ODMETNICI
- Thread starter OldBoy
- Start date
OldBoy
New member
...evo nastavka. Priču bi morao dovršiti dok sam na odmoru, jer u Zgb neću imati vremena. I zato, ako pripovjedanje padne u kvaliteti, razlog je obaveza da svaki dan napišem po koju stranicu. Obaveza je šljaka, a ja ovo radim iz zabave.
I da, ukazivanje na nelogičnosti, netočne navode i slične greške, smatrat ću kao pomoć u pisanju :wink:
****
I bilo je. Kroz razgovor sam saznao, a ranije nismo o tome nikad razgovarali, da mi on prati „bajkersku karijeru“ pažljivo, od prvog dana. Da je sa svojim vršnjacima počeo raspravljati o mom motoru (drugi grbonja u krdu, ali neoslikan, mat crni, isto fighter). Tata jednog od njih vozio je po Grobniku novijeg Ducatija i opisao naše motore kao „kramu“ .
„Ti znaš što je krama?“ pitam ga.
„Da. To je kada je nešto staro i neispravno. Zašto nemate tablice na motorima?“
Ideja je bila da ja ispitujem njega, a ne on mene i opet je razgovor krenuo u smjeru koji mi nije odgovarao. A tablice nismo stavljali na motor jer je tada, tih prvih poratnih godina, bilo skoro normalno voziti se bez njih, ali bi to bilo preteško za objasniti.
„Nemamo ih jer mi svoje motore poznamo, ne trebamo pročitati što piše na tablici da bismo znali da su naši kad sjedamo na njih“.
Zvončić (mali Zvone od milja, ljutio se na taj nadimak jer i jeste bio među manjima u razredu) je zašutio. Skrenuo sam pogled s ceste i vidio da me gleda s pitanjem u očima. Nekako mu se činilo da je odgovor nategnut, onako kako odrasli odgovaraju djeci kada ih se žele otresti.
„I to je istina? Zato jer ih poznate? A ako neko drugi sjedne na njih?“
Razgovor me počeo zabavljati. Nasmijao sam se zamišljajući da mi netko sjeda na motor bez mog dopuštenja i odmah odgovorio.
„Naše motore ljudi izbjegavaju u širokom luku.“
„Zašto?“
Pogriješio sam, i to ovim zadnjim odgovorom puno ozbiljnije nego u svim ostalima do sada. Osjetio sam da sam njime potvrdio nešto što mu je već netko usađivao u glavu. A trebalo je samo reći istinu: da su tablice negdje u garaži, a mi ih ne stavljamo na motore jer murja ponekad zna biti naporna i sitničava. E sad, kako objasniti da su čuvari reda dosadni? I prije nego što sam počeo, mali je nastavio, očito svjestan da sam zapeo, ali evo, oprašta mi.
„Mama kaže da si u krizi četrdesetih.“
„Je li? Reci joj da još nemam četrdeset i da je ona starija od mene.“
Samo tjedan dana, doduše, ali to u ovakvom razgovoru nije bitno. Čujem je kako mu, radeći nešto drugo, onako usput, govori da sam niškoristi, da se bavim „sumnjivim“ poslovima (nikada nije shvatila smisao trgovine), da sam više vremena proveo u birtiji nego u krevetu i slična naklapanja, što me nije previše brinulo. Poanta je bila u tome da me je prikazala asocijalnim (ne da mi se premišljati riječ kojom je djetetu opisala taj pojam), a ona normalna. A posljednji dokaz moje nenormalnosti najvjerojatnije je kupovina motora. Odvratnog, starog motora.
Stigli smo do naplatnih kućica. Sova je iz daljine uočio podignutu rampu za službena vozila, ukazao ostalima na nju, i grupa je bez zaustavljanja projurila otvorenim prolazom. Ja sam stao u kolonu s ostalim vozilima. Normalnim vozilima, valjda.
„Tata, vidi, prošli su sa strane.“
„Imaju Telepass, sine.“
Tako se to zvalo u Italiji. A je li toga bilo kod nas u vrijeme ove priče, niti sam znao niti me zanimalo. Bio sam sretan što sam se na brzinu dosjetio prihvatljivog odgovora, i što ću se u nastavku zabaviti objašnjavanjem kako to radi. Ispalo je da me je i tu „dočekao“.
„Moja mama ima „daljinac“ za rampe na autoputu. Tvoji prijatelji nisu prošli kroz taj ulaz.“
„Motori imaju drugačiji daljinac.“
„I ti ga imaš?“
„Naravno, sine. Da ga nemam, plaćao bi cestarinu kao i drugi.“
„Reći ću mami da i ti imaš „daljinac“, ali za motore.“
Znao sam da bi mu odmah rekla da lažem, da umjesto plaćanja cestarine bježimo kao cigani.
„Bolje da joj ne spominješ motore. Znaš koliko ih ona ne voli, samo ćeš je naljutiti.“
Za ne suočiti ga sa situacijom kada horda prolazi rampe ne plaćajući, odlučio sam autoputom voziti sporije nego inače. Ustvari, sporije nego ikada, ne bi li oni izgubili živce i otišli do rijeke a da nas ne sačekaju. I usput razgovarati s malim, ali na način da ja postavljam pitanja.
I da, ukazivanje na nelogičnosti, netočne navode i slične greške, smatrat ću kao pomoć u pisanju :wink:
****
I bilo je. Kroz razgovor sam saznao, a ranije nismo o tome nikad razgovarali, da mi on prati „bajkersku karijeru“ pažljivo, od prvog dana. Da je sa svojim vršnjacima počeo raspravljati o mom motoru (drugi grbonja u krdu, ali neoslikan, mat crni, isto fighter). Tata jednog od njih vozio je po Grobniku novijeg Ducatija i opisao naše motore kao „kramu“ .
„Ti znaš što je krama?“ pitam ga.
„Da. To je kada je nešto staro i neispravno. Zašto nemate tablice na motorima?“
Ideja je bila da ja ispitujem njega, a ne on mene i opet je razgovor krenuo u smjeru koji mi nije odgovarao. A tablice nismo stavljali na motor jer je tada, tih prvih poratnih godina, bilo skoro normalno voziti se bez njih, ali bi to bilo preteško za objasniti.
„Nemamo ih jer mi svoje motore poznamo, ne trebamo pročitati što piše na tablici da bismo znali da su naši kad sjedamo na njih“.
Zvončić (mali Zvone od milja, ljutio se na taj nadimak jer i jeste bio među manjima u razredu) je zašutio. Skrenuo sam pogled s ceste i vidio da me gleda s pitanjem u očima. Nekako mu se činilo da je odgovor nategnut, onako kako odrasli odgovaraju djeci kada ih se žele otresti.
„I to je istina? Zato jer ih poznate? A ako neko drugi sjedne na njih?“
Razgovor me počeo zabavljati. Nasmijao sam se zamišljajući da mi netko sjeda na motor bez mog dopuštenja i odmah odgovorio.
„Naše motore ljudi izbjegavaju u širokom luku.“
„Zašto?“
Pogriješio sam, i to ovim zadnjim odgovorom puno ozbiljnije nego u svim ostalima do sada. Osjetio sam da sam njime potvrdio nešto što mu je već netko usađivao u glavu. A trebalo je samo reći istinu: da su tablice negdje u garaži, a mi ih ne stavljamo na motore jer murja ponekad zna biti naporna i sitničava. E sad, kako objasniti da su čuvari reda dosadni? I prije nego što sam počeo, mali je nastavio, očito svjestan da sam zapeo, ali evo, oprašta mi.
„Mama kaže da si u krizi četrdesetih.“
„Je li? Reci joj da još nemam četrdeset i da je ona starija od mene.“
Samo tjedan dana, doduše, ali to u ovakvom razgovoru nije bitno. Čujem je kako mu, radeći nešto drugo, onako usput, govori da sam niškoristi, da se bavim „sumnjivim“ poslovima (nikada nije shvatila smisao trgovine), da sam više vremena proveo u birtiji nego u krevetu i slična naklapanja, što me nije previše brinulo. Poanta je bila u tome da me je prikazala asocijalnim (ne da mi se premišljati riječ kojom je djetetu opisala taj pojam), a ona normalna. A posljednji dokaz moje nenormalnosti najvjerojatnije je kupovina motora. Odvratnog, starog motora.
Stigli smo do naplatnih kućica. Sova je iz daljine uočio podignutu rampu za službena vozila, ukazao ostalima na nju, i grupa je bez zaustavljanja projurila otvorenim prolazom. Ja sam stao u kolonu s ostalim vozilima. Normalnim vozilima, valjda.
„Tata, vidi, prošli su sa strane.“
„Imaju Telepass, sine.“
Tako se to zvalo u Italiji. A je li toga bilo kod nas u vrijeme ove priče, niti sam znao niti me zanimalo. Bio sam sretan što sam se na brzinu dosjetio prihvatljivog odgovora, i što ću se u nastavku zabaviti objašnjavanjem kako to radi. Ispalo je da me je i tu „dočekao“.
„Moja mama ima „daljinac“ za rampe na autoputu. Tvoji prijatelji nisu prošli kroz taj ulaz.“
„Motori imaju drugačiji daljinac.“
„I ti ga imaš?“
„Naravno, sine. Da ga nemam, plaćao bi cestarinu kao i drugi.“
„Reći ću mami da i ti imaš „daljinac“, ali za motore.“
Znao sam da bi mu odmah rekla da lažem, da umjesto plaćanja cestarine bježimo kao cigani.
„Bolje da joj ne spominješ motore. Znaš koliko ih ona ne voli, samo ćeš je naljutiti.“
Za ne suočiti ga sa situacijom kada horda prolazi rampe ne plaćajući, odlučio sam autoputom voziti sporije nego inače. Ustvari, sporije nego ikada, ne bi li oni izgubili živce i otišli do rijeke a da nas ne sačekaju. I usput razgovarati s malim, ali na način da ja postavljam pitanja.
Tibor
Well-known member
iako ona o panduru bez srece i pameti i o prikrivenom pimpek mufu nisu bile lose ova mi je fkt odlicna ... mozda zato kaj se osjeti doza autobiografije koja joj daje onaj Remarkovski štih, suprotan od onog na koji tekstovi pisani od papaka koji tudja iskustva pokusavaju podvalit pod svoja katkad dosta zaudaraju ... no kako se ne poznamo moguce je da me njuh i vara pa jednostavno imas razvijenu yebenu mastu - bilo kako bilo
Zdenek_Orao
Member
Chief
Active member
OldBoy said:...jesi, jesi, pročital si jer je znatiželja karakteristika bistrih ljudi. I besposličara. Dakle, dvaput si čital :wink:
papillon said:
Dakle tu je sve jasno
A sto ka covik ide to citati po tri ili vise puta?
Jeli to mozda znaci da je puno jako bistar ili mu se je nesto zamutilo....
