Swe
New member
Ono kao ljubav... Ima raznoraznih ljubavi.
Ima ona fora kad volis a nisi voljen ili jos gore – kad si voljen a ne volis…
Ima, mada je to rijetkost, ona pravo dobra bavlju – ona kad si voljen i kada volis.
Ali ima i onih zajebanih, malo zescih ljubavi, onih kad ti se cisto jebe da li volis ili da li si voljen. E zipa sad - jedna od tih ljubavi spava u onom djelicu sekunde kada zavrsis sve pripreme sa opremom i posljednji put provjeris remen na kacigi… za trenutak spustis ruke na rezervoar i kao dorata, desnom ga pomilujes. Osjetis kako mu podrhtava svaki misic na bedru, osjetis da je spreman za trku.
Eto to je taj trenutak kada osjetis nesto sto mozda nije ljubav ali opet nekako ponajvise podsjeca bas na nju. Trenutak kada osjetis kako ti zila na desnoj strani vrata kuca jace nego inace i kada pri njenom desetom otkucaju pritisnes dugme za start i kada se ispod tebe probudi zvijer.
Trenutak kada osjetis da ti se, umijesto krvi, adrenalin siri venama i kada, tek tako, reda radi ili cisto iz navike, ruknes po gasu da vazduh oko tebe zatreperi… da li od ljepote ili straha, vrag ce ga znati.
Spustas vizir ka kacigi, pogledas na retrovizor i to je to…
Pocinje igranka koju je tesko ili nemoguce opisati. Draufas u djelicima sekunde prvu, drugu, trecu, cetrvtu, petu i od 0 do 100 km/h za nepune cetiri sekunde ulazis u vakum vremena i prostora.
Jos samo nekoliko sekundi , kazaljka za brzinu uduplava se i tada ne postoji nista vise sem tebe, tebe i nje – tvoje podivljale ljubavnice ispod tebe koja se njezno prepusta svakom pokretu tvga tijela, koja kao da plese sa tobom, koja ti vjeruje i kojoj vjerujes…
Na momente ti se cini da je zaista postala dio tebe, da lebdi zajedno sa tobom, da vise i ne dodiruje vreli asfalst i da sve to lici na san.
Jer kako skontati da je stvarnost taj osjecaj kada je jedini zvuk koji cujes grmljavina motora i kada su jedini pokret tvoje oci. Svi ti automobili sa kojima se igras kao na nekakvoj kompjutorskoj igrici, sva ta iskrivljena lica koja u stotinkama sekunde zarobis, onaj vjetar u krosnjama koga vidis na kilometar, ptica koja nebom necujno jedri i ti – nedodirljivi gospodar svega toga, brzi od prostora i brzi od vremena.
U vugla majkara! To je to!
Lijeva krivina, desna krivina pa opet lijeva… ulazis u njih sa pripitomljenom zivotinjom ispod sebe, sa svojom ljepoticom, sa svojom ljubavnicom. Zidas ga iz pete u cetvrtu pa mu onda opet das vatru petom a ona, samo se propinje i njisti ispod tebe.
Tisina…
Tada nastupa samo tisina…
Nema nicega vise…
San… duboki san u kome prostor i vrijeme jednostavno ne postoje…
Nakon tog prvog vala adrenalina osjetis kako ti laganini popusta koncentracija, polako se ispravljas u sedlu, smanjujes gas, dizes vizir kacige i osjetis hladan vjetar kako ti siba lice, kako te budi…
Uzivas u ljepoti lagane voznje i samo sa svremena na vrijeme potapsas, pomilujes svoju znojnu, pomalo umornu zvijer. Kilometrima tiho, gotovo necujno jedrite prepustajuci se harmoniji zvukova i mirisa koji ostaju iza vas…
Napokon nailazis na jezero sa tvoje desne strane, skidas se sa ceste i tek tada, osjetis nesto nalik boli u citavom tijelu. Parkiras svoju ljubavnicu tako da se njena ljepota uklopi u idilicnu sliku Skandinavskog zalaska sunca, svjetlucanja i igre narandzaste svjetlosti na povrsini vode, izmaknes se nekoliko koraka i prezadovoljan tupo i prazno buljis u tu sliku koja bi bila najbobicnija rinaka da je ti nisi napravio. Sjedas na hladan kamen, zatvaras oci i pokusavas zauvijek zarobiti tu sliku lovca na zalazak sunca tihog sjevera…
Eto, kao sto rekoh ima tih cudnih ljubavi a meni je ova jedna od boljih
Nije sto je moja, vec zato sto je besmrtna …
S njom sam ja ja, s njom sam svoj, s njom sam nedodirljiv i nepobjediv… s njom nikada necu ostariti, s njom sam vec unaprijed pobijedio sve ovozemaljske gluposti i da mi se sutra bilo sta desi – ko ga jebe… sve sam to, u vjetrovima i tisini, vec odavno ostavio iza sebe…
To je ta ljubav, kad, nakon sto veceras adrenalin, ulovis posljednje zrake usnulog sjevera… https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10204174804671648&set=a.1186544505084.29711.1272427498&type=1&theater
Ima ona fora kad volis a nisi voljen ili jos gore – kad si voljen a ne volis…
Ima, mada je to rijetkost, ona pravo dobra bavlju – ona kad si voljen i kada volis.
Ali ima i onih zajebanih, malo zescih ljubavi, onih kad ti se cisto jebe da li volis ili da li si voljen. E zipa sad - jedna od tih ljubavi spava u onom djelicu sekunde kada zavrsis sve pripreme sa opremom i posljednji put provjeris remen na kacigi… za trenutak spustis ruke na rezervoar i kao dorata, desnom ga pomilujes. Osjetis kako mu podrhtava svaki misic na bedru, osjetis da je spreman za trku.
Eto to je taj trenutak kada osjetis nesto sto mozda nije ljubav ali opet nekako ponajvise podsjeca bas na nju. Trenutak kada osjetis kako ti zila na desnoj strani vrata kuca jace nego inace i kada pri njenom desetom otkucaju pritisnes dugme za start i kada se ispod tebe probudi zvijer.
Trenutak kada osjetis da ti se, umijesto krvi, adrenalin siri venama i kada, tek tako, reda radi ili cisto iz navike, ruknes po gasu da vazduh oko tebe zatreperi… da li od ljepote ili straha, vrag ce ga znati.
Spustas vizir ka kacigi, pogledas na retrovizor i to je to…
Pocinje igranka koju je tesko ili nemoguce opisati. Draufas u djelicima sekunde prvu, drugu, trecu, cetrvtu, petu i od 0 do 100 km/h za nepune cetiri sekunde ulazis u vakum vremena i prostora.
Jos samo nekoliko sekundi , kazaljka za brzinu uduplava se i tada ne postoji nista vise sem tebe, tebe i nje – tvoje podivljale ljubavnice ispod tebe koja se njezno prepusta svakom pokretu tvga tijela, koja kao da plese sa tobom, koja ti vjeruje i kojoj vjerujes…
Na momente ti se cini da je zaista postala dio tebe, da lebdi zajedno sa tobom, da vise i ne dodiruje vreli asfalst i da sve to lici na san.
Jer kako skontati da je stvarnost taj osjecaj kada je jedini zvuk koji cujes grmljavina motora i kada su jedini pokret tvoje oci. Svi ti automobili sa kojima se igras kao na nekakvoj kompjutorskoj igrici, sva ta iskrivljena lica koja u stotinkama sekunde zarobis, onaj vjetar u krosnjama koga vidis na kilometar, ptica koja nebom necujno jedri i ti – nedodirljivi gospodar svega toga, brzi od prostora i brzi od vremena.
U vugla majkara! To je to!
Lijeva krivina, desna krivina pa opet lijeva… ulazis u njih sa pripitomljenom zivotinjom ispod sebe, sa svojom ljepoticom, sa svojom ljubavnicom. Zidas ga iz pete u cetvrtu pa mu onda opet das vatru petom a ona, samo se propinje i njisti ispod tebe.
Tisina…
Tada nastupa samo tisina…
Nema nicega vise…
San… duboki san u kome prostor i vrijeme jednostavno ne postoje…
Nakon tog prvog vala adrenalina osjetis kako ti laganini popusta koncentracija, polako se ispravljas u sedlu, smanjujes gas, dizes vizir kacige i osjetis hladan vjetar kako ti siba lice, kako te budi…
Uzivas u ljepoti lagane voznje i samo sa svremena na vrijeme potapsas, pomilujes svoju znojnu, pomalo umornu zvijer. Kilometrima tiho, gotovo necujno jedrite prepustajuci se harmoniji zvukova i mirisa koji ostaju iza vas…
Napokon nailazis na jezero sa tvoje desne strane, skidas se sa ceste i tek tada, osjetis nesto nalik boli u citavom tijelu. Parkiras svoju ljubavnicu tako da se njena ljepota uklopi u idilicnu sliku Skandinavskog zalaska sunca, svjetlucanja i igre narandzaste svjetlosti na povrsini vode, izmaknes se nekoliko koraka i prezadovoljan tupo i prazno buljis u tu sliku koja bi bila najbobicnija rinaka da je ti nisi napravio. Sjedas na hladan kamen, zatvaras oci i pokusavas zauvijek zarobiti tu sliku lovca na zalazak sunca tihog sjevera…
Eto, kao sto rekoh ima tih cudnih ljubavi a meni je ova jedna od boljih
Nije sto je moja, vec zato sto je besmrtna …
S njom sam ja ja, s njom sam svoj, s njom sam nedodirljiv i nepobjediv… s njom nikada necu ostariti, s njom sam vec unaprijed pobijedio sve ovozemaljske gluposti i da mi se sutra bilo sta desi – ko ga jebe… sve sam to, u vjetrovima i tisini, vec odavno ostavio iza sebe…
To je ta ljubav, kad, nakon sto veceras adrenalin, ulovis posljednje zrake usnulog sjevera… https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10204174804671648&set=a.1186544505084.29711.1272427498&type=1&theater
