NE SPOMINJI IMENA

+1

old ovaj put bumo pivu popili dok bum knjigu kupoval... a ne prek pošte
 
...

    Metak ga je pogodio pored oka, uz samu nosnu kost. Joss se nagnuo preko stola i još jednom opalio u lijevu stranu prsišta nepomičnog Hrasta koji je ostao sjediti zavaljen, glave klonule na stranu. Iz izlazne rane na tjemenu curila je krv. Ruka koja je držala 'tridesetosmicu' visjela je izvan rukohvata, a revolver ležao na podu.
    Čovjek koji je upravo ustrijelio Glavosjeka u tom trenutku nije osjećao ništa osim olakšanja. Sekundu, ili možda ni toliko gledao je leš pred sobom, a onda zataknuo Waltera otraga pod pasicu hlača, izišao pred ulaz u kuću i mahnuo u mrak Izraelcima da uđu. Ostavio je vrata otvorena, vratio se u dnevni boravak i sjeo na svoje mjesto za stolom. U prostoriju su ušla dva čovjeka neodredivih godina obučena u nešto što bi se moglo opisati kao kombinezoni sive boje, oba sa tamnim koferima metalnih ivica u kakvima istinski profesionalci nose pribor, instrumente i alate kad su na terenu. Bez izgovorene riječi stali su sa strane. Leš na stolici nisu doživljavali nikako, ili to nisu pokazivali. Htio ih je pitati gdje je I.M a onda je polagano, primjereno godinama i nešto kilograma viška u sobu ušao proćelav umirovljeni agent obučen poput luksuzne varijante filmskog inspektora Columba. Osmjeh mu je izgledao iskren kada je pozdravio Jossa.
    „Drago mi je što sam dobio priliku upoznati te, sine.“
    „I meni, vjerujte mi.“
    „Vremena imamo malo. Počnimo odmah raditi, razgovarat ćemo drugom prilikom. Recimo, u Tel Avivu kada mi jednom dođeš u goste. Privatno.“
    „I to bi volio.“
    „Gdje je Ključ?“
    „U njegovom džepu.“ odgovorio je Joss pokazujući na leš.
    „Nisi ga uzeo natrag?“
    „Iz nekog svog razloga ne želim ga dodirivati. Mislim na Ključ.“
    Čovjek obučen poput inspektora Columba dao je znak jednom od svojih pomagača i ovaj je počeo sistematski prazniti džepove mrtvog Glavosjeka stavljajući njihov sadržaj na pisaći stol. Kada je završio, na glatkoj površini se našao snop ključeva, novčanik sa osobnim ispravama, cigarete, upaljač, šest komada streljiva za 'tridesetosmicu', ključ od auta sa VW privjeskom, policijska značka i Ključ. I.M ga je uzeo, pogledao izbliza i vratio ga na stol. Nije trebao dodatno gledati fotografije da bi znao kako je pravi. Pogledao je Jossa.
    „Krenimo redom.“
    Čovjek koji je ustrijelio Glavosjeka je iz jedne od ladica izvadio kovertu sa brojem svog računa u Kantonalnoj banki i pružio je umirovljenom agentu. Ovaj je nazvao mobitelom nekoga u Japanu ili na Havajima, izdiktirao mu taj broj i prekinuo vezu. Razgovarao je na njemačkom da ga i Joss može pratiti. Zatim je dao znak svojim ljudima. Mrtvog su Hrasta stavili u čvrstu plastičnu vreću sa cifom, rastavili stolicu u dijelove, izvukli i zamotali okrvavljeni tepih i počeli sve to iznositi iz kuće. Radili su bez izgovorene riječi, bez suvišnih pokreta, rutinirano. Negdje pred kraj se I.M javio na mobitel i opet na njemačkom nekome zahvalio, a onda rekao Jossu da nazove banku i provjeri stanje na svom računu. Koju minutu kasnije odgovarajući na Jossov poziv, dežurni službenik u Kantonalnoj banci rekao mu je da na računu ima dvadeset i pet milijuna dolara. Umirovljeni agent je prišao stolu i podigao Ključ pokazujući ga Jossu.
    „Ovo je sada moje.“
    Stavio ga je u džep.
    Čovjek koji je ustrijelio Glavosjeka obukao je jaknu i uzeo sa stola značku i ključ sa VW privjeskom. Iz jedne od ladica izvukao je osobnu iskaznicu sa svojom slikom, ali na ime Davora Horvata, a u nju vratio Waltera i veliku žutu kovertu sa sto tisuća. Ključ svog Audija dao je I.Mu.
    „Još samo da obavim jedan razgovor i krećemo.“
    Nazvao je Lea.   
 
...

    „Hej…“
    „O, gazda! Drago mi je što te čujem.“
    „Sjela je lova.“
    „Koliko?“
    „Jako puno.“
    Agin sin je kasnio odgovorom pokušavajući si predočiti koliko bi to moglo biti.
    „Jako puno, kažeš?
    „Baš tako.“
    A onda se nečega sjetio.
    „Jel ima dosta za dobrog odvjetnika?“
    Joss se nasmijao.
    „Najboljeg ćeš platiti lakše nego jučer kuglu sladoleda. Kako cure?“
    „Istuširale se i eno ih, spavaju.“
    „Odlično. Gle ovako: sada ću ugasiti mobitel, idem se malo voziti. Nemoj me zvati. Javim ti se već. Bok.“
    „Bok.“
    Aginom je sinu laknulo. Joss je preživio sraz sa Glavosjekom.
    Kada je ovaj prije ponoći stao autom i obratio mu se, iz njegova su pristupa, pogleda, glasa zračili neumoljiva sigurnost, i paralizirajući užas. Leo se osjećao poput djeteta koga je u prolazu prema važnijoj lovini ponjušila Zvijer. Svog je gazdu onom prilikom vidio u akciji dok je premlaćivao ogromnog kamatara, a da se pri tom nije čak ni naročito naljutio na njega, ali je Hrast bio daleko opasniji protivnik, pogibeljan u svakom pogledu, čak i kada jasno kaže da mu je osoba koju će najvjerojatnije smaknuti dobar dečko. Gledajući ga kako odmiče ulicom prema Jossovoj kući, Agin je sin požalio što ne zna moliti Boga, koliko god to ne bi imalo smisla jer nije vjerovao u ništa. Trenutak kada je ugledao Jossov broj na displeju mobitela riješio ga je tjeskobe i neizvjesnosti, a razgovor u nastavku uveo u novo razdoblje postojanja.     
    Kako sada izgleda imati jako puno love? Odlično. To što je još nije vidio niti zna o kojem se iznosu radi, ništa ne mijenja na stvari, jer Jossu vjeruje više nego vlastitim očima. I zašto čekati? Neka zabava počne. Odmah. Uzeo je ključeve kombija.

    Izraelci su dovršili brisanje svih eventualnih tragova Glavosjekova prisustva, a I.M je ključ Jossovog Audija dao jednom od njih. Čovjek koji se riješio Tajne i umirovljeni agent ostali su sami u kući.
    „Bilo bi ti bolje uzeti nešto za spavanje i odmoriti. Za ovo u nastavku nisi neophodan.“
    „Odmarat ću ostatak života. Ne brinite.“
    „Ako te zanima što će biti sa lešom, mogu ti to reći. Da mirnije spavaš.“
    „Ne zanima me.“
    I.M se nasmijao neusiljenoj iskrenosti odgovora.
    „Pokojnikov auto je nekih pet kućnih brojeva dalje niz ulicu, tamnoplavi Golf. Pođi polako prema centru, a kada te pretekne tvoj Audi, slijedi ga.“
    Zašutjeli su razmišljajući trebaju li još nešto reći jedan drugome, ali im ništa nije padalo na pamet.
  „Sretno u novom životu, Joss. I dođi me obići u Tel Aviv, ono sam mislio ozbiljno kada sam te pozvao.“
    Rukovali su se. I.M se spustio niz nekoliko stepenica na ulazu i nestao u mraku dvorišta. Joss je sačekao da čuje lupanje vrata Audija. Zaključao je kuću i potražio tamnoplavog Golfa pri kraju ulice.
 
Ja bi je kupio u pdf ili još bolje u epub formatu
izbjegnes trosak izdavaca,
a ko voli papir sam si odnese u knjigoveznicu pdf na sticku pa mu naprave papirno izdanje

:wink:
 
Ninja said:
Ja bi je kupio u pdf ili još bolje u epub formatu
izbjegnes trosak izdavaca,
a ko voli papir sam si odnese u knjigoveznicu pdf na sticku pa mu naprave papirno izdanje

:wink:

    ...imam ti 'ODMETNIKE' pdf na sticku, dobio ih od izdavača tokom pripreme za tisak, prelomljeni jednako kao knjiga. Plati pa ti ih pošaljem  :mrgreen:
 
  ...jel polako postaje jasnije kako je Joss iskoristio otmicu i otmičara za riješiti se Nijemaca?

...

    Audijeva 'šestica' je stala na parkingu iza neke birtije u Gajnicama. Iz nje su izišli umirovljeni agent i njegov tjelohranitelj. I.M se okrenuo, mahnuo mu pozdravljajući ga, a onda ušao u neki od susjednih ulaza. Njegov pratilac se pridružio Jossu u Glavosjekovom 'golfu'. Vratio mu ključ od Audija i rekao da se trenutno zove Klaus Herrmann. Joss mu je odgovorio da je Davor Horvat. Nisu se rukovali, jer to nije bilo upoznavanje nego samo izmjena informacija bude li eventualnih službeno postavljenih pitanja u narednih par sati. Krenuli su prema Bregani i graničnom prijelazu. Vozili su se bez izgovorene riječi, uredno prošli carinu, graničnog policajca i polagano krenuli kroz nekoliko stotina metara loše osvijetljene ničije zemlje. Negdje na pola puta Joss je usporio, spustio suvozačev prozor i bacio u mrak značku Čovjeka koji ju je jednom imao a nije bio drot.
    Ušli su u Sloveniju. Poštujuću sva ograničenja brzine došli do Otočca, skrenuli s glavne ceste prema samom mjestu, a kada ih je pretekao Mercedes slovenskih tablica Klaus je Čovjeku koji je ustrijelio Glavosjeka rekao da ga slijedi. Stali su na stanici lokalnog busa. I.Mov tjelohranitelj je obrisao sva mjesta koja je mislio da je tijekom vožnje dodirnuo. Isto je učinio i Joss na svojoj strani, a onda izišao iz auta, zaključao ga i ključ stavio u džep. Sjeli su u Mercedesa, Joss naprijed, a Klaus otraga. Vozio ih je jedan od one dvojice koji su uklonili leš Glavosjeka. Rekao im je da se zove Janez Hočevar, a Joss mu je odgovorio da je Davor Horvat. Krenuli su prema Zagrebu bez razgovora, ali ne u tišini. Slovenac je cijelim putem prilično glasno slušao B.B.Kinga i pušio.
    Počelo je svitati kada su skrenuli na onaj parking iza birtije. Stali su pored Audija. Iz Mercedesa su izišli Joss i tjelohranitelj, a Slovenac odmah produžio dalje bez pozdrava. Isto je učinio i čovjek koji je rekao da se zove Klaus odlazeći prema jednom od obližnjih ulaza. Joss je ostao sam. U džepu je napipao ključ Hrastovog 'golfa', izvadio ga, došao do prve rešetke odvoda uz nogostup i bacio ga u otvor. U tišini svitanja jasno je čuo je kad je pljusnuo u vodu.
    Sjeo je u svoju 'šesticu' ne osjećajući nikakav umor nego samo novi val olakšanja.         
     
 
...

    Sjeo je u svoju 'šesticu' ne osjećajući nikakav umor nego samo novi val olakšanja, drugi otkad je dokrajčio Glavosjeka. Nije mu se žurilo kući. Otići će negdje popiti kavu, u miru popušiti cigaretu i osluškivati kako se unutarnji pritisak Neizrecivog na čitavu njegovu svijest razgrađuje, postaje prošlost. Sličan osjećaj lakoće i lebdjenja bio je i nakon one opasne kombinacije sa 'pravim' Kukom kada je u lokalnom bircu uz jutarnju kavu iz novina iščitao da se problem riješio na po njega najbolji način, sam od sebe. A dan ranije je bio spreman ići do kraja.
    Ovo što se odigralo u zadnjih par mjeseci je daleko složenije. Nije radio sam, nije uvijek mogao reći da sve ovisi samo o njemu kao ranije, ali je imao prilično sreće. Namjerio se na ljude kojima je morao vjerovati jer druge solucije nije imao a oni, Izraelci, bili su sabrani, iskusni, spremni odraditi svoj dio, i ono najbitnije, pošteno platiti. Puno mu je pomogla Marina, njegovo dijete koje, može se to i tako opisati, 'vidi kroz zidove'. Dala mu je time priliku povezati nepovezivo, pretpostaviti neke negativne ishode i jednostavno ih zaobići. I Agin sin u završnici, pouzdan dečko, od povjerenja, uvijek spreman uskočiti, ne postavljajući previše pitanja.
    Mogao je Glavosjeka prepustiti Izraelcima, ali bi tada ostatak života iščekivao da mu se on jednog dana opet nađe na putu. Ovako je daleko bolje. Stvari je na kraju postavio tako da izgleda kako Hrast sa Ključem u džepu napušta državu, baca značku u mrak i nestaje, preuzimajući pred Nijemcima u potpunosti njegovu ulogu, onoga koga treba tražiti. A Joss?
    On je slobodan. G.S, sin Čovjeka sa tankim brkovima dao mu je riječ. Sada to može izreći čak i na glas bude li htio: više nije Neizrecivo, ima zlato tamo u kući, zazidano. Ima i puno više od toga, novac na računu za koji zna samo on. Dio će po dogovoru prebaciti Leu. Pavao Majdak mu je u naslijeđe ostavio Tajnu a on, njegov sin Joss, nju riješio na način kako bi to i ovaj učinio da je poživio. Strpljivo, bez euforije i istrčavanja. Kako će dalje?
    Isto tako, jer vremena ima. Odmorit će se radeći ponude za šankove, rashladne vitrine, lonce, usput smišljajući kako kvalitetno srediti život kad već ima priliku. Sada će stati kod autobusnog kolodvora za kavu, jer jedini oni rade u ovaj sat. Možda i nešto pojede, usput mu je. Čekajući na semaforu, upalio je mobitel. Nekoliko trenutaka kasnije Nokia je zavibrirala sa nepoznatim brojem na displeju, prerano za poslovni poziv. Ipak se javio, po inerciji, a i zato jer se nema od koga kriti. Sa druge je strane čuo muški glas.
    „Horvat ovdje, Gabrijelin otac.“
    „Da?“
    „Zovem te privatno, kasnije ću po dužnosti. Ja ili netko drugi.“
    Ništa od kave, ništa od opuštanja…
    „Kad se već javljaš neslužbeno, u čemu je stvar?“
    „Leo je napravio sranje. Totalno sranje. Budeš li dolazio na muriju, povedi odvjetnika. Nikad se ne zna.“
    „Marina i Gabi su uredu?“
    „Jesu.“
    „Hvala i za ovoliko. Jasno mi je da ne možeš ići u detalje. Gledat ću se jednom odužiti. Pozdrav.“
    Prekinuo je vezu, odložio mobitel i pogledao na sat. Pokazivao je pet ujutro, prerano za bilo što poduzimati. Ipak će do autobusnog, sjesti, razmisliti uz kavu. Pola sata kasnije i dalje mu je bilo nejasno što se to sa Aginim sinom dogodilo, ali je u jedno bio sasvim siguran: nije imalo nikakve veze sa Glavosjekom ili Ključem.
 
Taman sam mislio da je gotovo kad on opet u neizvjesnost  :shock:
...ajmo dalje  (y)
 
...

    Negdje je u svojoj glavi Leo spojio kako uz lovu i uživanje u njoj idu sloboda, rasterećenost, čiste misli, otvorenost prema svemu dobrome što život nudi. U onom suprotnom, a to je neimaština, tlači te tko hoće, iznutra proždire nekakav gnjev i ne očekuješ ništa boljeg od izbjegavanja loših ishoda, bio je otkad zna za sebe. I tako sve do nedugo. Kada je čuo kako je novac sjeo i da ga ima puno, prvo na što je pomislio bilo je iz života izbaciti ljude koji ga svojim prisustvom podsjećaju na ružnu prošlost i truju mu očekivano lijepa nadolazeća vremena. Sjedajući u staru 'dvjestosedmicu' Agin sin uopće nije bio ljut, nego naprotiv, sretan. Blizu granice da zapjeva. Potražit će Cica za početak. Kasnije će vidjeti kako dalje.
    Nije se nikada direktno raspitivao, ali čuješ slučajno i zapamtiš bez posebne namjere. Njemu se to dogodilo u bircu. Konobar je objašnjavao nekom gostu gdje je auto otpad i clubhouse onih odrpanaca 'Vukova'. Kaže on, siđeš s glavne ceste čim pređeš most, pa onda prvo skretanje desno. Ima rampa sa natpisom, a dvjesto metara ravno po grbavom makadamu su kontejneri, dva komada, lako ih je pronaći i usred noći. Valjda neće zalutati.
    Pola sata kasnije Leo je zaustavio kombi pred podignutom rampom. Odmah iza nje je na velikom komadu hrđavog lima prislonjenog uz u zemlju zabijeni kolac pisalo žutim slovima 'dijelovi za sve vrste vozila' i ispod, u drugom redu, bijelom bojom 'ČUVAJ SE VUKOVA'. U daljini i debelom mraku je ugledao slabu svjetlost nekog prozora ili vrata. Došao je na pravo mjesto. Adrenalin je potekao krvotokom, ali u tom ushićenju nije bilo ni traga strahu, kao na početku neke međukvartovske malonogometne utakmice, samo sreća jer radi upravo ono što mu odgovara. U igri je. Izvukao je HPa sakrivenog ispod sica, ubacio metak u cijev i krenuo punim gasom. Prva, druga, treća… 

    Nisu razgovarali. Čvrgo je sjedio za sklopivim stolom za kampiranje i slagao pasijans, a Čovjek bez jedinice gore desno na TVu gledao porniće sa videa. Povremeno bi od nestrpljenja ustao i izišao pred kontejner zuriti u mrak pri tom budeći velikog mješanca na lancu u kućici pored ulaza. Gladna bi se životinja svaki put nanovo uznemirila očekujući hranu. Cicu je na trenutak palo na pamet da su večeras na neki način slično željni, ali su misli odmah pobjegle na kamatara koji nikako da dođe sa lovom. A onda je u daljini ugledao svjetla nekog vozila na prilaznom putu i utrčao natrag u kontejner.
    „Evo ide!“
    „Sjedni pred televizor i čekaj ga da uđe. Pravi se kako ti njegov dolazak nije neki poseban događaj. Počni se već jednom ponašati kao razumna osoba, a ne kao jebeni idiot.“
    Čovjek bez jedinice gore desno ga je nerado poslušao. Zapalio je cigaretu, a Čvrgo nastavio slagati karte po prljavoj površini stola. Kroz otvorena su vrata slušali kako se vozilo približava neprimjerenom brzinom lupajući ovjesima preko neravnina na makadamu.
    „Jebeno ga ganja.“ primjetio je 'presidente'.
    „Valjda je od sreće pomahnitao. Tko zna koliki je dio love uzeo sebi, pa mu se jebe za onu krntiju od terenca.“
    „Gle, nešto nije uredu…“
 
    ...evo malo akcije  :mrgreen:

...

    Na filmu izgleda vrlo jednostavno, ali se u stvarnosti dosta toga mora sretno poklopiti da bi iz vozila iskočio sa nekih sedamdesetak kilometara na sat i prošao bez ozbiljnijih ozljeda. Leo je u padu rukama zaštitio glavu čvrsto držeći pištolj iznad nje. Kombi je odjurio dalje i lomeći sve pred sobom zabio se u hrpu krame pod tendom pored onih otvorenih vrata koja je vidio iz daljine. Agin sin je valjajući se makadamom ozlijedio lakte, koljena, i na kraju završio u trnju i korovu pored puta. Kada se uspravio još uvijek stežući pištolj sa obje ruke, učinilo mu se da sa desnom nogom nešto nije uredu. I da je izgubio cipelu na njoj. Krenuo je šepajući prema pozicionom svjetlu uništene 'dvjestosedmice' koje je jedino preživjelo lom. U mraku je bolno cvilio nekakav pas.       

  'Vukovima' je bilo prekasno za pokušati izići, pokupilo bi ih obadva na uskim izlaznim vratima. Pobjegli su prema kraju prostorije, i prije nego li su uspjeli zaleći, u kontejner je uz totalni lom u punoj brzini udarilo nešto bitno veće od Popove campagnole gurajući pred sobom i drobeći ih tendu, oba njihova motora, i još hrpu svega odloženog uz ulaz, a onda je nestalo svjetla. Mrak je ispunilo šištanje pare iz polomljenog hladnjaka, skvičanje mješanca ukliještenog u svoju kućicu, a zrakom se širio smrad isparenog antifriza i onog benzina u kanistru pripremljenog za paljevinu. Stranice starog kontejnera su se od siline udara sasvim razdvojile što i ne bi bilo loše da Cica jedna nije nezgodno poklopila. Ostao je bez zraka, ali se nekako uspio izvući i podići na noge. Boljelo ga je pri svakom udisaju. Očima još uvijek nenaviknutima na mrak ugledao je nečiju siluetu kako hramajući prilazi smrskanom vozilu. Iz prsluka je izvukao skakavca otvorio ga. Šepavac je ne videći nikoga viknuo u mrak pred sobom.
    „Cic. Došao sam te nešto pitati.“

    Prosuti benzin se odjednom zapalio osvjetljavajući čitavo poprište titravim svjetlom. Leo je sada jasno vidio ukliještenog mješanca koji nije prestajao cviliti i prišao mu.
    „Bolje od ovoga sada ne mogu, kompa.“
    Opalio je u njega. Pas je zamuknuo. Čovjek bez jedinice gore desno je znajući da će varta uskoro gadno planuti gledao što dalje odmaknuti se od nje. Pomicanje ga je otkrilo Aginom sinu.
    „Što se ne javljaš kad te zovem, pičko?“
    Cic je bio uplašen. Jebeno uplašen. Pokušao je blefom.
    „Ovo ti nije trebalo, mali. Sad si najebo.“
    Leo se smijao.
    „Mogu si to priuštiti. Imam puno love.“
    „Ali nemaš muda za pucati, nego u pse.“
    „Misliš?“
    Agin sin je tri puta opalio za pogoditi Cica u nogu. Ovaj je odbacio skakavca, pao na koljena i držeći se za pogođenu natkoljenicu cvilio od straha i bolova, ništa bolji od onog mješanca. Leo je dohramao do njega.
    „Rekao si da ti je svejedno. Živjeti ili umrijeti. Jel to istina?“
    „Nemoj, Aga!“
    „Vidi kako izgleda umrijeti…“
    Opalio mu je pored glave toliko blizu da je Cic u trenutku ostao zabljesnut. Ranjeni se 'Vuk' rasplakao. 
    „Aga, Aga…“
    Leo ga je počeo udarati teškom cijevi iz sve snage po glavi, licu, i krv je potekla. Više se nije smijao. Vikao je i plakao. Od bijesa.
    „Reci mi sada, pička ti materina! Reci da ti je svejedno, govnaru, da te ubijem ko onog psa. Reci mi to, ajde…“
    Ponovo mu je opalio pored lica.
    „Još ti je svejedno? Jel je?“
    Nastavio ga je tući  pištoljem.
    „Neeee… Nemoj, Aga. Nemoj, molim te…“