Ovaj put je prepoznao broj Čovjeka sa značkom koji nije bio drot.
    „Reci.“
    „Do sutra u ponoć moraš prikupiti stoticu u gotovini. Isplatit ćeš me kod sebe u kući. Osim novca, ima još jedan detalj u igri i gledaj da ti bude pri ruci, ne pravi se blesav.“
    „Nemam sto tisuća.“
    „Neka ti onaj prijatelj iz Zuricha opet posudi, tvoj problem. Ovako je kako sam ti rekao i ne mislim te više zvati.“
    „Cura koju si pokupio sa malom nije moja djevojka.“
    „Da?“
    „To je ženska od Aginog sina. Stari joj je drot na položaju.“
    Odgovor je kasnio sekundu, dvije.
    „Jebe mi se za njega. Smisli kako ga zadržati na odstojanju taj jedan dan ili ćete tješiti jedan drugoga ostatak života. A onom malome što sjedi pored tebe reci da sutra u pet minuta prije ponoći mora stajati pred svojom kućom kada budem prolazio onuda. Jel sve jasno?“
    „Je.“
    Glavosjek je prekinuo vezu, a Joss Leu rekao da skrene na veliki prazan parking sa strane i ugasi motor. U kratkim mu je crtama ispričao kako je u dealu po čijem je završetku trebao dobiti torbu love došlo do nepredviđenog preokreta. Hrast sada određuje uvjete i traži sto tisuća do sutra u ponoć.
    „Imaš li ih?“
    „Ne, ali da se to riješiti.“
    „I ne možemo ništa nego čekati?“
    „Upravo tako. Sa ovim čovjekom nema zajebancije. Lovu će dobiti tek nakon što ti odeš po cure i javiš mi da su one u redu.“
    „A nakon toga?“
    „Ne znam. Smislit ću nešto.“
    „Ako ti mogu nekako pomoći…“
    „Izađi nekuda večeras, kao da se ništa nije dogodilo. I sutra šljakaj ono što si do prije sat vremena mislio da ćeš trebati. Najbolje što možeš je da starog Horvata smiriš nekom pričom ako se javi i pita za kćer. Murija tu ne može ništa. Ne želim riskirati, dat ću mu ono što traži.“
    Pušili su u tišini, a onda je Joss gaseći cigaretu u punoj pepeljari pitao svog u ovom poslu partnera.
    „Jel sad vidiš kako izgleda doći do torbe novca? Vrijedi li ona ovolike jebade? Ili je ipak bolje prodavati rajgle i frižidere…“
 
...

    I to je poslijepodne kao skoro svako zadnjih mjesec dana negdje iza pet C.R došao do kuće sina Čovjeka sa tankim brkovima. Izlazeći iz auta javio se na mobitel, razgovor dovršio na dvorištu, a onda krenuo prema ulazu. G.S bi ga po nekom njihovom prešutnom protokolu dočekao u svojoj fotelji. Čovjek iz Argentine je običavao sam se poslužiti pićem i sjesti na trosjed nasuprot njega. Muzika, neka klasika, dolazila je na red nakon šest i petnaest, jer se do tog vremena moglo dogoditi da ih nazove Onaj koji je pronašao izgubljeno.
    C.R je ovaj put sebi nalio konjak, iz humidora uzeo cigaru, došao do Revoxa sa velikim kolutovima i pritisnuo tipku 'play'. Sobu je ispunio Wagner. Na upitan pogled sina Čovjeka s tankim brkovima odgovorio je obrezujući vrh cigare.
    „Danas neće nazvati.“
    Povukao je nekoliko dimova uživajući u njima, piću, muzici i tek onda počeo.
    „Javio mi se maloprije moj čovjek u Zagrebu. Uspio je točno locirati i pritisnuti Nalaznika.“
    „Nekako mi se čini malo prebrzo. Siguran si da je u pitanju prava osoba?“
    „Teško bi ti mogao objasniti, ali trag mi je bio njegova kćerka. Našao sam ga preko nje.“
    „A kako to da je već pritisnut?“
    „Nisam te htio gnjaviti detaljima. Naš čovjek mu je upravo oteo dijete i djevojku, a ovaj do sutra mora dati sto tisuća. I ključ.“
    „Što ako ne da?“
    „Dat će.“
    „I opet, što ako ne da?“
    „Naš čovjek ima iskustva, riješit će problem.“
    „Tvoj, ne naš čovjek. Natjerao ga je otmicom na razmjenu: kćer i ženska za ključ. Što dalje? Smatrat će da je izigran, ti sa ključem odeš na kraj svijeta, a meni ostaje nositi se sa nekim tko očito nije sasvim blesav, neiskusan i bezopasan. On za tebe ne zna. Ima samo moje ime, adresu. Da ga čekam do kraja života kada će uzvratiti? To je onaj bolji scenarij. Onaj lošiji, po kome nešto pođe krivo i ostane bez svojih najbližih u akciji koju si ti zamislio, najdirektnije mi ga dovodi ovamo na kućni prag.“
    „Mogli smo sakupiti dvadeset i pet milijuna i ne imati nikakvih briga.“
    „Nikakvih briga nisam imao dok nisam dobio njegovo pismo i pozvao tebe. Ono blago u Zurichu je van pameti veliko i nejasno mi je tko će se, kada i u koju svrhu njime koristiti. Moj je pokojni otac bio Čuvar ključa. Dogodilo se da je zbog spleta okolnosti taj u jednom trenutku nestao. Samo iz nekakve potrebe da ga rehabilitiram pred obiteljskim imenom odlučio sam javiti tebi u Argentinu da je pronađen. I rado bi tada bio stao sa strane i gledao te kako se snalaziš u nadmudrivanju sa onim koji ga je našao, da me nije odmah na početku naveo kao jedinu osobu sa kojom želi pregovarati. Sada je prekasno za u miru se nagoditi, ali tko zna. Kada očekuješ da ovo sranje sa otmicom bude gotovo?“
    „Sutra u ponoć.“
    „Volio bi ga čuti kad preda ključ. Da mu kažem kako je što se mene tiče priča završena. Pet milijuna koliko vrijedi ono što već ima je puno manje od trideset sa koliko je računao, al ostat će živ i moći će ih slobodno trošiti.“
    „Mene zanima samo ključ. Volio bi natrag u Argentinu sa njime.“
    Dalje više nisu razgovarali. U jednom je trenutku sin Čovjeka sa tankim brkovima ustao, nasuo si piće i pojačao muziku.
 
Old,  http://www.jutarnji.hr/pred-nosom-agenata-ss-a-ukrao-je-55-tona-jugoslavenskog-zlata-kojim-je-financirao-mafiju-i-perona/1482606/ 8)
 
prpa said:
Old,  http://www.jutarnji.hr/pred-nosom-agenata-ss-a-ukrao-je-55-tona-jugoslavenskog-zlata-kojim-je-financirao-mafiju-i-perona/1482606/ 8)
Click to expand...

    ...zlata ko u mojoj priči. Skoro  :LOL:

...

    Pop je čitavu akciju otmice promatrao sa pristojne udaljenosti jer se tako dogovorio sa Čovjekom koji je imao značku a nije drot. Ne iz namjere da se umiješa i pomogne krene li nešto po zlu, nego da zna stanje stvari bez da kasnije naziva 'Vukove' i provjerava. Telefoniju je smatrao nužnim zlom kada je posao kakvim se on bavi u pitanju. Naprosto ju je previše jednostavno prisluškivati i kroz nju slijediti tragove.
    Bočna vrata kombija bila su otvorena, Cic je stajao okrenut leđima prema onima koje su trebali oteti gledajući ih u retrovizoru suvozačkih vrata kako se približavaju, a Čvrgo im je pošao u susret. Tada je djevojka zastala i počela po svojoj torbi nešto tražiti, a dijete nastavilo prema Čovjeku bez jedinice gore desno. Gotovo u isto vrijeme obje su dobile jastučić sa kloroformom preko usta i nosa. Bez naglih pokreta 'Vukovi' u bolničarskim odorama su ih ubacili u vozilo i krenuli.
    Pop je pošao za njima, dio puta ih je pratio, a onda skrenuo prema svom kvartu. Sjeo je na terasu, onu istu na kojoj ga je Joss prije nekog vremena natukao, i naručio kavu. Konobar ju je stavljao pred njega kada mu je na mobitel sjeo dogovoreni sms: pozdrav iz vučjeg brloga. Kamatar je ustao od stola, pošao do telefona na šanku i nazvao Hrasta da mu kaže kako misli da ona ideja i nije tako loša. Jer su se tako dogovorili.

    Djevojčica i ženska u njenoj pratnji još su bile prilično omamljene kada su ih 'Vukovi' izvukli iz vozila hitne, unijeli u kontejner i zaključali. Čvrgi se cura učinila poznata, ali mu nije odmah bilo jasno odakle. Onda je uhvatio Cica kako je gleda i povezao stvari. Ne želeći probleme nego samo lovu u džepu i natrag za Njemačku, sačekao trenutak kada su ostali sami, dok je Tom okretao kombi u uskom prolazu među olupinama auta i opomenuo svog čovjeka.
    „Ovo je djevojka onog tvog bivšeg partnera sa kojim imaš neriješenih dugovanja. Nemoj da ti do sutra iza ponoći na pamet padnu neke gluposti i dovedeš u pitanje moj novac. Jebeno bi se naljutio ako do toga dođe.“
    „Ti mi to prijetiš?“
    „Da. Za tvoje dobro. Onaj tko stane između mene i love koju trebam uzeti na jebeno je krivom mjestu.“ 
    „Brini o svojim novcima, a ja ću o svojima. Odoh do 'Klokana' kad vratimo vozilo.“
    „Ne radi gluposti, pazi na svoj jezik, doziraj si šmrkanje i vrati se do ponoći.“ 
    Čovjek bez jedinice gore desno je bez riječi sjeo na motor i krenuo za kombijem hitne koja nije nikada nikome pomogla.

    Hrast je nešto prije deset došao do službene garaže i parkirao svoj auto u jednoj od sporednih ulica u blizini. Onda je izišao na glavu cestu, zaustavio prvi slobodan taxi. Odvezao se u industrijsku zonu. Vozaču je rekao da stane na pustoj autobusnoj stanici, platio vožnju i odšetao u mrak. Par minuta kasnije na parkingu zaraslom u korov ugledao je siluetu vozila hitne i BMWa pored njega. Pop je sjedio u autu. Pušio je i bez pozdravljanja pružio ključeve Čovjeku sa značkom koji nije bio drot. Ovaj ih je stavio u džep i pitao ga.
    „Kako ti je to izgledalo promatrano sa strane?“
    „Odlično. Bez koprcanja, vrištanja, natezanja. Kao po dogovoru.“
    Hrast je neko vrijeme šutio. Kamataru je bilo jasno da još nešto želi reći.
    „Cura sa djevojčicom nije Jossova ženska.“
    „Da?“
    „Ona je ženska njegovog šljakera, što bi bilo nebitno da joj otac usput nije jedan od glavnih drotova u gradu.“
    „Jebote…“
    „To ti kažem zato jer sada pojačavamo diskreciju. Nema telefoniranja, idi do onih svojih ako misliš da im trebaš nešto reći. Ni mene ne zovi.“
    Otišao je do kombija, otključao vrata i okrenuo se.
    „Sutra opet ovdje u isto vrijeme. Da dogovorimo detalje primopredaje.“
    Sjeo je u vozilo hitne i otišao.
 
...

    Joss je od kuće prvo nazvao Ivanu i pitao je kako joj je, želi li nekuda izići, a ona mu je odgovorila da će ostati kod kuće. Rekao joj je tada da bi rado došao do nje, ali mora još neke ljude sresti po pitanju posla i ipak izlazi. Ničim joj nije htio dati do znanja da se nešto posebnog događa. Možda će se jednom kada za sve sazna ona ljutiti zbog toga, ali bi mu sada bio problem krenuti pred njom sa čitavom pričom, predugačkom za trenutnu situaciju. Nikakvo objašnjavanje nije dolazilo u obzir. Daleko mu je bitnije čim prije stupiti u kontakt sa Izraelcima za što treba otići u grad, jer još uvijek ne misli otkrivati svoj položaj korištenjem kompjutora u kući. Pala mu je tada na pamet prilično dobra ideja kako sve te nove momente uklopiti u smislenu priču i ostati čist. Uz dosta sreće, zato što prije toga mora Hrasta baciti s onog njihovog zamišljenog mosta. Dogodi li se obrnuto, svejedno mu je. Samo da čuje kako Leo vozi Marinu i Gabi na sigurno, sve ostalo je manje važno.
    Pola sata kasnije sjedio je za tipkovnicom i pio kavu u kafiću blizu centra čiji internet do tada nije koristio u dopisivanju sa I.Mom. Ukratko je u poruci opisao što se u nekoliko zadnjih sati odigralo i što namjerava obzirom na potpuno nepredviđen razvoj događaja. Umirovljeni agent je predložio da mu u kritičnom trenutku pomognu njihovi ljudi na tom terenu. Joss je to odbio jer nije želio riskirati, ali je na kraju ipak pitao I.Ma može li do sutra navečer doći u Zagreb.
    „Ovu našu prepisku istovremeno prati čitav jedan tim i na drugom monitoru mi već od početka piše da sam privatnim letom negdje oko podneva u tvom gradu.“
    „Onda pozdrav. Ako se vidimo, bit će to u sitne sate prekosutra.“
    Skinuo se sa interneta. Još samo da najavi posudbu šezdeset tisuća i može kući.

    Ulazeći tu večer u 'Klokana' Leo nije odmah vidio Čovjeka bez jedinice gore desno, nego tek kada je došao toliko blizu da više nije mogao izbjeći razgovor. Cic je sjedio na visokom stolcu za šankom pored još jednog u kožnom prsluku sa bijelom životinjom na leđima i javio mu se. Na neki je čudan način bio zadovoljan, čak nasmiješen.
    „Agica, Agica… Gdje ti je curica? Otišla? A lova? Vidim ti po faci da će te i ona zaobići…“
    Leo ga je pokušao ignorirati, ali nije išlo. Neki drugi dan možda, večeras ne.
    „Ti znaš da ćemo jednom morati to među sobom riješiti.“
    Cic je sada gledao nekamo preko njegovog ramena, osmjeh mu nestao.
    „Uvijek si tako hrabar il samo kada ti je gazda iza leđa?“
    Agin sin se okrenuo i vidio Jossa u birtiji kod ulaza. Pogledom je nekoga tražio. Mahnuo mu je i krenuo prema njemu. Cica je istog časa zaboravio iako je ostavljajući ga nedoživljenog čuo nastavak provokacije.
    „Ništa ti bez njega ne možeš. Da ga nema, sada bi mi prao gaće i čarape za odraditi dug…“
    Onaj račun koga će Leo svakako namiriti porastao je za još jednu stavku.

    Kada je od Jossa čuo da je ovaj u 'Klokana' došao potražiti Klempu kamatara, Agin sin je produžio prema izlazu. Nije svog šefa htio ometati u poslu. Čovjek s tajnom Neizrecivoga je zelenaša ugledao za biljarskim stolom, sačekao da ovaj dovrši partiju, a onda ga pozvao na stranu i pitao može li već sutra od njega uzeti šezdeset tisuća.
    „Može. Ponesi polog ili garancije i nema problema. Samo nisam siguran da će ići tako brzo, moram provjeriti to što mi doneseš.“
    „Ovo ćeš brzo provjeriti.“
    „Ajde! Baš me zanima. Vidimo se u uredu.“
    Pozdravio sa kamatarom i pošao kući u susret najdužoj noći svog života.
 
...

    Marina i Gabi došle su sasvim svijesti i vidjele su da se nalaze u manjoj polovici uske, duguljaste prostorije, rešetkom odvojene od ostatka sa samo jednim potpuno zasjenjenim prozorčićem i vratima. Ako mjesto i nije bilo zatvor, jako je ličilo na njega, naročito zbog dva sklopiva kreveta na kojima su ležale, nešto pokrivača po njima, i kemijskog WCa u uglu. Da su u kontejneru uređenom za neku vrstu boravka ljudi, i da su rešetka i lokot inače služili za sprječavanje neželjenog odnošenja nečega što bi se tamo pohranilo, nije im padalo na pamet. Drotova je kćer potpuno je zbunjeno gledala oko sebe ni ne naslućujući što se zbiva i kakvim je nepojmljivim slijedom događanja dovedena u ovaj košmar. Sa djevojčicom je bilo drugačije. Znala je da to sve skupa ima veze sa Igrom i smišljala kako objasniti Gabi a da ne izleti sa nekim nepotrebnim detaljem i tako prekrši obećanje dano ocu. U prostoriju je tada ušao četrdesetogodišnjak kose povezane u kratki rep vukući za sobom nešto nalik trosjedu, sklepano od stražnje klupe većeg automobila. Na sebi je imao crni prsluk sa likom bijelog vuka. Pri tom je vidjela da je napolju danje svjetlo i otvoreno nebo. Zatvorio je za sobom vrata, sjeo pred njih i zapalio cigaretu. Nije mu se žurilo, i nije djelovao zlonamjerno.
    „Dakle, ovako. Nema potrebe za strahom i panikom. Sve je već praktički dogovoreno, samo treba biti strpljiv. Ovdje ćete biti do sutra u ponoć, a onda kući. Svaka svojoj i svojim voljenima koji će vas čekati. Budete li nemirne i problematične, slijedi vezivanje ruku, nogu i ljepljiva traka preko usta. Ja to ne bi nikako htio, ali ne volim probleme.“ 
    Cure nisu odgovarale pa je Čovjek sa vukom na leđima nastavio najavom nekoliko boca mineralne i večere, mogu birati pizzu ili čevape. Rekao je i da nema tuša, nek se strpe taj jedan dan, a onda izišao. Gabi je osjetila tjeskobu bespomoćnosti i sjela pored djevojčice.
    „Bojiš li se?“ pitala je.
    „Ne.“
    „Kako to?“
    „Moj tata će im dati što traže, i oni će nas pustiti.“
    „Onda je tebi lakše nego meni. Ja se bojim. Malo, ne puno.“

    Joss je prije ulaska u kuću iz garaže uzeo čekić, sjekiru, zidarski sjekač, dlijeto i sve što je ondje našao od najlona, kartona a da bi moglo poslužiti za zaštitu poda i namještaja od prašine. U stanu je prvo sa jednog ugla šanka uklonio masivno drvo kojim je bio obložen, rasporedio ljepenku i najlonske prostirke po podu u blizini, a onda odvalio nekoliko cigli pazeći da ih je ošteti. Iz zazidanog dijela izvadio onaj izdvojeni, sakati komad Neizrecivoga. Otišao je u kupaonu sa njime, pod tušem ga oprao od prašine i žbuke, uredno obrisao papirnatim ubrusima, vratio se u dnevni boravak i prihvatio se stavljanja drvene obloge šanka natrag na njeno mjesto. Pola sata kasnije u prostoriji je sve bilo na svom mjestu, bez ikakvih tragova šute ili prašine. Sve osim iz zida izvađenog, teškog komada plemenitog metala premazanog debelim slojem prljavo crne građevinske smole. Odložio ga je na niski stol ispred trosjeda, nasuo si piće, zapalio cigaretu i sjeo zagledan u njegov blistav, satarom odsječeni završetak.

    Do pred jutro je razmišljao o svemu kroz što je prošao i tada prvi puta pokušao složiti čitav svoj život na jedan drugačiji način, onaj u kojem bi Pavao Majdak krajem sedamdesetih za Uskrs zaustavio Granadu sa njemačkim tablicama pred kućom, izišao iz nje, poljubio svoju suprugu, kćer, a njega dvanaestogodišnjeg žgoljavca pozdravio osmjehom, zavarao trzajem ramena i dodirnuo mu pleksus fingirajući udarac. Nekoliko bi godina kasnije završio osnovnu, upisao gimnaziju, završio i nju, zatim faks, postao bi odvjetnik ili inženjer. Ne bi nikada upoznao Radu partijskog sekretara koji je umro kao Gino, ne bi sreo Ines, Kuku Albanca, a za Neizrecivo bi mu stari jednom, kada bi smatrao da je za to došlo vrijeme, rekao i zajedno bi smišljali kako se uz što manji rizik nagoditi sa onima kojima je ono pripadalo. I ne bi bilo Marine koja vidi što drugi ne vide i tako mu pronalazi Jednoga, i ne bi zbog onoga u podrumu Kantonalne banke imao Hrasta, udbaškog glavosjeka za vratom, i ne bi sada sjedio pitajući se prolazi mu posljednjih dvadeset i četiri sata života.
    Napolju je svitalo kada se izuo i obučen skvrčio na trosjedu. Zaspao je ne sanjajući ništa.
 
You must log in or register to reply here.
Top Bottom