NE SPOMINJI IMENA

Old - pa zar si bas sad nasao raditi prekid texta???!!!
 
...

    Čvrgo je u onom metežu dobio žestok udarac u glavu. Neko je vrijeme bio bez svijesti, a kada je došao sebi osjetio je da mu nešto teče niz lice, popipao se, i uz vatru koja je tek počinjala vidio krv. Onda se sjetio benzina, krpa, priprema za paljevinu i shvatio kako se mora vrlo brzo maknuti sa mjesta gdje je ležao. Pokušao je ustati, ali nije išlo. Otpuzao je četveronoške iz skršenog kontejnera i na čistini ugledao onog malog šljakera od Jossa kako stoji nad Cicom, urla na njega, jebe mu mater, puca pored glave, i tuče ga pištoljem. Nije sasvim jasno shvaćao što se događa, ali je i bez puno razmišljanja došao na to da je umjesto u očekivanu lovu ušao u nepriliku, da mu onaj mali ometa posjed i da će kontejneri izgorjeti džabe. Dovoljno, sasvim dovoljno za potegnuti 'čezu' za pojasom. Uspio je ustati oslanjajući se na olupinu nekog auta. Zaštita čovjeka sa bijelim vukom na prsluku od poniženja i možebitnog smaknuća iz razloga dogovorenog 'bikerskog' koda nije mu bila ni u primislima kada je zapucao. Samo čista obrana vlastitih interesa.

    Metak je Lea pogodio u leđa, a i prasak je došao odostraga pa se okrenuo. Boljelo ga je, ali nije mario. Ugledao je onog prosijedog, dugokosog 'Vuka' oblivenog krvlju po licu sa pištoljem u ruci.
    „Nisi pozvan na zabavu, smradino. Lezi i ne miči se.“
    I na njega je ispalio tri metka. Bez gledanja u rezultat, okrenuo se i nastavio pištoljem udarati Cica po glavi dok ovaj nije ostao na zemlji. Tada je shvatio kako gubi snagu, kako mu se magli pred očima, kako ga boli u prsima, kako je izgleda otišao predaleko, toliko da se možda i neće uspjeti vratiti. Pao je preko Čovjeka bez jedinice gore desno. Prije nego što će izgubiti svijest, pomislio je na lovu za koju je čuo da je ima.

    Tom PTSP, treći 'vuk', vozač hitne u operaciji otmice, onaj kome je Čvrgo zabranio dolazak na otpad prije nego li ga pozove a u gostima kod svog Joje na Ferenščici, četvrtog od 'Bijelih vukova', je do dugo u noć gledao filmove na videu. Te ga se večeri naročito dojmio jedan u kome su oni bistriji u bandi izradili svog naivnijeg partnera i pobjegli sa lovom. Shvaćajući to kao predznak i opomenu, obukao je jaknu, sjeo na FZa i usprkos izričitoj zabrani 'presidentea' krenuo prema rugvičkim šodericama. Približavajući im se, ugledao odsjaj vatre na noćnom nebu, dobar znak jer je paljevina bila na rasporedu nakon isplate. Požurio je po svoj dio.
    Dolaskom na lice mjesta u prvi mah nije vidio nikoga. Sišao je sa motora i tek tada uočio nepomične Cica, Čvrgu i još nekoga, svi u lokvama krvi, pištolje, 'skakavca', te čak onako ograničen zbrojio da je nešto krenulo po zlu i da mu je nenajavljeni dolazak bio jebeno pogrešan potez. Sjeo je natrag na motor, ubacio u brzinu i razbacujući kamenje sa makadama zadnjim kotačem, pojurio prema rampi. Prekasno je ugledao da prilaznim putem prema njemu ide neko vozilo. Dijelom od straha a najviše zbog neiskustva, panično je prikočio na što je motor reagirao prevrtanjem na bok. Stari FZ je u oblaku prašine uletio pod auto, a on se dokoturao za njim i ostao ležati na zemlji.
 
stvarno nas na kapaljku "hranis" .....
 
...

    Kasno te noći je policijska ophodnja u 'octaviji' polako kružila sporednim putovima tražeći pogodno mjesto u grmlju za odspavat do kraja smjene. I oni su ugledali odsjaj vatre na nebu te odlučili prije drijemeža pogledati o čemu se radi. Za miran san. Došli su do podignute rampe onog 'bikerskog' auto otpada i iz daljine vidjeli da je u pitanju jebeni požar. I da od spavanja neće biti ništa. Vozeći se makadamom prema visokim plamenovima, javili su se vođi smjene, a ovaj je pozvao vatrogasce. Onda je iz smjera vatre dojurio nekakav motocikl, na dvadesetak metara od njih prevrnuo se bočno i dižući silnu prašinu svom snagom tresnuo u policijski auto. Skoro u istom trenutku je u motor koji je na zemlji i dalje urlao udario njegov vozač.
    Drotovi su izišli iz 'octavije'. Onaj mlađi, očito sa nekakvim motorističkim iskustvom, na desnoj je strani upravljača stisnuo crveno dugme i trenutno ugasio motor. Sada su jasno čuli jauk čovjeka na zemlji. Vozeći bez kacige u padu je glavom nezgodno udario, dobro se sastrugao o oštro kamenje makadama i bio krvav, a kako je dolazio sebi sve jasnije je ponavljao da nije ubio nikoga, da su svi već bili mrtvi kada je došao a on ima PTSP, ima i papire o tome, ima traumu od mrtvaca još od rata i mora popiti lijekove. I sve to ponavljao u panici. Stariji je drot ocijenio da pred sobom ima umobolnika koji im je oštetio vozilo. Ponovo je nazvao šefa smjene sada tražeći da dođe ekipa za uviđaje. One saobraćajne. Mlađeg je policajca poslao da ode do vatre vidjeti ima li tamo koga. Nekoliko minuta kasnije ovaj mu je na motorolu javio da mrtvih nema, ali ima trojicu ozbiljno ozlijeđenih i morao bi ih pomaknuti jer su preblizu požaru.
    „Učini ono što moraš. Šteta što se nisu poubijali kako spada. Bit će ovdje kompletan cirkus, vidim.“
    Prosijedi drot je zapalio cigaretu za sabrati se. Trebao mu je mir, a Čovjek koji je rekao da ima PTSP nije prestajao kuknjavom ometati ga u razmišljanju.
    „Umukni, ili ideš odmah u gepek.“

    U manje od dva sata, murija je iz preplašenog Toma izvukla cijelu priču o otmici, lovi, planiranoj paljevini, smjestila ranjenike u bolnicu pod nadzorom (dvojicu u životnoj opasnosti) i saznala njihove identitete. Hrpa novinara je i dalje njuškala pripremajući lansiranje priče o velikom obračunu u podzemlju. Za sutrašnje izdanje.

    Joss je nakon kave na autobusnom otišao do Agine kuće. Izvana je vidio da u kuhinji gori svjetlo. Pokucao je, a vrata mu je otvorila Leova mater.
    „Dobro jutro, gospođo Marta.“
    Izgledala je vrlo zabrinuto. Pustila ga je u kuću i ponudila s kavom, a on prihvatio. Onda je, čekajući da voda zakuha, sama od sebe počela priču kako je njen sin iza ponoći došao sa Gabi i jednom djevojčicom. Kasnije je čula da se zove Marina i da je njegova, Jossova kći. One kao da su se vratile sa duljeg puta, jer su otišle pod tuš, i odmah na spavanje. Sina joj je tada netko nazvao. Nakon razgovora otišao je kombijem. I evo ga još nema. Prije nekih sat dva je po Gabrijelu došao njen otac, tako se predstavio. Bio je uljudan, ali prilično služben. Gabi je otišla s njim, a na odlasku joj rekla kako Marinu ne treba buditi, po djevojčicu će doći on. Bilo joj je prekasno za ponovo u krevet, radila je jutarnju smjenu. Dobro da je došao, jer se mora spremiti za posao.
    Joss je srknuo kavu i zapalio cigaretu.
    „Danas nemojte ići na posao, gospođo. Zamolit ću vas. Uzmite bolovanje, neplaćeni odmor, ili sami odlučite što, a ja ću vam u potpunosti nadoknaditi ono što bi dobili kao plaću.“
    Pristala je iako joj ništa nije bilo jasno, predosjećajući kako se sa njenim sinom događa nešto lošega.       
   
  Na informativni razgovor u prostorije policije Jossa nije pozvao inspektor Horvat nego neki njegov podređeni. Bilo je za očekivati da ga se kao oca jedne od otetih izuzme iz službene istrage. Pred ulazom u zgradu čekao ga je vježbenik vrlo poznatog odvjetnika. Raspitujući se kod drotova i novinara koje je poznavao, mladi je pravnik čuo više-manje sve što se moglo znati vezano za otmicu i to na brzinu prenio Jossu. Savjetovao mu je da za odgovoriti na svako pitanje sačeka njegov pristanak.
 
...

Hodajući pored Jossa savjetovao mu je ispod glasa da za odgovoriti na svako pitanje sačeka njegov pristanak. Na kraju mu se i direktno obratio.
    „Imate li vi u vidu neko koje bi za vas bilo nezgodno?“
    „Imam ja za vas samo jedno: zašto sam pozvan?“
    „Shvaćam, tako je ustvari najbolje postaviti se od početka. Pa krenimo redom.“
    Kada je vježbenik završio sa pričom, Jossu je bilo puno jasnije što je Gabrijelin stari mislio kada je rekao da je Leo napravio totalno sranje. Neko je vrijeme šutio.
    „U kakvom je stanju moj čovjek?“
    „U lošem. Jako lošem. Ni ostali nisu ništa bolje. Ne može ih se ispitati. Policija od vas očekuje suradnju i pomoć.“
    Jossu se u džepu vibracijom javila 'nokia'. Uzeo ju je u ruke i na displeju ugledao Marinin broj.
    „Hej, dobro ti jutro, mala. Naspavala si se?“
    „Jesam. I doručkovala sa mamom od Lea.“
    „Za u školu si zakasnila. A i bilo bi dobro da još danas odmoriš, smislit ćemo neku ispriku. Sada prošeći do naše kuće, blizu ti je, par ulica dalje. Ključ ulaznih vrata ćeš pronaći u džepu od moto jakne, visi u garaži. Nazvat ću tetu Jadranku i reći joj da dođe tamo po tebe za nekih pola sata. Jel može?“
    „Može.“
    „Ona te ništa neće pitati, a ti joj isto tako nemoj ništa pričati.“
    Onda je djevojčica zastala u odgovoru.
    „A mogu li ja tebe nešto pitati?“
    „Pitaj.“
    „Zašto je Leo tako… jako daleko. I još odlazi. Već ga jedva vidim.“
    „Misliš jedva ga vidiš… onako?“
    „Da.“
    „Objasnit ću ti poslijepodne. Kreni kući. I nemoj puno… gledati.“
    „Neću, ali brinem.“
    Pozdravili su se. Joss je vratio mobitel u džep. Čim ovdje završi sa policijom, nazvati će inspektora Horvata i zamoliti ga da mu na neki način sredi razgovor sa Aginim sinom. Kada i ako to uopće više bude moguće.

    Za sve u vezi obračuna na auto otpadu ogradio se odmah istinom: nije imao pojma što se dogodilo dok mu to njegov odvjetnik maloprije nije ukratko objasnio. Na pitanje zašto nije prijavio otmicu, rekao je kako mu se činilo da je bolje platiti.
    „Kome?“
    Joss je zatražio papir i olovku. Policajac mu ih je gurnuo preko stola.
    „Dat ću vam broj preko kojeg sam komunicirao za sve u vezi plaćanja otkupa. Tog čovjeka poznajem još iz vremena mog boravka u Njemačkoj i Nizozemskoj. Kada vidite o kome govorim, bit će vam jasno i zašto sam ozbiljno shvatio njegovu prijetnju. Na daljnja pitanja odgovarat ću onima za koje taj ovdje radi. Ili vama, ako se oni sa time slože.“
    Sa displeja svoje 'nokije' prepisao je broj čovjeka koga su nekada zvali Hrast.
 
    ...skoro sam zaboravio riješiti jednog lika  :mrgreen:

...

Sa displeja svoje 'nokije' prepisao je broj čovjeka koga su nekada zvali Hrast. Drot je broj pogledao, otišao u drugu sobu, ostao ondje ne dulje od minute i vratio se za svoj stol. Imao je još pitanja.
    „Poznajete li čovjeka sa nadimkom 'Pop'?
    „Da. Na neki način.“
    „Sukobili ste se?“
    „Jesmo, i vi to vjerojatno znate.“
    „Kada ste ga zadnji put vidjeli ili sa njime kontaktirali?“
    „Vidjeli smo se i kontaktirali samo jednom.“
    „Onda kada ste ga pretukli?“
    U razgovor je upao vježbenik poznatog odvjetnika.
    „Ovo nemojte odgovoriti!“
    Mlađi inspektor je nastavio sa pitanjima.
    „Gdje ste bili sinoć između devet i jedanaest?“
    „Od pola devet do pola dvanaest sjedio sam sa svojom djevojkom u kafiću gdje češće navraćamo. Nakon toga kod kuće. Zašto me sve to pitate?“
    U tom je trenutku iz pokrajnje sobe ušao policajac u civilu obrijane glave, nešto šapnuo drotu koji je ispitivao Jossa i odmah izišao.
    „Ovo bi bilo sve za danas, gospodine Majdak. Još ćemo vam se javiti bude li potrebno. Hvala što ste došli.“

    Visoko rangiranog drota V.Horvata je Joss nazvao na putu kući iz govornice pored kvartovskog dućana i pokušao mu objasniti.
    „Žao mi je što je došlo do svega ovoga, zaista. Postupio sam onako kako mi se učinilo da je najbolje imajući u vidu sigurnost svog djeteta i vaše kćerke. I skoro da sam uspio. Neke stvari ipak ne mogu predvidjeti. Gabi je uredu?“
    „Je.“
    „Rekli ste joj što se dogodilo sa Leom?“
    „Nisam. Ali sad ću kući vidjeti je i razgovarat ćemo. Reći ću joj.“
    „Uspio sam shvatiti da je moj čovjek prilično loše. Ja i on smo polako prerasli strogo poslovni odnos, sprijateljili se i… evo, učinit ću sve da mu pomognem. Volio bi ga vidjeti, reći mu neke stvari ako se bar malo oporavi. I zato sam vas nazvao, da vas pitam da li se to može nekako izvesti, a ja ću vam se gledati odužiti.“
    Drot na položaju je kratko razmislio.
    „Probat ću. Ne zato što želim da mi dugujete, ili zato jer bi volio da postanemo prijatelji, nego onako… iz čista mira. Kada vas nazovem požurite do bolnice.“

    Čovjek iz Argentine je te večeri kada je pronašao izgubljeni Ključ osjetio istinsko zadovoljstvo. Pomislio je kako je sve ove godine vrijedilo biti strpljiv, nadati se, vjerovati. I evo ga, bez urnebesne erupcije sreće, samo topao dodir namirene savjesti. Poželio je otići i naspavati se. Oprostio se od G.Sa.
    „Slavit ćemo sutra. U odabranom društvu. A kad preuzmemo ono što nam je oduvijek pripadalo, priredit ćemo veliki bal.“
    Odvezao se na drugi kraj grada, legao u krevet i zaspao.

    Ujutro kada se probudio sjetio se Ključa i u mislima ga potražio. Nije ga našao. Zažmirio je pokušavajući 'vidjeti' što je sa Glavosjekom, ali ni njega nije bilo. Sklopljene su oči gledale samo ogromni, do nepostojećeg neba visoki crni val dubokog, vrlo dubokog razočaranja koji mu se iz daljine u grmljavini približavao. I preplavio ga. Umro je.
 
old , kakvo je to zabušavanje?  8)


:mrgreen:
 
...

    Ulazna su vrata bila zaključana kada je došao do kuće, što je značilo da je Marinu u međuvremenu odvela njegova sestra, onako kako su se dogovorili. Ušao je u dnevni boravak. Nedostajući tepih pred pisaćim stolom i udobni kožni stolac za goste kojeg isto tako više nije bilo podsjetili su ga na sinoćnje događaje. Može li i dalje bez da se opterećuje obitavati u prostoriji gdje je planirano ustrijelio Glavosjeka? Može.
    Neke stvari moraš presjeći odmah i više nikada ne pretresati. Naviknut da samome sebi određuje što i kako o problemu misliti kao onda u slučaju Neizrecivog, Joss je dugu 'devetku' kroz mozak Hrasta sveo na nivo krigle razbijene o glavu u nekom bircu, nakon čega je ovoga osoblje lokala izvelo pa ga više nema. I tako će to ostati zauvijek. Uklonjen kao prijetnja i smetnja, ne može biti uzrok ikakvog grizodušja, jer kada biraš između biti ubijen ili ubiti, ovo drugo je daleko bolji izbor.
    Sjeo je za pisaći stol i potražio 'waltera'. Našao ga je na koverti sa lovom, napunjenog i očišćenog, što znači da su Izraelci i to odradili, ništa ne prepuštajući slučaju. Držeći pištolj u rukama, sjetio se kako ga nikako nije mogao uklopiti u priču o zlatu. Sve do sinoć kada je njime učinio preokret. I da sada nema ovog problema sa Leom, uživao bi u sretnom ishodu, razrješenju od nečega što ga je zaokupljalo, opsjedalo, pa na kraju čak i život ugrožavalo. Vratio je pištolj u ladicu.
    Danas će Ivani, kada se s njom nađe, krenut sa pričom. Od kraja prema početku, dakle prvo otmica i ovo u što se Leo uvalio. Bit će svega u novinama, pa da joj pomogne razumjeti. I opet će reći samo onoliko koliko je potrebno, još nije vrijeme. Nekakvo objašnjenje mora dati i svojoj sestri. Odakle Pop u svemu tome? Poveznica su vjerojatno Cic i nepostojeći dug koji ni jedna strana ne želi otpisati. Razgovor sa murijom nije ni izdaleka gotov, sada se tamo konzultiraju kako dalje jer je naveo Hrasta, a ovaj kao da je u zemlju propao, nikako ga ne nalaze niti im se javlja.
    Neće izlaziti iz kuće. Nazvao je 'Halo pizza', naručio jednu 'picante' i otišao pod tuš. Nešto kasnije, nakon jela, limenke pive i cigarete prihvatio se telefona. Obavio je desetak kraćih razgovora vezanih za lonce i rashladne vitrine, jer je posao najbolji način da preživi iščekivanje, a onda poslao sms Ivani:
    „Dođi do mene tokom večeri, ne ide mi se nikuda.“
    „Što je na programu?“
    „Napet sam.“
    „Aha.. Znači ševa.“
    „Između ostaloga.“
    Legao je na trosjed i poslije više od jednog dana zaspao. Trenutno. Kao da je u nesvijest pao. Isto se tako i probudio, kojih sat dva kasnije.

    Ivana je došla malo prije mraka. Pogledali su neki film, a onda seks kao lijek za sve. Znaš da si živ i letiš, oko tebe nikakvi problemi, pitanja. Stišćeš se sa nekim tko prolazi kroz istu vrstu nepostojanja. Poslije svega prizemljenje i ugoda laganog umora.
    Negdje na polovici cigarete počeo joj je priču o Hrastu: gdje ga je i kako upoznao, o Aginom starom, o lovi koju mu je Glavosjek uredno dao nakon onog posla u Amsterdamu i o očekivanju da ga ipak više nikada neće sresti. Kada mu je prije neka dva tjedna onako ušetao u ured, predosjetio je neprilike. Odigrala se otmica, platio je otkup, Leo nakon toga napravio sranje, a Glavosjek nestao. Po tko zna koji put.
    „I to će sve sutra pisati u novinama?“
    „Naglasak će biti na otmici, Leu i pucnjavi. Mislim da Hrasta neće spominjati.“
    „Taj ima sreće i uvijek se izvuče.“
    „Sve do jednog dana. A i nije neka sreća cijeli život bježati.“
    Opet mu se spavalo. Ivana je pored njega zapalila još jednu cigaretu. Prije nego što je utonuo u san, stigla ga je pitati.
    „Jel ima negdje na svijetu dečko koji normalno živi i radi, ne progone ga ljudi iz njegove prošlosti i nije mu hobi potraga za nepostojećim nasljedstvima?“
    „Ima. Ja, na primjer. Samo da prođe ovo sranje. Daj se sjeti, velika kuća pored mora i četvero djece.“   
 
...

    Ujutro je otišao do svoje sestre po Marinu. Vozit će kćer u školu i usput najaviti Jadranki razgovor, neka objašnjenja joj svakako duguje. Za više od toga nije bilo vremena. Dva semafora je djevojčica sjedila u autu bez riječi, a onda ga pitala.
    „Više nemaš… ono?“
    „Ključ? Izgovori na glas. Ne, nemam ga. Igra je gotova. Slobodni smo. Ne traži nas nitko.“
    „Onaj jedan čovjek koji je bio kod tebe u uredu, njega više ne vidim.“
    „Ne treba ti biti žao zbog toga.“
    „Ne vidim ni onog jednog koji… 'vidi'. Kao i ja.“
    „Možda su negdje zajedno. I odande nam ne mogu ništa.“
    „Kako smo mi prošli u svemu tome?“
    Pogledao ju je. Promatrala ga je širom otvorenih očiju.
    „Odlično. Sjedimo jedno pored drugoga i vozim te u školu.“
    Nasmijala se. Možda je ovo pravi trenutak da joj još jednom naglasi.
    „Prije nego što nekome kažeš da vidiš što drugi ne mogu, dobro razmisli. Mnogi bi to krivo shvatili i imala bi neprilika.“
    Nije odgovorila ništa. Stigli su do njene škole. Izišla je iz auta i krenula prema ulazu, kada se sjetio pitati ju. Spustio je staklo na vratima.
    „Marina!“
    Okrenula se.
    „Vidiš li Lea?“
    „Vidim ali jedva. Još uvijek stoji jako daleko.“
    Ušla je u školu, a on krenuo u svoj ured pored skladišta. Usput je uzeo nekoliko dnevnih novina. Skuhat će kavu, pročitati sve što u njima piše o otmici, okršaju nakon nje i u miru sagledati situaciju u kojoj se našao.

    U novinama je pročitao da su on i D.P. (41) zvani Pop, poznatiji kamatar, prije skoro godinu dana imali fizički obračun u kojem je zelenaš prošao dosta loše. Razlog je bio, nagađali su, novčano potraživanje. Dug je ostao, a ovaj se odlučio svakako ga naplatiti. Otmicu njegove kćeri i djevojke u pratnji izveo je uz pomoć skupine motorista i zatražio otkup. Poduzetnik J.M. (on) nije stvar prijavio policiji. Platio je traženu sumu, poslao svog čovjeka L.A. (25) da odvede otkupljene osobe na sigurno, a onda se taj vratio i sukobio sa 'bajkerima', jer je spomenuta djevojka uz djevojčicu dulje vremena sa njim u vezi. Ishod obračuna je bio znatna materijalna šteta (izgorio auto otpad na savskim rukavcima) i tri vrlo ozbiljno ozlijeđena čovjeka (dva nastrijeljena i jedan skoro umlaćen tvrdim predmetom). Tijekom jutra slijedećeg dana na praznom parkingu tvornice u bivšoj industrijskoj zoni pronađen je kamatar, ustrijeljen noć prije iz neposredne blizine i ostavljen zaključan u terencu. Novinari gladni senzacija su implicirali da je Joss prvo platio otkup, a onda uz pomoć svog čovjeka krvavo obračunao sa svima koji su sudjelovali u otmici. O Hrastu ni slova.
    Sada kada je shvatio zašto su ga pitali za Popa, Čovjek bez tajne Neizrecivoga mogao očekivati da će još jednom biti pozvan. Bude li to policija, značit će da žrtvuju Hrasta, da će se sve natezati kroz medije i da će on sam dosta teško proći neokrznut. Branit će se iznošenjem prave istine o tom čovjeku, što neće biti nimalo lako, ali zato i postoje skupi odvjetnici. Pozovu li ga Glavosjekovi nadređeni, na pomolu je nagodba i zataškavanje.
    Prihvatio se posla. Ostatak prijepodneva je sređivao ponude, razgovarao sa klijentima, radio sve kao u bilo koji drugi dan, dok nije zazvonio telefon. Očekivao je i nadao se pozivu Gabrijelinog starog.
    „Gospodin Josip Majdak?“
    Nije to bio drot na položaju, ne treba požuriti u bolnicu, Agin sin i dalje leži u jako lošem stanju.
    „Da?“
    „Ja sam B.Z. iz SOAe. Trebao bi vam postaviti nekoliko pitanja vezano za J.H.“
    Bio je to prvi put da je ikako čuo Glavosjekovo pravo ime.
    „Ne poznajem nikoga tko se tako zove. Mislite li na Hrasta?“
    „Da, mislim na njega.“
    „Mogu doći iza tri poslijepodne, do tada imam nekih obaveza.“
    „Može. U tri poslijepodne, kod mene u uredu. Vidimo se. Pozdrav gospodine Majdak.“
    Veza se prekinula. Joss je nazvao onog vježbenika vrlo poznatog odvjetnika i rekao mu sa kime i kada ima dogovoren sastanak.
    „Bilo bi dobro da dođete i vi.“
    „Svakako ću doći.“
    „Onda ćemo se naći na pred ulazom. Ali mi prethodno na sms pošaljite adresu te službe. Nemam pojma gdje su.“ 
 
Iako je glavnina priče gotova, još uvijek sa iščekivanjem i zanimanjem čitam nove objave.
Bravo Old (y)
 
...

    Čekanje je nemoć kada jedino ono preostaje. Drugi rade, a ti stojiš sa strane, možeš samo gledati. Mora proći vrijeme, mora se nešto dogoditi, nešto izvan svega na što možeš utjecati. I tek nakon toga uspostavljaš normalan odnos sa okolinom.
    U svijetu Josipa Majdaka je tijekom zadnja dva dana došlo do puno pozitivnih pomaka i jednog nepredvidivo lošeg nakon kojeg je Leo ostao zaglavljen na granici života. U ukupnom rezultatu je zato izostao onaj osjećaj uspjeha poslije dobro odrađenog posla. Toliko da mu na pomisao izrecivosti Neizrecivoga svijest nije reagirala osmjehom i zadovoljstvom, nego samo sa 'uredu je, lova nije problem, progonitelja više nama, a sakrivanje je prošlost, može se početi novi život'. Ako je tom novom životu cijena Agin sin, preskupo je plaćen.
    Što je Leu bilo u glavi kada je u one kasne sate sjeo u kombi i otišao do auto otpada? Dokazivanje sebi samome, njemu, ili svom pokojnom starom da nije Mali Aga? Koji god razlog bio, sada je sporedan. Neka se izvuče živ. Ostalo će odraditi odvjetnici i novac.
    Na ručak je otišao u starački dom, da ga nitko ne gnjavi pitanjima, jer su svi sigurno već čuli i glavna je tema birtijskih naklapanja. Nešto prije tri stajao je pred adresom koju mu je odvjetnički vježbenik poslao smsom i čekao ga.

    Došao je na srebrnom skuteru u tamnosivom odijelu i roze košulji, vjerojatno Ralph Lauren, a na nogama Paciotti crne cipele, u špic pa odrezane. Izgledao je vrlo 'odvjetnički' kada mu je prilazio sa kožnom torbom u lijevoj ruci. Srdačno se rukovao sa Jossom i odmah mu napomenuo kako je razgovor dogovoren telefonom vjerojatno zamišljen kao obavijesni i neformalan, te u tom smislu SOA može ali i ne mora dopustiti prisutnost njega, treće osobe, bez obzira na punomoć ako je u pitanju državna sigurnost.
    „Bitno je da ste tu. Kažu li da ne možete prisustvovati, znat ću unaprijed što žele i kako se postaviti.“
 
    B.Z, velik, debeo, košulje zavrnutih rukava ali sa kravatom, ustao je sa stolice i rukovao se sa Jossom preko stola. Vježbenika nije doživljavao nikako, dok nisu sjeli. Tek mu se onda obratio.
    „Trebam razgovarati sa gospodinom Majdakom.“
    „Podsjetit ću vas da ja kao njegov opunomoćeni zastupnik imam pravo biti prisutan u svim razgovorima koji bi vodili ka mogućnosti bilo kakve optužbe.“
    Državni službenik velike kockaste glave mu nije odmah odgovorio. Kao da je razmišljao o onome što je čuo. Ili smišljao što će reći.
    „Sine… Izađi iz ove jebene sobe.“
    Sada kada je znao kako će teći razgovor, Joss se ubacio braneći mladog vježbenika.
    „Bit će uredu da me pričekate vani, nećemo inzistirati.“
    Mladić u tamnosivom odijelu je ustao, kimnuo glavom Jossu i izišao iz prostorije.

    Ako se kaže da neki ljudi vuku porijeklo od životinja, prošlo je Jossu kroz glavu, čovjek ogromne guzice zavaljen u fotelju sa druge strane stola imao je medvjede za pretke. Kao i onaj, jednom davno, generalni firme u kojoj je proveo dosta lijepih trenutaka. Toliko lijepih da mu je čak i ovaj 'medvjedoliki' iz čiste nostalgije bio simpatičan. B.Z je u razgovor krenuo uljudno i hladno.
    „Ja, gospodine Majdak, očekujem da ćemo mi već u našem prvom kontaktu riješiti jako puno toga na obostrano zadovoljstvo. Neću vam postavljati nikakva pitanja. Zamolit ću vas da mi kažete nešto o vašem poznanstvu sa Hrastom, onoliko koliko mislite da je bitno.“


 
...

    Kada slobodno možeš izići sa istinom, priča teče glatko. Nema u njoj rupa, a ako nešto i izostaviš, vrlo se lako kasnije detaljno pojasni. Joss je rekao da je do poziva na ovaj razgovor Hrasta poznavao samo po nadimku. Prepričao je situaciju iz Amsterdama, po prvi put onako kako se sve zaista dogodilo, i na kraju zaključio da ga je prije večeri kada mu je predao otkupninu svih godina što se poznaju vidio u samo tri navrata. Nikakvih drugih kontakata sa njime nije imao. Sve čista istina, osim zadnjih par rečenica.
    „Leo mi je javio da su cure sa njime u autu. Rekao sam mu da ih odvede kod sebe i isplatio Hrasta. Nismo razgovarali, stekao sam dojam da je u žurbi. Pokupio je lovu i otišao.“
    „Za djevojku mi je jasno, ali zašto ste Leu rekli da i vašu kćer odvede kod sebe?“
    „Zato jer je moglo doći, a nije, do komplikacija nakon isplate. Sa ljudima poput tog vašeg čovjeka nikad se ne zna.“
    „Što ste radili nakon što je Hrast otišao?“
    „Pokušao sam spavati, ali slabo mi je išlo. Negdje pred jutro sam ustao i otišao se voziti po gradu. Onako, bez veze.“
    Medvjedu sličan šef ili suradnik Glavosjeka više nije imao pitanja. Neko je vrijeme šutio, a onda počeo iznositi činjenično stanje.
    „Otmicu su definitivno pripremili naš čovjek i ubijeni kamatar. Bilo je prilično telefonskih kontakata među njima, a Hrast ih je ovdje pravdao dnevnom rutinom svog posla. Onaj bajker koji je propjevao i prije nego što ga se išta pitalo nigdje ne spominje našeg čovjeka jer je sve sa njima odrađivao Pop. Taj je usrijeljen u večeri isplate, negdje oko deset, pola sata više il manje. Vi imate vrlo čvrst alibi za to vrijeme.“
    B.Z je pogledom preletio preko nekih dokumenata na stolu, a onda nastavio.
    „Hrast je i nama sada problem nevezano za vaš slučaj. Ne odgovara nam da se njegovo ime povlači po novinama, stvara afera. Veliku uslugu bi nam napravili ako se uspijemo dogovoriti.“
    „Kako?“
    „Izbacit ćemo našeg čovjeka iz igre. Ostajete vi i Pop. Tokom popodneva predajete mu lovu, a on vam kazuje lozinku i vrijeme kada trebate nazvati, jer je tako dogovorio sa onim odrpancima. Kasnije istog dana stradava u nekom obračunu koji nema veze sa vama.“
    „Što ja imam od toga?“
    „Pomoći ćemo vam da čitav slučaj prođe sa što manje medijske buke čime olakšavamo obranu Lea Agića pred sudom, jer je on na neki način inicirao obračun i kriv je. Preživi li, naravno.“
    Nije pristao odmah iako je sve išlo onako kako mu je odgovaralo. Htio je ostaviti dojam da intenzivno razmišlja o predloženom gledajući u pod pred sobom prije nego što je podigao glavu i pogledao Medvjedolikog u oči.
    „Trebam li nešto potpisati pristanem li?“
    „Ne. Bit će dovoljno da kažete kako ste suglasni. Dalje ćemo mi gledati da dogovor provedemo u djelo.“
    „Suglasan sam. Budem li imao primjedbi ili sjetim li se nečega, javit ću vam se.“
    B.Z je ustao sa stolice, dao mu svoju posjetnicu i krenuo ispratit ga iz ureda. Na izlazu su se rukovali. Jossu je palo na pamet da to prvi puta čini sa nekim koga bi uvjetno rečeno mogli nazvati drotom. 
 
...

    Vježbenik ga je čekao na hodniku. Joss mu je prišao i rekao da više neće trebati njegove usluge, jer se nagodio sa Medvjeđom glavom.
    „Ali ima nešto drugo o čemu će se povesti računa. Sa vašim gazdom ću to srediti i formalno, a vi možete odmah početi sakupljanjem podataka. Riječ je o obrani mog čovjeka Lea Agića. Dosta je kriv i trebat će dobrog odvjetnika. Sa marljivim vježbenikom.“
    „Bit će mi drago i dalje surađivati sa vama.“
    „Od silnih briga nisam uspio zapamtiti kako se zovete.“
    „Damir. Damir Bolšec.“
    Iz unutrašnjeg džepa jakne izvukao je desetak novčanica. Jednu od petsto eura je izdvojio i pružio dečku sa ružičastom košuljom.
    „Ovo je osobno. Od mene za vas, Damire. Da se motivirate po pitanju našeg Lea. Ako poživi toliko.“

    U skladištu je ostalo dosta posla koji je trebao odraditi Agin sin. Joss je počeo razmišljati o novom čovjeku. Prolazio je pored kvartovskog dućana i stao. U skupini od nekih pet, šest besposličara bio je i onaj kojeg se trenutak prije sjetio. Spustio je prozor na suvozačkoj strani.
    „Čmrljo!“
    Jednom davno Veliki dečko ustao je sa gajbe piva i nesigurno prilazio 'audiju'. Nova priča o otmici, pucnjavi i ustrijeljenom kamataru je očito djelovala na njega. I sjećanje na teške batine od prošle godine.
    „Sjedni unutra.“
    Krenuli su prema skladištu. Na jednom semaforu je stao i pogledao čovjeka do sebe, a ovaj mu pogled uzvratio. Joss se nasmijao.
    „Ne boj se, neću ti ništa.“
    „Odjebi sa tim glupim forama, mali. Reci što hoćeš.“
    „Hoću da radiš za mene ono što je radio Leo do prije koji dan. Slaganje i isporuka robe, metenje skladišta i slično. A znam i da imaš C kategoriju.“
    „Kada počinjem?“
    „Vozim te na posao.“
    „Nemam radno odijelo.“
    „Ima tamo kombinezon.“
    „Onaj od malog Age? Bit će mi premalen.“
    „Ima i jedan moj.“
    Pogledom je prešao preko Čmrlje.
    „Al bi ti taj mogao biti prevelik...“
    „Mali… ne nasmijavaj me.“

    Neko su vrijeme pomicali palete pripremajuću sutrašnju isporuku. Ujutro će Joss iznajmiti kombi i poslati svog novog radnika da je odveze. Pogledao je na sat. Bilo je vrijeme za poći po Ivanu, a onda zajedno pred Marinu.
    „Ja sad moram ići. Ti ćeš dalje pomesti cijelo skladište i malo ispred vrata, a onda si slobodan, ključ ti je u vratima, zaključaj na odlasku.“
    Opet je iz unutarnjeg džepa izvukao novac. Novčanicu od sto eura pružio je Čmrlji.
    „Ovo ti nije dnevnica, nego da imaš, jer si garant u dugovima. Radi se ujutro od devet. Ne dođeš li neću te tražiti, ali kada te nađem bit će ti gore nego prošli put.“
    Jednom davno Veliki dečko je sto eura smotao u džep.
    „Neće biti problema, gazda. Treba mi i lova i posao.“
    Jossu je zabrujala 'nokia'. Pogledao je na displej i vidio broj Drota na položaju.
    „Molim.“
    „Onako kako smo se dogovorili, krenite za Novu bolnicu.“
    „Evo, u polasku sam. Vidimo se.“
 
i dalje zanimljivo  (y)
 
...

    Zaključio je kako su doktori ti koji Aginom sinu u ovom trenutku mogu najviše pomoći, pa je prvo navratio do kuće, uzeo nešto od onog novca iz pisaćeg stola i stavio ga u kovertu. Putem je dalje nazvao Ivanu. Rekao joj je da mora do Lea u bolnicu, a ona neka ode pred Marinu. Kasnije mogu proći đir po gradu, pridružit će im se kad čuje kako je sa Aginom sinu. Djevojka iz banke se našalila.
    „Što ako nas netko opet otme?“
    „Imam novog šljakera koji mijenja Lea. Čmrljo, ovaj tu iz kvarta. Poslat ću ga da vas izbavi. Ti znaš da sa njime nema zajebancije.“

    Inspektor Horvat je Jossa dočekao na ulazu i nakon kratkog pozdrava odmah ga kroz brojne hodnike poveo prema intenzivnoj njezi odjela kirurgije. Putem mu je u nekoliko rečenica dao do znanja da je situacija sa Aginim sinom i dalje vrlo složena. Imat će priliku za razgovor s njim koju minutu, ne više, ali prave privatnosti.
    „Naravno da u ovim okolnostima nismo uzimali iskaz. Sačekat ćemo da mu se stanje popravi u dovoljnoj mjeri da razumije situaciju u kojoj se nalazi.“
    „Imat ću to u vidu.“
    „Nisam liječnik, ali iz onoga što su mi objasnili shvatio sam da će trebati još jedna operacija, počet će za koji sat. O njenom ishodu ovisi sve.“
    Da stižu pred vrata iza kojih je ležao Leo bilo mu je jasno čim je vidio njegovu mater na hodniku. Plakala je. Prišao joj je i pokušao ohrabriti je.
    „Gospođo Marta, nemojte molim vas. Stanje će mu se sigurno popraviti. Vaš sin je u najboljim rukama. Vjerujte mi, doktori će se itekako potruditi oko njega.“
    Nije mu odgovorila ništa. I nije prestala plakati. Drot na položaju odšetao je do prozora na kraju hodnika. Joss je ušao u sobu, a sestra iz nje izišla uz napomenu da može kratko, ali zaista vrlo kratko pokušati razgovarati sa pacijentom. Ostao je sam sa svojim čovjekom i stao pored kreveta. Tiho ga je pozvao.
    „Leo…“
    Agin sin je otvorio oči i potražio ga pogledom.
    „Gazda…“
    „Ne govori. Sve je uredu… osim tebe. Sve.“
    Mladić na krevetu, blijed, priključen na čitavu hrpu uređaja, ponovo je zaklopio oči.
    „Gle, moraš ustati. Ne daj se. Trebamo te.“
    U skoro potpunoj tišini Joss je u pozadini tihog otkucavanja pulsmetra uspio razabrati jedva čujno disanje Aginog sina. Iako nije ranije planirao što reći u ovoj prilici, ostao zatečen nedostatkom riječi. Tada je Leo prošaptao.   
    „Onih… pola sata… što sam imao love… vrijedilo je više nego cijeli život.“
    Djetinjstvo u nepotpunoj obitelji, neimaština adolescencije, sva težina odrastanja na ulici u okovima suzdržavanja i odricanja na kraju mogu zaista oblikovati osobu poput dečka pred njim na krevetu. Ipak, zašto je to rekao? Leo kao da ga je čuo.     
    „Bio sam… slobodan…“
    Možda je to način da ga motivira?
    „Puno te slobode čeka kada iziđeš.“
    Agin ga je sin pogledao. Joss je u očima naslutio pitanje i nastavio.
    „Pet milijuna.“
    Da li se to dečko na krevetu pokušao nasmiješiti?
    „Dolara, ne kuna.“ dodatno je pojasnio.
    Leo je neko vrijeme gledao u strop.
    „Dolazim… Čuvaj mi ih.“
    Joss se nasmiješio, sagnuo do svog čovjeka i šapnuo mu na uho.
    „Ne trebaš odgovoriti. Čuj me: imaš vrhunskog odvjetnika. On zna sve. Ti ne znaš ništa. Šutiš.“
    Iza sebe je čuo otvaranje vrata. Znao je da je vrijeme razgovora isteklo. Lagano je dodirnuo zapešće Aginog sina, zahvalio se u prolazu sestri i izišao iz sobe.
 
...

    Može li novac motivirati? Na primjeru Lea, izgleda da može. I ima logike: ako ga netko nema, a vjeruje da bi sve svoje probleme njime riješio, lova mu je životno pitanje. Onome tko ga već ima i misli da mu je dobro u prvom redu zbog toga, trebat će ga još, dat će si posebnog truda za do njega doći. Uz sve ostale faktore koji pokreću poštenog ili manje poštenog čovjeka da odradi što mu je obaveza, dodatni uteg, mali ili veliki na onoj strane vage koja kad prevagne znači uspjeh ne može štetiti.
    Krenuo je niz hodnik, na jednim vratima ugledao natpis 'glavna sestra', pokucao i ušao. Imala je oko pedeset godina i bit će da je jednom bila vrlo zgodna.
    „Oprostite molim vas, trebao bih doktora koji će operirati Lea Agića.“
    „Prema kraju hodnika, predzadnja vrata desno, doktor V.V. Upravo je u kabinetu, i priprema se za operaciju. Ne oduzimajte mu vrijeme.“
    „Bit ću kratak. Hvala.“

    Doktor V.V, prosijedi čovjek srednjih godina holivudskog izgleda, lica sa kojeg se nije moglo pročitati ništa, pokazao mu je na stolicu pred sobom i Joss je sjeo.
    „Rekao bih vam samo par riječi doktore, jer znam da su vam potrebni mir i koncentracija. Ja sam Josip Majdak, partner i obiteljski prijatelj Lea Agića kojeg ćete operirati. U današnjim novinama piše dosta o meni i njemu, svakakve gluposti, novinarska nagađanja. A istina je samo to da smo poslovni ljudi dovedeni u nepriliku iz koje se pokušavamo izvući.“
    Posegnuo je rukom u unutarnji džep jakne, izvukao žutu kovertu, razlistao nakratko bez brojanja deset novčanica po petsto eura i vratio ih u omot.
    „Ovo vam je bez ikakvih obaveza, prihvatite ili odbijte, ali ne naglite sa odlukom sada, nego mi na telefon koji vam piše javite nakon operacije što mislite kakve su šanse za oporavak. Ne bude li dobrih vijesti, znat ću da ste se maksimalno potrudili i da je sa vaše strane učinjeno sve što se moglo. Sadržaj koverte u tom slučaju uzmite ili vratite, meni je svejedno. Bude li izgleda za oporavak, shvatite ovo što ću vam ostaviti tek kao mali predujam. Ostatak ćete dobiti kada napišete otpusno pismo.“
    Joss je omotnicu odložio na kraj stola i ustao.
    „Sada idem, jer mi je jasno da vam nije do razgovora. I nemojte me krivo shvatiti, jako mi je stalo da se Leo izvuče, želim mu pomoći ali evo, ništa bolje od ovoga mi nije palo na pamet.“
    Doktor holivudski nečitljivog lica otpratio ga je do vrata, rukovao se sa Jossom i obećao mu svakako javiti ishod.

    Inspektor Horvat je i dalje stajao do prozora na kraju hodnika. Vidio je odakle je Leov gazda izišao i pretpostavljao o čemu su on i doktor razgovarali. U tom mu je trenutku palo na pamet da je dobro imati prijatelje. One istinske, koji brinu i trude se pomoći ti čak i kada nisi u stanju to tražiti od njih. Možda su ova dva lažni poslovnjaci, probisvijeti i prijestupnici, ali drže se zajedno do kraja. Nije se mogao sjetiti nikoga takvoga iz svoje okoline kada bi se on našao u sličnoj situaciji. Joss mu je prišao i još se jednom zahvalio na usluzi.
    „Pustimo sada to. Kako vam se čini Leo?“
    „Ne naročito dobro, ali uspio sam mu reći neke stvari. Mislim da je sve razumio. Sada idem… ne znam kuda, mučit će me čekanje dok ne čujem ishod operacije.“
    „Drago mi je čuti da je bio pri svijesti. Ostat ću ovdje još neko vrijeme, kažu da će 'bikeri' uskoro biti spremni za razgovor, barem jedan od njih.“

    Joss se javio Ivani i ukratko joj rekao kako stvari stoje. Doći će kući kasno, dok ne čuje ishod nije mu do ničega.
    „Čekat ću te u krevetu jer je i meni stalo. Držim fige tom malom. Dobar je dečko. Možda malo nesretan.“
    Zaklopio je Nokiu i ostao u autu sam. Vozio se prema kvartu. Otići će u lokalni birc, među ljude.