OldBoy
New member
...prvih poratnih godina (sredina devedesetih) se puno lakše nego danas radilo u bilo kakvoj vrsti trgovanja. Zakoni su bili nedorečeni, propisi prepuni rupa, a ljudi su još uvijek imali nešto novca i želje da ga potroše. Pripovjedač (dakle nisam ja!) im je pokušavao udovljiti bilo da je riječ o odjeći, ili o autima. Mislim da su motori samo spomenuti u jednoj rečenici...
U to sam vrijeme imao partnera s kojim sam po Zagrebu i okolici prodavao talijansku konfekciju manjim trgovinama odjećom. Nije tu bilo osobite mudrosti: robu bi od veletrgovaca uzimali uz odgodu plaćanja, a prodavali dajući klijentima kraće odgode ili, ako bi nam se posrećilo, naplaćujući odmah prilikom isporuke. Sva je tajna bila u ukazanom povjerenju Talijana i u beskrajnoj upornosti kojom je Toni, moj partner, dosađivao našim dužnicima tjerajući ih da ispoštuju rokove plaćanja. Do novih klijenata dolazili bismo direktnim kontaktom jednoga od nas, ili preko znanaca i prijatelja. Ovima bismo se za uslugu odužili poklonom: najčešće nečim iz naše ponude što nikako nismo uspijevali prodati. Galantno, ali i trgovački.
Sa Rikijem se moralo drugačije jer je i on nešto petljao s odjećom na razini navažanja pune torbe solidno lažnih Armanija, Bossova i ostalih poznatih marki. U poslu mu je najviše pomagalo uvjerenje kupaca da je roba originalna, ali ukradena, a on je sam tu priču pojačavao primjerenom konspiracijom tijekom prodaje. Kao da dila travu.
Osim s odjećom, radio je i s polovnim autima. Uzimao bi ih uz manji predujam od susjeda i prijatelja, dao nešto na njima popraviti, i tako 'sređene' rješavao preko 'Oglasnika', ili opet, drugim susjedima i prijateljima. Ili čak i istima, pa bi kasnije mjesecima kuburio s naplatom troška popravka, trpeći pritisak nekih trećih susjedsko-prijateljskih majstora koje nije zanimala ideja uzajamnog pomaganja. Plati i jebi se.
Obećali smo mu deset posto provizije, a on je rekao kako ćemo za novce lako, samo da posao napravimo. I ne mislim da se pritom folirao, mada je, gledajući ga, bilo više nego vidljivo da mu lova treba. Možda mi je vjerovao pa mu se razgovor o isplati činio nebitnim, ili su ga već toliko puta izvarali da mu je postalo svejedno. Daj što daš.
Otišli smo u toplo lipanjsko popodne do Samobora s punim kombijem ljetne kolekcije. Dan ranije Riki je pokazao vlasnici uzorke robe i, po njegovu pričanju, prodaja neće biti problem jer je rekla da su cijene i kvaliteta O. K. Meni je iskustvo govorilo da kada 'uvaljivanje' ide suviše glatko, naplata obavezno ima zastoja, ali sam se suzdržao od komentara dok ne vidim s kim imamo posla. Putem smo pričali o autima i ženskama.
Vlasnica se zvala Vlasta, ako je to za ovu priču uopće bitno, i imala je desetak godina više nego što joj je odgovaralo. 'Bivša' ženska nekih opakih crnokronikaša koji je se danas sjete tek u pričama, ali mi ni to nije značilo ništa. Vidio sam butik na dobrom mjestu s ne previše robe, što me je navelo na oprez u procjeni iznosa do kojega ću joj dopustiti da se u nas zaduži. Artikle je birala s prilično interesa i nije pretjerala s količinom. U sljedećih pola sata sva je odabrana odjeća bila u dućanu. Otišli smo na piće u kafić, ulaz odmah do butika, sjeli na terasu i tu su počela zajednička sjećanja Rikija i Vlaste. Provodi, tulumi, kabrioleti, motori, poznate face: nogometaši, pjevači, glumci, sve neki jet-set. Ne vidim gdje bi u tim naklapanjima stavili mene da slučajno nisam bio prisutan. Možda pod 'papak' s talijanskom konfekcijom kojemu neće nikada platiti robu. Za rundu sam se, naravno, iskrcao ja. I na povratku smo pričali o autima i curama. Lova nije bila spomenuta ni u jednom slovu.
Niti mjesec dana kasnije, kad sam u Samobor došao sravniti račun, nije bilo moguće pričati o novcima jer je butik bio zatvoren. I to ne privremeno, sudeći po praznom izlogu i natpisu 'IZNAJMLJUJE SE' zalijepljenom s unutarnje strane stakla. Ne previše uzrujan, a ni iznenađen, nazvao sam svog partnera i obavijestio ga o zatečenom stanju. Čovjek se nasmijao čak prilično iskreno, s obzirom na to da bi pola mogućeg gubitka išlo iz njegova džepa, i napomenuo mi da je Riki moj 'projekt', što je bila živa istina.
Jer Toni mi je odmah nakon što sam mu rekao preko koga imam kombinaciju za Samobor naglasio da je Riki gubitnik i da se on s tim poslom ne slaže, ali će me podržati, partneri smo. I neka poduzmem sve moguće mjere opreza, možda su on i Vlasta u dogovoru da svu lovu od robe podijele među sobom. A nama Velika Nula.
Da ne duljim, plaćanje se razvuklo na gotovo pet mjeseci, a naša privatna zbirka isprika klijenata (ono kad objašnjavaju kako to da nema ni novaca ni robe) obogatila za nekoliko vrlo originalnih primjera. Na kraju, vraćajući se s naplate posljednjeg obroka na sam Badnjak, zapali smo u neviđenu mećavu i samo zahvaljujući Tonijevoj prisebnosti i velikom vozačkom iskustvu kući stigli čitavi.
Napomenuo sam tjedan dana kasnije svom partneru da je posao sa Vlastom gotov i da bi Rikiju trebali dati proviziju, a on mi je odgovorio kako nikakav novac ne dolazi u obzir. U Samobor se išlo desetak puta, trošilo se gorivo, vrijeme. I telefonski račun tog teškom mukom dovršenog posla nije malen. A što smo u nekoliko navrata po onoj vijavici skoro poginuli, da i ne spominjemo. Neka dođe po jedne tenisice, može i majica, i to bi bilo to. Ja sam se složio s njim. Čovjek je samo izgovorio ono što sam i sam mislio.
Ali, Riki se nije složio kad sam ga pozvao da nas obiđe u uredu. Nezaineresirano je prevrtao po hrpi uistinu ružnih tenisica, sa mnom nakratko prokomentirao dvije nove frizerke u salonu preko puta, a onda pogledao na svoj lažni Cartier i rekao kako mu se žuri pa će neki drugi put navratiti i riješiti stvar. Onih deset posto provizije nije spominjao.
Sa Tonijem sam o proljeću prekinuo ortaštvo. Ne zbog epizode sa Rikijem, već zato što smo jedan drugome inače počeli ići na živce. Razišli se, svaki na svoju stranu, bez previše priče. I uz prešutan dogovor da sva naša usmena, a nenamirena dugovanja takva i ostanu. Vadit ćemo se jedan na drugoga, čista klasika: kada, na primjer, Talijani budu pitali njega za ona zadnja tri milijuna lira, on će ih uputiti na mene i obrnuto. Uz uljudne isprike, osmjeh i razna obećanja, naravno.
Da je i Riki u skupini izigranih, sjetio sam se tek kad sam ga pred sobom ugledao jedno poslijepodne kod 'Plavoga klokana'. Išlo mu je sve lošije, sudeći po iznošenosti odjeće. Sada sigurno ne bi odbio tenisice i koju majicu, ali više nisam nudio ništa, i on je toga bio svjestan. Popili smo piće, malo popričali, a na pitanje čime se bavim nakon razlaza sa Tonijem, jer čuo je za to, odgovorio vrlo općenito da tu i tamo uvezem neki polovni auto i tako nekako... I nisam uzvratio zanimajući se u kakvom je poslu on, jer mi se učinilo da upravo to i čeka: priliku za malo kukanja i traženje pozajmice. Stoja, dvije DM-a na tjedan dana. A odbiti ga ne mogu, znao je i zašto.
Trebao sam te zime nekako iza Nove godine dovesti jedan automobil iz Italije tako da odem po njega sa svojim, i povedem suvozača jer bi se u Zagreb vraćali s dva vozila. Pitao sam Rikija i on je odmah pristao. Da ne bude iznenađenja, a znajući kako je prije koju godinu skitao s Ciganima Milanom i okolicom, napomenuo sam mu da na ulasku u Italiju imaju vrlo dobre kompjutore. Ako je tamo ostavio repove nekih sranja, past će bez greške. Stao me uvjeravati kako problema nema jer je 'čist' u svakom pogledu. Baš se zaželio Italije, kaže, nostalgija, a ja sam znao da je besposlen i da će mu 100 maraka dnevnice dobro doći. Slijedeći dan, sat-dva prije svitanja, krenuli smo snijegom prekrivenom cestom i odmah na početku putovanja spoznali da su i na našoj granici uveli kompjutorsku kontrolu. Ona je graničnom policajcu pokazala da se Riki ne odaziva na pozive suda, da bi ga trebalo zadržati, valjda u pritvoru, do davanja iskaza. Kao, svjedok je nekog sranja.
Parkirao sam pored rampe i otišao do Rikija koji je na snijegu, pred zatvorenim oknom stražare, čekao konačan stav dežurnog policajca. Odmah mi je počeo priču kako mu je sve objasnio, mali nesporazum, a ovaj da još nešto mora provjeriti pa će vidjeti ako se može što... Rekao sam mu neka me ode pričekati u auto, kako ne bi opet nepotrebno svjedočio, a murjaku u tijesnom mraku stražare i uz smrad električne grijalice predložio da zaboravi podatke s monitora. Prijedlog sam diskretno taksirao s novčanicom od dvjesto kuna i dobio natrag Rikijevu putovnicu. Bez lažnog čovjekoljublja, u neko drugo vrijeme bilo bi mi potpuno svejedno, ali to jutro trebao sam vozača i nije mi odgovaralo da ovoga ostavim policiji. Krenuli smo dalje. Riki je zbunjeno odmahivao glavom vidno zabrinut zbog razvoja informatike.
U Italiji nismo obavili ništa. Stvari su se zakomplicirale na nekoj papirologiji, i s Talijanima sam se dogovorio da dođem ponovno sljedeći tjedan, do tada će oni sve srediti. Natrag se išlo u mojoj staroj Lanciji. Negdje u Sloveniji pala je jumbo-pizza s dosta piva. Riki nije tražio dnevnicu. Zbrojio je u sebi lovu za graničnu murju, klopu, uzeo u obzir da se vraćamo neobavljena posla i odšutio pitanje honorara. Još jednom.
Na rastanku, pred ulazom u njegov haustor, rekao sam da mi je žao što ovo sve skupa nije bolje završilo, zahvalio mu se i izostavio priču kako za tjedan dana obavezno dolazim po njega da na kraju ipak dovezemo onaj auto. Iako bi on rado išao, a i meni bi odgovaralo cijelim putem pričati o kolima i ženskama. Ali je na granici čućala Informatika. I čekala Rikija.
U to sam vrijeme imao partnera s kojim sam po Zagrebu i okolici prodavao talijansku konfekciju manjim trgovinama odjećom. Nije tu bilo osobite mudrosti: robu bi od veletrgovaca uzimali uz odgodu plaćanja, a prodavali dajući klijentima kraće odgode ili, ako bi nam se posrećilo, naplaćujući odmah prilikom isporuke. Sva je tajna bila u ukazanom povjerenju Talijana i u beskrajnoj upornosti kojom je Toni, moj partner, dosađivao našim dužnicima tjerajući ih da ispoštuju rokove plaćanja. Do novih klijenata dolazili bismo direktnim kontaktom jednoga od nas, ili preko znanaca i prijatelja. Ovima bismo se za uslugu odužili poklonom: najčešće nečim iz naše ponude što nikako nismo uspijevali prodati. Galantno, ali i trgovački.
Sa Rikijem se moralo drugačije jer je i on nešto petljao s odjećom na razini navažanja pune torbe solidno lažnih Armanija, Bossova i ostalih poznatih marki. U poslu mu je najviše pomagalo uvjerenje kupaca da je roba originalna, ali ukradena, a on je sam tu priču pojačavao primjerenom konspiracijom tijekom prodaje. Kao da dila travu.
Osim s odjećom, radio je i s polovnim autima. Uzimao bi ih uz manji predujam od susjeda i prijatelja, dao nešto na njima popraviti, i tako 'sređene' rješavao preko 'Oglasnika', ili opet, drugim susjedima i prijateljima. Ili čak i istima, pa bi kasnije mjesecima kuburio s naplatom troška popravka, trpeći pritisak nekih trećih susjedsko-prijateljskih majstora koje nije zanimala ideja uzajamnog pomaganja. Plati i jebi se.
Obećali smo mu deset posto provizije, a on je rekao kako ćemo za novce lako, samo da posao napravimo. I ne mislim da se pritom folirao, mada je, gledajući ga, bilo više nego vidljivo da mu lova treba. Možda mi je vjerovao pa mu se razgovor o isplati činio nebitnim, ili su ga već toliko puta izvarali da mu je postalo svejedno. Daj što daš.
Otišli smo u toplo lipanjsko popodne do Samobora s punim kombijem ljetne kolekcije. Dan ranije Riki je pokazao vlasnici uzorke robe i, po njegovu pričanju, prodaja neće biti problem jer je rekla da su cijene i kvaliteta O. K. Meni je iskustvo govorilo da kada 'uvaljivanje' ide suviše glatko, naplata obavezno ima zastoja, ali sam se suzdržao od komentara dok ne vidim s kim imamo posla. Putem smo pričali o autima i ženskama.
Vlasnica se zvala Vlasta, ako je to za ovu priču uopće bitno, i imala je desetak godina više nego što joj je odgovaralo. 'Bivša' ženska nekih opakih crnokronikaša koji je se danas sjete tek u pričama, ali mi ni to nije značilo ništa. Vidio sam butik na dobrom mjestu s ne previše robe, što me je navelo na oprez u procjeni iznosa do kojega ću joj dopustiti da se u nas zaduži. Artikle je birala s prilično interesa i nije pretjerala s količinom. U sljedećih pola sata sva je odabrana odjeća bila u dućanu. Otišli smo na piće u kafić, ulaz odmah do butika, sjeli na terasu i tu su počela zajednička sjećanja Rikija i Vlaste. Provodi, tulumi, kabrioleti, motori, poznate face: nogometaši, pjevači, glumci, sve neki jet-set. Ne vidim gdje bi u tim naklapanjima stavili mene da slučajno nisam bio prisutan. Možda pod 'papak' s talijanskom konfekcijom kojemu neće nikada platiti robu. Za rundu sam se, naravno, iskrcao ja. I na povratku smo pričali o autima i curama. Lova nije bila spomenuta ni u jednom slovu.
Niti mjesec dana kasnije, kad sam u Samobor došao sravniti račun, nije bilo moguće pričati o novcima jer je butik bio zatvoren. I to ne privremeno, sudeći po praznom izlogu i natpisu 'IZNAJMLJUJE SE' zalijepljenom s unutarnje strane stakla. Ne previše uzrujan, a ni iznenađen, nazvao sam svog partnera i obavijestio ga o zatečenom stanju. Čovjek se nasmijao čak prilično iskreno, s obzirom na to da bi pola mogućeg gubitka išlo iz njegova džepa, i napomenuo mi da je Riki moj 'projekt', što je bila živa istina.
Jer Toni mi je odmah nakon što sam mu rekao preko koga imam kombinaciju za Samobor naglasio da je Riki gubitnik i da se on s tim poslom ne slaže, ali će me podržati, partneri smo. I neka poduzmem sve moguće mjere opreza, možda su on i Vlasta u dogovoru da svu lovu od robe podijele među sobom. A nama Velika Nula.
Da ne duljim, plaćanje se razvuklo na gotovo pet mjeseci, a naša privatna zbirka isprika klijenata (ono kad objašnjavaju kako to da nema ni novaca ni robe) obogatila za nekoliko vrlo originalnih primjera. Na kraju, vraćajući se s naplate posljednjeg obroka na sam Badnjak, zapali smo u neviđenu mećavu i samo zahvaljujući Tonijevoj prisebnosti i velikom vozačkom iskustvu kući stigli čitavi.
Napomenuo sam tjedan dana kasnije svom partneru da je posao sa Vlastom gotov i da bi Rikiju trebali dati proviziju, a on mi je odgovorio kako nikakav novac ne dolazi u obzir. U Samobor se išlo desetak puta, trošilo se gorivo, vrijeme. I telefonski račun tog teškom mukom dovršenog posla nije malen. A što smo u nekoliko navrata po onoj vijavici skoro poginuli, da i ne spominjemo. Neka dođe po jedne tenisice, može i majica, i to bi bilo to. Ja sam se složio s njim. Čovjek je samo izgovorio ono što sam i sam mislio.
Ali, Riki se nije složio kad sam ga pozvao da nas obiđe u uredu. Nezaineresirano je prevrtao po hrpi uistinu ružnih tenisica, sa mnom nakratko prokomentirao dvije nove frizerke u salonu preko puta, a onda pogledao na svoj lažni Cartier i rekao kako mu se žuri pa će neki drugi put navratiti i riješiti stvar. Onih deset posto provizije nije spominjao.
Sa Tonijem sam o proljeću prekinuo ortaštvo. Ne zbog epizode sa Rikijem, već zato što smo jedan drugome inače počeli ići na živce. Razišli se, svaki na svoju stranu, bez previše priče. I uz prešutan dogovor da sva naša usmena, a nenamirena dugovanja takva i ostanu. Vadit ćemo se jedan na drugoga, čista klasika: kada, na primjer, Talijani budu pitali njega za ona zadnja tri milijuna lira, on će ih uputiti na mene i obrnuto. Uz uljudne isprike, osmjeh i razna obećanja, naravno.
Da je i Riki u skupini izigranih, sjetio sam se tek kad sam ga pred sobom ugledao jedno poslijepodne kod 'Plavoga klokana'. Išlo mu je sve lošije, sudeći po iznošenosti odjeće. Sada sigurno ne bi odbio tenisice i koju majicu, ali više nisam nudio ništa, i on je toga bio svjestan. Popili smo piće, malo popričali, a na pitanje čime se bavim nakon razlaza sa Tonijem, jer čuo je za to, odgovorio vrlo općenito da tu i tamo uvezem neki polovni auto i tako nekako... I nisam uzvratio zanimajući se u kakvom je poslu on, jer mi se učinilo da upravo to i čeka: priliku za malo kukanja i traženje pozajmice. Stoja, dvije DM-a na tjedan dana. A odbiti ga ne mogu, znao je i zašto.
Trebao sam te zime nekako iza Nove godine dovesti jedan automobil iz Italije tako da odem po njega sa svojim, i povedem suvozača jer bi se u Zagreb vraćali s dva vozila. Pitao sam Rikija i on je odmah pristao. Da ne bude iznenađenja, a znajući kako je prije koju godinu skitao s Ciganima Milanom i okolicom, napomenuo sam mu da na ulasku u Italiju imaju vrlo dobre kompjutore. Ako je tamo ostavio repove nekih sranja, past će bez greške. Stao me uvjeravati kako problema nema jer je 'čist' u svakom pogledu. Baš se zaželio Italije, kaže, nostalgija, a ja sam znao da je besposlen i da će mu 100 maraka dnevnice dobro doći. Slijedeći dan, sat-dva prije svitanja, krenuli smo snijegom prekrivenom cestom i odmah na početku putovanja spoznali da su i na našoj granici uveli kompjutorsku kontrolu. Ona je graničnom policajcu pokazala da se Riki ne odaziva na pozive suda, da bi ga trebalo zadržati, valjda u pritvoru, do davanja iskaza. Kao, svjedok je nekog sranja.
Parkirao sam pored rampe i otišao do Rikija koji je na snijegu, pred zatvorenim oknom stražare, čekao konačan stav dežurnog policajca. Odmah mi je počeo priču kako mu je sve objasnio, mali nesporazum, a ovaj da još nešto mora provjeriti pa će vidjeti ako se može što... Rekao sam mu neka me ode pričekati u auto, kako ne bi opet nepotrebno svjedočio, a murjaku u tijesnom mraku stražare i uz smrad električne grijalice predložio da zaboravi podatke s monitora. Prijedlog sam diskretno taksirao s novčanicom od dvjesto kuna i dobio natrag Rikijevu putovnicu. Bez lažnog čovjekoljublja, u neko drugo vrijeme bilo bi mi potpuno svejedno, ali to jutro trebao sam vozača i nije mi odgovaralo da ovoga ostavim policiji. Krenuli smo dalje. Riki je zbunjeno odmahivao glavom vidno zabrinut zbog razvoja informatike.
U Italiji nismo obavili ništa. Stvari su se zakomplicirale na nekoj papirologiji, i s Talijanima sam se dogovorio da dođem ponovno sljedeći tjedan, do tada će oni sve srediti. Natrag se išlo u mojoj staroj Lanciji. Negdje u Sloveniji pala je jumbo-pizza s dosta piva. Riki nije tražio dnevnicu. Zbrojio je u sebi lovu za graničnu murju, klopu, uzeo u obzir da se vraćamo neobavljena posla i odšutio pitanje honorara. Još jednom.
Na rastanku, pred ulazom u njegov haustor, rekao sam da mi je žao što ovo sve skupa nije bolje završilo, zahvalio mu se i izostavio priču kako za tjedan dana obavezno dolazim po njega da na kraju ipak dovezemo onaj auto. Iako bi on rado išao, a i meni bi odgovaralo cijelim putem pričati o kolima i ženskama. Ali je na granici čućala Informatika. I čekala Rikija.
aper:
