bob
Member
Prvo isprika svima koji me prate zbog poduže pauze.
Jednostavno, stisle me druge obaveze pa je dan postao prekratak.
Ovo je priča o jednom malom velikom čovjeku i kako sam ga upoznao.
Stajao sam u dugačkom četveroredu,njemo zureči u pod. Oko mene su promicala poznata lica. Suze
koje nisam mogao suspregnuti od njihovih lica pravile su nejasne likove.
Kroz misli vratio mi se u sjećanje jedan divni majski dan.
Lagano sam krstario prigorskim krajolikom, obožavam lagane vožnje seoskim putevima, bez vreve i
jurcanja. Čini mi se da sam taj dan izabrao najduži put za doći iz Zagreba u Zelinu. Nisam
žalio. Vozim se iz gušta i volim da što duže traje. Negdje kod Komina, uključim se na
staru cestu Vž-Zg.Tu je već postalo življe, što od automobila, kamiona i traktora i znatno
povećanog broja motora i motorista koji su, pretpostavljam, imali isto odredište.
Bajkerski susret u Sv.Ivanu Zelini koji je u organizaciji zelinskog of road i moto kluba uvijek
bio na visini po organizacionom trudu njegovih članova.
U bajkerskim krugovima,nadaleko poznata zabava.
Negdje u predjelu Bisag grada nisam odolio da se ne priključim jednoj grupici bajkera Vž
tablica koji su na svojim živopisnim oklopnjacima projurili mimo mene pozdravljajući me kratkim
zvukom sirene ili mahom ruke.
(a možda su me i psovali što se tako vučem).
U trenutku, ne razmišljajući, Benelli je bio u trećoj i iz pitomog starca pretvorio se u
zvijer uzavrele krvi. Zvukovi koje je ispuštao u režimu preko 5000 okretaja bilo bi teško
opisati a da se ne upotrijebi riječ urlanje. Talijan je pošteno udahnuo, visoki okretaji nimalo
mu ne smetaju.
(pa zato je i stvoren,da se čuje i da ide).
Naprotiv.
Četvrta, debelo u žutom, zavoj,
kratki ljevi,
dugi desni.
Vjetar me opasno udara u prsa, mali vizir bitno mu se ne opire.
Pognem tijelo prema naprijed i sklonim glavu van domašaja njegovih turbulencija.
Iza desnog nizbrdica i ravnica.
Poznajem cestu kao svoj džep.
Oprema starog okorjelog šatoraša, propisno učvršena , djelomično na suvozačkom mjestu,
ne stvara nikakove probleme.
Peta.
Podpomognut nizbrdicom u hipu sam bio na repu posljednjeg iz te skupine.
Ponovo zavoj, sad malo oštriji desni. Sve je pregledno, vozim uz središnju crtu.
Pratim zavoj, počinje se otvarati, zauzimam putanju što bližu desnoj bankini.
Ekipa ispred mene opako se naginje. Otvaram gas...starac to još uvijek može...
Ponovo stružem tablicu posljednjem iz skupine...
Oduzimam gas. Grupa ispred mene brzo se udaljava. Pojavljuju se prve kuće nadolazećeg naselja.
Smanjujem tempo i vraćam se u vrlo udoban turerski položaj.
Pred bazenom (mjesto gdje se održava susret) gužva. Motoristi sa svih strana polako gmižu
prema ulazu po obaveznu narukvicu i medicu dobrodošlice. Sa kacigom preko lakta, flourescentno
narančastom trakom oko zgloba ruke i rakije na putu od grla prema želudcu, polako krećem prema
kampu.
Bravo stari, čujem glas, i vidim dečka s pozdravom “palac gore“ nehajno naslonjenog
na oklopljenog zelenka, izljepljenog gomilom šarenih naljepnica.
Odgovorim mu kratkim trzajem gasa, preko 5000, što je izazvalo skakanje u stranu mnogobrojnih
pješaka.
Smijuljim se i odlazim u pravcu kampa.
Jednostavno, stisle me druge obaveze pa je dan postao prekratak.
Ovo je priča o jednom malom velikom čovjeku i kako sam ga upoznao.
Stajao sam u dugačkom četveroredu,njemo zureči u pod. Oko mene su promicala poznata lica. Suze
koje nisam mogao suspregnuti od njihovih lica pravile su nejasne likove.
Kroz misli vratio mi se u sjećanje jedan divni majski dan.
Lagano sam krstario prigorskim krajolikom, obožavam lagane vožnje seoskim putevima, bez vreve i
jurcanja. Čini mi se da sam taj dan izabrao najduži put za doći iz Zagreba u Zelinu. Nisam
žalio. Vozim se iz gušta i volim da što duže traje. Negdje kod Komina, uključim se na
staru cestu Vž-Zg.Tu je već postalo življe, što od automobila, kamiona i traktora i znatno
povećanog broja motora i motorista koji su, pretpostavljam, imali isto odredište.
Bajkerski susret u Sv.Ivanu Zelini koji je u organizaciji zelinskog of road i moto kluba uvijek
bio na visini po organizacionom trudu njegovih članova.
U bajkerskim krugovima,nadaleko poznata zabava.
Negdje u predjelu Bisag grada nisam odolio da se ne priključim jednoj grupici bajkera Vž
tablica koji su na svojim živopisnim oklopnjacima projurili mimo mene pozdravljajući me kratkim
zvukom sirene ili mahom ruke.
(a možda su me i psovali što se tako vučem).
U trenutku, ne razmišljajući, Benelli je bio u trećoj i iz pitomog starca pretvorio se u
zvijer uzavrele krvi. Zvukovi koje je ispuštao u režimu preko 5000 okretaja bilo bi teško
opisati a da se ne upotrijebi riječ urlanje. Talijan je pošteno udahnuo, visoki okretaji nimalo
mu ne smetaju.
(pa zato je i stvoren,da se čuje i da ide).
Naprotiv.
Četvrta, debelo u žutom, zavoj,
kratki ljevi,
dugi desni.
Vjetar me opasno udara u prsa, mali vizir bitno mu se ne opire.
Pognem tijelo prema naprijed i sklonim glavu van domašaja njegovih turbulencija.
Iza desnog nizbrdica i ravnica.
Poznajem cestu kao svoj džep.
Oprema starog okorjelog šatoraša, propisno učvršena , djelomično na suvozačkom mjestu,
ne stvara nikakove probleme.
Peta.
Podpomognut nizbrdicom u hipu sam bio na repu posljednjeg iz te skupine.
Ponovo zavoj, sad malo oštriji desni. Sve je pregledno, vozim uz središnju crtu.
Pratim zavoj, počinje se otvarati, zauzimam putanju što bližu desnoj bankini.
Ekipa ispred mene opako se naginje. Otvaram gas...starac to još uvijek može...
Ponovo stružem tablicu posljednjem iz skupine...
Oduzimam gas. Grupa ispred mene brzo se udaljava. Pojavljuju se prve kuće nadolazećeg naselja.
Smanjujem tempo i vraćam se u vrlo udoban turerski položaj.
Pred bazenom (mjesto gdje se održava susret) gužva. Motoristi sa svih strana polako gmižu
prema ulazu po obaveznu narukvicu i medicu dobrodošlice. Sa kacigom preko lakta, flourescentno
narančastom trakom oko zgloba ruke i rakije na putu od grla prema želudcu, polako krećem prema
kampu.
Bravo stari, čujem glas, i vidim dečka s pozdravom “palac gore“ nehajno naslonjenog
na oklopljenog zelenka, izljepljenog gomilom šarenih naljepnica.
Odgovorim mu kratkim trzajem gasa, preko 5000, što je izazvalo skakanje u stranu mnogobrojnih
pješaka.
Smijuljim se i odlazim u pravcu kampa.