Rat naš svagdašnji...

                      Branimir ih je totalno izvaljao i nestao, kao da mu nije bilo dovoljno što je dignuo lovu na višku materijala, još je punih godinu dana umjesto plaćanja obveza lovu isplaćivao na raznorazne privatne račune i vješto to skrivao iskorištavajući njihovo plitko znanje o financijama, transakcijama i ekonomiji. Nestao je negdje u Bosnu sa jedva punoljetnom pičkom čiji otac mu je i došao glave, tako se bar pričalo poslije, jebeni su Munđosi kad im se u žensku djecu dira...  Pizda mu materina. Financijska rupa je sada već bila prevelika... Put ka dnu je bio višestruko brži nego ka vrhu... Prvo je račun zadruge blokiran i s njega nije bilo moguće skinuti novac koji je dolazio od mlijeka i državne subvencije da se plati dug zbog kog je taj račun i blokiran... Ko je tu lud u pizdu materinu??? Tražili su zajam u bankama, ali opterećeni jamci nisu više bili tako dobrodošli, nekad dupeližuci bankovni službenici su uz lažno sažaljenje na licu zatvarali nekad širom otvorena vrata. Dug je u medjuvremenu rastao i samo zatezne kamate su gutale prinose od mlijeka... Niko tu nije bio lud, točno su znali što rade, legalno zelenaštvo. Na farmi je bilo još veće rasulo, sve je vuklo jedno drugo kao vrtlog. Prvo su dobavljači prestali dovoziti hranu zbog neplaćenih računa, bili su primorani hranit krave s čim su stigli, to je vodilo skoro pa duplo manjoj laktaciji, već je bilo gotovo... Nakon par mjeseci bez plaće radnici su počeli odlaziti ne propuštajući mu na odlasku jebat mater za sva doživljena poniženja... Hrvati četničku, Srbi ustašku, a Cigani majku cigansku...  Sami su sada čistili govna i stavljali sisaljke na kravlje sise, oni, gospoda šefovi... Leasing je ubrzo došao po Passata, Deutz traktor, mali Bobcat i mikser hrane...  Taj dan kad su ne toliko sjajnim kamionima kao s kojima su ih dovezli došli odvesti krave blokirali su ulaz u farmu ispod velike hrvatske zastave, ali niko više nije mario za braniteljske iskaznice, odličja i rupe od metaka... Jebiga dečki, mi samo radimo svoj posao- nezasluženo tolerantni su bili interventni policajci dok su ih zapjenjene od bjesa i sa najgorim psovkama u ustima silom sklanjali sa ulaza u njihov propali san... 
 
                                                                    Nekako u to vrijeme počeo je piti... Sjedio bi u sobi i uz čašicu gledao kroz prozor u rijeku... Ponekad bi se pićem uspjeo oraspoložiti i pogladiti sina po glavi, nekad se i poigrati snjim, ali u većini slučajeva je piće donosilo tamu u njegovu glavu.  Svadje su postale gore nego ikad, ovaj put uz alkohol i financijske probleme nasilje nije stajalo na šamaru, suprugu bi često ostavio na podu prebijenu šakama i nogama. Stao bi tek kad bi dijete vrišteci leglo preko onesvještene majke, ali jednom nije mogao stati, dokačio je malog. Od snažnog udarca Zlatko je izgubio svjest i završio u bolnici sa teškim potresom mozga... Mater ko mater, trpi sve, ali na dijete ne...Uzalud joj se kleo da se neće ponoviti, da neće piti, da neće... Na upit doktora je rekla da je mali pao i on je to rekao, ali to je bilo sve što mu je učinila. Otišla je, s djetetom, majci i ocu  u Sinj. Na kolodvoru ih je dočekao pred autobusom i još jednom je pokušao moliti da ne ide, da neće piti, da neće... Bilo je gotovo. Stisnuo je malog i udahnuo miris svilene kosice... Ostao je još dugo na peronu buljeći u prazan prostor gdje je zadnji put iza stakla vidjeo zbunjene okice i malu ručicu kako maše... Ona nije mahala,gledala je ispred sebe... Pizda joj materina...