Evo me poslije popodnevne kavice s društvom. Zahladilo .Ali neka ,dovoljno isijava moj zelenko dok mu grane pucketaju iza zatvorenih garažnih vrata.Ostao bih još malo ,ali dolazi depeša od moje kućne vlasti :"Upališ grijanje ili naloži u kaminu,kako ti je po volji,s unucima dolazim između sedam i pola osam" Neka i moje kosti polako traže izvor topline ,a povremeno i škripe već kao rasušena vrata starog trešnjinog ormara .
Dakle ,imajući na umu stalnu težnju ka ostvarenju mojeg sna ,polako sam ocu i majci davao do znanja što želim.Djed se prešutno smijao a istodobno i bio na mojoj strani .,dok su baka i majka bile skeptične i nekako zabrinute ne mireći se s mojim htijenjem.Razumljivo ,što mi je nekako i bivalo jasno ,možda ne potpuno ali bilo mi je bar toliko koliko može biti u glavi jednog petnaest ,šesnaest godina starog dječaka . Govorim o vremenu oko polugodišta prvog srednje ili konca osmog razreda.Naime ,te osamdeset pete šeste ,dogodila se u daljoj obitelji tragedija gdje je smrtno stradao zet djedovog brata s majčine strane .U padu s onog Mza150 ili 175 ,popularnog televizora kojeg je kupio prisjetite se od koga .Vjerovatno je tome kumavala koja čašica više ,ne znam ,ali obitelj je ostala zavijena u crno do današnjih dana .Dvije djevojčice bez oca ,majka bez muža ,otac bez sina .Eto ,odatle strepnje moje majke ,bake ali zapravo i djeda na neki način . U mnogo manjoj mjeri mog pokojnog oca ,bez kojeg sam odrasta
toj poveznici toliko .
Moram reći ,moji roditelji ,moji najbliži i najmiliji članovi moje obitelji nisu nikad ali baš nikad imali sa mnom nikakovih poteškoća ,niti problema. Ni u odrastanju ,ni u školi ,ama baš nigdje .Već kao osnovnoškolac ,tamo negdje u petom ili šestom razredu obavljao sam sve poslove u domaćinstvu ,radio s motokultivatorom u vinogradu ,kosio travu iako je djed još uvijek bio u snazi.aJednostavno ,nije bilo zadatka ili posla kojeg se nisam dohvatio .Da ,bili smo onda kao obitelj ipak već imućniji zahvaljujući ocu ,ali i odricanju i radu svih ukućana iako više nismo živjeli u zajedničkoj kući već nedaleko u ovoj novoizgrađenoj. Brat kao najmlađi ,sestra dvije godine mlađa od mene i ja kao skoro pedesetogodišnjak. Napominjem ,polovica osamdesetih je ,moj otac još uvijek nema automobil,još uvijek putuje autobusom ,vlakom ili s nekim tko je već vozilo imao . Naravno ,plaćajući uslugu na ovaj ili onaj način nekome od njih.
Drugi dio ovog odlomka ide sad : Dajem mu ime Mrazovac.
Kako je jednom moj otac spomenuo u jednom razgovoru da ima razloga nagraditi me za sve ,nisam to uzeo zdravo za gotovo .Nisam u pitanju bio samo ja ,bila je tu i sestra ,a i brat je polako rastao s njegovim željama.Tada sam mislio tako,a i danas tako mislim .S obzirom da je u to vrijeme već bio dosta popularan Tomosov model BT50 ,otac je napomenuo kad završim srednju školu da će mi ga i priuštiti što se meni učinilo predugim čekanjem.Nekako mi se učinilo da očekuje i on da ću se dotad ohladiti ,međutim to se nije desilo već naprotiv.Bio sam oduvijek štedljiv ,nikako škrt ,moje društvo i obitelj to znaju .Nekako na koncu osmog razreda ,jedan od susjeda koji je bio zaposlenik Croatia osiguranja upoznao se s jednim otkupljivačem ( zapravo švercerom ugrubo) ljekovitog bilja svih vrsta u koje je spadao i taj famozni mrazovac za kojeg mnogi niste nikada čuli niti znate nešto o njemu.Dakle ,biljka koja se koristi u farmaceutskoj industriji ,ne znam kako je danas . Uglavnom,podobna je za branje koncem petog ,šestog ,sedmog mjeseca dok traje košnja trave ,zapravo sjena jer tada najbolje raste i dozrijeva za branje .Među inim biljkama koje su tada bile u potražnji ,taj mrazovac se najbolje plaćao ali je bio i nejmukotrpniji za ubrati ,za osušiti i za očistiti od nečistoća .Zamislite zrna sitne riže pomiješana sa sitnim kamenčićima približno iste boje.Uz povremeni posao na pilani ,ponekad mlin,oko pomoći mojima ,školskih obaveza ,odlučih se za to ,što se kasnije pokazalo .......... . 8) :021:
Došla moja radost ,sreća ,veselje .Sutra ću dalje . :021: