clox
Well-known member
S obzirom na nejasnu prognozu na Dan drzavnosti,
a i nesposobnost da organiziram nesto pametnije,
na pamet mi pade ideja da, nakon 18 godina,
prodjem terenom koji mi se duboko urezao u sjecanje.
Uz kisnjak u rezervi (koji se pokazao potpuno nepotreban)
pozurih autoputom do Kutine, kako bi vise vremena ostalo
za lokalne cestice.
Kako put vjerojatno nije interesantan vecini citatelja
ovog foruma, skratit cu, iznijeti par zapazanja, te
prepustiti slikama da ispricanju ostatak.
Vec tamo u Banovoj jaruzi cini se da je vrijeme stalo.
Drustveni dom dobio je tendu sa natpisom 'Disco' i jednu
ruku adekvatne boje.
Birtija na raskrscu prema Novskoj ostala je zamrznuta u
vremenu, cak me i pas koji mi je ponudio prijateljstvo
podsjeca na Piculju, koja je prije tih 18 godina nekako
postala nasa miljenica.
Lokalne ceste koje slijede imaju onaj isti asfalt koji je
negdje '90-'91 nanesen, vjerojatno uz rezanje vrpci i istakanje
golemih kolicina alkohola.
Pukotine otkrivaju starost tog asfalta, iako je gotovo nekoristen,
sto se opet vidi po visini i bujnosti trave koja iz tih pukotina
raste.
Table na ulazima u sela su opako prorijedjene, a to vjerojatno
previse ne smeta nekoliko staraca koji u tim selima zive.
Na svaku porusenu kucu (a ima ih puno vise nego krajem '91 kad
su ovi krajevi bili 'prva crta') stoji nova/tipska/crvena, ali
gotovo niti u jednoj nema stanovnika, dok je na mnogima
obavijest o povoljnoj prodaji.
Blagi brezuljci i puno zelenila privlace upravo toliko koliko
ceste obavijesti o minskim poljima odbijaju.
Odbija me i nedostatak GSM signala.
Na kraju...cevapi u Lipiku nisu nesto narocito
a i nesposobnost da organiziram nesto pametnije,
na pamet mi pade ideja da, nakon 18 godina,
prodjem terenom koji mi se duboko urezao u sjecanje.
Uz kisnjak u rezervi (koji se pokazao potpuno nepotreban)
pozurih autoputom do Kutine, kako bi vise vremena ostalo
za lokalne cestice.
Kako put vjerojatno nije interesantan vecini citatelja
ovog foruma, skratit cu, iznijeti par zapazanja, te
prepustiti slikama da ispricanju ostatak.
Vec tamo u Banovoj jaruzi cini se da je vrijeme stalo.
Drustveni dom dobio je tendu sa natpisom 'Disco' i jednu
ruku adekvatne boje.
Birtija na raskrscu prema Novskoj ostala je zamrznuta u
vremenu, cak me i pas koji mi je ponudio prijateljstvo
podsjeca na Piculju, koja je prije tih 18 godina nekako
postala nasa miljenica.
Lokalne ceste koje slijede imaju onaj isti asfalt koji je
negdje '90-'91 nanesen, vjerojatno uz rezanje vrpci i istakanje
golemih kolicina alkohola.
Pukotine otkrivaju starost tog asfalta, iako je gotovo nekoristen,
sto se opet vidi po visini i bujnosti trave koja iz tih pukotina
raste.
Table na ulazima u sela su opako prorijedjene, a to vjerojatno
previse ne smeta nekoliko staraca koji u tim selima zive.
Na svaku porusenu kucu (a ima ih puno vise nego krajem '91 kad
su ovi krajevi bili 'prva crta') stoji nova/tipska/crvena, ali
gotovo niti u jednoj nema stanovnika, dok je na mnogima
obavijest o povoljnoj prodaji.
Blagi brezuljci i puno zelenila privlace upravo toliko koliko
ceste obavijesti o minskim poljima odbijaju.
Odbija me i nedostatak GSM signala.
Na kraju...cevapi u Lipiku nisu nesto narocito
