Bil
Member
23. srpanj 2007.
Ustajem se u 5:00, stvari su već spremne, vadim Kle iz garaže. Na satu je 19 390 km, servis napravljen, spreman je za put - krajnji cilj Karaševo, hrvatsko selo u Rumunjskoj uz obilazak Mađarske, Baranje i Vojvodine. Imam laganu tremu ponovno se pitajući da li je pametno krenuti sam. Temperatura je ugodnih 15 celzijusa, vozim prema prijelazu Virovitica - Barcz.
Put nastavljam uz Dravu po lokalnim cestama kroz Hrvatska sela. Samopouzdanje raste i u 10:00 u baranjskom Petrovom selu ponovno ulazim u Hrvatsku. U Baranji su ceste dobre i Kle gušta i do predvečer obilazim sva sela posebno impresioniran Batinom i Kopačkim ritom.
Kopački rit
Smještam se u Bilju u apartmanu za 150 kuna, klima, sve pristojno. Navečer se nalazim s AnteKom sa foruma koji je već bio u Karaševu te mi daje korisne informacije.
Baranja, Batina, spomenik Crvenoj armiji. AnteK i moi...
24. srpanj 2007.
Malo mamuran od jučerašnje gomile piva u Bilju krećem za Vojvodinu. Sarvaš, prekrasni Aljmaš i Erdut i ulazak u Srbiju. Prvi put nakon služenja JNA '89. godine. Sonta, Apatin, Sombor, Bajmok, Žednik, Đurdin, Tavankut, Subotica.
Vozim i ne mogu se oteti dojmu da se ništa nije promijenilo u zadnjih 20 godina. Nema nove gradnje, ceste loše, vozni park daleko iza nas. Prolazim kroz puno hrvatskih sela koja su po koncipiranosti slična onim kod gradiščanskih Hrvata gdje sam bio prošlo ljeto, ali socijalna razlika je ogromna. Na povratku u Bilje tuče me jak vjetar koji je ujedno i strašno vruć i vuče prašinu sa sobom. Temeratura je 40 celzijusa, nimalo ugodna za vožnju. Prije granice, za nekakvih 500 dinara (50 kuna) u grillu ''Niš'' jedem ogromnu pljeskavicu punjenu s kajmakom. Dunavom plove tegljači, s druge strane Batina i spomenik Crvenoj armiji.
Aljmaš
Dunav - granica
Opet Dunav - granica
Lastavičja gnijezda u Žedniku
Sinagoga u Subotici
Pogled na Batinu sa srpske strane
Pogled na Batinu sa srpske strane 2
25. srpanj 2007.
Novi dan, dižem se rano ujutro, krećem prema Nuštru u kojem sam bio '91. Mjesto je obnovljeno, vozim i kroz Ostrovo selo kod kojeg sam držao liniju i uvijek zamišljao kako izgleda. Selo k'o selo, skoro pusto. 'Ko bi reko da smo tu izgubili 7 ljudi u pola sata... Prema Vukovaru posjećujem memorijalno groblje i spomen-dom na Ovčari, Šarengrad i Ilok - gradić sa ogromnim potencijalom. Stvarno prekrasan. Ponovo ulazak u Srbiju, Bačka palanka, Bač, Vaiska, Bođanje, Plavna, Ođaci i jeftin ručak u grillu ''Niš''.
Grill ''Niš''
Opet ostajem šokiran veličinom porcije. U bilju sjedim u bircu i planiram rutu za sutra - Rumunjska. Sreo se s bikerima iz Osijeka ''My Way''. Oni također planiraju Rumunjsku u 9. mjesecu. Obećajem im informacije kad se vratim.
Ovčara
Spomen-dom na Ovčari
Šarengrad
26. srpnja 2007.
Preko Erduta ulazim u Srbiju. Opet se krećem lokalnim cestama, uvijek izbjegavam autoput. Ođaci, Vrbas, Bačka Topola, Senta. Ulazim u Kikindu, blizu sam.
Cjenik u Čantaviru
Kikinda...
... i Kle
Pijem kavu u gradu, Kle ovdje, a kao i većim dijelom puta kroz Srbiju, izaziva poglede. Planiram preko na graničnom prijelazu Nakovo - Comlosu Mare. Nakon lutanja kroz sela, i skoro makadamom uviđam da je prijelaz obična rampa i pušta samo lokalce. Krećem prema sljedećem prijelazu Srpska Crnja - Jimbolia. S jedne i druge strane policajci me gledaju u čudu (kao ''di si ti zalut'o''...). Putovnica je puna i muče se da nađu mjesto za štambilj. Prvi kilometri u Rumunjskoj me ugodno iznenađuju, prilično je uredno, ceste solidne (dok nisam naletio na par krtičnjaka i neobilježenih rupa).
Prvo selo u Rumunjskoj
Ulazim u Temišvar i upadam u ludilo. Inače, grad je lijep, dolaze strane investicije, gradi se, ali ja ga nisam stigao ni uslikat. Promet je totalna katastrofa, 90% Dacia vozi k'o steklo i svi trube non-stop. Trubili su i meni lupajući se po prsima, mislim si ja pa kojiim je kurac, no onda mi se kasnije lampica upalila jer skužim da motoristi nose fluorescentne prsluke. Pod motoriste ubrajam skutere jer općenito, kao i kroz Srbiju i Rumunjsku, nisam vidio pet poštenih motora. Bauljam kroz Temišvar jer nema nikakvih oznaka, engleski slabo govore, a ja ne mogu naći izlaz za Resicu. Napokon slučajno zakačim pogledom izbljijedjeli znak i nakon toplotnog udara u gradu izlazim na otvorenu cestu. Cesta Temisoara - Resica odlična, ravna kroz drvorede.
Drvoredi
Romi kojih ima na svakom koraku
Nakon stotinjak kilometara naglo iz ravnice ulazim u brda.
Negdje u Rumunjskoj
Priroda je prekrasna, nešto kao naša Lika.
Lika?
Još malo do Karaševa...
Nakon rudarskog grada Resice ulezim u nacionalni park i poslije velikog uspona ugledam Karaševo (Carasova).
Karaševo
Mjesto je veče nego što sam očekivao (800 kuća, 2 700 stanovnika).
Carasova
Na malom trgu sve na hrvatskom, stajem pred birtijom, konobar govor zagrebačkim slengom - veli: ''mogu i dalmatinskim, ako 'očeš...''. 10 godina je radio u Hrvatskoj.
Hrvati...
Inače, njihov hrvatski je vrlo razumljiv, za ne povjerovat' s obzirom da su ovdje 700 godina. Nalazim se sa Jakobom, dečkom koji uređuje stranicu Carasova.net (upoznao sam ga preko interneta). Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Smještam se u malom motelu koji je otvoren prošle godine jer ova prekrasna priroda privlači sve više turista. Svi Karaševci rade po cijeloj Evropi, jer nakon što je Ceausescu smaknut razmilili su se po Italiji, Austriji, Njemačkoj, Španjolskoj i Hrvatskoj. Svaki treći auto ima ZG, SK, KT tablice. Dosta ih radi u austrijskom Gradišću kod tamošnjih Hrvata, a ovi su tu počeli kupovati zemlju za vikendice - prepoznali su dobru investiciju. Navečer me ekipa vozi u Daciji iz '61. u obližnje hrvatsko selo Nermiđ na kirvaj. Svi pričaju hrvatski, pije se pivo za dvije kune, muzika je slična srpskoj (vele, zbog blizine granice hvatali su samo signal TV Srbije i pali su pod taj utjecaj). Sve je gotovo nadrealno. Nikom nije jasno kak sam iz Samobora došo do tuda sa motorom. Tapšaju me po ramenu, ja sam car. Pijan ko svinja spavam snom pravednika.
27. srpanj 2007.
Danas obilazim hrvatska sela u okolici. Sa Karaševom, koje je najveće, ima ih sedam. Klokotić, Vodnik, Ravnik, Lupak, Jabalče i Nermiđ. Do svih vodi stari asfalt, no sve sporedne ceste su loš makadam. Ima struje, no nema vode ni kanalizacije. Voda se donosi iz bunara i rijeke Karaš koja je prekrasna i podsjeća na Paklenicu.
Kanjon rijeke Karas
Rijeka Karas
Kanjon rijeke Karas 2
Sela podsjećaju na ona u Lici, a novije kuće se ne mogu usporediti sa ničime u Hrvatskoj - pročelja su u kiču, što je i inače vidljivo u Rumunjskoj. Sve su škole dvojezične, ljudi su ljubazni i susretljivi, koga god nešto pitaš svi tečno govore hrvatski. Kasnije vozim prema rudarskim gradićima Anina i Oravita, ceste su kao stvorene za motor! Popodne me Jakob vodi na kupanje u kristalno čistu rijeku Karas.
Jakob
Rijeka Karas 2
Jakob 2
Ljudi pecaju pastrve, i makar je to nacionalni park, zakon još nije stigao u te krajeve.
Upecano
Roštiljano
28. srpanj 2007.
Vrijeme je za krenut nazad. Vozim prema prijelazu Vatin - Moravita. Prema Vršcu živa pustoš. Samo psi po cesti, što živi, što zgaženi. Ne zaustavljam se puno, samo točit gorivo.
Zrenjanin, Novi Sad (koji je stvarno lijep i primijećuju se pomaci).
Zrenjanin
Sljeme? Ne, Fruška gora.
Bačka Palanka i evo me ponovo u Hrvatskoj.
''Limarija Sebastijan'' u Bačkoj Palanci
U Vukovaru je moto susret. Provozao sam se kroz kamp, popio cugu i otišao za Erdut na spavanje kod prijatelja. Odveo me na kupanje na Dunav i pokazao arkanov obučni centar. Interesantno kako je spomenik kulture''Turska kula'' pretvorio u vježbalište.
29. srpanj 2007.
Krećem prema Pećuhu s planom obilaska sjeverozapadne Mađarske, no kad sam vidio crne oblake, okrećem nazad za Hrvatsku. Slušam prognozu za ovaj kraj, vele kiša i danas i sutra. Žena i dijete su mi na moru u Labinu, odluka pada - idem dolje. Vozim prema Našicama pa prema Požegi. A onda, šok. Usred šume i ničega, OSTAO SAM BEZ GORIVA!!! Nije moguće, mislim si. Poznam svog Klea u dušu, znam da sam imao za još minimalno 50 km. A onda sreća u nesreći. Tek što sam sišao s motora čujem zvuk mašina, a ono tri para na motorima (2 Kawe i 1 skuter). Naravno staju. Vraćaju se sa susreta u Vukovaru. Odlazak do prve benzinske i problem riješen. Sjebalo me gorivo iz Srbije, lošije je kvalitete. Častim dečke cugom u Požegi, a jedan od njih me vodi doma na ručak. Nažalost u cijeloj zbrci zaboravio sam ih slikati i njihova imena, ali oni će se prepoznati. Lica im nisam zaboravio i nadam se da ću im se kad tad odužiti. Krećem dalje lokalnom cestom prema Novoj Gradišci još nesvjestan kolko sam dobro prošo. Kutina, Sisak, preko Petrinje, Gline. Prvi put nakon cijelog puta osjećam znakove umora. Guzica se znoji, vani je vruće. Hvatam komad autoputa i oko 22:00 stižem u Labin. Tri dana odmora pa za Samobor. Sve u svemu, vrhunski doživljaj. Napravio sam ravno 3 000 km i još se jednom dokazalo moje povjerenje u Kle, radio je besprijekorno, uživao sam na njemu tijekom cijelog puta. Potrošnja je bila oko 4,5 l. Cijene benzina su svugdje slične, jedino što u Srbiji i Rumunjskoj nisam naišao na BMB 98 koji inače točim. Cestarinu nisam plačao nigdje (osim malog dijela do Rijeke). Hrana i spavanje sveukupno oko 2 000 kn. Inače, općenito Srbija i Rumunjska su nešto jeftinije od Hrvatske, ali ne puno. Cijene variraju od sela do grada. Kava u Tavakutu 2 kn, u Kikindi 4. Piva u Karaševu 2 kn, u Temišvaru 4.
100 kn = 1 000 dinara
100 eura = 300 lea
Klopa je općenito 20 do 30 % jeftinija.
Opatija... mrtav sam...
Preporuke svima: Rumunjska je prekrasna zemlja i nadam se da ću je jednog dana odvozit do Crnog mora.
P.S. Oprostite na greškama, ovo smo pisali prilično pijani...
Ustajem se u 5:00, stvari su već spremne, vadim Kle iz garaže. Na satu je 19 390 km, servis napravljen, spreman je za put - krajnji cilj Karaševo, hrvatsko selo u Rumunjskoj uz obilazak Mađarske, Baranje i Vojvodine. Imam laganu tremu ponovno se pitajući da li je pametno krenuti sam. Temperatura je ugodnih 15 celzijusa, vozim prema prijelazu Virovitica - Barcz.
Put nastavljam uz Dravu po lokalnim cestama kroz Hrvatska sela. Samopouzdanje raste i u 10:00 u baranjskom Petrovom selu ponovno ulazim u Hrvatsku. U Baranji su ceste dobre i Kle gušta i do predvečer obilazim sva sela posebno impresioniran Batinom i Kopačkim ritom.
Kopački rit
Smještam se u Bilju u apartmanu za 150 kuna, klima, sve pristojno. Navečer se nalazim s AnteKom sa foruma koji je već bio u Karaševu te mi daje korisne informacije.
Baranja, Batina, spomenik Crvenoj armiji. AnteK i moi...
24. srpanj 2007.
Malo mamuran od jučerašnje gomile piva u Bilju krećem za Vojvodinu. Sarvaš, prekrasni Aljmaš i Erdut i ulazak u Srbiju. Prvi put nakon služenja JNA '89. godine. Sonta, Apatin, Sombor, Bajmok, Žednik, Đurdin, Tavankut, Subotica.
Vozim i ne mogu se oteti dojmu da se ništa nije promijenilo u zadnjih 20 godina. Nema nove gradnje, ceste loše, vozni park daleko iza nas. Prolazim kroz puno hrvatskih sela koja su po koncipiranosti slična onim kod gradiščanskih Hrvata gdje sam bio prošlo ljeto, ali socijalna razlika je ogromna. Na povratku u Bilje tuče me jak vjetar koji je ujedno i strašno vruć i vuče prašinu sa sobom. Temeratura je 40 celzijusa, nimalo ugodna za vožnju. Prije granice, za nekakvih 500 dinara (50 kuna) u grillu ''Niš'' jedem ogromnu pljeskavicu punjenu s kajmakom. Dunavom plove tegljači, s druge strane Batina i spomenik Crvenoj armiji.
Aljmaš
Dunav - granica
Opet Dunav - granica
Lastavičja gnijezda u Žedniku
Sinagoga u Subotici
Pogled na Batinu sa srpske strane
Pogled na Batinu sa srpske strane 2
25. srpanj 2007.
Novi dan, dižem se rano ujutro, krećem prema Nuštru u kojem sam bio '91. Mjesto je obnovljeno, vozim i kroz Ostrovo selo kod kojeg sam držao liniju i uvijek zamišljao kako izgleda. Selo k'o selo, skoro pusto. 'Ko bi reko da smo tu izgubili 7 ljudi u pola sata... Prema Vukovaru posjećujem memorijalno groblje i spomen-dom na Ovčari, Šarengrad i Ilok - gradić sa ogromnim potencijalom. Stvarno prekrasan. Ponovo ulazak u Srbiju, Bačka palanka, Bač, Vaiska, Bođanje, Plavna, Ođaci i jeftin ručak u grillu ''Niš''.
Grill ''Niš''
Opet ostajem šokiran veličinom porcije. U bilju sjedim u bircu i planiram rutu za sutra - Rumunjska. Sreo se s bikerima iz Osijeka ''My Way''. Oni također planiraju Rumunjsku u 9. mjesecu. Obećajem im informacije kad se vratim.
Ovčara
Spomen-dom na Ovčari
Šarengrad
26. srpnja 2007.
Preko Erduta ulazim u Srbiju. Opet se krećem lokalnim cestama, uvijek izbjegavam autoput. Ođaci, Vrbas, Bačka Topola, Senta. Ulazim u Kikindu, blizu sam.
Cjenik u Čantaviru
Kikinda...
... i Kle
Pijem kavu u gradu, Kle ovdje, a kao i većim dijelom puta kroz Srbiju, izaziva poglede. Planiram preko na graničnom prijelazu Nakovo - Comlosu Mare. Nakon lutanja kroz sela, i skoro makadamom uviđam da je prijelaz obična rampa i pušta samo lokalce. Krećem prema sljedećem prijelazu Srpska Crnja - Jimbolia. S jedne i druge strane policajci me gledaju u čudu (kao ''di si ti zalut'o''...). Putovnica je puna i muče se da nađu mjesto za štambilj. Prvi kilometri u Rumunjskoj me ugodno iznenađuju, prilično je uredno, ceste solidne (dok nisam naletio na par krtičnjaka i neobilježenih rupa).
Prvo selo u Rumunjskoj
Ulazim u Temišvar i upadam u ludilo. Inače, grad je lijep, dolaze strane investicije, gradi se, ali ja ga nisam stigao ni uslikat. Promet je totalna katastrofa, 90% Dacia vozi k'o steklo i svi trube non-stop. Trubili su i meni lupajući se po prsima, mislim si ja pa kojiim je kurac, no onda mi se kasnije lampica upalila jer skužim da motoristi nose fluorescentne prsluke. Pod motoriste ubrajam skutere jer općenito, kao i kroz Srbiju i Rumunjsku, nisam vidio pet poštenih motora. Bauljam kroz Temišvar jer nema nikakvih oznaka, engleski slabo govore, a ja ne mogu naći izlaz za Resicu. Napokon slučajno zakačim pogledom izbljijedjeli znak i nakon toplotnog udara u gradu izlazim na otvorenu cestu. Cesta Temisoara - Resica odlična, ravna kroz drvorede.
Drvoredi
Romi kojih ima na svakom koraku
Nakon stotinjak kilometara naglo iz ravnice ulazim u brda.
Negdje u Rumunjskoj
Priroda je prekrasna, nešto kao naša Lika.
Lika?
Još malo do Karaševa...
Nakon rudarskog grada Resice ulezim u nacionalni park i poslije velikog uspona ugledam Karaševo (Carasova).
Karaševo
Mjesto je veče nego što sam očekivao (800 kuća, 2 700 stanovnika).
Carasova
Na malom trgu sve na hrvatskom, stajem pred birtijom, konobar govor zagrebačkim slengom - veli: ''mogu i dalmatinskim, ako 'očeš...''. 10 godina je radio u Hrvatskoj.
Hrvati...
Inače, njihov hrvatski je vrlo razumljiv, za ne povjerovat' s obzirom da su ovdje 700 godina. Nalazim se sa Jakobom, dečkom koji uređuje stranicu Carasova.net (upoznao sam ga preko interneta). Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Smještam se u malom motelu koji je otvoren prošle godine jer ova prekrasna priroda privlači sve više turista. Svi Karaševci rade po cijeloj Evropi, jer nakon što je Ceausescu smaknut razmilili su se po Italiji, Austriji, Njemačkoj, Španjolskoj i Hrvatskoj. Svaki treći auto ima ZG, SK, KT tablice. Dosta ih radi u austrijskom Gradišću kod tamošnjih Hrvata, a ovi su tu počeli kupovati zemlju za vikendice - prepoznali su dobru investiciju. Navečer me ekipa vozi u Daciji iz '61. u obližnje hrvatsko selo Nermiđ na kirvaj. Svi pričaju hrvatski, pije se pivo za dvije kune, muzika je slična srpskoj (vele, zbog blizine granice hvatali su samo signal TV Srbije i pali su pod taj utjecaj). Sve je gotovo nadrealno. Nikom nije jasno kak sam iz Samobora došo do tuda sa motorom. Tapšaju me po ramenu, ja sam car. Pijan ko svinja spavam snom pravednika.
27. srpanj 2007.
Danas obilazim hrvatska sela u okolici. Sa Karaševom, koje je najveće, ima ih sedam. Klokotić, Vodnik, Ravnik, Lupak, Jabalče i Nermiđ. Do svih vodi stari asfalt, no sve sporedne ceste su loš makadam. Ima struje, no nema vode ni kanalizacije. Voda se donosi iz bunara i rijeke Karaš koja je prekrasna i podsjeća na Paklenicu.
Kanjon rijeke Karas
Rijeka Karas
Kanjon rijeke Karas 2
Sela podsjećaju na ona u Lici, a novije kuće se ne mogu usporediti sa ničime u Hrvatskoj - pročelja su u kiču, što je i inače vidljivo u Rumunjskoj. Sve su škole dvojezične, ljudi su ljubazni i susretljivi, koga god nešto pitaš svi tečno govore hrvatski. Kasnije vozim prema rudarskim gradićima Anina i Oravita, ceste su kao stvorene za motor! Popodne me Jakob vodi na kupanje u kristalno čistu rijeku Karas.
Jakob
Rijeka Karas 2
Jakob 2
Ljudi pecaju pastrve, i makar je to nacionalni park, zakon još nije stigao u te krajeve.
Upecano
Roštiljano
28. srpanj 2007.
Vrijeme je za krenut nazad. Vozim prema prijelazu Vatin - Moravita. Prema Vršcu živa pustoš. Samo psi po cesti, što živi, što zgaženi. Ne zaustavljam se puno, samo točit gorivo.
Zrenjanin, Novi Sad (koji je stvarno lijep i primijećuju se pomaci).
Zrenjanin
Sljeme? Ne, Fruška gora.
Bačka Palanka i evo me ponovo u Hrvatskoj.
''Limarija Sebastijan'' u Bačkoj Palanci
U Vukovaru je moto susret. Provozao sam se kroz kamp, popio cugu i otišao za Erdut na spavanje kod prijatelja. Odveo me na kupanje na Dunav i pokazao arkanov obučni centar. Interesantno kako je spomenik kulture''Turska kula'' pretvorio u vježbalište.
29. srpanj 2007.
Krećem prema Pećuhu s planom obilaska sjeverozapadne Mađarske, no kad sam vidio crne oblake, okrećem nazad za Hrvatsku. Slušam prognozu za ovaj kraj, vele kiša i danas i sutra. Žena i dijete su mi na moru u Labinu, odluka pada - idem dolje. Vozim prema Našicama pa prema Požegi. A onda, šok. Usred šume i ničega, OSTAO SAM BEZ GORIVA!!! Nije moguće, mislim si. Poznam svog Klea u dušu, znam da sam imao za još minimalno 50 km. A onda sreća u nesreći. Tek što sam sišao s motora čujem zvuk mašina, a ono tri para na motorima (2 Kawe i 1 skuter). Naravno staju. Vraćaju se sa susreta u Vukovaru. Odlazak do prve benzinske i problem riješen. Sjebalo me gorivo iz Srbije, lošije je kvalitete. Častim dečke cugom u Požegi, a jedan od njih me vodi doma na ručak. Nažalost u cijeloj zbrci zaboravio sam ih slikati i njihova imena, ali oni će se prepoznati. Lica im nisam zaboravio i nadam se da ću im se kad tad odužiti. Krećem dalje lokalnom cestom prema Novoj Gradišci još nesvjestan kolko sam dobro prošo. Kutina, Sisak, preko Petrinje, Gline. Prvi put nakon cijelog puta osjećam znakove umora. Guzica se znoji, vani je vruće. Hvatam komad autoputa i oko 22:00 stižem u Labin. Tri dana odmora pa za Samobor. Sve u svemu, vrhunski doživljaj. Napravio sam ravno 3 000 km i još se jednom dokazalo moje povjerenje u Kle, radio je besprijekorno, uživao sam na njemu tijekom cijelog puta. Potrošnja je bila oko 4,5 l. Cijene benzina su svugdje slične, jedino što u Srbiji i Rumunjskoj nisam naišao na BMB 98 koji inače točim. Cestarinu nisam plačao nigdje (osim malog dijela do Rijeke). Hrana i spavanje sveukupno oko 2 000 kn. Inače, općenito Srbija i Rumunjska su nešto jeftinije od Hrvatske, ali ne puno. Cijene variraju od sela do grada. Kava u Tavakutu 2 kn, u Kikindi 4. Piva u Karaševu 2 kn, u Temišvaru 4.
100 kn = 1 000 dinara
100 eura = 300 lea
Klopa je općenito 20 do 30 % jeftinija.
Opatija... mrtav sam...
Preporuke svima: Rumunjska je prekrasna zemlja i nadam se da ću je jednog dana odvozit do Crnog mora.
P.S. Oprostite na greškama, ovo smo pisali prilično pijani...
