PRIJATELJ ili kako smo se upoznali

Back

bob

Member
Prvo isprika svima koji me prate zbog poduže pauze.
Jednostavno, stisle me druge obaveze pa je dan postao prekratak.

Ovo je priča o jednom malom velikom čovjeku i kako sam ga upoznao.

Stajao sam u dugačkom četveroredu,njemo zureči u pod. Oko mene su promicala poznata lica. Suze
koje nisam mogao suspregnuti od njihovih lica pravile su nejasne likove.
Kroz misli vratio mi se u sjećanje jedan divni majski dan.
Lagano sam krstario prigorskim krajolikom, obožavam lagane vožnje seoskim putevima, bez vreve i
jurcanja. Čini mi se da sam taj dan izabrao najduži put za doći iz Zagreba u Zelinu. Nisam
žalio. Vozim se iz gušta i volim da što duže traje. Negdje kod Komina, uključim se na
staru cestu Vž-Zg.Tu je već postalo življe, što od automobila, kamiona i traktora i znatno
povećanog broja motora i motorista koji su, pretpostavljam, imali isto odredište.
Bajkerski susret u Sv.Ivanu Zelini koji je u organizaciji zelinskog of road i moto kluba uvijek
bio na visini po organizacionom trudu njegovih članova.
U bajkerskim krugovima,nadaleko poznata zabava.
Negdje u predjelu Bisag grada nisam odolio da se ne priključim jednoj grupici bajkera Vž
tablica koji su na svojim živopisnim oklopnjacima projurili mimo mene pozdravljajući me kratkim
zvukom sirene ili mahom ruke.
(a možda su me i psovali što se tako vučem).
U trenutku, ne razmišljajući, Benelli je bio u trećoj i iz pitomog starca pretvorio se u
zvijer uzavrele krvi. Zvukovi koje je ispuštao u režimu preko 5000 okretaja bilo bi teško
opisati a da se ne upotrijebi riječ urlanje. Talijan je pošteno udahnuo, visoki okretaji nimalo
mu ne smetaju.
(pa zato je i stvoren,da se čuje i da ide).
Naprotiv.
Četvrta, debelo u žutom, zavoj,
kratki ljevi,
dugi desni.
Vjetar me opasno udara u prsa, mali vizir bitno mu se ne opire.
Pognem tijelo prema naprijed i sklonim glavu van domašaja njegovih turbulencija.
Iza desnog nizbrdica i ravnica.
Poznajem cestu kao svoj džep.
Oprema starog okorjelog šatoraša, propisno učvršena , djelomično na suvozačkom mjestu,
ne stvara nikakove probleme.
Peta.
Podpomognut nizbrdicom u hipu sam bio na repu posljednjeg iz te skupine.
Ponovo zavoj, sad malo oštriji desni. Sve je pregledno, vozim uz središnju crtu.
Pratim zavoj, počinje se otvarati, zauzimam putanju što bližu desnoj bankini.
Ekipa ispred mene opako se naginje. Otvaram gas...starac to još uvijek može...
Ponovo stružem tablicu posljednjem iz skupine...
Oduzimam gas. Grupa ispred mene brzo se udaljava. Pojavljuju se prve kuće nadolazećeg naselja.
Smanjujem tempo i vraćam se u vrlo udoban turerski položaj.
Pred bazenom (mjesto gdje se održava susret) gužva. Motoristi sa svih strana polako gmižu
prema ulazu po obaveznu narukvicu i medicu dobrodošlice. Sa kacigom preko lakta, flourescentno
narančastom trakom oko zgloba ruke i rakije na putu od grla prema želudcu, polako krećem prema
kampu.
Bravo stari, čujem glas, i vidim dečka s pozdravom “palac gore“ nehajno naslonjenog
na oklopljenog zelenka, izljepljenog gomilom šarenih naljepnica.
Odgovorim mu kratkim trzajem gasa, preko 5000, što je izazvalo skakanje u stranu mnogobrojnih
pješaka.
Smijuljim se i odlazim u pravcu kampa.
 
Nastavak je spreman:


U kampu uobičajena vreva. Motoristi sa svih strana postavljaju svoju kamp opremu koju ja u šali
zovem „ rezervni položaj“. A za to mi i služi, da se imam kamo povući kad neke
druge senzacije pruzmu razborito rasuđivanje.
Luftić je napumpan, iglu šator učvršćen, ostatak opreme pod njegovim sigurnim krovom.
Kako je to sad jednostavno, uvijek se u ovakovim trenutcima prisjetim nekadašnjih šatora, onih
izviđačkih za koje si trebao ići na tečaj u postavljanju. Nebrojeno puta provedoh noć
zamotan u njegovo voštano platno jer mi je bila prevelika tlaka postavljati ga za samo jedno
spavanje.
Oslobođen teške opreme i okićen obaveznim znakovljem pripadnosti klubu koji su zauzimali
počasno mjesto na mom bajkerskom prsluku, okruženi našivcima prijateljskih moto klubova i
udruga.
Našivke ne kupujem mada ih se može naći na štandovima među majicama,
maramama,naljepnicama i ostalim obilježjima dotičnog kluba koji organizira sustet.
Nego iza svakog našivka na mom prsluku stoji osoba sa imenom i prezimenom iz tog kluba.
(najčešće je to nadimak)
Osoba za koju me veže nešto trajno, razumljivo samo nama pripadnicima tog miljea.
Odmah na ulazu u veliki šator koji je već kipio od vreve okupljenih bajkera i njihovih
simpatizera naletih na ekipu „Beštija“ iz Zadra, boca Jack Daniel's-a koja je
kružeći išla od usta do usta našla se u mojim rukama i uz glasno odobravanje i podsticanje
prisutnih, potegnuh dva dobra guta. Nešto kapljica plemenitog pića završi na mojoj čupavoj
bradi na što iz okupljenog društva iskoči sveprisutno „Zlo“ njihova simpa
članica i bez imalo suzdržavanja pokupi ih jezikom,uz obrazloženje „predobro je da bi se
poteplo“.
Je li pri tom mislila i na mene...još uvijek se pitam.
Uz obećanje da nastavak slijedi, krenem dalje.
Tu su i „Sjene“ iz Kaštela, mnogobrojna i jaka ekipa također poznata po super
organizaciji ljetnih moto susreta i Vinter partija. Tonći, Joško, Strašni i da sve ne
nabrajam, sve likovi za koje me vežu lijepe uspomene.
Srdačan stisak ruke i bajkerski zagrljaj.
Naravno, i sa njima jedna dobrodošlice. Sve je obećavalo burnu i veselu noć.
A zato sam i došao.
Bobe... B obe, prolomilo se kroz šator i nadjačalo vrevu i muziku, okrenem se u pravcu izvora
tog dozivanja i ugledam „ poglavicu“ Chochisa kako stoji na klupi i maše mi da
dođem. Cijela ekipa bila je za stolom.
Pa gdje si do sad, ovo pivo samo što nije zakuhalo govorio je poglavica, kako sam ga samo ja,
onako od milja zvao.
Već smo se pomirili da nebuš došao.
Ma kako ne bi, samo dan je bio ko stvoren za đir i šteta bi bila ne iskoristiti ga, odgovorih
kao opravdanje prihvačajući ponuđeno pivo.
Hladna tekućina lagano je klizila grlom, ispirala tragove Jackija i pelina u grlu. To mi je
otvorilo apetit te bez imalo zadrške navalim na ćevape i vola koji su bili na stolu.
Da te upoznam , reče Chochis, pokazujući prema meni nepoznatim ljudima za stolom, ovo je ekipa
koja bi nam se željela pridružiti u klubu pa ako si za...
Naravo da jesam, neka se voze i druže sa nama, pa odgovaramo im li, sve vrijedi rekoh ja i u to
ime podignem pivo pa nazdravim.
Sve se odigravalo filmskom brzinom. Red muzike sa razglasa, red striptiza, pa nastup poznatog benda
na pozornici, go...go plesačice, posvemašni žamor.
Pregršt poznatih lica. Sa svima pozdrav, gutljaj dobrodošlice i vrijeme kao da je dobilo krila.
Ubrzo je bilo debelo iza ponoći a i broj posjetitelja se prorijedio.
Povremena dupla slika u mom pogledu, odebljao jezik, koji je vrlo teško izgovarao ono što sam
si zamislio reći, govorili su mi da je vrijeme za povlačenje ka rezervnom položaju. U prolazu
sretoh dvoje od novih koje sam to veče upoznao.
To su bili Fido i Oblak.
Mahnuh im uz opravdanje da sam na rezervi i da se povlačim a Oblak mi je odgovorila : naši su se
negdje izgubili u gužvi a i mi smo poprilično „mokri“ za bilo kaj drugo, a nismo ni
računali sa ovakovim raspletom i nemamo kamp opremu.
Kaj se sekirate, ja sam sam i bumo se nekak stisli. Pa nebudu ljudi vani na rosi spali, tak sam si
rezoniral. Imam samo jednu vreću, al ak se stisnemo i to bu nam dosta. Oblak i ja zavukli smo se u
šator a Fido je nekaj buncal, kak bu on, samo malo pod tendom da ga rosa ne opere. Uz ružne
riječi o sranju i zajebavanju povukao sam ga u šator, zatvorio vrata i ne sjećam se više
momenta kad mi je glava dotakla luftić.
Iz dubokog sna trgne me glasno Oblakovo negodovanje. Vani se već bilo razdanilo i vidjeh razlog
njenoj pobuni. Nas dvojica lijepo smo se raskomotili nasred luftmadraca a nju zgurasmo u onaj mali
dio šatora na kojem je od hladne zemlje djelio samo tanki plastični pod šatora. Zamotana u
kožnu jaknu drhturila je i komentirala našu mušku solidarnost u stilu...umjesto da nju stavimo
u sredinu, mi ovako...nju na pod. To glasno prigovaranje probudilo je i Fidu.
Taj čovjek nižeg rasta ali velikog srca, često me je podsjećao na lik „malog velikog
čovjeka“ kojeg je u istoimenom filmu utjelovio Dustin Hofman. Za njega nikad ništa nije
bilo nemoguće i uvijek se na sve načine dovijao ne bi li ostvario svoj naum. Čvrst i
beskompromisan, sigurnu vojnu penziju, poput velikog broja nas „ratnika“, zamjenio je
povratkom u firmu i nastavkom, tamo gdje ga je rat prekinuo.
Fido, uz glasnu konstataciju, kako bi bilo dobro potražit kakvu kavicu za razbuđivanje izađe
iz šatora a ja, ne bi li zaustvio oblakovo negodovanje i kritiziranje našeg ponašanja, te
spominjanja u tom kontekstu riječi...homići...peškani i slično, predložim joj,
gentlmenski, da se premjesti k meni na luftić i zavuće pod vreću, divnu, toplu, predviđenu
za niske temperature i vojnog porijekla. Nju sam nabavio na buvljaku za vrlo smješnu lovu. Toliko
je bilo povoljno da sam uz tu vodonepropusnu uzeo još dvije obične i ne bi ih nizašto
mijenjao.
Nisam trebao prijedlog dva put ponoviti, u hipu je bila uz mene, stisnuta u položaju fetusa i
zadovoljno mrmljala kako je to ono pravo. Dobro sam nas ušuškao i lagano počeo tunuti u san.
Taman kad je taj san počeo zauzimati jasne konture iz dremeža me trgne oštar zvuk patent
zatvarača na vratima šatora i bolni udar nečije čizme u moj taban.
Ajmo...ustajanje, kaj misliš do podne knjavat...
Čupava Chochizova glava pojavi se na ulazu u šator. Bujicu njegovih sočnih psovki i primjedbi
na pol prekine pojavljivanje prvo moje, pa zatim oblakove glave iz toplog zagrljaja debele vreće.
U... jebem ti...sorry i s velikim upitnikom iznad glave uputi se ka šanku a nas dvoje pucali smo
od smijeha komentirajući njegovu facu kad nas je ugledao. Takvo nešto nije očekivao.
Očito još nije upoznao moju široku dušu slavonsku koja bi u svakom trenu svakom potrebitom
pomogla.
Tako je bilo i ovoga puta...
 
(y)
 
Drago mi je da vam se dopada i da su se pojedinci prepoznali.  :wink:
Kaj mogu kad pišem o onom kaj sam iskusil  :starac:
 
Red je i da dovršim ovu soriju


Za šankom je ekipa pijuckala pelin i kavicu, veselo prepričavala sinoćnje dogodovštine u
očekivanju vrelog gulaša, obaveznog doručka za sve koji su prespavali u kampu. Od srca smo se
smijali dogodovštinama kojih je pregršt imao i Fido, taj „mali veliki čovjek“ koji
me se dojmio svojim beskompromisnim stavom i pogledom na svijet u mnogo vrlo podudarnim sa mojim
viđenjem stvari, ljudi, i događaja oko nas.
Osjećao sam da je to početak jednog vrlo dobrog prijateljstva i druženja,ali ni u bunilu se
nisam nadao da će sve završiti ovako tragično.
 
Samo nastavi prijatelju  (y) (y)
 
Ovaj dio bilo mi je nekako najteže napisati.
Nadam se razumjevanju jer emocije su još suviše svježe.

Monotono brujanje kamionskog motora, šum vjetra i nevezan tok mojih misli prekinula je oštra
zvonjava mobitela. Javim se. S druge strane Žaklin, sva usplahirena, kroz jecaje uznevereno
govori. Spominje Fidu. Kako je dobio otkaz u firmi. Kako se zatvorio u stan i ne dozvoljava nikom da
mu priđe pod pretnjom suicida.
Daleko sam, imam još par sati do Zagreba.
Da sam bar bliže. Sigurno bi me saslušao jer u potpunosti sam razumio njegov položaj i
trenutno stanje. Stanje kad čovjek shvati da su svi ideali za koje se borio i zbog kojih je
izložio svoj život izigrani.
Nije tražio benificije na koje je kao ratnik, razvojačeni branitelj imao pravo, nego je želio
svojim znanjem i upornošću ubrzati poratni oporavak zemlje za koju se borio. Nekoliko puta u
razgovoru osjetio sam njegovo razočaranje politikom i načinom kako su nas vodili tadašnji
dužnosnici. Dijelio sam njegovo mišljenje.
Sve je kulminiralo vješću da je njegova nekad vrlo uspješna firma, takovom nepromišljenom
politikom dovedena na rub bankrota i da velik dio radnika mora na burzu. Potpuno sam ga razumio. Svi
njegovi ideali srušeni su u hipu kao kula od karata.
Ponovna zvonjava mobitela trgne me iz razmišljanja.
Javim se.
Žaklin, kroz jecaje izusti...nema ga više...Fido je to učinio...
Stajem na zaustavnom traku, Treba mi zraka, oko mene se sve okreće...njemi krik u mojoj glavi
zavrišti...
Koliko će još dobrih ljudi pokleknuti pred ovolikom nepravdom?

Veliki broj prijatelja, bajkera, suboraca nije mogao suspregnuti suze kad je pluton počasnog voda
odao posljednju počast ratniku.
Njemo smo se gledali zamagljenim pogledima dok je sa razglasa dopirala ona bajkerska himna
„ Motori“ koju su Divljie Jagode tako dobro uglazbili.
Odlaze na dalek put
Tko to može znati
Samo stoper ljut
Što ih pogledom prati

...Otišao je jedan od nas ali nikad neće biti
zaboravljen...
 
Krenuo sam citati i bojao se  tuznog raslpleta.........
Imamo hrvatsku??????
 
You must log in or register to reply here.
Top Bottom