ODMETNICI

Čitate li 'Odmetnike'?

  • pročitao jedan nastavak i nisu moj tip štiva

    Votes: 18 7.3%
  • čitam redovito

    Votes: 228 92.7%

  • Total voters
    246

OldBoy

New member
  ...ovo bi trebala biti duža priča. Dijelom ovisno o tome koliko mi se bude radilo na njoj, a dijelom ovisno i o vašem interesu


    ODMETNICI

    Motor je prvo nabavio Nikša, od otpremnine kada su ga potjerali u mirovinu kao neperspektivnog. To popodne kada ga je kupio projurio je tik uz terasu kvartovske birtije sumanutom brzinom, urlajući u visokim okretajima otvorenog ispuha, maskiran u kacigu i jaknu. I tako dva puta, a kada se iz daljine čulo da prilazi još jednom, mi gosti, ne znajući o kome se radi, dohvatili smo pepeljare, čaše i boce da ga ispratimo kako smo zajednički ocijenili da je zaslužio. A on je taj treći put u daljini usporio, jedva gmižući došao do nas, skinuo kacigu još ne silazeći s motora, i mi smo ugledali njegovu inače mrku, antipatičnu njušku. Poznavao sam ga dugo, i nikada ga nisam vidio nasmješenijeg.
    „Malička“, pozvao je konobaricu. „Daj piće hrabrim braniteljima birtije. Da zalijemo Vatroslava“ i potapšao plamenovima oslikan tank staroga grbavca fightera. U idućih je desetak dana u drušvo ušlo još pet motora, među njima i moj. Kraj stoljeća je, s ove distance, bilo sretno razdoblje. Sranje je nastupilo kasnije. 

    Imao sam već dogovoreno moto-roštiljanje na Dobri kada me je nazvala Višnja, bivša supruga, i podsjetila da je „moj“ vikend. Što je značilo da će naš sin, mali Zvone prvoškolac, biti sa mnom od subote ujutro do nedjelje predvečer. U nastavku sam nazvao Sovu. Imao je, po redu vožnje, nezahvalnu dužnost logistike: kolima prebaciti meso, piće, roštilj, ugljen. Rekao sam mu da ću to odraditi umjesto njega. Obradovao se bez raspitivanja o detaljima.
    Mali me je čekao na ulazu zgrade s naprtnjačom na leđima. Ragovarao je sa svoja dva vršnjaka, a kada je vidio poznatu staru Alfu, sjurio se niz stepenice meni u susret. Imao sam osjećaj da se raduje mom dolasku. Ili sam to ponovno lagao sebi.
    Horda je čekala u kvartovskoj birtiji već spremna za polazak i krenuli smo u grupi prema izlazu iz grada. Trebam li reći da su veselje subotnjeg jutra iskazivali nepotrebnom jurnjavom, egzibicijama i dokazivanjem tko može bolje? Mog sina to nije smetalo, naprotiv. Djeca se odlično razumiju, a ovi su se ponašali poput djece.   
      Stali smo na crvenom semaforu. Preko zebre se polagano, uživajući u svom pravu, našim pogledima i vlastitoj dotjeranosti, zaputila dobrodržeća mama s pinčom na povodniku. Negdje na polovici prjelaza Nikša je nabio puni gas, trznuo motorom prema psu koji je ionako sumnjičavo gledao u njih i počeo paliti gumu. Pinč je prvo reagirao preplašenim lavežom, a kad su se Nikši u turiranju pridružili i ostali u grupi, pokušao je bez uspjeha pobjeći natežući povodnik. Na kraju se nemoćan, od panike polegnutih ušiju i napola sagnut, upišao od straha. Društvo na motorima vrištalo je od smijeha. Nasmijao sam se i ja, ne toliko iz odobravanja, nego zato što u svakome od nas, negdje duboko, čući kreten kojemu je strah drugih bića, ako je bez dodatnih posljedica, uglavnom smiješan.
    Moj sin se nije smijao. Gledao je širom otvorenih očiju zatečen prizorom, valjda pokušavajući ocijeniti što nam je to toliko smiješno, a onda rekao:
    „Tata, taj mali pas se jako uplašio.“
    U trenutku sam shvatio pogrešku i pokušao je ispraviti skrećući razgovor u drugi smjer.
    „A jesi li se ti uplašio?“
    „Ne... zato jer vas poznam.“
    Sada sam bio siguran da smo pogriješili. Semafor se otvorio, a horda u trenutku nestala u daljini. Još uvijek zgodna mama, na rubu kolnika, u rukama je umirivala pinča, a on se, ohrabren odlaskom motora, javio normalnim lavežom. Krećući sa semafora pozdravio sam je upadljivo uljudno. Sin je to protumačio kao ispričavanje i nastavio razgovor o psu.
    „Plašit će se motora do kraja života.“
    „Možda mu to jednom spasi život?“
    Znao sam da je objašnjenje tanko, ali ništa mi bolje nije padalo na pamet, i nastavio sam još gluplje, kako to obično biva.
    „Veliki dečki se ponekad šale na čudan način.“
    „A vi ste veliki dečki?“
    Djeca imaju poseban dar za izjebat starije serijama nezgodnih pitanja. Ovaj put sam puno direktnije promijenio temu. Rekao sam, kao zabrinuto, da pogleda u svoju naprtnjaču je li mu je mater spremila mali ručnik (znao sam da je). Preplašeni pas se više nije spominjao, i učinilo mi se da je sve opet u redu.

                                                                              ****

   
    I bilo je. Kroz razgovor sam saznao, a ranije nismo o tome nikad razgovarali, da mi on prati „bajkersku karijeru“ pažljivo, od prvog dana. Da je sa svojim vršnjacima počeo raspravljati o mom motoru (drugi grbonja u krdu, ali neoslikan, mat crni, isto fighter). Tata jednog od njih vozio je po Grobniku novijeg Ducatija i opisao naše motore kao „kramu“ .
    „Ti znaš što je krama?“ pitam ga.
    „Da. To je kada je nešto staro i neispravno. Zašto nemate tablice na motorima?“
    Ideja je bila da ja ispitujem njega, a ne on mene i opet je razgovor krenuo u smjeru koji mi nije odgovarao. A tablice nismo stavljali na motor jer je tada, tih prvih poratnih godina, bilo skoro normalno voziti se bez njih, ali bi to bilo preteško za objasniti.
    „Nemamo ih jer mi svoje motore poznamo, ne trebamo pročitati što piše na tablici da bismo znali da su naši kad sjedamo na njih“.
    Zvončić (mali Zvone od milja, ljutio se na taj nadimak jer i jeste bio među manjima u razredu) je zašutio. Skrenuo sam pogled s ceste i vidio da me gleda s pitanjem u očima. Nekako mu se činilo da je odgovor nategnut, onako kako odrasli odgovaraju djeci kada ih se žele otresti.
    „I to je istina? Zato jer ih poznate? A ako neko drugi sjedne na njih?“
    Razgovor me počeo zabavljati. Nasmijao sam se zamišljajući da mi netko sjeda na motor bez mog dopuštenja i odmah odgovorio.
    „Naše motore ljudi izbjegavaju u širokom luku.“
    „Zašto?“
    Pogriješio sam, i to ovim zadnjim odgovorom puno ozbiljnije nego u svim ostalima do sada. Osjetio sam da sam njime potvrdio nešto što mu je već netko usađivao u glavu. A trebalo je samo reći istinu: da su tablice negdje u garaži, a mi ih ne stavljamo na motore jer murja ponekad zna biti naporna i sitničava. E sad, kako objasniti da su čuvari reda dosadni? I prije nego što sam počeo, mali je nastavio, očito svjestan da sam zapeo, ali evo, oprašta mi.
    „Mama kaže da si u krizi četrdesetih.“
    „Je li? Reci joj da još nemam četrdeset i da je ona starija od mene.“
    Samo tjedan dana, doduše, ali to u ovakvom razgovoru nije bitno. Čujem je kako mu, radeći nešto drugo, onako usput, govori da sam niškoristi, da se bavim „sumnjivim“ poslovima (nikada nije shvatila smisao trgovine), da sam više vremena proveo u birtiji nego u krevetu i slična naklapanja, što me nije previše brinulo. Poanta je bila u tome da me je prikazala asocijalnim (ne da mi se premišljati riječ kojom je djetetu opisala taj pojam), a ona normalna. A posljednji dokaz moje nenormalnosti najvjerojatnije je kupovina motora. Odvratnog, starog motora.
    Stigli smo do naplatnih kućica. Sova je iz daljine uočio podignutu rampu za službena vozila, ukazao ostalima na nju, i grupa je bez zaustavljanja projurila otvorenim prolazom. Ja sam stao u kolonu s ostalim vozilima. Normalnim vozilima, valjda.
    „Tata, vidi, prošli su sa strane.“
    „Imaju Telepass, sine.“
    Tako se to zvalo u Italiji. A je li toga bilo kod nas u vrijeme ove priče, niti sam znao niti me zanimalo. Bio sam sretan što sam se na brzinu dosjetio prihvatljivog odgovora, i što ću se u  nastavku zabaviti objašnjavanjem kako to radi. Ispalo je da me je i tu „dočekao“.
    „Moja mama ima „daljinac“ za rampe na autoputu. Tvoji prijatelji nisu prošli kroz taj ulaz.“
    „Motori imaju drugačiji daljinac.“
    „I ti ga imaš?“
    „Naravno, sine. Da ga nemam, plaćao bi cestarinu kao i drugi.“
    „Reći ću mami da i ti imaš „daljinac“, ali za motore.“
    Znao sam da bi mu odmah rekla da lažem, da umjesto plaćanja cestarine bježimo kao cigani.
    „Bolje da joj ne spominješ motore. Znaš koliko ih ona ne voli, samo ćeš je naljutiti.“

    Za ne suočiti ga sa situacijom kada horda prolazi rampe ne plaćajući, odlučio sam autoputom voziti sporije nego inače. Ustvari, sporije nego ikada, ne bi li oni izgubili živce i otišli do rijeke a da nas ne sačekaju. I usput razgovarati s malim, ali na način da ja postavljam pitanja.
 
 
može  8)
 
Evo nama novog Krleže , moj mlađi je imao jedno 2 godine i svaki put kad bi upalio NSR400 s Jolly Moto trubama mali bi se rasplakao od straha .
 
Kokice spremne!
Ajmoooo....

(y)

Sent from my toilet seat using HTC FartPhone
 
Shepa said:
Kokice spremne!
Ajmoooo....

(y)

Sent from my toilet seat using HTC FartPhone

Meni jedne velike :D
 
Pametan klinac...čekam nastavak  (y)
 
    ...bit će da je pisanje težak posao, a u mom slučaju dodatnu težinu dobiva iz više razloga: tipkam samo sa dva kažiprsta (forsirajući desni jer je usmjereniji, bolje me sluša  :mrgreen:), i nisam pisac pa za stranicu uradka potrošim barem dva sata...

    I odmah da kažem, nema happy enda, al nije ni previše tužno, nego onako...
 
OldBoy said:
    ...bit će da je pisanje težak posao, a u mom slučaju dodatnu težinu dobiva iz više razloga: tipkam samo sa dva kažiprsta (forsirajući desni jer je usmjereniji, bolje me sluša  :mrgreen:), i nisam pisac pa za stranicu uradka potrošim barem dva sata...

    I odmah da kažem, nema happy enda, al nije ni previše tužno, nego onako...

Probaj s izviđačima, ja samo s njima tipkam ;) :mrgreen: :mrgreen:
 
OldBoy said:
    ...ovo bi trebala biti duža priča. Dijelom ovisno o tome koliko mi se bude radilo na njoj, a dijelom ovisno i o vašem interesu


    ODMETNICI

    Motor je prvo nabavio Nikša, od otpremnine kada su ga potjerali u mirovinu kao neperspektivnog. To popodne kada ga je kupio projurio je tik uz terasu kvartovske birtije sumanutom brzinom, urlajući u visokim okretajima otvorenog ispuha, maskiran u kacigu i jaknu. I tako dva puta, a kada se iz daljine čulo da prilazi još jednom, mi gosti, ne znajući o kome se radi, dohvatili smo pepeljare, čaše i boce da ga ispratimo kako smo zajednički ocijenili da je zaslužio. A on je taj treći put u daljini usporio, jedva gmižući došao do nas, skinuo kacigu još ne silazeći s motora, i mi smo ugledali njegovu inače mrku, antipatičnu njušku. Poznavao sam ga dugo, i nikada ga nisam vidio nasmješenijeg.
    „Malička“, pozvao je konobaricu. „Daj piće hrabrim braniteljima birtije. Da zalijemo Vatroslava“ i potašao plamenovima oslikan tank staroga grbavca fightera. U idućih je desetak dana u drušvo ušlo još pet motora, među njima i moj. Kraj stoljeća je, s ove distance, bilo sretno razdoblje. Sranje je nastupilo kasnije. 

    Imao sam već dogovoreno moto-roštiljanje na Dobri kada me je nazvala Višnja, bivša supruga, i podsjetila da je „moj“ vikend. Što je značilo da će naš sin, mali Zvone prvoškolac, biti sa mnom od subote ujutro do nedjelje predvečer. U nastavku sam nazvao Sovu. Imao je, po redu vožnje, nezahvalnu dužnost logistike: kolima prebaciti meso, piće, roštilj, ugljen. Rekao sam mu da ću to odraditi umjesto njega. Obradovao se bez raspitivanja o detaljima.
    Mali me je čekao na ulazu zgrade s naprtnjačom na leđima. Ragovarao je sa svoja dva vršnjaka, a kada je vidio poznatu staru Alfu, sjurio se niz stepenice meni u susret. Imao sam osjećaj da se raduje mom dolasku. Ili sam to ponovno lagao sebi.
    Horda je čekala u kvartovskoj birtiji već spremna za polazak i krenuli smo u grupi prema izlazu iz grada. Trebam li reći da su veselje subotnjeg jutra iskazivali nepotrebnom jurnjavom, egzibicijama i dokazivanjem tko može bolje? Mog sina to nije smetalo, naprotiv. Djeca se odlično razumiju, a ovi su se ponašali poput djece.   
      Stali smo na crvenom semaforu. Preko zebre se polagano, uživajući u svom pravu, našim pogledima i vlastitoj dotjeranosti, zaputila dobrodržeća mama s pinčom na povodniku. Negdje na polovici prjelaza Nikša je nabio puni gas, trznuo motorom prema psu koji je ionako sumnjičavo gledao u njih i počeo paliti gumu. Pinč je prvo reagirao preplašenim lavežom, a kad su se Nikši u turiranju pridružili i ostali u grupi, pokušao je bez uspjeha pobjeći natežući povodnik. Na kraju se nemoćan, od panike polegnutih ušiju i napola sagnut, upišao od straha. Društvo na motorima vrištalo je od smijeha. Nasmijao sam se i ja, ne toliko iz odobravanja, nego zato što u svakome od nas, negdje duboko, čući kreten kojemu je strah drugih bića, ako je bez dodatnih posljedica, uglavnom smiješan.
    Moj sin se nije smijao. Gledao je širom otvorenih očiju zatečen prizorom, valjda pokušavajući ocijeniti što nam je to toliko smiješno, a onda rekao:
    „Tata, taj mali pas se jako uplašio.“
    U trenutku sam shvatio pogrešku i pokušao je ispraviti skrećući razgovor u drugi smjer.
    „A jesi li se ti uplašio?“
    „Ne... zato jer vas poznam.“
    Sada sam bio siguran da smo pogriješili. Semafor se otvorio, a horda u trenutku nestala u daljini. Još uvijek zgodna mama, na rubu kolnika, u rukama je umirivala pinča, a on se, ohrabren odlaskom motora, javio normalnim lavežom. Krećući sa semafora pozdravio sam je upadljivo uljudno. Sin je to protumačio kao ispričavanje i nastavio razgovor o psu.
    „Plašit će se motora do kraja života.“
    „Možda mu to jednom spasi život?“
    Znao sam da je objašnjenje tanko, ali ništa mi bolje nije padalo na pamet, i nastavio sam još gluplje, kako to obično biva.
    „Veliki dečki se ponekad šale na čudan način.“
    „A vi ste veliki dečki?“
    Djeca imaju poseban dar za izjebat starije serijama nezgodnih pitanja. Ovaj put sam puno direktnije promijenio temu. Rekao sam, kao zabrinuto, da pogleda u svoju naprtnjaču je li mu je mater spremila mali ručnik (znao sam da je). Preplašeni pas se više nije spominjao, i učinilo mi se da je sve opet u redu.
 
:mrgreen: :LOL:

OldBoy said:
    ...bit će da je pisanje težak posao, a u mom slučaju dodatnu težinu dobiva iz više razloga: tipkam samo sa dva kažiprsta (forsirajući desni jer je usmjereniji, bolje me sluša  :mrgreen:), i nisam pisac pa za stranicu uradka potrošim barem dva sata...

    I odmah da kažem, nema happy enda, al nije ni previše tužno, nego onako...

- jojjjjj, sjetio se svoga dide  :0648:

  :LOL: :LOL: :LOL:


BTW  8)
 
Dawg said:
Pametan klinac...čekam nastavak (y)

Nemoj,
kak su krenuli peseka buju zgazili, a i gazdaricu ;) :mrgreen:
 
Ide to tebi ide, još daj i ekranizaciju za veliko platno (y)
 
jedimaster said:
Old , ja nisam ni jednu pročitao ali mislim da si ti u "nano pauzi"  :LOL:

    ...jesi, jesi, pročital si jer je znatiželja karakteristika bistrih ljudi. I besposličara. Dakle, dvaput si čital  :wink: :mrgreen: