NE SPOMINJI IMENA

Back
...

    Pop je te noći prvo mislio Cica potražiti u nekoj od onih moto jazbina po gradu, ali je zaključio da bi to bio gubitak vremena. I kada ga pronađe, bude li potreban šamar, dva u ime uvjerljivost ili preventive, što nije isključeno, imao bi nepotrebne svjedoke. Upozorenje Hrasta o reduciranom pričanju na telefone je definitivno shvatio ozbiljno i otići će osobno do onog ružnog otpada. Ne bude li Čovjeka bez jedinice gore desno ondje, reći će Čvrgi, šefu tih jebenih 'Vukova' da ga smatra odgovornim nasrne li taj idiot na Drotovu kćerku u želji da time dodatno ponizi Malog Agu. Odvezao se do kuće i sjeo u staru 'Campagnolu'. Nije mu više padalo na pamet gnjaviti M tricu po rupama na makadamu, naročito ne po debelom mraku. Krenuo je put savskih rukavaca.
    Cic i njegov presidente su, ne prepoznavajući vozilo koje im je prilazilo ni po svjetlima ni po zvuku, sa priličnom zebnjom gledali tko će iz njega izići kada se zaustavilo. Nisu očekivali nikoga, i laknulo im je kada su u mraku ugledali veliku siluetu kamatara. Prišao je bez pozdrava, ali na to su od njega navikli.
    „Gdje vam je treći?“ pitao je šaptom.
    „Spava kod onog četvrtog. I rekao sam im da ne dolaze dok ih ne pozovem.“
    „Dobro je kad svoje ljude ispravno ocijeniš.“
    Pop je zapalio cigaretu, a onda se obratio Čvrgi.
    „Ne ostavljaj ga samoga sa ženskima“, rekao je pokazujući na Cica.
    „Da?“
    „Stari od djevojčice će platiti i šutjeti, curu nitko ništa neće pitati i kada se prašina za pola godine slegne, svi zadovoljni. Ali naškodi li joj ovaj idiot ikako, najebali ste jer joj je otac jedan od vodećih drotova u gradu.“
    „Dobro da si mi rekao. Nešto sam i sam shvatio. Ovako ću dodatno paziti.“
    „I od sada nema više telefoniranja. Nikakvoga. Sutra malo iza deset ću vam se ja javiti i kratko reći kamo da ih odvedete kada dobijem novac.“
    Kamatar je bacio opušak na zemlju i nagazio ga.
    „Pripremite sve za paljevinu. Lovu vam brojim isključivo uz vatru požara, pa kud koji.“
    Pošao je prema Campagnoli, a onda se okrenuo.
    „Možda bi sve ovo trebalo zapaliti. Nisam neki jebeni ekolog, ali tim smećem ste naškodili prirodi.“
    Sjeo je u terenca i otišao. Opet bez pozdrava.

    Leo je ujutro, kao svaki dan zadnjih par mjeseci, na putu do skladišta kupio cigarete, 'sportske', a onda u uredu skuhao kavu i sjeo prolistati ih. Odsutan zbog problema koji su ga uznemiravali, gubio se u čitanju. Odložio je novine, utovario robu u kombi i nazvao stotinjak kilometara udaljenog klijenta najavljujući svoj dolazak za nekih sat i pol. Negdje na pola puta nazvao ga je Gabrijelin stari i pitao gdje mu je kćer, jer je zove a mobitel isključen. Slagao mu je da je otišla s prijateljicom u Sloveniju, vraćaju se kasno navečer. Kao, ta prijateljica, nije joj zapamtio ime, ima neki nastup, kazalište je u pitanju, a on se u to nikako ne razumije. Mobitel je zaboravila ponijeti. Gospodin Horvat je sve to saslušao bez komentara. Aginom sinu se nije učinilo da ga je uspio sasvim uvjeriti u ono što mu je ispričao.               
 
...

    Ležeći na boku, prvo što je ugledao kada se probudio bio je sakati komad Neizrecivoga na stoliću pred sobom. Uspravljen na svoj ravni završetak, zagasito crn, neugledan, pored prazne čaše i pune pepeljare opušaka, u trenutku ga je vratio u stvarnost. Mogao je ostati ležati jer je vremena imao više nego dovoljno za sve taj dan zamišljeno, ali je odmah ustao i otišao do kupaone. Kompletno se sredio nesvjestan tuširanja, brijanja, zatim pripreme doručka, a opet zabavljen automatizmom svojih pokreta u tolikoj mjeri da izostanu napadi nečega što je jednom u sebi nazvao valovima crnog adrenalina, onoga koji prethodi akciji, razbija samopouzdanje i dodatnu analizu planiranoga opterećuje suvišnim pitanjima kategorije 'što ako'.
    U tom hodanju kroz kuću prisjećao se je ranijih iščekivanja u ovakvim situacijama i ponovo postajao svjestan da mu napetost ne odgovara, i da je više od novca na kraju ove priče bio vrijedan mir kojeg je imao prije njenog početka. Neizrecivo, koliko god ono predstavljalo sigurnost i povećavalo mu samopouzdanje u svemu čega bi se prihvaćao nakon njegova pronalaska, nije bilo ništa više od malog utega težine dva kilograma koji je jezičac vage iz smjera bankrota preusmjerio na suprotnu stranu.
    Mir do koga će više teško moći dobaciti preživi li noć prije sutrašnjeg dana, neće ipak biti poput onoga iz sjećanja, u kome je njegov stari ležao u grobu bez ikakvih dugovanja, zaustavljen u podizanju svoje obitelji nesretnim izletavanjem velike fordove 'granade' na putu kući. Neizrecivo je u tom miru zazidano čekalo. Šutnja u kojoj mu je stari umro prenijela se svojom fizičkom i svekolikom težinom na njega, a on bi je, kada bi za to došlo vrijeme, tek predao dalje da se nije pojavila Marina.
    Jednom će pitati svoju kćer i ona će mu to bolje objasniti, ali je već sada prilično siguran da i Nijemci imaju nekoga poput nje, koji svijet sagledava na onaj neopisivi način. Prebrzo su ga našli nakon što im je dao ime i prezime starog Agića, neočekivano povezujući detalje van svake logike. Kao što je i on prebrzo riješio svoj dio Tajne i u tome otišao puno dalje od svog oca. Ponudio im je nagodbu, a oni su ga izigrali i udarili na neočekivano mjesto. Dobit će što izgubili, Jednoga, da njime otvore trezor u podzemlju Kantonalne banke, a on će tražiti da ga ostave na miru ako žele uživati u onome što tamo leži. Da li će dobiveno koristiti, nije dio njihove nagodbe, i ovisit će o ekipi okupljenoj oko Sina čovjeka sa tankim brkovima, kao i o načinu kako su oni pristupili tom poslu. Ako nešto ne bude kako su zamislili, sami će si biti krivi.

    Jossu se izvana gledajući „Klempo Consulting d.o.o.“ doimao poput svih ostalih malih lokala kojima istinsku namjenu, za razliku od frizeraja vrata pored, običan prolaznik teško ili nikako ne može dokučiti. A i ne zanima ga, jer spojiti tvrtku blesavog imena sa pojmom posuđivanja novca mogli su samo oni koji su znali po što dolaze prihvaćajući se kvake na ulaznim vratima.
    Klempo, njezin osnivač, jedini vlasnik i djelatnik, sjedio je za velikim pisaćim stolom u prostoriji po čijim su zidovima visjeli bezvrijedni uokvireni originali i proučavao neke spise. Ili je samo gledao u njih.     
 
...

Kratko je odgovorio na pozdrav čovjeka iz susjednog kvarta koji mu je ušao u ured, odložio u stranu dokumente, a ovaj sjeo nasuprot i na sredinu stola stavio nešto veličine limenke malog piva zamotano u staniol. Gazda Consultinga se nagnuo preko stola, iz blizine sa više strana osmotrio neobičan predmet, čak ga i ponjušio, a onda pogledao stranku.
    „To je polog?“
    „Je.“
    „Razmotaj ga.“
    Staniol je uz šuštanje završio u košu. Dva su čovjeka neko vrijeme bez riječi gledali sjajnu površinu odreza, a onda se Klempo javio šaptom.
    „Jebote…“
    Ustao je, otišao do ulaznih vrata zaključati ih, spustio venecijanere i vratio se za stol.
    „Ne žuri ti se?“
    „Ne.“
    Kamatar je sa police iza sebe dohvatio drvenu kutiju za cigare. Uzeo je jednu, gurnuo humidor preko stola, a Joss rekao da ne bi i pripalio svoj 'Marlboro'. Nešto se vremena opet izgubilo u zadovoljstvu prvih dimova. Pogledi oba sugovornika usput su tek na trenutke skretali sa zlata premazanog katranom. Klempu je krenula priča.
    „Puno sam toga do sada vidio što bi ljudi ovamo donijeli za dobiti novac. Bilo je čudnih, lijepih, vrijednih stvari. Ovo je daleko iznad svega. Jebeno sam zadivljen.“
    Povukao je dim, a onda se opet nagnuo izbliza pogledati odrez.
    „Sjekira?“
    I opet pitanje sa hvataljkom, kao prije godinu dana. Joss je odgovorio neodređeno.
    „Možda.“
    „Jasno mi je da uz komad ne ide i priča, ali nagađam. Svašta se moralo dogoditi za polugu pretopiti u ovakav oblik, onda to premazati građevinskom smolom i u nekoj žurbi oštricom odvaliti dio.“
    „Ne mora značiti. Piljenjem bi se nešto zagubilo. Stotinjak eura, možda.“
    „U pravu si.“
    Iz jedne od ladica Klempo je izvukao kamen i kiselinu, a onda uzeo komad u ruke uživajući u njegovoj težini. Ispitao je kakvoću metala i osmjehnuo se zadovoljan rezultatom. Nastavio je govoriti otpuhujući aromatične dimove.
    „Pričaju ljudi da ste ti i pokojni Aga godinama varajući po svijetu veliku lovu zbuksali sa strane.“
    Joss je ne komentirajući gledao u zlato.
    „A i ovo što sada radiš sa onim njegovim malim, da je tek priprema za nešto veliko, dimna zavjesa. Jasno mi je da u diskreciji trebaš gotovine i bolje nisi mogao izabrati nego doći ovamo po nju. Kako zamišljaš naš dogovor?“
    „Dat ćeš mi novčanice. Ja ti za mjesec dana ili prije vratim lovu sa kamatom, a ti meni daš nazad to na stolu.“
    „Ja kamatu naplaćujem unaprijed. I ako ne dođeš na vrijeme, ovo je moje.“
    Joss je prihvatio predloženo, a kamatar nekoga nazvao. Kada se ovaj javio, rekao mu je da ode kod njega u kuću i uzme šezdeset. I neka usput od mesara posudi vagu, treba što točnije izmeriti nešto u komadu, desetak kila teško.
 
...

    I.M je sletio u Zagreb negdje iza podneva sa još jednim agentom u pratnji. Odmah na parkingu aerodroma dočekao ih je izraelski trgovački zastupnik koji to i nije bio sa velikom S klasom i vozačem, a u gradu su im se pridružila još dva operativaca, jedan iz Bosne i slovenac. Sjeli su za veliki stol u dnevnom boravku dan ranije iznajmljenog stana gdje im je umirovljeni agent objasnio onoliko koliko je bilo potrebno za odraditi dio plana kao grupa, a onda su se ljudi razišli pribaviti sve u tu svrhu potrebno i osigurati uvjete za svoje pravovremeno uključivanje u akciju.
    U jednom daleko običnijem scenariju od prije nekoliko dana je razmjena trebala proći kroz kratak razgovor na nekom javnom mjestu tokom kojeg bi se izraelski psiholog uvjerio u vjerodostojnost ključa uspoređujući ono što vidi sa slikama do kojih su igrom slučaja došli odmah po završetku rata i arhivirali ih. Zatim bi javio svojima da je stvar upravo ta, poslao im broj računa dobiven trenutak ranije od Čovjeka sa ključem na koji će uplatiti onih 25 milijuna, a ovi bi izvršili transakciju. Donositelj ključa bi se odmah nakon toga telefonom i lozinkom uvjerio da je novac njegov. I predao bi ključ. I bez razgovora, upoznavanja, rukovanja, nakon obavljenog posla nestao.
    Da li su ključ mogli uzeti silom ili ucjenom kao što su probali suparnici? Svakako, ali uz rizik da ga izgube, da u nekom kovitlanju događanja opet nestane iz vida kao onda. Platit će, jer cijena nije velika u odnosu na dobiveno, jer je tako jednostavnije i ne riskira se ništa. A onda su mu Nijemci oteli kćer nakon što su ga relativno brzo locirali. Taj dio mu je nejasan i možda jednom sazna kako je do toga došlo, ali se sada valja suočiti sa tim problemom.
    Ideju za njegovo rješenje je Čovjek sa ključem prepiskom kroz privatne poruke foruma motora iznio u par rečenica i stari gospodin M nije mogao ništa drugo nego složiti se da je plan dobar. Predložio je još detalja koje su mu sugerirali suradnici, a onda je dogovorena i varijanta 'B', ona lošija, u kojoj iz jedne kuće izlazi visokopozicionirani kontraobavještajac ostavljajući za sobom leš njenog vlasnika. Otet će tog čovjeka dok bude ulazio u auto i dovršiti ono što su igrom slučaja propustili učiniti prije više od trideset godina. Kada sve privedu kraju, po tom planu 'B' će pokojnikovoj sestri platiti ono što su trebali njemu. Ako žele, jer mrtav čovjek ne može inzistirati.     


 
    ...možda vam se čini da je radnja odjednom spora i niša se ne događa. Mogu ja i puno brže, sve na par stranica, ali bi to bilo prepričavanje sadržaja, a ne pripovjedanje

...

    Ujutro je nešto prije osam Čvrgo odšetao do rampe na prilaznom putu otpada, spustio ju i okačio na nju tablu sa velikim natpisom 'ZATVORENO RADI PREUREĐENJA'. Popišao se u grmlje, a onda krenuo natrag skuhati kavu. Putem se sjetio da bi cure morao pitati trebaju li nešto. Bile su budne i sjedile na krevetima kada je ušao u njihov kontejner. Došao do rešetaka, uvalio se pred njih sa druge strane na improvizirani trosjed i izvadio cigarete.
    „Smijem li?“
    Drotova kćer odgovorila da je prostorija mala, bez prozora i da će se začas napuniti dimom.
    „U pravu si, neću onda. Jutros nudimo čaj ili kavu, pecivo po izboru jer šaljem čovjeka do pekarne, i 'Jutarnji list' i Sportske'. Jel ima kakvih želja?
    Nisu odgovorile ništa i nastavio je.
    „Ovo nije hotel, ali ne bi volio da se patite. Sve je pod kontrolom, večeras iza ponoći idete kući.“
    Prvi čovjek 'Vukova' je izišao iz prostorije, probudio Cica u drugom kontejneru i rekao mu što da donese iz dućana.
    „Jel vidiš da spavam. Zašto ne bi otišao ti?“
    „Zato jer sam ja tako odlučio i moraš me slušati. Već si zaboravio?“
    Desetak minuta kasnije je Čovjek bez jedinice gore desno sjeo u Asconu bez tablica i krenuo po novine i peciva.

    Hrast i Pop su svaki na drugom kraju grada proveli sasvim običan dan. Kamatar je počeo sa jutarnjom kavom i novinama, a onda je o tekućim kombinacijama dugo pričao na telefone. Negdje oko tri je na kraju njene smjene pokupio jednu prodavačicu iz butika sa kojom se već neko vrijeme viđao. Otišli su na ručak, i zatim se ševili. Odspavao je poslije toga sat dva. U miru, jer je njegov nastup počinjao u deset, tako se dogovorio sa Hrastom.
    Čovjek sa značkom ali ne i drot je do sumraka bio u uredu uronjen u umirujuću običnost. I njegova je rola trebala početi susretom sa kamatarom na onom zapuštenom parkingu. Razgovore sa podređenima i nadređenima smjenjivali su tokom dana izvještaji i analize. Povremeno bi mu pozadini bljesnuo nagovještaj skorog odlaska i to ga je počelo veseliti, iako je u suštini volio svoj posao. Nakon radnog vremena je sa društvom otišao u birtiju, tamo u naklapanju o besmislicama utukao vrijeme do osam, a onda krenuo kući pod tuš. Presvukao se iz odijela u nešto sportskije, ostavio službenog 'glocka' i uzeo '38 specijala'. Da se ne jebe sa sakupljanjem čahura.

    Joss je nakon 'Klempo Consultinga' otišao do Ivane u banku. Onaj problem od jučer sa njenom mučninom je bio prolazna poteškoća i radila je za svojim stolom kada ga je ugledala na ulazu. Sačekao je da dođe na red, a onda sjeo nasuprot nje. Objasnio joj je kako je Marina otišla na cjelodnevni izlet sa svojom školom, i da će je po povratku dočekati Leo i Gabi. A oni će navečer u kino.
    „Zašto mi ne idemo pred nju?“
    „Tako… bez veze. Volio bi večeras biti s tobom.“
    Rekao je da je došao podići nešto gotovine. Sutra rano kreće na put, a poslije večerašnje predstave će samo na piće pa kućama. Kada je novac stigao, stavio ga je u nutarnji džep od jakne. Ustajući sa stolice namignuo joj je i osmjehnuo se. Gledala je kako odlazi širokim prostorom banke, velik i težak ali uvijek laka koraka. I opet je pomislila da je njen dečko sasvim OK, da mu je puno stalo do nje, ali ima stvari o kojima joj još uvijek ne govori ništa.
 
ćitam polako  :mrgreen:  (y)
 
...

    Nakon banke Joss je otišao u grad prvo nešto pojesti iako nije osjećao nikakvu potrebu za hranom. Ubit će vrijeme i olakšati si teret iščekivanja ponašajući se poput ljudi oko sebe, jer kad si u gomili teže ostaješ sam sa svojim mislima. Imao je još nekoliko stvari za obaviti, ali i vremena sasvim dovoljno pa je nakon pizze ostao za stolom i popušio cigaretu. Kod zadnjih dimova nazvao ga je Leo. Rekao mu da je u uredu, da je obavio sve što je trebalo sa klijentima i da će malo na motor jer je lijepo vrijeme. 
    „Bolje nemoj. Da se iz neke glupe slučajnosti ne dogodi nezgoda, a znaš koliko mi trebaš od ponoći na dalje. Za sat vremena budi u kvartovskom bircu. Vidimo se tamo da ti kažem još par stvari.“
    U susjednom je lokalu bilo interneta zbog čega je ustvari i došao u ovaj dio grada. Javio se I.Mu. Stari agent ga je čekao iza Highlanderovog nicka.
    „Tu ste u gradu?“
    „Kao što sam ti najavio.“
    „Imam sav potreban novac.“
    „Dat ćeš im ga, a onda sačekaš da su cure na sigurnom i nastavljate sa dealom. Još uvijek stignemo izvesti zadnji dio dogovora bez krvi i rizika, ako se predomisliš.“
    „Ne, jer vam ne vjerujem.“
    „Kako hoćeš.“
    „Razmišljao sam o vašim uputama za ovaj razgovor što mi slijedi. Dobro ste to smislili.“
    „Misliš na predviđanje reakcija? Deset godina sam proučavao H.Sa i znam dosta o njemu, njegovim sinovima. A i o tvom starom, najviše kroz tebe.“
    „Ne znam da li će to proći, nisam onaj koji pričom rješava probleme.“
    „U ovom je slučaju to prednost. Reći ćeš im iskreno što misliš i ne moraš brinuti o dojmu, on neće izostati.“
    „Idem sada. Sve smo dogovorili. Volio bi vas vidjeti uživo.“
    „I ja tebe. Sretno.“
    „Hvala.“

    Više nije bilo nikakve potrebe jer je stvar pošla u sasvim drugom smjeru, ali je Veliki Tragač valjda iz običaja nešto prije šest ipak došao do G.Sa. Sjedili su kao svakog radnog dana zadnjih par mjeseci, jedan u fotelji, drugi na trosjedu i bez razgovora polagano ispijali svoja pića. Jedina je razlika bila glasna muzika, jer nisu očekivali nikakav poziv. Sa Revoxa je prostor ispunjavala druga Brahmsova simfonija kada je na naslonu fotelje sina Čovjeka s tankim brkovima zavibrirao mobitel, poziv sa prikrivenog broja. Ustao je, stisnuo pauzu na magnetofonu, i javio se.
    „Molim?“
    „Kuka ovdje.“
    G.S je dao znak svome gostu, a ovaj stavio slušalice na glavu. Glas je s nepoznatog broja nastavio.
    „Prije večerašnje razmjene reći ću vam nešto o čemu sam razmišljao od kada sam slučajno naišao na znate što. Moj stari je bez da mu se to trebalo posebno naglasiti, svoj dio posla obavio tako da je savjesno čekao vašega čuvajući sve što mu je povjereno. Sam. Nikada o tome nikome nije rekao jednu riječ. Da nije iznenada umro, sigurno bi vam se javio. Imao je povjerenje u vašeg oca i obrnuto. Bio je siguran da će za svoju ispravnost biti nagrađen. Naš odnos nije takav, iako sam krenuo sa najboljim namjerama predati vam ono što je vaše. Izradili ste me. Napali mi obitelj. Dat ću vam ono što vam treba za ući u podrum Kantonalne banke, bez nadoknade kakvu sam tražio onog časa kada mi vratite kćer i osobu koja je sa njom. Ali sve što je moj stari čuvao za vašeg ostaje kod mene. Jesmo li se nagodili?“
    „Jesmo.“
    Onaj s druge strane je prekinuo vezu. Dva su čovjeka u velikom dnevnom boravku neko vrijeme razmišljali o ovome što su čuli, a onda se javio sin Čovjeka sa tankim brkovima.
    „Ispast će upravo onako kako sam mislio da bi bilo koliko toliko pošteno nakon čitavog sranja sa otmicom.“
    „Imao sam u planu drugačiji završetak.“
    „Promijeni plan, bit će ovako.“
 
...

    Čovjek bez jedinice gore desno bi to rješavao u zadnji čas, ali je Čvrgo bio daleko sistematičniji. Kanistar sa dvadesetak litara benzina izvađenog iz vozila rastavljanih u dijelove, nešto krpa i kartonske ambalaže stavio je pod tendu pored motora odmah do ulaza u kontejner. Sa paljevinom će početi čim im Pop donese lovu. Zatim je u kasno poslijepodne poslao Cica sa onom 'asconom' u supermarket po dosta pive, mesa, kruha. Napomenuo mu je da za cure donese sokova i piletine ako bi htjele. Roštiljanje je, znao je to iz iskustva, najbolji način za prikratiti vrijeme i opustiti se do okončanja ove ipak naporne radnje. Bio je dobre volje jer mu se činilo kako sve polako ide ka željenom cilju bez problema. Čekajući da se Cic vrati iz nabavke popričao je sa curama u kontejneru. I one će nešto prigristi. Krenuo je dovući roštilj spremljen u ostatak hrđavog ford tranzita, a onda se nečeg sjetio. Iz bisaga svog VNa izvukao je 'čezu' 75 i zataknuo ju pod pasicu hlača. Malo ga je žuljala, ali otrpjet će. Dok lovu ne stavi u džep i krene za Njemačku.

    Pop je na u korov zarasli parking došao sa 'campagnolom' točno u deset, ugasio motor, spustio staklo na svojim vratima i pripalio cigaretu. Hrast se pojavio koju minutu kasnije i autom stao pored terenca nasuprotno okrenut. I on je otvorio je prozor. Počeli su razgovor ne izlazeći iz svojih vozila.
    „Što ima, Pope?“
    „Puno dobrih izgleda da do jutra zatvorim neke račune. I to me veseli.“
    „I kod mene slično nekako.“
    Sada je i on sa strane u mraku kabine potražio cigarete, zapalio jednu i nakon par dimova počeo o poslu kojeg će dovršiti. Dao je lokaciju na koju 'Vukovi' moraju dovesti cure i predočio mu kako bi ta predaja trebala izgledati. Kada je kamatar je krenuo nazvati 'Vučjeg' predsjednika da mu to prenese, Hrast se nečeg sjetio.
    „Možda bi bilo dobro da još malo otežamo onima koji će njuškati nakon što cure dođu kući. Stari od one ženske je, kao što znaš, jebeni drot. Kako ne bi povezivanjem vremena poziva sa stvarnim događanjima došli do tebe, reci ovim svojima da ću ih u određenom trenutku nazvati ja, a ne ti. Nema potrebe za imenima i upoznavanjem, kada se jave otpjevat ću im bez uvoda, onako na prvu. Što da im otpjevam? 'Motore' od 'Divljih Jagoda'! I oni kreću.
    Popu se to činilo suvislim. Nazvao je vučiji brlog i objasnio Čvrgi da će gošće malo iza ponoći odvesti do okretišta busa u Petruševcu. Ondje će sačekati onog malog glodavca, Jossovog potrčka u 'passatu'. Taj će, kada mu sjednu u auto, svome gazdi javiti da je sve uredu. U istom trenutku lova kreće prema njemu, a on juri do njih čim je dohvati rukama, sve po dogovoru.
    „Ima samo jedna mala promjena. Više vas neću zvati ja. Krećete kad vam se netko javi sa nepoznatog broja.“
    „Kako da znamo da si ga ti uputio?“
    „Nema lozinke, nema razgovora. Otpjevat će vam 'Zeku i potočića'.“
    Pop je prekinuo vezu. Gledao je Hrasta sa osmjehom nekoga tko je upravo ispričao dobar vic.
    „Bio je to moj mali doprinos zajebanciji. Nje u ovom poslu očito fali.“
    Čovjek sa značkom koji nije bio drot se iskreno nasmijao.
    „U pravi si. Evo da i ja tebe malo nasmijem.“
    U desnoj mu se ruci stvorila 'tridesetosmica' i dvaput opalila, oba puta u glavu kamatara koji je ostao bočno izvaljen prema suvozačkom sjedalu u nekom čudnom položaju. Hrast je iz pretinca uzeo rolu papirnatih ubrusa, izišao iz svog auta sa revolverom u ruci i otvorio vrata 'campagnole'. Podigao je spušteno staklo, izvukao ključeve iz brave, a onda mu se učinilo kao da se veliko truplo malo pomaklo.
    „O jebote, još si živ? Svašta.“
    Nagnuo se nad tijelom čovjeka koji se nekad zvao Pop, prislonio mu cijev na lubanju i opalio još jednom. Zatim je uredno obrisao podizač stakla i kvaku na vratima spremajući iskorištene ubruse u džep jakne. Zaključao je terenca, sjeo u svoj auto i krenuo prema gradu. Putem je u par navrata stao. Jednom za dopuniti 'tridesetosmicu', i još jednom kod par kontejnera u nizu gdje je bacio čahure, ključeve 'campagnole' i ubruse iz džepa. Pogledao je na sat. Ima još dosta vremena. Prvo će negdje pojesti burek, a onda sjesti na kavu.

 
    ...kratko, al bolje išta nego ništa  :mrgreen:

...

    Leo je već bio za stolom u uglu kada je njegov gazda ušao u kvartovski birc, naručio piće i pridružio mu se. Neko su vrijeme sjedili svaki u svojim mislima jer njihov razgovor inače nije kretao od prvog trenutka i uz puno riječi. Jossova se suzdržanost prenijela na dečka koji ga je smatrao uzorom, najčešće nesvjestan toga. Stigla mu je naručena piva. Čovjek s Tajnom je pričekao da konobar isprazni pepeljaru i ode prije nego što je počeo.
    „Imam još dosta toga za obaviti, večeras idem sa Ivanom van pa ne znam bi li kasnije našao vremena uputiti te. A važno je.“
    Nasuo je prvu čašu i otpio.
    „Budi cijelu večer ljudima na oku da ti po potrebi mogu to potvrditi, ovdje ili negdje u blizini. Pet minuta prije ponoći moraš stajati ispred svoje kuće. Kada vidiš da je Hrast prošao, sjedni i čekaj. Nemamo mi puno za pričati, dat ću mu novac, a on će mi reći kuda da te pošaljem po Gabi i Marinu.“
    Obadva su pripalili cigarete.
    „Kada pokupiš cure, odmah me nazovi da nastavim sa drugim dijelom razgovora. Njih odvedi sebi doma i opet, sačekaj malo. Ili puno, dok ti ne javim da je lova sjela. Onda možeš kud hoćeš. Ako ti se ne javim do jutra, znači da sam popušio. Stvar će preuzeti murija, a mene ukopnici. “
    Joss je otpio pive, povukao dobar dim i zašutio. Agin sin je gledao u pod.
    „U slučaju te loše varijante nemoj nikuda bježati. Odvedi Marinu Jadranki i budi joj pri ruci. Drotovima reci slobodno i po istini sve što si očima vidio. Ne ulazi u priče. Kada metež prođe, za tjedan dva, nađi I.Ma preko izraelskog veleposlanstva. On će ti dati tvoj dio, tako sam dogovorio.“
    Leo ga je upitno gledao. Čovjek s Tajnom je ugasio cigaretu gnječeći je u pepeljari.
    „Ako ti ne da ništa, znači da si i ti popušio.“
    Joss je tada mogao ustati i otići jer je rekao sve što je trebalo, ali je ostao sjediti. A mogao je i krenuti pričom o tome kako im je ustvari bilo dobro do prije par mjeseci. Nakon puta u Zurich sve se je promijenilo. Volio bi da sutra opet bude kao onda, iako je znao da su se ta vrata zatvorila za njime. Sjedio je bez ideje kako nastaviti razgovor jer mu je od svega što je htio reći u glavi nastala zbrka. Počele su se nizati slike i na jednoj se zaustavio.
    „Sjećaš li se motora koji su nas onda na putu pretekli? Čitava grupa sa ženskima.“
    „Da. Rekao si da to nije za nas jer smo… individualci?
    „I jesmo. Ali ću uzeti jednoga. Za mali đir sa tobom. Povest ćemo i cure.“
    Sada je ipak ustao.
    „Znaš sve što treba, idem. Pazi na sebe.“
    Otišao je bez pozdrava. Nije znao da li reći 'zbogom' ili 'vidimo se'. 
 
    ...

    Ušao je u kuću i prošao hodnikom do dnevnog boravka. Na pisaći stol je odložio novac koji je posudio na kamatu, pored njega stavio onaj dobiven u banci, a onda iz jedne od ladica izvukao još novčanica i uredno ih slagao do cifre od sto tisuća. Višak je vratio natrag u stol, prebrojani iznos ubacio u veliku kovertu, nju spremio u donju ladicu, i iz ove izvukao Waltera. Stavio ga je pred sebe.
    Tada je krenuo rukom dohvatiti Jednoga ali se predomislio. Uzme li ga, Marina bi mogla na neki svoj neobjašnjivi način prisustvovati u razgovoru koji će u svakom slučaju završiti nečim što nije za dječje oči.     
    Sa lijeve i sa desne strane je na krajevima velike površine stola bilo mnoštvo registratora u kutijama, hrbatima okrenutih prema njemu, sve razni dopisi, katalozi, ponude i drugi dokumenti vezani za poslovanje firme, jer je i dalje dosta posla obavljao kod kuće. U jednom od njih bio je komplet fotografija koje je davno okinuo Čovjek s tankim brkovima bježeći sa Neizrecivim, njih pedesetak napravljenih u A4 formatu. Izvukao ga je, uzeo Waltera u ruke, ubacio metak u cijev, otkočenim pištoljem popunio prazninu velikog registratora i gurnuo sve zajedno natrag u kutiju. Ustao je od stola.
    Uredsku kožom presvučenu stolicu visokog naslona sa širokim rukohvatima, identičnu onoj na kojoj je i sam sjedio, dogurao je iz ugla sobe i stavio sebi nasuprot. Za gosta i za ravnopravnost pozicije tokom razgovora. Još je jednom razmislio o obavljenim pripremama, ali mu ništa boljega nije padalo na pamet. Na satu je bilo pola osam kada je nazvao Ivanu i rekao joj da dolazi.

    Nisu otišli u kino. Rekla je da bi radije sjela negdje s njime i razgovarala. Ni o čemu važnome, nego onako kako je najljepše, bez ikakve posebne teme. I bila je u pravu. Ono prije, kada je sjedio sam premećući misli nije valjalo, prvo u Amsterdamu, a onda drugi put u dealu sa Kukom. Vrijeme mu je tada užasno sporo prolazeći odnosilo samopouzdanje, javljala su se nova pitanja, nedoumice. Sada je bilo drugačije. Osjećao se dobro i sve bolje. Smijao se čak i kada ga je direktno pitala.
    „Što se događa, Joss?“
    „Misliš, to što sam malo zabrinut?“
    „Nisi malo, nego dosta.“
    Zapalio je novu cigaretu. Reći će joj istine u količini primjerenoj situaciji.
    „Večeras očekujem riješiti nešto vezano za mog pokojnog starog.“
    „Još te to muči?“
    „Znaš da sam principijelan. Ne želim ga razočarati.“
    „Nisi nikada razgovarao sa mnom o tome.“
    „Nisam ni sa kime. Nisam bio siguran u svoju budućnost.“
    „Nisi ni sada, jer opet ništa ne govoriš.“
    Otpuhnuo je dugačak dim i nagnuo se do nje.
    „Reći ću ti kako nas vidim za deset godina: sjedimo pred ogromnom kućom na obali mora i gledamo naše četvero djece.“
    „Ni manje ni više?“
    Smijali su se, a razgovor se opet vratio na obične stvari. Konobar je redovito praznio pepeljare i donosio nova pića. Malo iza pola dvanaest Joss je platio račun. Pošli su kućama. Ostavio je pedeset kuna napojnice.
 
...

    Hrast je sve te godine preživio u svijetu gdje za greške plaćaš glavom jednostavno zato jer ih nije pravio. Od početka je pazio da za sobom ne ostavlja ništa što bi ga kasnije moglo opterećivati i sistem mu je, obzirom da je živ i evo pije kavu za šankom na autobusnom kolodvoru čekajući ponoć, dobro funkcionirao. Isto tako je gledao da se ne umara pretjeranim planiranjem, vjerujući kako je od toga daleko bitnije u danom momentu napraviti neki dobar manevar i iznenaditi drugu stranu. Kao onaj sa Popom na parkiralištu. Kada za koji sat moto ološu otpjeva u mobitel 'Zeku', oni će cure odvesti na dogovoreno mjesto i vratiti se u brlog čekati lovu. Koja neće doći. Koju je trebao donijeti onaj glupi Dart Vader wannabe. Koji sada leži probušene glave u starom terencu. Koji im je bio jedina veza sa njime, jer oni za njega nikako ne znaju, takav je bio dogovor, kako bi drugačije mrtvi kamatar sebi uzeo velik dio, a njima dao tek četvrtinu.
    I u trenutku kada je prebirući po glavi došao do isplaćivanja, sjetio se da je u svom odnosu sa Čovjekom iz Argentine valjda po prvi put otkad zna za sebe pristao na odgodu isplate za učinjeno. Štoviše, dao se uvjetovati novim, dodatnim poslom za naplatiti onaj obavljeni. Postupio je suprotno svojim uvjerenjima i to ga je brinulo. Loš predznak u sprezi za čudnim naputcima C.Ra da se prije razmjene ne približava Jossu, Aginom sinu, a naročito ne djevojčici, da isplata mora biti u Jossovoj kući, da će tek tamo čuti što od tog čovjeka mora dobiti a vrijedi više od pet milijuna u zlatu, otvarali su previše pitanja. Neće odgovarati na njih. Bit će na oprezu i slušati svoj unutarnji glas.

    Tek kada je ostao sam, desetak minuta prije ponoći, Jossu se vrijeme oteglo, čeljust grčila, a adrenalin počeo rasti. Upalio je kompjutor, logirao se na motore.hr i poslao PP Highlanderu. Prvo je ukratko opisao svoj poslijepodnevni razgovor sa sinom Čovjeka sa tankim brkovima i rekao mu je kako je ovaj pristao na nagodbu. Predat će na kraju ključ i bit će slobodan. Dao je umirovljenom agentu svoju točnu adresu. I.M ga je još jednom pokušao nagovoriti da oni umjesto njega odrade završnicu i Joss ga je ponovo odbio.
    „Želim biti siguran da je sve gotovo. U kuću ćete ući kada ja iziđem na dvorište i pozovem vas. Ne iziđem li, zgrabite ga kada bude ulazio u kola.“
    „Još jednom, sretno mladiću. Kako se zoveš?“
    „Joss.“
    „Sretno Joss.“
    Ugasio je kompjutor i stavio mobitel pred sebe. Čekao je da zvono na ulaznim vratima zazvoni.

    Čovjek sa značkom koji nije bio drot vozio je kroz kvart polako, spuštenog stakla, sa laktom izbačenim napolje i pet minuta prije ponoći ušao u ulicu na čijem je kraju vidio mercedesovu 'dvjestosedmicu'. Agin sin bio je naslonjen na prohrđali kombi. Pušio je. Hrast je stao pored njega jer mu je u tom trenutku previše ličio na čovjeka kojeg je nekad poznavao.
    „Ja ljude ne volim.“
    Agin sin je šutio.
    „Ali tvog sam starog rado susretao.“
    Glavosjek je jasno osjećao njegov nemir. I nešto straha, sasvim otraga. Nastavio je
    „I Joss je dečko na mjestu.“
    Onda je dao je gas i produžio niz ulicu. Nije želio kasniti. 
 
Old, stvarno si dobar , odmaklo je to od Odmetnika dosta  (y)
 
...

    Vrata mu je otvorio Joss propuštajući ga unutra, ali je Hrast inzistirao.
    „ Kreni prvi.“
    Ušli su u dnevni boravak. Čovjek s Tajnom je sjeo za pisaći stol, a Glavosjek sa druge strane.
    „Nećeš pregledati ladice?“
    „Ne. Dok su djevojke kod mene, siguran sam.“
    Bio je u pravu. Joss je izvadio veliku žutu kovertu sa lovom i izbacio njen sadržaj na stol. Pogled na solidnu količinu gotovine namijenjene njemu popravio je Hrastu onaj ružan osjećaj da ga Nijemci slabo uvažavaju i izbjegavaju plaćanja. Pružio je ruku ali ne zbog novca.
    „Daj mi svoj mobitel.“
    Bio je na stolu, Joss ga je gurnuo prema njemu. Hrast je uzeo Nokiu i ukucao jedan broj. U tišini sobe jasno se je čulo kada je sa druge stane prihvaćen poziv. Glavosjek je udahnuo zraka i zapjevao:

                                    U jednoj zimskoj noći
                                    Tam' gdje je visok brijeg
                                    Smrznuo se potočić
                                    I pokrio ga snijeg

    Prvo se nije čulo ništa, a onda komentar.
    „Dalje? Dobro ti ide.“
    „Mamu si jebi, blesane. Za koliko ste tamo?“
    „Pola sata će biti dovoljno.“
    Hrast je prekinuo vezu i vratio mobitel.
    „Čuo si, za pola sata. A mjesto je okretište busa u Petruševcu.“
    Čovjek koji je još uvijek imao Tajnu nazvao je Lea, rekao mu mjesto, vrijeme, da se javi kada sa curama krene natrag i zatvorio Nokiu. Nisu započinjali nikakav razgovor, ni jedan ni drugi. Prvo je cigaretu zapalio Glavosjek, a onda i Joss. Otpuhnuo je dobar dim.
    „Nećemo se gnjaviti pričom jer nemamo čemu.“
    „Suglasan. Dok ti Aga junior ne javi da je sve uredu. Onda nastavljamo.“
    Sjedili su u tišini. Na stolu je ležala i dobra hrpa love, ali im je u prvom planu bio mobitel. Čekali su da zazvoni.

    Leo je stajao pored auta. Stara smeđa ascona sa dvoja vrata i bez tablica učinila mu se poznatom. Iz nje su izišli vozač i suvozač, propustili putnike sa zadnje klupe van te zajedno krenuli prema njegovom 'passatu'. Odmah je prepoznao siluete Gabrijele i Jossove kćerke, a dva muškarca zbog jadne ulične rasvjete tek kada su došli bliže, Cica i onog njegovog odrpanog kompića. Nije se naročito iznenadio. Daleko je više bio ljut zbog nemoći da išta poduzme na licu mjesta. Bilo mu je drago što je HPa ostavio kod kuće jer bi sada možda napravio neku nesmotrenost. Stali su na nekoliko koraka od njega. Po čitavoj čistini okretišta nije bilo nikoga. 
    „Jel sve uredu Gabi?“ pitao je.
    „Je.“
    Nije se obratio Cicu nego njegovom šefu.
    „ A da cure uđu u auto?“
    „Ko brani?“
    Drotova kćer i Marina sjele su u 'passata'. Leo je pošao za njima kada se javio Čovjek bez jedinice gore desno.
    „Bit će još ovakvih susreta, papčiću. Sakupljaj lovu. Slijedeći put ću se možda i dodatno osladiti ovom tvojom ženskom.“
    Gdje mu je sada duga devetka? Tamo gdje je to najmanje potrebno, pod sicom mercedesovog kombija.
    „Dobit ćeš što si tražio. I svi zadovoljni.“
    Sjeo je u auto, krenuo, i odmah nazvao Jossa. Rekao mu je da su cure dobro, da idu kod njega kući. Onako kako su se dogovorili.

    'Vukovi' su se vraćali u brlog svaki u svojim mislima, bez priče, bez muzike u pozadini jer je u 'asconi' sa mjesta gdje bi trebao biti kazetofon visio snop presječenih žica. Tišinu je prekinuo Čvrgo.
    „Ne bi trebao dodatno nadrkavati onog dečka. Uzmimo lovu i uživajmo.“
    „Jebe mi se za njega. I za tebe. I za Popa.“
    Vučiji predsjednik se nasmijao.
    „Svejedno ti je, ha? Viva la Muerte i slična sranja. Ipak, razmisli.“
    Cic ga više nije slušao. Razmišljao je, ali ne o Čvrginim savjetima, nego da li šmrknuti pol grama čim stanu, ili kasnije čitav, kada lova bude u džepu. Odlučio se za ovo drugo. 
     
 
...

    Još dok je Joss razgovarao sa Aginim sinom, Hrast je osjetio nemir. U situacijama kao što je ova uvijek se oslanjao na svoj unutarnji glas, a on, taj Demon u njemu, upravo je šapnuo 'pazi'. Glavosjek je reagirao vrlo prirodnim pokretom. Kao da vadi papirnate maramice. Izvukao je 'tridesetosmicu', napeo kokot i uperio cijev u sugovornika.
    „Sada kada si dobio svoje više te ništa ne sprječava da probaš praviti probleme. Ovo je samo preventiva. Polako uguraj novčanice u kovertu i stavi je na rub stola sa moje strane.“
    Ne komentirajući ništa Čovjek koji je još uvijek imao Tajnu učinio je što se tražilo od njega. Hrast je iz jakne izvukao mobitel.
    „Trebam obaviti jedan razgovor, ali mi ne odgovara da ti slušaš. Digni se i pusti neku muziku. Glasno.“
    Joss je upalio liniju, pokrenuo CD player i vratio se za stol. Iz zvučnika su grmili 'Motorheadsi'. Hrast je stisnuo broj ne ispuštajući ga sa nišana i sačekao da se uspostavi veza. Druga strana u otmjenom dijelu Munchena se javila već na prvo zvono. Nisu slušali muziku. Čekali su.
    „Uzeo sam svojih sto tisuća. Dogovor je da vas nazovem i čujem što dalje.“
    „Ostat ćeš na liniji dok ja ne prekinem. Traži ga da ti da ključ iz Zuricha. Odmah.“
    Čovjek koji je imao značku a nije bio drot odložio je mobitel sa otvorenom linijom na stol i obratio se Jossu.
    „Daj mi ključ iz Zuricha.“
    Ovaj je krenuo rukom prema ladicama pisaćeg stola.
    „Stani! Odmakni se do zida, sam ću ga uzeti. U kojoj je?“
    „U donjoj, na dnu, skroz do kraja.“
    Hrast je povukao ladicu. U njoj je osim nekih papira bio samo ključ. Onaj Ključ. Nikakvo oružje. Nakon ovoga bi se opustio da unutarnji glas je bio toliko jasan. Možda opasnost prijeti sa neke druge strane? Vratio se na svoju stolicu. 
    „Sjedni natrag i drži ruke na stolu.“
    Revolver je polako odložio na stolić do sebe i uzeo mobitel.
    „Imam ga.“
    „Znam da ga imaš.“
    Zvučni zid 'Motorheadsa' je onemogućavao Jossa da prati razgovor. Hrast je okretao Ključ u rukama i uočio napise po njemu.
    „Ovo je jebeni ključ nekog jebenog sefa.“ rekao je u mobitel.
    „Je, ali ne razbijaj si glavu time. Svoj si posao obavio, ostavljaš sve kako jeste. Ustani i kreni prema nama.“
    „Gdje je mojih pet milijuna u zlatu?“
    „Negdje su vrlo blizu mjestu gdje sjediš, u sobi. Pogledaj malo oko sebe i pretpostavi. Ali ne diraš ih. Postupi kako sam ti rekao. Svoj dio ćeš dobiti ovdje, kada dođeš.“
    „Opet promjena plana i to u onom dijelu gdje je isplata. Njušim neprilike.“
    „Razmisli malo. Nećeš se gnjaviti lešom tog čovjeka i fizičkim odnošenjem pola tone u polugama. Imaš tih sto tisuća u rukama i kreći. Ostatak te čeka ovdje.“
    Veza se prekinula. Hrast je stavio Ključ u džep, odložio mobitel i uzeo revolver. Onda je ustao, došao do linije i zaustavio muziku. Prostor je naglo ispunila tišina. Glavosjek je sjeo u svoju stolicu držeći 'tridesetosmicu' u krilu.
    „Sada ćeš mi polako ispričati priču o pet stotina kila zlata u ovoj sobi. Nije naredba nego molba. Volim skrivena blaga.“
 
...

    Joss je zapalio cigaretu. Sve što je planirao saželo se u jednu točku do koje još nije došao, ali ide prema njoj. Sa pričom je počeo ispočetka prolazeći je u najkraćim crtama, od trenutka kada je našao više od pola tone u polugama, pa preko ključa koji je jedini otvarao vrata trezora u podrumu Kantonalne banke i puta u Zurich, do pokušaja da se nagodi sa Nijemcima.
    „Umjesto dvadeset i pet milijuna koji su sitniš u odnosu na ono što dobivaju sa tim ključem, poslali su tebe. Valjda da uštede.“
    Ovo zadnje što je rekao, navelo je Hrasta na razmišljanje o visini svog honorara i načinu isplate. Postalo mu je jasno da je dok ima Ključ kod sebe on taj koji postavlja uvjete. Nacistička će smeća još malo pričekati prije nego li dobiju ono po što su ga poslali. Joss je višak i riješit će ga se. Onako kako je to najsigurnije, sa metkom u glavi. Čovjek koji više nije imao tajne, jer je sve ispričao svom sugovorniku sjedio je sa svoje strane stola sa rukama na njemu. Gledali su se. A onda se Joss nečega sjetio.
    „Da se uvjeriš kako je sve što sam ti rekao istina, imam čitav set fotografija jer sam našao film među stvarima svog pokojnog starog.“
    I opet mu je ruka krenula nešto uzeti, a Glavosjek reagirao na isti način.
    „Hej! Polako, sasvim polako.“
    'Tridestosmica' je nepogrešivo bila uperena u Jossovu glavu dok je usporenim pokretom izvlačio jedan od registratora na stolu. Gurnuo ga je prema Hrastu. Ovaj je uzeo mapu, sjeo natrag u stolicu i polako je pregledavao držeći je u krilu.
    „Gdje je zlato na ovim slikama?“
    „U šipkama koje vidiš. Šuplje su. Ali glavina je u Zurichu, gledao sam ga vlastitim očima.“
    „Nisi slikao?“
    „Naravno da nisam. Ne računamo li ono što je ovdje zazidano, jedini opipljivi tragovi čitave priče su fotografije koje gledaš i ključ u tvom džepu.“
    „Pohvaljujem ti način razmišljanja. I oprez. Faca si.“
    Bilo mu je naneki način žao Jossa jer je u njemu već gledao mrtvaca. Još će malo razgovarati, možda iziđu neki novi detalji koji mu kasnije mogu dobro doći. Odložio je mapu na stolić pored sebe.
    „Pričaj mi o onome što si vidio u trezoru.“
    „Prostorija je nekih deset sa deset, teško je reći jer nema svjetla, a zlato u polugama, dvadeset hrpa, svaka metar sa metar, jednu stopu u visinu. U gruboj procjeni, ima ga više od stotine tona. Ali najviše od svega te se dojmi odbljesak zlata u tami, to trebaš vidjeti.“
    Poezija prizora opisanog sa tako malo riječi povukla je Hrasta u vizualizaciju. Kao da je tamo. Svakako će prvo otići to vidjeti, a onda Nijemcima postaviti uvjete. Svoje uvjete.
    „Još sam nešto našao kopajući po stvarima koje mi je stari ostavio, ali nisam znao kako to uglaviti u ovu priču.“
    Hrast ga je pogledao. Jossova je ruka krenula prema hrpi registratora na stolu.
    Demon koji je cijeli život pratio Glavosjeka zgrčen duboko u podsvijesti tog čovjeka pomažući mu donijeti ispravne odluke je trenutak predugo ostao u opisu mračnog trezora okružen nepojmljivo velikom količinom zlatnih poluga te zabljesnut njima po prvi put malo, ali sasvim malo zakasnio. Zaurlao je 'NEEEEEEEE……..' pokušavajući opomenuti svog štićenika. Stigao je samo dotle da kroz njegove oči ugleda crnu siluetu Waltera, a ona se je podizala, podizala, i činilo mu se da će ipak uspjeti izbjeći nešto što je već dulje vremena bilo neizbježno, a onda je u bljesku nastala tama i progutala sve.
 
You must log in or register to reply here.
Top Bottom