judith657
New member
Ovo je istinita priča, autobiografska, štoviše. Moja frendica vozi jedan noviji motor (Aprillia Mana), star svega 4 godine, dok ja vozim motor star 32 godine (Yamaha custom prerada iz 81.). Vjerujte da nam ovo ljeto, otkako vozimo zajedno, nije bilo ni najmanje lako uskladiti naše vožnje i pratiti se na cesti. Kad god bismo dogovorile zajedničku vožnju, nešto bi se u ostvarenju tog dogovora i poremetilo.
U čemu je problem? Problem je što bih ja u jednoj ruti vožnje morala imati nepredvidljive stanke. Ljeti su ceste zakrčene turistima, kao što znate, kolone vozila su neizbježne, a moja Yamaha ne podnosi kolone. Toliko ju frustriraju da jednostavno neplanski, bez da me upozori (jer ni ne može drugačije..), krene protestirati tako da mi se ugasi usred te uzrujane atmosfere zakrčenih cesta. Zanimljivo je što koliko god puta se ugasila, uvijek je nekako birala da to ne bude na cesti s koje se ne mogu sigurno maknuti (znate ono, cesta, provalija lijevo, provalija desno..). Moja je Yamaha jednostavno birala kad će se ugasiti. Što mi nimalo nije olakšavalo putovanje. Pritom bi i moja frendica morala stajati sa svojim novim motorom, vraćajući se po mene kad god me ne bi vidjela u retrovizorima. A i sama je već mogla pretpostavili što se događa.. Ali dok bi mene frendica redovno strpljivo čekala dok se moja mašina hladi kako bih ju opet mogla upaliti (a nikad se ne zna hoće li/neće li), ja nju nikad ne bih čekala jer nakom hlađenja mašine, kad je napokon pokrenem, odmah gaasss! čim prije kako mi se motor ne bi opet ugasio. Za to vrijeme bi me frendica redovno psovala da sam prokleta prijateljica koja ne zna čekati.
Teško nam je bilo i uskladiti tempo vožnje. Moja Yamaha ne podnosi gužve pa tako ni sporu vožnju i stalno prebacivanje brzina viša-niža-viša-niža... I ja bih zapravo usred gradske gužve morala unaprijed predviđati promet kako se ona, draga starica ili staronja ne bi ugasila/ugasio, pretjecati i prebacivati se neprestance iz trake u traku i voziti za onima koji ne "pile" po cesti. Što je, naravno, opasno raditi!
Skrenula bih na benzu natočiti gorivo ili jednostavno otići u wc, i ne bih mogla više upaliti motor! I onda čekaj ja, čekaj frendice..
Kad mi je na uzbrdici pukla sajla gasa (bila sam sama), motor je odlučio da će se to dogoditi 2 km od praavog Yamaha servisa, a ne na onoj staroj Lujzijani kojom sam sama taj dan putovala. Problem je bio jedini spustiti se motorom do servisa, a mehaničarima nije palo na pamet da mi pritom pomognu. Ipak, našla se jedna duša koja mi je objasnila kako ću voziti bez gasa, po ravnici. I to je izgledalo ovako: Upalila sam motor, desnom kaubojkom strugala po asfaltu poput razjarenog bika kad se sprema u napad (pogurivala sam nultu brzinu kretanja), kaciga je zakačena iza mene, baš me briga; vozim postrance na cesti i zvučim poput traktora. Osjećam se poput traktora. No, najvažnije je da motor vozi, tom cika-cakom kvačila i da se krećemo prema servisu. Sajla je stavljena s upozorenjem da je čim prije opet zamjenim, ali nisam računala da će trajati manje od mjesec dana! I tako, mjesec dana nakon nemilog događaja puče sajla po drugi put. I taj drugi put motor sam parkirala u nečije dvorište, zamolila sam ljude, i taj put je i frendica bila samnom i dovezla me kući na svome motoru.
A oni u Yamaha servisu su mi toliko iskomentirali motor zbog dotrajalih guma na karburatoru, pa zbog, jao, kakve su ti to gume, vidi kako su ispucale, istrošene, kako ti to uopće voziš, pa vidi ono dole ispod na šta sliči...
I često bih sama otišla voziti svoju Yamahu pregrijačicu, gasiteljicu, luđakušu baš zbog tih kvarova i čekanja da se mašina ohladi. To prokleto zračno hlađenje!
Ma nema veze što nikad ne znam koliko ima goriva u rezervaru (čep se odvrće i zurim unutra, mrdam volan lijevo-desno osluškujući čuje li se štogod), što mi sat vrti milje umjesto kilometara, što nemam lampice za žmigavce pa nikad ne znam jesam li ih isključila, i jesam li uključila svjetla uopće.. Sve na folklor easy rider način (samo što ja u rezervaru ne držim travu kao oni u filmu).
Dobra je moja Yamaha xv 750, nedam je nikome! Nabavila sam gume za karburator iz Floride, novi anlaser iz Ohia, gume ću na proljeće montirati u Sloveniji, i bit će Yamaha iz 81. kao nova, i vozit ću napokon neopterećeno i fluidno jer nema je nigdje; ide kao luda, goni ko đavo, ima 60 konja, rijetkost je prava i kod nas i u svijetu, teška je (ali zbog težine nikad nisam stala na cesti!); i zvuči baš ljuto, dere se i vrišti, puca gore neg' strojnica i tjera nervozne vozače na cesti!
U čemu je problem? Problem je što bih ja u jednoj ruti vožnje morala imati nepredvidljive stanke. Ljeti su ceste zakrčene turistima, kao što znate, kolone vozila su neizbježne, a moja Yamaha ne podnosi kolone. Toliko ju frustriraju da jednostavno neplanski, bez da me upozori (jer ni ne može drugačije..), krene protestirati tako da mi se ugasi usred te uzrujane atmosfere zakrčenih cesta. Zanimljivo je što koliko god puta se ugasila, uvijek je nekako birala da to ne bude na cesti s koje se ne mogu sigurno maknuti (znate ono, cesta, provalija lijevo, provalija desno..). Moja je Yamaha jednostavno birala kad će se ugasiti. Što mi nimalo nije olakšavalo putovanje. Pritom bi i moja frendica morala stajati sa svojim novim motorom, vraćajući se po mene kad god me ne bi vidjela u retrovizorima. A i sama je već mogla pretpostavili što se događa.. Ali dok bi mene frendica redovno strpljivo čekala dok se moja mašina hladi kako bih ju opet mogla upaliti (a nikad se ne zna hoće li/neće li), ja nju nikad ne bih čekala jer nakom hlađenja mašine, kad je napokon pokrenem, odmah gaasss! čim prije kako mi se motor ne bi opet ugasio. Za to vrijeme bi me frendica redovno psovala da sam prokleta prijateljica koja ne zna čekati.
Teško nam je bilo i uskladiti tempo vožnje. Moja Yamaha ne podnosi gužve pa tako ni sporu vožnju i stalno prebacivanje brzina viša-niža-viša-niža... I ja bih zapravo usred gradske gužve morala unaprijed predviđati promet kako se ona, draga starica ili staronja ne bi ugasila/ugasio, pretjecati i prebacivati se neprestance iz trake u traku i voziti za onima koji ne "pile" po cesti. Što je, naravno, opasno raditi!
Skrenula bih na benzu natočiti gorivo ili jednostavno otići u wc, i ne bih mogla više upaliti motor! I onda čekaj ja, čekaj frendice..
Kad mi je na uzbrdici pukla sajla gasa (bila sam sama), motor je odlučio da će se to dogoditi 2 km od praavog Yamaha servisa, a ne na onoj staroj Lujzijani kojom sam sama taj dan putovala. Problem je bio jedini spustiti se motorom do servisa, a mehaničarima nije palo na pamet da mi pritom pomognu. Ipak, našla se jedna duša koja mi je objasnila kako ću voziti bez gasa, po ravnici. I to je izgledalo ovako: Upalila sam motor, desnom kaubojkom strugala po asfaltu poput razjarenog bika kad se sprema u napad (pogurivala sam nultu brzinu kretanja), kaciga je zakačena iza mene, baš me briga; vozim postrance na cesti i zvučim poput traktora. Osjećam se poput traktora. No, najvažnije je da motor vozi, tom cika-cakom kvačila i da se krećemo prema servisu. Sajla je stavljena s upozorenjem da je čim prije opet zamjenim, ali nisam računala da će trajati manje od mjesec dana! I tako, mjesec dana nakon nemilog događaja puče sajla po drugi put. I taj drugi put motor sam parkirala u nečije dvorište, zamolila sam ljude, i taj put je i frendica bila samnom i dovezla me kući na svome motoru.
A oni u Yamaha servisu su mi toliko iskomentirali motor zbog dotrajalih guma na karburatoru, pa zbog, jao, kakve su ti to gume, vidi kako su ispucale, istrošene, kako ti to uopće voziš, pa vidi ono dole ispod na šta sliči...
I često bih sama otišla voziti svoju Yamahu pregrijačicu, gasiteljicu, luđakušu baš zbog tih kvarova i čekanja da se mašina ohladi. To prokleto zračno hlađenje!
Ma nema veze što nikad ne znam koliko ima goriva u rezervaru (čep se odvrće i zurim unutra, mrdam volan lijevo-desno osluškujući čuje li se štogod), što mi sat vrti milje umjesto kilometara, što nemam lampice za žmigavce pa nikad ne znam jesam li ih isključila, i jesam li uključila svjetla uopće.. Sve na folklor easy rider način (samo što ja u rezervaru ne držim travu kao oni u filmu).
Dobra je moja Yamaha xv 750, nedam je nikome! Nabavila sam gume za karburator iz Floride, novi anlaser iz Ohia, gume ću na proljeće montirati u Sloveniji, i bit će Yamaha iz 81. kao nova, i vozit ću napokon neopterećeno i fluidno jer nema je nigdje; ide kao luda, goni ko đavo, ima 60 konja, rijetkost je prava i kod nas i u svijetu, teška je (ali zbog težine nikad nisam stala na cesti!); i zvuči baš ljuto, dere se i vrišti, puca gore neg' strojnica i tjera nervozne vozače na cesti!
