flâner
New member
Jedne kišne večeri, tražila sam način na koji ću prevesti rečenice koje u jednom romanu izgovaraju bajkeri. Bila sam na raznim mjestima interneta, što se završilo dugotrajnim chatom s bajkerom Flomićem.
Na početku me zbunio njegov nadimak, jer sam zamišljala da su bajkeri tvrdi i bešćutni tipovi, pa mi nije bilo jasno kako bi se neki takav nazvao Flomić. Kasnije me još više zbunilo to što je bio silno nesretan i rekao da su mu suze u očima, jer je njegova simpatija, za koju se nadao da će mu biti nešto više, otišla svojim motorom lutati po obali bez njega.
Objašnjavao mi je razliku između "motorista" i "bajkera", između "rišpektovca" i "šatoraša". Smijao se riječima u mom prijevodu i popravio ih, jer takav hrvatski kakav sam koristila niti jedan bajker ne govori. Pozvala sam ga na kolače i sok, ali je rekao da zauzvrat ne želi ništa, osim da mu ja, kao netko tko živi od pisanja, malo popravim kratku priču koju namjerava objaviti na Forumu.
Priču mi je poslao s novootvorene e-adrese, s koje se više nikad nije javio. Možda je bio previše tužan te noći da upamti zaporku. Par puta sam ga tražila na chatu, tamo ga nitko nije vidio, pa sam odlučila objaviti njegovu priču ovdje.
Anna
P.S.
Slovenski ne znam, nisam mogla popraviti dijaloge na nepoznatom jeziku, pa sam se snašla.
===
Ljetna noć je bila topla i vedra. Kolovoz je tek počeo. Mjesec je svjetlio punim sjajem iznad brežuljaka pored Varaždinskih Toplica. U kućici, na padini jednog od brežuljaka, Danijel Z. se meškoljio u postelji, jer mu je smetala mjesečina. Otvorio je oči, pogledao na sat. Kazaljke iznad sitnog natpisa "Légion étrangère" pokazivale su da je od ponoći prošao jedan sat. Odlučio je ustati.
Prethodni dan je proveo kao u nekom ritualu obnove. Ošišao se, obrijao, skratio nokte, poslije plivanja u toplom bazenu, bio na masaži i dodatno se istuširao i namirisao. Još jučer ujutro je priredio svu opremu, ubacio u gornji kovčeg na svom motoru ručnik, kupaće gaćice, majice i još par stvari koje će mu trebati na obali mora, tako da nije potrajalo dugo i već je bio u garaži.
Izgurao je svoj crno bijeli KTM, na dvorište, pokrenuo ga i zakopčavao zapinjače na čvrstim čizmama, dok se motor grijao. Na navigacijskom uređaju odabrao je poznatu točku na otoku Pagu, tek toliko da bude odabrana, jer nije tamo išao po prvi put. Predložena putanja je išla po autoputu, Danijel je zaključio da bi trebao razmisliti o svom životu, da je nekoliko noćnih sati na praznom autoputu kao stvoreno za to i krenuo prema naplatnim kućicama.
Mjerač brzine je pokazivao ugodnih 120, Danijel je razmišljao o tome, kako ima 46 godina, nešto ušteđevine, rentu koju prima iz Francuske i da će nakon predstojećih mjesec dana odmora javiti poslodavcu da više neće dolaziti. To baš i nije bila teška odluka, ali o tome što bi nakon toga mogao raditi, osim čitati knjige, slušati glazbu i jurcati po makadamu i šumskim stazama na motoru, nije mogao odlučiti. Nadao se da će mu kad prijeđe preko Gorskog kotara biti jasnije što zapravo želi.
U razmišljanju ga je prekinuo vrisak iz neprigušene ispušne cijevi. Pored njega je projurila bijela "ležaljka".
- "Pizdek! Misli da je na trkama!" - promrmljao je u vizir svoje kacige.
Ubacio je jednu niže i počeo ubrzavati svom snagom. Njegov Adventure 990 nije mogao mnogo preko 200, ali je izgledalo kao da provokator na ležaljki ili izaziva pa vozi sporije ili je prvi put na krivudavom dijelu autoputa, pa ga straše ograde i usporava. Danijel se približio, prepoznao Yamahu R6, uspio vidjeti da je vozač omalen, da motor ima slovensku pločicu, ali je naišao ravni dio i Yamaha je ponovo bila brža od njega.
- "Hm, gle ti ovog guzatog patuljka, izgleda da se ipak zna voziti. Neću ga moći stići prije nego odluči točiti gorivo." – pomislio je i malo usporio. Ispred njega je usporio i Slovenac. Razmak je bio stotinjak metara, Danijel nije ubrzavao, približavalo se skretanje na benzinsku crpku.
Slovenac nije davao žmigavac i već je izgledalo da će proći pored odmorišta iza benzinske, kad je s priključnog puta ušao šleper. Danijel je usporio i pomaknuo se preko srednje crte u lijevo. Vidio je da crveno svjetlo na repu Yamahe krivuda i odlazi prema nebu, te motor koji se prevrće preko prednjeg kotača. Žestoko je kočio i stao desetak metara od polegnutog motora, spustio svoj motor na bočni naslon, uključio žmigavce i potrčao. Lik u bijelom kombinezonu ležao je na trbuhu, naslonjen vizirom kacige na asfalt i izgledao kao svemirac iz Roswella, s velikom glavom i malenim tijelom. Kad je Danijel kleknuo pored njega, počeo se podizati.
- "Restez-ci!" - viknuo je Danijel, ali maleni se podigao na koljena.
- "Calmement!" - zaurlao je Danijel, zagrlio malenog, pomogao mu da se podigne na noge i odveo ga do ograde.
"Attendez!“ - i dalje se derao Danijel.
Podigao je vizir svoje kacige i otvorio vizir malenom.
- "Prekorači ogradu i sjedni na travu, da se ne srušiš!" - ovaj put je rekao na hrvatskom, nije bio svjestan da je do sada galamio na francuskom.
Maleni je poslušao.
Danijel je hitro podigao Yamahu, odgurao ju do ruba i naslonio na lim ograde, zatim je pomaknuo svoj motor do ograde, zaokrenuo ga tako da osvjetljava malenog i preskočio ogradu. Tek tada je otkrio da malenom ispod kacige viri dugačka plava pletenica.
- "Jesi li dobro?" - pitao je Danijel.
- "Nije mi ništa i ne moraš više vikati!"
Danijel se stresao. Glas mu je bio poznat, ali taj glas i hrvatski jezik nisu išli skupa.
Oboje su skinuli kacige i Danijel se silno iznenadio.
- "Neli! To si zbilja ti?"
- "Jesam, idiote!"
- "Od kad znaš hrvatski?"
- "Idiote, jedrila sam mnogo s hrvatskim posadama i naučila sam!"
- "A zašto divljaš, dobro da nam nisi oštetila cestu?" - Danijel se počeo smijati.
- "Uvijek si zajebavao! Uvijek!" - Neli se počela tresti.
- "Stavi mi ruke oko vrata!"
Zagrlila ga je, on ju je podigao u naručje i ponio prema benzinskoj.
Osjetio je da se proteklih godina nije udebljala i da vjerojatno i dalje ima 50 kilograma, skupa s kacigom.
- "Sad ćeš lijepo sjesti tu vani, izgleda da birtija ne radi, ali donijet ću ti sok i čokoladicu iz benzinske. Jedno vrijeme će ti se ruke tresti i onda će sve biti u redu. Sigurno nisi ništa slomila?"
- "Nisam, samo sam malo bubnula čelom."
- "Onda tu mirno sjedi i meditiraj, idem pogledati je li na cesti ostala rupa." - ponovo se nasmijao i otrčao.
Dogurao je Yamahu, nakon toga dovezao svoj motor i odskakutao u trgovinu. Pospani prodavač je gledao televiziju, nerado pomaknuo pogled i preko volje naplatio sokove i čokolade.
Vani je Danijel ugurao cjevčicu u sićušni omot soka, otvorio pakovanje čokoladice i dodao Neli, kao da je malena curica. Ona ga je pogledala i počela plakati.
- "Neli, ajde, ne cmizdri, nije ti ništa. Ni motoru nije ništa, malo ljepljive trake i možeš voziti."
- "Ne plačem zbog motora, idiote!"
- "Da, da, ti plačeš, a ja sam idiot, prekrasno." – rekao je s osmjehom.
- "Kad jesi! Jesi! Jedan veliki iidiiijooot!" - još jače se rasplakala.
Nije znao što bi, pa ju je podigao iz stolca, stavio u svoje krilo i zagrlio.
Čekao je da prestane plakati. Shvatio je da se dogodilo nešto loše, puno prije nego se prevrnula.
Kad se smirila rekao je: "Imam kućicu tu blizu. Idemo s mojim motorom k meni doma, spremit ću te u postelju i doći po tvoj motor autom, imam prikolicu za motore na dvorištu.“
Ona je samo klimnula.
Nije prošlo mnogo vremena. Nakon što joj je skinuo svu opremu i uvjerio se da nema ozljeda, te ju polegao u krevet i pokrio, Danijel je zakačio prikolicu na Nivu i ponovo prošao naplatne kućice autoputa. Vozio je sporo, na plin, i sjećao se prošlosti.
Nakon srednje škole bio je godinu dana vojnik "tu doma", što nije bilo teško. Nakon toga je postao "svoj čovjek", što je završilo tako da je ponovo postao vojnik i odradio petogodišnji ugovor u raznim državama. Bilo je teško. Zatim godina u Policiji "tu doma", jer rat je počinjao i prije nego je Hrvatska počela imati svoju vojsku. Poslije toga ljeto u kojem se odmarao.
S dva prijatelja, koje je upoznao kad su bili na oporavku u Toplicama, otišao je lutati morskom obalom. Jedan od njih je bio opečen plamenom u oklopnjaku, drugi malo probušen komadićima minobacačke granate. Sve u svemu, ništa tragično. Bili su pravo društvo za gubljenje vremena, s velikim talentom za teoretiziranje o djevojkama i potpuno izgubljeni kad su djevojke bile blizu, što ga je silno uveseljavao. Nakon tri tjedna, oni su morali kućama. Pošli su na vlak u Rijeci, a on se popeo na brod koji plovi od Rijeke do Dubrovnika, kako bi posjetio rodbinu u Zadru.
Kad je brod zaplovio, bio je uznemiren i pretraživao palubu pogledom. Ugledao je malenu plavušu, koja je čitala knjigu. Prišao je i nešto ju upitao, ona nije odgovorila, imala je slušalice na ušima i slušala glasnu glazbu. Udaljio se i gledao preko ograde. Kad se okrenuo, ona je bila pored njega i gledala ga, počeli su pričati. Ona na slovenskom, on na hrvatskom. Pala je noć, vjetar se igrao vitlajući njezinom lijepom kosom. Saznao je kako je završila prvu godinu fakulteta u Ljubljani i ide kod roditelja u vikendicu na Hvaru. Bio je opijen njome, ali nije ju ni poljubio ni zagrlio, iako mu se učinilo da bi mu ona uzvratila poljubac. Ona je nastavila, on je sišao u Zadru, s papirićem na kojem je pisala njezina adresa. Znao je da se ona vraća za točno tjedan dana, ali se vratio brodom dan prije njezinog.
U Zadru je ponovo bio nakon mjesec dana. Još uvijek je bilo ljeto, ali na plažama skoro da nikog nije bilo. Rat je bio preblizu. Dan prije povratka kući, pošao je kupiti novine. Na obali, pored mosta koji vodi na zadarski Poluotok, radio je samo jedan kiosk. Pogledao je razglednice i ugledao Neli na slici. Zapravo, nije to bila Neli, ali je djevojka na fotografiji veoma nalikovala na nju. Kupio je razglednicu, napisao samo svoje ime i broj telefona u kući svojih roditelja, te poslao na njezinu adresu.
Za nekoliko dana je telefon zvonio, javio se. Bila je to ona. Rekla mu je da ga je tražila na brodu. Da je razmišljala je li u Hrvatskoj moguće naći nekog kome znaš samo ime. I pitala ga, kako je uspio naći razglednicu s djevojkom koja izgleda skoro isto kao ona.
Od tada su se sretali. Nije to moglo biti često. Ona je studirala, on nije mogao tek tako u drugu državu.
Sjećao se kako su jeli ogromne kremšnite na Bledu.
Kako nije dala da ju poljubi na kuli Lotrščak.
Kako je gledala u izlog na Ilici.
Kako ju je prvi put zaozbiljno poljubio tek na rastanku, na autobusnoj stanici u Ljubljani i kako je ona tada rekla, da to baš nije dobro, da se nisu sreli mjesecima i da ima dečka.
Ponovo je otišao iz Hrvatske i potpisao ugovor. Nije ju više sretao. Samo bi ponekad razmijenili pisma. Ponekad bi i telefonirali. U to doba se nije moglo vidjeti da pozivi stižu iz nekih veoma čudnih država. Pisala mu je o avanturama koje je imala kao sportašica. Ekstremna sportašica. Turno bordanje, pad na ledenjaku, koji je čudom preživjela. Ronjenje u špiljama, osjećaj koji je imala kad su iz špilje izronili njezinog kolegu koji je poginuo. Jedrenje. Mnogo jedrenja. Zaljubila se u jedriličara i počeli su živjeti skupa. Unatoč tome, jednom se odvažio i želio ju sresti. Tada je po prvi put putovao na motoru i bio nekoliko kilometara od njezine kuće. Nije ju sreo. Bio je neki nesporazum. Ili možda ipak nije. Tko će sad znati.
Pred deset godina zaključio je da je previše star za vojnika i da je dosta i vratio se. Pronašao je miran posao i nije pričao o prošlosti. Od tada su svake godine razmijenili po jednu ili dvije poruke elektroničke pošte. Nije joj se ni jednom javio kad bi prolazio kroz Maribor. Znao je da nije sama. Znao je da nije dobro uspoređivati ljude kakvi su sada, s uspomenama na te iste ljude koje nosimo iz prošlosti.
Ponekad bi mu ona poslala fotografije sa svojih mnogobrojnih putovanja. I dalje je bila lijepa.
Poruke su dolazile sa sve većim razmacima. Prošli put se javila pred godinu dana.
Ušao je na parkiralište benzinske crpke, utovario Yamahu na prikolicu i vratio se u Toplice. Na povratku više nije razmišljao, samo je u mislima pregledavao slike koje je upamtio. I one iz prošlosti, ali i one iz poruka.
Neli u Miamiju. Neli u Parizu. Neli na jedrilici. Neli na plavom motoru. Neli na narančastom motoru. Neli na crnom motoru. Neli s okovratnikom u bolničkom krevetu, nakon prevrtanja s automobilom. Neli na planinarenju. Neli pored golemog snjegovića.
Stao je na dvorištu i ušao u kućicu. Ona je spavala. Nije ju htio buditi. Spustio je motor s prikolice i sve pregledao. Nije bilo puno posla, zalijepio je žmigavce i poravnao poluge. Vjetar je donio oblak, počela je kišica. Ugurao je motor pod nadstrešnicu, ušao u kućicu, sjeo u fotelju, stavio noge na stolić, gledao ju kako spava i ubrzo zaspao.
Kad se probudio, krevet je bio prazan. Samo na trenutak pomislio je da je sve sanjao, jer je na drugoj fotelji bila prebačena bijela jakna.
Popeo se u potkrovlje i našao ju naslonjenu na ogradu balkona.
Čula je da drvene stepenice škripe, znala je da dolazi, ali i dalje je gledala niz padinu. Sunce je izlazilo, sa zelenila šume dizala se izmaglica. Stao je iza nje, zagrlio ju.
- "Lijepo je ovdje." - rekla je i uspravila se.
Poljubio ju je u vrat, pored pletenice.
Okrenula se, zagrlila ga i počela plakati.
- "Kozo, ne cendraj, popravio sam motor, može se voziti i samo malo treba da bude ponovo kao nov."
Nije rekla ništa.
- „A jakna ti je tek sad prava frajerska, vidi se da si malo plivala po asfaltu“.
Nije se nasmijala.
Osjetio je njezinu tugu i rekao: "Idemo dolje, moraš nešto jesti."
Postavio je na stol kukuruzni kruh, hladan sir s vrhnjem i ispekao kajganu s kolutićima domaće kobasice.
- "Dobro je da plačeš u tanjur, štediš mi sol." - rekao je.
- "Hoćeš li se ti ikada uozbiljiti?"
- "Misliš da se ovako star čovjek može bitno promijeniti? Uostalom, nisam ja bitan, nego ti, reci mi, što se zapravo dogodilo? Zbog čega juriš po mjesečini na motoru?"
Obrisala je nos i rekla: "Ti si kriv, zato jurim! Ti si mi jednom napisao, da neki imaju sedative, a neki umjesto toga voze motore. Moj bivši dragi je živio četiri godine u mom stanu. Mislila sam, bit ćemo skupa zauvijek. Bit ćemo roditelji. Pred pet dana je došao doma i obavijestio me da se spetljao s curom s kojom radi i izjavio da ne zna koju od nas više voli. Zamolila sam ga da odseli svoje stvari i nisam plakala. Nisam plakala, sve dok nije otišao. Ah, da. I prigovorio mi je da ja imam tajnog "pen frienda" oduvijek. Tebe! I da znaš, ti si jedina konstanta u mom životu! Plakala sam dva dana i nisam izlazila nikud. Nakon toga sam išla reći roditeljima što se dogodilo. I pogodi, što mi je rekla mama?"
- "Hm, mama je pravnica, vjerojatno je dala neki pravni savjet?"
- "Ne, nije! Mama je rekla: Neli, mogla si se malo više potruditi oko onog svog Hrvata. Nije baš bio cijelo vrijeme rat tamo, a mogla si i riskirati. Da si se malo više potrudila oko njega, ne bi ti se ovo dogodilo. I k tome, tebi treba netko takav, stariji od tebe, da se može nositi s tvojim viškom energije. Tvoje bivše povezuje to, što su svi bili preslabi za tebe.“
- „Nakon toga sam otišla i plakala još malo u svom stanu. I onda sam rekla da je dosta i pošla iz Maribora prema moru. Jednom si mi napisao da si nakon povratka u domovinu stekao prijatelje na Forumu, pa sam ponekad tražila pišeš li što tamo. Vidjela sam na fotografijama da imaš više narančastih blatnih motora, a kad si kupio ovaj novi, crni, za koji si pored fotografije napisao da je iznutra narančast, shvatila sam da si se preselio, jer imaš varaždinsku pločicu, pa sam htjela projuriti blizu tvog novog doma. Ne znam kako se dogodilo da si bio na cesti, ali kad sam te dostigla, znala sam da si ti, pošle su mi suze i zato nisam vidjela kamion na vrijeme."
Danijel je šutio. Nije mu se baš često događalo u životu da ne zna što bi rekao.
U prošlosti se dogodilo tako mnogo toga što nije moglo biti slučajno, ali je odavno odustao od razmišljanja o tome koja se to mistična sila zafrkava s njegovim životom.
Neli je ispila drugu čašu hladnog mlijeka i rekla: "Znaš, mislim da idem natrag u Maribor. Nisam uzela opremu za jedrenje. Možda je bolje da ipak odem autom do mora."
Danijel je stajao na dvorištu i gledao kako se bijela Yamaha spušta niz brežuljak. Znao je da je Neli vidjela u potkrovlju otvorenu kutiju s malenim moto čizmama i rukavicama. Znao je da je lako zaključila, da je to poklon za neku djevojku. Znao je da se pokupila tako brzo, jer nije imala snage pitati ga je li još uvijek sam.
Ušao je u kuću. I dalje nije znao što će sa svojom životom nakon ljeta, ali je znao da će sada prvo odspavati i krenuti prema obali kad se probudi. Tako da na autoputu promisli o svemu.
Nije morao žuriti. Njegova draga na otoku ga nije očekivala prije kraja drugog tjedna. Nije joj javio da može doći ranije, pa će se jednako iznenaditi i razveseliti, došao on dan ranije ili kasnije.
Možda mu postane jasno što želi u životu, kad ugleda odraz mora u njezinim očima.
===
Na početku me zbunio njegov nadimak, jer sam zamišljala da su bajkeri tvrdi i bešćutni tipovi, pa mi nije bilo jasno kako bi se neki takav nazvao Flomić. Kasnije me još više zbunilo to što je bio silno nesretan i rekao da su mu suze u očima, jer je njegova simpatija, za koju se nadao da će mu biti nešto više, otišla svojim motorom lutati po obali bez njega.
Objašnjavao mi je razliku između "motorista" i "bajkera", između "rišpektovca" i "šatoraša". Smijao se riječima u mom prijevodu i popravio ih, jer takav hrvatski kakav sam koristila niti jedan bajker ne govori. Pozvala sam ga na kolače i sok, ali je rekao da zauzvrat ne želi ništa, osim da mu ja, kao netko tko živi od pisanja, malo popravim kratku priču koju namjerava objaviti na Forumu.
Priču mi je poslao s novootvorene e-adrese, s koje se više nikad nije javio. Možda je bio previše tužan te noći da upamti zaporku. Par puta sam ga tražila na chatu, tamo ga nitko nije vidio, pa sam odlučila objaviti njegovu priču ovdje.
Anna
P.S.
Slovenski ne znam, nisam mogla popraviti dijaloge na nepoznatom jeziku, pa sam se snašla.
===
Ljetna noć je bila topla i vedra. Kolovoz je tek počeo. Mjesec je svjetlio punim sjajem iznad brežuljaka pored Varaždinskih Toplica. U kućici, na padini jednog od brežuljaka, Danijel Z. se meškoljio u postelji, jer mu je smetala mjesečina. Otvorio je oči, pogledao na sat. Kazaljke iznad sitnog natpisa "Légion étrangère" pokazivale su da je od ponoći prošao jedan sat. Odlučio je ustati.
Prethodni dan je proveo kao u nekom ritualu obnove. Ošišao se, obrijao, skratio nokte, poslije plivanja u toplom bazenu, bio na masaži i dodatno se istuširao i namirisao. Još jučer ujutro je priredio svu opremu, ubacio u gornji kovčeg na svom motoru ručnik, kupaće gaćice, majice i još par stvari koje će mu trebati na obali mora, tako da nije potrajalo dugo i već je bio u garaži.
Izgurao je svoj crno bijeli KTM, na dvorište, pokrenuo ga i zakopčavao zapinjače na čvrstim čizmama, dok se motor grijao. Na navigacijskom uređaju odabrao je poznatu točku na otoku Pagu, tek toliko da bude odabrana, jer nije tamo išao po prvi put. Predložena putanja je išla po autoputu, Danijel je zaključio da bi trebao razmisliti o svom životu, da je nekoliko noćnih sati na praznom autoputu kao stvoreno za to i krenuo prema naplatnim kućicama.
Mjerač brzine je pokazivao ugodnih 120, Danijel je razmišljao o tome, kako ima 46 godina, nešto ušteđevine, rentu koju prima iz Francuske i da će nakon predstojećih mjesec dana odmora javiti poslodavcu da više neće dolaziti. To baš i nije bila teška odluka, ali o tome što bi nakon toga mogao raditi, osim čitati knjige, slušati glazbu i jurcati po makadamu i šumskim stazama na motoru, nije mogao odlučiti. Nadao se da će mu kad prijeđe preko Gorskog kotara biti jasnije što zapravo želi.
U razmišljanju ga je prekinuo vrisak iz neprigušene ispušne cijevi. Pored njega je projurila bijela "ležaljka".
- "Pizdek! Misli da je na trkama!" - promrmljao je u vizir svoje kacige.
Ubacio je jednu niže i počeo ubrzavati svom snagom. Njegov Adventure 990 nije mogao mnogo preko 200, ali je izgledalo kao da provokator na ležaljki ili izaziva pa vozi sporije ili je prvi put na krivudavom dijelu autoputa, pa ga straše ograde i usporava. Danijel se približio, prepoznao Yamahu R6, uspio vidjeti da je vozač omalen, da motor ima slovensku pločicu, ali je naišao ravni dio i Yamaha je ponovo bila brža od njega.
- "Hm, gle ti ovog guzatog patuljka, izgleda da se ipak zna voziti. Neću ga moći stići prije nego odluči točiti gorivo." – pomislio je i malo usporio. Ispred njega je usporio i Slovenac. Razmak je bio stotinjak metara, Danijel nije ubrzavao, približavalo se skretanje na benzinsku crpku.
Slovenac nije davao žmigavac i već je izgledalo da će proći pored odmorišta iza benzinske, kad je s priključnog puta ušao šleper. Danijel je usporio i pomaknuo se preko srednje crte u lijevo. Vidio je da crveno svjetlo na repu Yamahe krivuda i odlazi prema nebu, te motor koji se prevrće preko prednjeg kotača. Žestoko je kočio i stao desetak metara od polegnutog motora, spustio svoj motor na bočni naslon, uključio žmigavce i potrčao. Lik u bijelom kombinezonu ležao je na trbuhu, naslonjen vizirom kacige na asfalt i izgledao kao svemirac iz Roswella, s velikom glavom i malenim tijelom. Kad je Danijel kleknuo pored njega, počeo se podizati.
- "Restez-ci!" - viknuo je Danijel, ali maleni se podigao na koljena.
- "Calmement!" - zaurlao je Danijel, zagrlio malenog, pomogao mu da se podigne na noge i odveo ga do ograde.
"Attendez!“ - i dalje se derao Danijel.
Podigao je vizir svoje kacige i otvorio vizir malenom.
- "Prekorači ogradu i sjedni na travu, da se ne srušiš!" - ovaj put je rekao na hrvatskom, nije bio svjestan da je do sada galamio na francuskom.
Maleni je poslušao.
Danijel je hitro podigao Yamahu, odgurao ju do ruba i naslonio na lim ograde, zatim je pomaknuo svoj motor do ograde, zaokrenuo ga tako da osvjetljava malenog i preskočio ogradu. Tek tada je otkrio da malenom ispod kacige viri dugačka plava pletenica.
- "Jesi li dobro?" - pitao je Danijel.
- "Nije mi ništa i ne moraš više vikati!"
Danijel se stresao. Glas mu je bio poznat, ali taj glas i hrvatski jezik nisu išli skupa.
Oboje su skinuli kacige i Danijel se silno iznenadio.
- "Neli! To si zbilja ti?"
- "Jesam, idiote!"
- "Od kad znaš hrvatski?"
- "Idiote, jedrila sam mnogo s hrvatskim posadama i naučila sam!"
- "A zašto divljaš, dobro da nam nisi oštetila cestu?" - Danijel se počeo smijati.
- "Uvijek si zajebavao! Uvijek!" - Neli se počela tresti.
- "Stavi mi ruke oko vrata!"
Zagrlila ga je, on ju je podigao u naručje i ponio prema benzinskoj.
Osjetio je da se proteklih godina nije udebljala i da vjerojatno i dalje ima 50 kilograma, skupa s kacigom.
- "Sad ćeš lijepo sjesti tu vani, izgleda da birtija ne radi, ali donijet ću ti sok i čokoladicu iz benzinske. Jedno vrijeme će ti se ruke tresti i onda će sve biti u redu. Sigurno nisi ništa slomila?"
- "Nisam, samo sam malo bubnula čelom."
- "Onda tu mirno sjedi i meditiraj, idem pogledati je li na cesti ostala rupa." - ponovo se nasmijao i otrčao.
Dogurao je Yamahu, nakon toga dovezao svoj motor i odskakutao u trgovinu. Pospani prodavač je gledao televiziju, nerado pomaknuo pogled i preko volje naplatio sokove i čokolade.
Vani je Danijel ugurao cjevčicu u sićušni omot soka, otvorio pakovanje čokoladice i dodao Neli, kao da je malena curica. Ona ga je pogledala i počela plakati.
- "Neli, ajde, ne cmizdri, nije ti ništa. Ni motoru nije ništa, malo ljepljive trake i možeš voziti."
- "Ne plačem zbog motora, idiote!"
- "Da, da, ti plačeš, a ja sam idiot, prekrasno." – rekao je s osmjehom.
- "Kad jesi! Jesi! Jedan veliki iidiiijooot!" - još jače se rasplakala.
Nije znao što bi, pa ju je podigao iz stolca, stavio u svoje krilo i zagrlio.
Čekao je da prestane plakati. Shvatio je da se dogodilo nešto loše, puno prije nego se prevrnula.
Kad se smirila rekao je: "Imam kućicu tu blizu. Idemo s mojim motorom k meni doma, spremit ću te u postelju i doći po tvoj motor autom, imam prikolicu za motore na dvorištu.“
Ona je samo klimnula.
Nije prošlo mnogo vremena. Nakon što joj je skinuo svu opremu i uvjerio se da nema ozljeda, te ju polegao u krevet i pokrio, Danijel je zakačio prikolicu na Nivu i ponovo prošao naplatne kućice autoputa. Vozio je sporo, na plin, i sjećao se prošlosti.
Nakon srednje škole bio je godinu dana vojnik "tu doma", što nije bilo teško. Nakon toga je postao "svoj čovjek", što je završilo tako da je ponovo postao vojnik i odradio petogodišnji ugovor u raznim državama. Bilo je teško. Zatim godina u Policiji "tu doma", jer rat je počinjao i prije nego je Hrvatska počela imati svoju vojsku. Poslije toga ljeto u kojem se odmarao.
S dva prijatelja, koje je upoznao kad su bili na oporavku u Toplicama, otišao je lutati morskom obalom. Jedan od njih je bio opečen plamenom u oklopnjaku, drugi malo probušen komadićima minobacačke granate. Sve u svemu, ništa tragično. Bili su pravo društvo za gubljenje vremena, s velikim talentom za teoretiziranje o djevojkama i potpuno izgubljeni kad su djevojke bile blizu, što ga je silno uveseljavao. Nakon tri tjedna, oni su morali kućama. Pošli su na vlak u Rijeci, a on se popeo na brod koji plovi od Rijeke do Dubrovnika, kako bi posjetio rodbinu u Zadru.
Kad je brod zaplovio, bio je uznemiren i pretraživao palubu pogledom. Ugledao je malenu plavušu, koja je čitala knjigu. Prišao je i nešto ju upitao, ona nije odgovorila, imala je slušalice na ušima i slušala glasnu glazbu. Udaljio se i gledao preko ograde. Kad se okrenuo, ona je bila pored njega i gledala ga, počeli su pričati. Ona na slovenskom, on na hrvatskom. Pala je noć, vjetar se igrao vitlajući njezinom lijepom kosom. Saznao je kako je završila prvu godinu fakulteta u Ljubljani i ide kod roditelja u vikendicu na Hvaru. Bio je opijen njome, ali nije ju ni poljubio ni zagrlio, iako mu se učinilo da bi mu ona uzvratila poljubac. Ona je nastavila, on je sišao u Zadru, s papirićem na kojem je pisala njezina adresa. Znao je da se ona vraća za točno tjedan dana, ali se vratio brodom dan prije njezinog.
U Zadru je ponovo bio nakon mjesec dana. Još uvijek je bilo ljeto, ali na plažama skoro da nikog nije bilo. Rat je bio preblizu. Dan prije povratka kući, pošao je kupiti novine. Na obali, pored mosta koji vodi na zadarski Poluotok, radio je samo jedan kiosk. Pogledao je razglednice i ugledao Neli na slici. Zapravo, nije to bila Neli, ali je djevojka na fotografiji veoma nalikovala na nju. Kupio je razglednicu, napisao samo svoje ime i broj telefona u kući svojih roditelja, te poslao na njezinu adresu.
Za nekoliko dana je telefon zvonio, javio se. Bila je to ona. Rekla mu je da ga je tražila na brodu. Da je razmišljala je li u Hrvatskoj moguće naći nekog kome znaš samo ime. I pitala ga, kako je uspio naći razglednicu s djevojkom koja izgleda skoro isto kao ona.
Od tada su se sretali. Nije to moglo biti često. Ona je studirala, on nije mogao tek tako u drugu državu.
Sjećao se kako su jeli ogromne kremšnite na Bledu.
Kako nije dala da ju poljubi na kuli Lotrščak.
Kako je gledala u izlog na Ilici.
Kako ju je prvi put zaozbiljno poljubio tek na rastanku, na autobusnoj stanici u Ljubljani i kako je ona tada rekla, da to baš nije dobro, da se nisu sreli mjesecima i da ima dečka.
Ponovo je otišao iz Hrvatske i potpisao ugovor. Nije ju više sretao. Samo bi ponekad razmijenili pisma. Ponekad bi i telefonirali. U to doba se nije moglo vidjeti da pozivi stižu iz nekih veoma čudnih država. Pisala mu je o avanturama koje je imala kao sportašica. Ekstremna sportašica. Turno bordanje, pad na ledenjaku, koji je čudom preživjela. Ronjenje u špiljama, osjećaj koji je imala kad su iz špilje izronili njezinog kolegu koji je poginuo. Jedrenje. Mnogo jedrenja. Zaljubila se u jedriličara i počeli su živjeti skupa. Unatoč tome, jednom se odvažio i želio ju sresti. Tada je po prvi put putovao na motoru i bio nekoliko kilometara od njezine kuće. Nije ju sreo. Bio je neki nesporazum. Ili možda ipak nije. Tko će sad znati.
Pred deset godina zaključio je da je previše star za vojnika i da je dosta i vratio se. Pronašao je miran posao i nije pričao o prošlosti. Od tada su svake godine razmijenili po jednu ili dvije poruke elektroničke pošte. Nije joj se ni jednom javio kad bi prolazio kroz Maribor. Znao je da nije sama. Znao je da nije dobro uspoređivati ljude kakvi su sada, s uspomenama na te iste ljude koje nosimo iz prošlosti.
Ponekad bi mu ona poslala fotografije sa svojih mnogobrojnih putovanja. I dalje je bila lijepa.
Poruke su dolazile sa sve većim razmacima. Prošli put se javila pred godinu dana.
Ušao je na parkiralište benzinske crpke, utovario Yamahu na prikolicu i vratio se u Toplice. Na povratku više nije razmišljao, samo je u mislima pregledavao slike koje je upamtio. I one iz prošlosti, ali i one iz poruka.
Neli u Miamiju. Neli u Parizu. Neli na jedrilici. Neli na plavom motoru. Neli na narančastom motoru. Neli na crnom motoru. Neli s okovratnikom u bolničkom krevetu, nakon prevrtanja s automobilom. Neli na planinarenju. Neli pored golemog snjegovića.
Stao je na dvorištu i ušao u kućicu. Ona je spavala. Nije ju htio buditi. Spustio je motor s prikolice i sve pregledao. Nije bilo puno posla, zalijepio je žmigavce i poravnao poluge. Vjetar je donio oblak, počela je kišica. Ugurao je motor pod nadstrešnicu, ušao u kućicu, sjeo u fotelju, stavio noge na stolić, gledao ju kako spava i ubrzo zaspao.
Kad se probudio, krevet je bio prazan. Samo na trenutak pomislio je da je sve sanjao, jer je na drugoj fotelji bila prebačena bijela jakna.
Popeo se u potkrovlje i našao ju naslonjenu na ogradu balkona.
Čula je da drvene stepenice škripe, znala je da dolazi, ali i dalje je gledala niz padinu. Sunce je izlazilo, sa zelenila šume dizala se izmaglica. Stao je iza nje, zagrlio ju.
- "Lijepo je ovdje." - rekla je i uspravila se.
Poljubio ju je u vrat, pored pletenice.
Okrenula se, zagrlila ga i počela plakati.
- "Kozo, ne cendraj, popravio sam motor, može se voziti i samo malo treba da bude ponovo kao nov."
Nije rekla ništa.
- „A jakna ti je tek sad prava frajerska, vidi se da si malo plivala po asfaltu“.
Nije se nasmijala.
Osjetio je njezinu tugu i rekao: "Idemo dolje, moraš nešto jesti."
Postavio je na stol kukuruzni kruh, hladan sir s vrhnjem i ispekao kajganu s kolutićima domaće kobasice.
- "Dobro je da plačeš u tanjur, štediš mi sol." - rekao je.
- "Hoćeš li se ti ikada uozbiljiti?"
- "Misliš da se ovako star čovjek može bitno promijeniti? Uostalom, nisam ja bitan, nego ti, reci mi, što se zapravo dogodilo? Zbog čega juriš po mjesečini na motoru?"
Obrisala je nos i rekla: "Ti si kriv, zato jurim! Ti si mi jednom napisao, da neki imaju sedative, a neki umjesto toga voze motore. Moj bivši dragi je živio četiri godine u mom stanu. Mislila sam, bit ćemo skupa zauvijek. Bit ćemo roditelji. Pred pet dana je došao doma i obavijestio me da se spetljao s curom s kojom radi i izjavio da ne zna koju od nas više voli. Zamolila sam ga da odseli svoje stvari i nisam plakala. Nisam plakala, sve dok nije otišao. Ah, da. I prigovorio mi je da ja imam tajnog "pen frienda" oduvijek. Tebe! I da znaš, ti si jedina konstanta u mom životu! Plakala sam dva dana i nisam izlazila nikud. Nakon toga sam išla reći roditeljima što se dogodilo. I pogodi, što mi je rekla mama?"
- "Hm, mama je pravnica, vjerojatno je dala neki pravni savjet?"
- "Ne, nije! Mama je rekla: Neli, mogla si se malo više potruditi oko onog svog Hrvata. Nije baš bio cijelo vrijeme rat tamo, a mogla si i riskirati. Da si se malo više potrudila oko njega, ne bi ti se ovo dogodilo. I k tome, tebi treba netko takav, stariji od tebe, da se može nositi s tvojim viškom energije. Tvoje bivše povezuje to, što su svi bili preslabi za tebe.“
- „Nakon toga sam otišla i plakala još malo u svom stanu. I onda sam rekla da je dosta i pošla iz Maribora prema moru. Jednom si mi napisao da si nakon povratka u domovinu stekao prijatelje na Forumu, pa sam ponekad tražila pišeš li što tamo. Vidjela sam na fotografijama da imaš više narančastih blatnih motora, a kad si kupio ovaj novi, crni, za koji si pored fotografije napisao da je iznutra narančast, shvatila sam da si se preselio, jer imaš varaždinsku pločicu, pa sam htjela projuriti blizu tvog novog doma. Ne znam kako se dogodilo da si bio na cesti, ali kad sam te dostigla, znala sam da si ti, pošle su mi suze i zato nisam vidjela kamion na vrijeme."
Danijel je šutio. Nije mu se baš često događalo u životu da ne zna što bi rekao.
U prošlosti se dogodilo tako mnogo toga što nije moglo biti slučajno, ali je odavno odustao od razmišljanja o tome koja se to mistična sila zafrkava s njegovim životom.
Neli je ispila drugu čašu hladnog mlijeka i rekla: "Znaš, mislim da idem natrag u Maribor. Nisam uzela opremu za jedrenje. Možda je bolje da ipak odem autom do mora."
Danijel je stajao na dvorištu i gledao kako se bijela Yamaha spušta niz brežuljak. Znao je da je Neli vidjela u potkrovlju otvorenu kutiju s malenim moto čizmama i rukavicama. Znao je da je lako zaključila, da je to poklon za neku djevojku. Znao je da se pokupila tako brzo, jer nije imala snage pitati ga je li još uvijek sam.
Ušao je u kuću. I dalje nije znao što će sa svojom životom nakon ljeta, ali je znao da će sada prvo odspavati i krenuti prema obali kad se probudi. Tako da na autoputu promisli o svemu.
Nije morao žuriti. Njegova draga na otoku ga nije očekivala prije kraja drugog tjedna. Nije joj javio da može doći ranije, pa će se jednako iznenaditi i razveseliti, došao on dan ranije ili kasnije.
Možda mu postane jasno što želi u životu, kad ugleda odraz mora u njezinim očima.
===
