picoda
Well-known member
Proljeće je u prosincu, a mene pere viroza glave. Šta kažete? Niste čuli za proljeće u prosincu? Ni za virozu glave? Ma dajte molim vas.
Dobro ajde, viroza glave novi je pojam u virologiji...to vam je oprošteno. Ali proljeće u prosincu? Pa imate ga skoro svake godine. Ne pratite proizvodnju. Kada nekoliko različitih vremenskih portala, uz totalno podudaranje, izbaci prognozu kako će narednih desetak dana prosinca dnevne temperature bauljati između 10 i 15 stupnjeva dragoga nam celzijusa, mi optimisti to nazivamo proljećem u prosincu.
Viroza glave. Novi je to pojam u virologiji, osmislila ga je mlada, neafirmirana znanstvenica od nepunih sedam godina nakon nedavnog povratka s obiteljskog putovanja u zemlju čaja. Listao sam nekakvu putopisnu knjigu na kauču, sjetno gledajući fotografije.
Šta ti je tata?, pitala me sažaljivo.
Ma ništa dušo, evo gledam kako je neki barba putovao motorom...malo mi fali vožnja.
Aaaa tooo, to ti je tata viroza glave, kao iz topa ispali moj virolog.
Kad nešto želiš, a ne možeš to odmah, to ti je viroza glave. Kad to što želiš dobiješ onda ti viroza prođe.
Ma bravo genije moj! To je moja dijagnoza. Upravo smo se vratili s puta...to mi je samo oslabilo putni imunitet. Kako taj prokleti virus, virus putovanja, već mjesecima stoji začahuren ovaj pad imuniteta olako ga je aktivirao. Trebam sjesti na motor...onaj s koferima. Pod hitno.
I sjedili smo tako, moj brat Afro i ja, s familijama na Prokurativama. Sunčan dan, kavica, naočale, sve kako treba. Pogledao sam prognozu, ovu proljetnu, prosinačku, i izrekao je na glas.
Kad idemo?, Afro ce uz smješak starog lisca.
Sutra?, odgovaram i pitam u jednom.
Može prekosutra, na to će Afro, imam nešto završit ujutro.
Može, klimam potvrdno gledajući ozbiljnije polovice.
Pogledale su se, slegle ramenima te nezainteresirano priupitale kamo idemo. To je bračna faza za koju se vrijedi boriti, a? Na jug...idemo južno. Dovoljno je to precizno za potvrdu puta.
Od nas ste navikli na nešto sasvim drugo. Puno terena, malo asfalta. Ovaj put idemo naopako, kako i sama kamera pokazuje. Teren će pričekati, doći ćemo mi njemu.
Balkan naopako
Kako se radna sezona produžila, a vrijeme nakon nije obećavalo, naši planovi o trošenju čepova po turskim planinama pali su u vodu. Ovo "planovi" uzmite s debelom rezervom. Znate kako je to išlo zadnjih par godina kada bi imali nekakav grublji plan? Namibija u viziji, a vozimo po Americi. Iran je plan, krenemo za Maroko, završimo mjesec dana kasnije u Tunis. Mislimo na Albaniju, odemo u Alpe. Prošle godine u glavi jedna je od zemalja jugoistočne Azije, na kraju odradim dva mjeseca Južne Afrike. I tako. Bit ce bolje.
Znati gdje sutra spavam briše sporedne putove na mojoj unutarnjoj mapi. Ostaju samo ravne crte. Kakve je to karta s ravnim crtama? Baca na nešto ozbiljno, na prirodne znanosti, na matematiku. Na ravnalo. Ne, hvala.
Slika plavog xt-a s alpos koferima ispred mene. To je vizija gušta u mojoj tintari. Ta slika, posebno ta dva aluminijska kofera na njoj, znače samo jedno. Da sam na putu. Jebeš pripremu. Koferi su i tako uvijek isto puni. Jedinu razliku između đira od par dana i onog od par tjedana čini broj čarapa. Sve drugo je jednako.
Ne vjeruju mi kad kažem da je tako uvijek. Skoro pa uvijek. Bez ozbiljnog plana, bez nekog cilja, većinom bez ikakve pripreme. Mnogi to ne vole, nama je tako najdraže. Naravno, to ne važi za specifične slučajeve koji zahtjevaju nekakvu osnovnu pripremu. Posebno kad su papiri u pitanju, od toga ne možeš pobjeći.
Dislokacije naših planova mjere se u tisućama kilometara. Ove godine smo najbliži. Umjesto dva tjedna turske dobiješ albansko-grčki nepuni tjedan. Za nekih desetak godina mogli bi biti unutar plana. Bar unutar petsto kilometara.
Da me se krivo ne shvati za ovo poviše, jako cijenim one koji se pomno pripremaju za put, siguran sam kako je to dio užitka. Samo što mi nikad ne idemo na put, mi se idemo vozit. To je velika razlika.
Dakle, sve što znamo je dan polaska. Prekosutra. I smjer. Jug. Javit ćemo se Gashi, možda tamo padne neka ideja.
I pala je. Gasho kaže da odemo s juga Albanije na Krf. Obojica nismo bili. S Krfa opet na Grčko kopno. Dobra ideja. Oprostili se s drugom Gashom, prespavali, pa ujutro kroz Albaniju. Za Sarande.
U Sarande stigli predvečer. Smjestili se u hotelu i saznali kako brod za Krf pići u sedam ujutro. Rano, brate. Dok smo mi tako kupili snagu za jutarnje buđenje porukom stiže njegovo veličanstvo, Plan. CMA, čiji je Afro član, prekosutra organizira Toy Run za djecu u jednom malom selu jugoistočne Albanije kod grada Korce. Zovu nas da se pridružimo. Eto plana. Ko kaže da mi nikad nemamo plan? Pa Plan nađe nas.
Kako smo od Krfa nenadano odustali zaputili smo se sjeverom Grčke. Afro nije vidio Meteoru pa bi na putu za mjesto Kastoria na sjeveru mogli baciti brzi pregled manastira na moj način.
Luda vožnja od Ioannine preko planina i prijevoja do Kalampake. Tko je prošao zna o čemu pričam. Tko nije, neka ide. Meni najljepša dionica sjeverne Grčke.
Kažu da je cesta za Metsovo preko prijevoja zatvorena. Obišli smo rampu kako bi se uvjerili. I jesmo, uvjerili smo se. Do vrha prijevoja još nekako. Na vrhu led. Dalje nije išlo. Teška srca smo se vračali na obilazak.
Nismo išli klasičnim obilaskom, kao svako normalno čeljade, već smo malim cesticama kroz sela izbili na drugu stranu te se spojili na zatvorenu cestu. U tih sat do dva nismo sreli ni jedno jedino vozilo. Ljudi vole Alpe. Nisu ni meni mrske, puno puta sam vozio tamo ali... Na ovom našem poludivljem Balkanu, uključujući sjevernu Grčku, postoje ceste, cestice i prijevoji kojima Alpski nisu do koljena. Divlje, tiho, samotno. Sela koja nisu fotošopirana, pivo bez konzervansa. Neoprane krave. Toga tamo nema.
Meteora. Brzinski, par znanih pozicija, ručak u lokalnoj krčmi. Musaka.
Ovdje sam na cijelom putu imao najviše volje za aparatom...pa evo još malo...
Kastoria nas je dočekala u mraku. Čuo sam kako je lijep gradić na jezeru, provjera će pasti ujutro. Večera, večernja šetnja, lokalni kolači. I u krpe. Kod Dimitrija, starog brata bajkera i povratnika iz Kanade.
Jutro je ubilo proljeće u prosincu...
Dok se sjedalo odmrzavalo, grijao sam ruke aparatom...
Kastoria ujutro
Zbogom Kastoria, lijepi gradiću na jezeru. Idemo za Korce, Albanija.
...slijedi jedini nastavak...Kako pregaziti Popa?
Dobro ajde, viroza glave novi je pojam u virologiji...to vam je oprošteno. Ali proljeće u prosincu? Pa imate ga skoro svake godine. Ne pratite proizvodnju. Kada nekoliko različitih vremenskih portala, uz totalno podudaranje, izbaci prognozu kako će narednih desetak dana prosinca dnevne temperature bauljati između 10 i 15 stupnjeva dragoga nam celzijusa, mi optimisti to nazivamo proljećem u prosincu.
Viroza glave. Novi je to pojam u virologiji, osmislila ga je mlada, neafirmirana znanstvenica od nepunih sedam godina nakon nedavnog povratka s obiteljskog putovanja u zemlju čaja. Listao sam nekakvu putopisnu knjigu na kauču, sjetno gledajući fotografije.
Šta ti je tata?, pitala me sažaljivo.
Ma ništa dušo, evo gledam kako je neki barba putovao motorom...malo mi fali vožnja.
Aaaa tooo, to ti je tata viroza glave, kao iz topa ispali moj virolog.
Kad nešto želiš, a ne možeš to odmah, to ti je viroza glave. Kad to što želiš dobiješ onda ti viroza prođe.
Ma bravo genije moj! To je moja dijagnoza. Upravo smo se vratili s puta...to mi je samo oslabilo putni imunitet. Kako taj prokleti virus, virus putovanja, već mjesecima stoji začahuren ovaj pad imuniteta olako ga je aktivirao. Trebam sjesti na motor...onaj s koferima. Pod hitno.
I sjedili smo tako, moj brat Afro i ja, s familijama na Prokurativama. Sunčan dan, kavica, naočale, sve kako treba. Pogledao sam prognozu, ovu proljetnu, prosinačku, i izrekao je na glas.
Kad idemo?, Afro ce uz smješak starog lisca.
Sutra?, odgovaram i pitam u jednom.
Može prekosutra, na to će Afro, imam nešto završit ujutro.
Može, klimam potvrdno gledajući ozbiljnije polovice.
Pogledale su se, slegle ramenima te nezainteresirano priupitale kamo idemo. To je bračna faza za koju se vrijedi boriti, a? Na jug...idemo južno. Dovoljno je to precizno za potvrdu puta.
Od nas ste navikli na nešto sasvim drugo. Puno terena, malo asfalta. Ovaj put idemo naopako, kako i sama kamera pokazuje. Teren će pričekati, doći ćemo mi njemu.
Balkan naopako
Kako se radna sezona produžila, a vrijeme nakon nije obećavalo, naši planovi o trošenju čepova po turskim planinama pali su u vodu. Ovo "planovi" uzmite s debelom rezervom. Znate kako je to išlo zadnjih par godina kada bi imali nekakav grublji plan? Namibija u viziji, a vozimo po Americi. Iran je plan, krenemo za Maroko, završimo mjesec dana kasnije u Tunis. Mislimo na Albaniju, odemo u Alpe. Prošle godine u glavi jedna je od zemalja jugoistočne Azije, na kraju odradim dva mjeseca Južne Afrike. I tako. Bit ce bolje.
Znati gdje sutra spavam briše sporedne putove na mojoj unutarnjoj mapi. Ostaju samo ravne crte. Kakve je to karta s ravnim crtama? Baca na nešto ozbiljno, na prirodne znanosti, na matematiku. Na ravnalo. Ne, hvala.
Slika plavog xt-a s alpos koferima ispred mene. To je vizija gušta u mojoj tintari. Ta slika, posebno ta dva aluminijska kofera na njoj, znače samo jedno. Da sam na putu. Jebeš pripremu. Koferi su i tako uvijek isto puni. Jedinu razliku između đira od par dana i onog od par tjedana čini broj čarapa. Sve drugo je jednako.
Ne vjeruju mi kad kažem da je tako uvijek. Skoro pa uvijek. Bez ozbiljnog plana, bez nekog cilja, većinom bez ikakve pripreme. Mnogi to ne vole, nama je tako najdraže. Naravno, to ne važi za specifične slučajeve koji zahtjevaju nekakvu osnovnu pripremu. Posebno kad su papiri u pitanju, od toga ne možeš pobjeći.
Dislokacije naših planova mjere se u tisućama kilometara. Ove godine smo najbliži. Umjesto dva tjedna turske dobiješ albansko-grčki nepuni tjedan. Za nekih desetak godina mogli bi biti unutar plana. Bar unutar petsto kilometara.
Da me se krivo ne shvati za ovo poviše, jako cijenim one koji se pomno pripremaju za put, siguran sam kako je to dio užitka. Samo što mi nikad ne idemo na put, mi se idemo vozit. To je velika razlika.
Dakle, sve što znamo je dan polaska. Prekosutra. I smjer. Jug. Javit ćemo se Gashi, možda tamo padne neka ideja.
I pala je. Gasho kaže da odemo s juga Albanije na Krf. Obojica nismo bili. S Krfa opet na Grčko kopno. Dobra ideja. Oprostili se s drugom Gashom, prespavali, pa ujutro kroz Albaniju. Za Sarande.
U Sarande stigli predvečer. Smjestili se u hotelu i saznali kako brod za Krf pići u sedam ujutro. Rano, brate. Dok smo mi tako kupili snagu za jutarnje buđenje porukom stiže njegovo veličanstvo, Plan. CMA, čiji je Afro član, prekosutra organizira Toy Run za djecu u jednom malom selu jugoistočne Albanije kod grada Korce. Zovu nas da se pridružimo. Eto plana. Ko kaže da mi nikad nemamo plan? Pa Plan nađe nas.
Kako smo od Krfa nenadano odustali zaputili smo se sjeverom Grčke. Afro nije vidio Meteoru pa bi na putu za mjesto Kastoria na sjeveru mogli baciti brzi pregled manastira na moj način.
Luda vožnja od Ioannine preko planina i prijevoja do Kalampake. Tko je prošao zna o čemu pričam. Tko nije, neka ide. Meni najljepša dionica sjeverne Grčke.
Kažu da je cesta za Metsovo preko prijevoja zatvorena. Obišli smo rampu kako bi se uvjerili. I jesmo, uvjerili smo se. Do vrha prijevoja još nekako. Na vrhu led. Dalje nije išlo. Teška srca smo se vračali na obilazak.
Nismo išli klasičnim obilaskom, kao svako normalno čeljade, već smo malim cesticama kroz sela izbili na drugu stranu te se spojili na zatvorenu cestu. U tih sat do dva nismo sreli ni jedno jedino vozilo. Ljudi vole Alpe. Nisu ni meni mrske, puno puta sam vozio tamo ali... Na ovom našem poludivljem Balkanu, uključujući sjevernu Grčku, postoje ceste, cestice i prijevoji kojima Alpski nisu do koljena. Divlje, tiho, samotno. Sela koja nisu fotošopirana, pivo bez konzervansa. Neoprane krave. Toga tamo nema.
Meteora. Brzinski, par znanih pozicija, ručak u lokalnoj krčmi. Musaka.
Ovdje sam na cijelom putu imao najviše volje za aparatom...pa evo još malo...
Kastoria nas je dočekala u mraku. Čuo sam kako je lijep gradić na jezeru, provjera će pasti ujutro. Večera, večernja šetnja, lokalni kolači. I u krpe. Kod Dimitrija, starog brata bajkera i povratnika iz Kanade.
Jutro je ubilo proljeće u prosincu...
Dok se sjedalo odmrzavalo, grijao sam ruke aparatom...
Kastoria ujutro
Zbogom Kastoria, lijepi gradiću na jezeru. Idemo za Korce, Albanija.
...slijedi jedini nastavak...Kako pregaziti Popa?
