bob
Member
Priča
Hvatajući dah gledao je u vrhove svojih tenisica, zbunjeno razmišljajući, nisu li trebale na nogama biti čizme, one staroaustrijskog konjičkog oficira, koje je nasljedio od oca a koje je ovaj pak konfiscirao svom djedu.
Odmahnuvši zbunjeno nastavio je dalje, uzbrdo.
Njegov hod podsjećao je na kretanje riječnog raka.
Dva naprijed jedan natrag.
Dva naprijed, jedan natrag.
Dva naprijed, jedan natrag.
Taj napor lagano mu je oduzimao dah.
Napredovao je i gustiš niskog raslinja polako se pretvarao u proplanak. Neka nejasna bol iz predjela desnog ramena neugodno se propinjala prema obodu šešira.
Kretao se idalje ne znajući ni sam zašto i kamo.
Nije se osvrtao, ali olovna knedla u želudcu kao da mu je davala do znanja da ga netko slijedi.
Pokušao je ubrzati korak.
Rosna trava se opirala iz sve snage tom naumu, što je u konačnici rezultiralo dubljim disanjem i ponavljanjem te podmukle boli.
Htio je zastati, doci do daha, ali knedla u želudcu koja je na samu pomisao o zastajkivanju opasno prijetila izaći van...na usta...tjerala ga dalje.
Progutao je knedlu i nastavio. Proplanak se širio i bivao sve svjetlijim.
Odjednom pred njim zavijuga crna zmija, bijela isprekidana šara na leđima simetrično je pratila smjer njenog kretanja.
Stresao se, zmija nestade u vlažnoj travi, a u pravcu njenog kretanja, negdje na vrhu proplanka ugleda nešto.
Prilično daleko i u smjeru sunca koje ga je zasljepljivalo.
Želeći izoštriti pogled i umanjiti djelovanje sunca krene desnom rukom prema obodu šešira.
Ponovi se ta oštra bol što mu nakratko stvori crnu koprenu pred očima.
Koprena je postepeno nestajala a on ponovo ugleda zmiju.
Strese se.
Nekakva nejasna nelagoda ga obuzme.
Pogled mu se u potpunosti razbistrio i on ugleda na leđima zmije nekakvo čupavo klupko.
Fokusirao je pogled prema tom biću.
Odjednom je vidio široki osmjeh tog krznenog stvora.
Osmjeh?
Ne!! Ogromni zubi koji su sa leđa te crne nemani atakirali prema njemu.
Instiktivno pokrene ruke prema licu i tamna koprena ponovo zavlada njegovim vidokrugom.
Zvuk vlastitog disanja, kratkog i isprekidanog nagna ga da otvori oči. Stajao je ispred širom otvorenih vrata neke brvnare.
U trenutku shvati, to je ono nešto što nije mogao jasno razaznati iz podnožja proplanka.
Tisuće misli navre mu kroz um, kratki oštri bljeskovi svjetla izmjenjivali su se sa pitanjima...gdje je zmija?...gdje je čudovište s njenih leđa?...kako sam u trenu dospio na vrh brda?
Zakorakne prema vratima, svjetlost unutar brvnare se pojača,što je bio bliže to je svjetlost postajala jača i nije ga smetala. Svejedno instiktivno podigne ruku da zaštiti oči i odmah to požali.
Zastavši u pola pokreta zbunjeno shvati da mu taj pokret nije izazvao bol koju je očekivao.
Pogledao je svoje ruke, bile su bijele od blještećeg svjetla iz unutrašnosti kolibe.
Neizmjeran osjećaj lakoće ga je obuzimao.
Duboko udahne. Riješen svih briga naumi zakoračiti kroz otvor vrata u to blještavilo.
Tad začuje glas iza sebe,...sačekaj!...
Ili mu se to samo pričinilo?
Riješen svih strahova, stajao obasjan u okviru vrata. Polagano se okrene, u nadi da ce vidjeti tko ga to zadržava.
Iza njega tama.
To je zbog predugog gledanja u jako svjetlo...pomisli... Iz dubine tame počinje se pojavljivati svjetlost.
Isprva lagani bljeskovi u daljini a zatim sve jači i jači.
Misao, ovaj puta iza njegovih leđa,reče ...nije još tvoje vrijeme !..
Zbunjen je stajao i promatrao bljeskove u tami koji mu su se sve brže i u sve jačem intezitetu približavali.
Predivno ranojesensko nedeljno jutro naprosto je mamilo na jedan mali đir po okolici.
Termometar na garaži i njegovih 5 stupnjeva nije ga obeshrabrilo.
Dobar stari poštarski kožnjak( kojeg je otac dobio na okladi s jednim kolegom, da će bačvu punu nafte premjestiti golim rukama s kamiona na bager) visoke austrougarske čizme, krznene kožne rukavice koje su mu dosezale do pola podlaktice(njih je odkupio od viljuškariste u firmi kad je bila zamjena HTZ-opreme), yetica sa dubokim vizirom, obavezna marama preko usta, garantirali su mu udobnu vožnju unatoč niskoj jutarnjoj temperaturi.
Kud se spremaš?
Mamin glas iz kuhinje prenuo ga je iz razmišljanja.
Idem se provozati do Ozlja.
Nehajno odgovori, a već je znao da ide u Novo Mesto.
Gostilna ob trgu bila je njegov cilj, a mlada plava naučnica, razlog zbog kojeg pali motor.
Ne brini, doviknuo je.
Do ručka sam nazad.
Itekako je znao da će brinuti, kao i svake noći kad bi u sitne sate, na početku ulice gasio motor, ne bi li se što tiše prikrao do dvorišta da ga niko ne čuje.
Ona je čula, znao je to po tom što je nakratko ugledao bljesak svjetla na prozoru roditeljske sobe, kojim je prekidala svoje bdjenje.
Prozor je nestao a bljeskovi su se u ritmičnom ponavljanju pojačavali.
Svjetlost je postajala sve jača i jača i pretvarala se u bolne ubode u očima.
Zažmiri.
Podigne ruku da se zaštiti. Bolna munja ga prostrijeli od ramena prema vratu i glavi, olovna knedla pojuri prema ustima. Stisne zube.
Okus hrđave vode u ustima, natjera ga da pljune.
Kratko dišući, na granici bola, polako proškilji na jedno oko.
Bljeskovi su se pojačali.
Zatvori vjeđe, pa lagano kroz trepavice ponovo proškilji, pomičući glavu na stranu, ne bi li se tako zaštitio od nesnosnog bljeskanja.
Uspije, i sad jasnije ugleda izvor svoje patnje, to su se zrake ranojutarnjeg sunca u ritmičnom slijedu odbijale od kromiranih šarafića na špajlama prednjeg kotača.
Motor je ležao izvrnut i zadnjim krajem u jarku pored ceste dok je prednji kotač u sve polaganijem ritmu završavao svoj ples. Mirovao je.
Pogled je postajao sve bistriji. Shvatio je i svoj položaj.
Na drugoj strani jarka, nogama u blatnoj vodi.
U mislima se dotakao svih djelova tijela,noga..miče se i ne boli,druga,...isto, lijeva ruka, prinese je licu.. sve na broju.
Pogled mu privuče krzneno klupko koje je ležalo na cesti.
Kratki pramen magle, iz predjela glave, tog klupka, vinu se prema nebu. Oko krznenog stvora širila se teška ljepljiva mrlja. Kako je mrlja postajala sve veća, tako su intervali maglenih pramenova iz usta nesretne životinje postajali sve kraći i rjeđi, dok na kraju nisu u potpunosti prestali.
Postao je potpuno svjestan svog položaja i situacije u kojoj se nalazi.
Prokleta nesretna životinja, jetko je procijedio kroz zube.
Uspravivši se na koljena, klečao je u plitkoj blatnjavoj vodi.
Živ je, živ je, dopiralo je do njega...
Znal sam ja da bu taj cucak nekog unesrećil, komentirao je drugi glas.
Lijevom rukom otkopčao je kacigu koja je muklo pljusnula u blato. Pogledao je za njom. Prljava voda polako je punila njenu unutrašnjost.
Čuo je pljuskanje po blatu, nečiji čvrst stisak pomagao mu je da ustane.
Ruka, ruka, začuo je bolni krik ne prepoznavajući vlastiti glas.
Tog dana nije stigao u Novo Mesto.
Ni dugi niz godina poslije.
Njegov život krenuo je u nekom drugom smjeru.
Hvatajući dah gledao je u vrhove svojih tenisica, zbunjeno razmišljajući, nisu li trebale na nogama biti čizme, one staroaustrijskog konjičkog oficira, koje je nasljedio od oca a koje je ovaj pak konfiscirao svom djedu.
Odmahnuvši zbunjeno nastavio je dalje, uzbrdo.
Njegov hod podsjećao je na kretanje riječnog raka.
Dva naprijed jedan natrag.
Dva naprijed, jedan natrag.
Dva naprijed, jedan natrag.
Taj napor lagano mu je oduzimao dah.
Napredovao je i gustiš niskog raslinja polako se pretvarao u proplanak. Neka nejasna bol iz predjela desnog ramena neugodno se propinjala prema obodu šešira.
Kretao se idalje ne znajući ni sam zašto i kamo.
Nije se osvrtao, ali olovna knedla u želudcu kao da mu je davala do znanja da ga netko slijedi.
Pokušao je ubrzati korak.
Rosna trava se opirala iz sve snage tom naumu, što je u konačnici rezultiralo dubljim disanjem i ponavljanjem te podmukle boli.
Htio je zastati, doci do daha, ali knedla u želudcu koja je na samu pomisao o zastajkivanju opasno prijetila izaći van...na usta...tjerala ga dalje.
Progutao je knedlu i nastavio. Proplanak se širio i bivao sve svjetlijim.
Odjednom pred njim zavijuga crna zmija, bijela isprekidana šara na leđima simetrično je pratila smjer njenog kretanja.
Stresao se, zmija nestade u vlažnoj travi, a u pravcu njenog kretanja, negdje na vrhu proplanka ugleda nešto.
Prilično daleko i u smjeru sunca koje ga je zasljepljivalo.
Želeći izoštriti pogled i umanjiti djelovanje sunca krene desnom rukom prema obodu šešira.
Ponovi se ta oštra bol što mu nakratko stvori crnu koprenu pred očima.
Koprena je postepeno nestajala a on ponovo ugleda zmiju.
Strese se.
Nekakva nejasna nelagoda ga obuzme.
Pogled mu se u potpunosti razbistrio i on ugleda na leđima zmije nekakvo čupavo klupko.
Fokusirao je pogled prema tom biću.
Odjednom je vidio široki osmjeh tog krznenog stvora.
Osmjeh?
Ne!! Ogromni zubi koji su sa leđa te crne nemani atakirali prema njemu.
Instiktivno pokrene ruke prema licu i tamna koprena ponovo zavlada njegovim vidokrugom.
Zvuk vlastitog disanja, kratkog i isprekidanog nagna ga da otvori oči. Stajao je ispred širom otvorenih vrata neke brvnare.
U trenutku shvati, to je ono nešto što nije mogao jasno razaznati iz podnožja proplanka.
Tisuće misli navre mu kroz um, kratki oštri bljeskovi svjetla izmjenjivali su se sa pitanjima...gdje je zmija?...gdje je čudovište s njenih leđa?...kako sam u trenu dospio na vrh brda?
Zakorakne prema vratima, svjetlost unutar brvnare se pojača,što je bio bliže to je svjetlost postajala jača i nije ga smetala. Svejedno instiktivno podigne ruku da zaštiti oči i odmah to požali.
Zastavši u pola pokreta zbunjeno shvati da mu taj pokret nije izazvao bol koju je očekivao.
Pogledao je svoje ruke, bile su bijele od blještećeg svjetla iz unutrašnosti kolibe.
Neizmjeran osjećaj lakoće ga je obuzimao.
Duboko udahne. Riješen svih briga naumi zakoračiti kroz otvor vrata u to blještavilo.
Tad začuje glas iza sebe,...sačekaj!...
Ili mu se to samo pričinilo?
Riješen svih strahova, stajao obasjan u okviru vrata. Polagano se okrene, u nadi da ce vidjeti tko ga to zadržava.
Iza njega tama.
To je zbog predugog gledanja u jako svjetlo...pomisli... Iz dubine tame počinje se pojavljivati svjetlost.
Isprva lagani bljeskovi u daljini a zatim sve jači i jači.
Misao, ovaj puta iza njegovih leđa,reče ...nije još tvoje vrijeme !..
Zbunjen je stajao i promatrao bljeskove u tami koji mu su se sve brže i u sve jačem intezitetu približavali.
Predivno ranojesensko nedeljno jutro naprosto je mamilo na jedan mali đir po okolici.
Termometar na garaži i njegovih 5 stupnjeva nije ga obeshrabrilo.
Dobar stari poštarski kožnjak( kojeg je otac dobio na okladi s jednim kolegom, da će bačvu punu nafte premjestiti golim rukama s kamiona na bager) visoke austrougarske čizme, krznene kožne rukavice koje su mu dosezale do pola podlaktice(njih je odkupio od viljuškariste u firmi kad je bila zamjena HTZ-opreme), yetica sa dubokim vizirom, obavezna marama preko usta, garantirali su mu udobnu vožnju unatoč niskoj jutarnjoj temperaturi.
Kud se spremaš?
Mamin glas iz kuhinje prenuo ga je iz razmišljanja.
Idem se provozati do Ozlja.
Nehajno odgovori, a već je znao da ide u Novo Mesto.
Gostilna ob trgu bila je njegov cilj, a mlada plava naučnica, razlog zbog kojeg pali motor.
Ne brini, doviknuo je.
Do ručka sam nazad.
Itekako je znao da će brinuti, kao i svake noći kad bi u sitne sate, na početku ulice gasio motor, ne bi li se što tiše prikrao do dvorišta da ga niko ne čuje.
Ona je čula, znao je to po tom što je nakratko ugledao bljesak svjetla na prozoru roditeljske sobe, kojim je prekidala svoje bdjenje.
Prozor je nestao a bljeskovi su se u ritmičnom ponavljanju pojačavali.
Svjetlost je postajala sve jača i jača i pretvarala se u bolne ubode u očima.
Zažmiri.
Podigne ruku da se zaštiti. Bolna munja ga prostrijeli od ramena prema vratu i glavi, olovna knedla pojuri prema ustima. Stisne zube.
Okus hrđave vode u ustima, natjera ga da pljune.
Kratko dišući, na granici bola, polako proškilji na jedno oko.
Bljeskovi su se pojačali.
Zatvori vjeđe, pa lagano kroz trepavice ponovo proškilji, pomičući glavu na stranu, ne bi li se tako zaštitio od nesnosnog bljeskanja.
Uspije, i sad jasnije ugleda izvor svoje patnje, to su se zrake ranojutarnjeg sunca u ritmičnom slijedu odbijale od kromiranih šarafića na špajlama prednjeg kotača.
Motor je ležao izvrnut i zadnjim krajem u jarku pored ceste dok je prednji kotač u sve polaganijem ritmu završavao svoj ples. Mirovao je.
Pogled je postajao sve bistriji. Shvatio je i svoj položaj.
Na drugoj strani jarka, nogama u blatnoj vodi.
U mislima se dotakao svih djelova tijela,noga..miče se i ne boli,druga,...isto, lijeva ruka, prinese je licu.. sve na broju.
Pogled mu privuče krzneno klupko koje je ležalo na cesti.
Kratki pramen magle, iz predjela glave, tog klupka, vinu se prema nebu. Oko krznenog stvora širila se teška ljepljiva mrlja. Kako je mrlja postajala sve veća, tako su intervali maglenih pramenova iz usta nesretne životinje postajali sve kraći i rjeđi, dok na kraju nisu u potpunosti prestali.
Postao je potpuno svjestan svog položaja i situacije u kojoj se nalazi.
Prokleta nesretna životinja, jetko je procijedio kroz zube.
Uspravivši se na koljena, klečao je u plitkoj blatnjavoj vodi.
Živ je, živ je, dopiralo je do njega...
Znal sam ja da bu taj cucak nekog unesrećil, komentirao je drugi glas.
Lijevom rukom otkopčao je kacigu koja je muklo pljusnula u blato. Pogledao je za njom. Prljava voda polako je punila njenu unutrašnjost.
Čuo je pljuskanje po blatu, nečiji čvrst stisak pomagao mu je da ustane.
Ruka, ruka, začuo je bolni krik ne prepoznavajući vlastiti glas.
Tog dana nije stigao u Novo Mesto.
Ni dugi niz godina poslije.
Njegov život krenuo je u nekom drugom smjeru.