Stojim na semaforu, neopterećen ničime i naviknut na proizvode iz zemlje izlazećeg sunca, dosadnjikavo, ali i pomalo nestrpljivo čekam da se upali zeleno svjetlo… situacija koju sam prošao već bezbroj puta i isto tako ću je proživjeti slijedećih bezbroj puta na isti dosadni način osim što se u jednom trenu mog čekanja u desnom kutu prekrasnog i estetski besprijekornog TFT displaya pali veliki crveni trokut sa upozoravajućim uskličnikom u sredini! U prvi tren me oblijeva hladan znoj, ne snalazim se, motor je nov pod garancijom čak – što je pobogu sad to. Drugi tren me već preuzima lagani bijes i gorčina na činjenicu da je nešto sfušano i da su sve priče i iskustva uistinu točna i da uistinu sjedim na poluproizvodu. Nakon ta dva trenutka, oprosti mi Bože, ljudske slabosti i nedostatka vjere pogled mi pada na temperaturu koja se popela na 117 stupnjeva po celzijusovoj ljestvici, shvaćam da sjedim na trkaćem superbike motociklu na koji je netko zabunom stavio svjetla i retrovizore, ubacujem u prvi stupanj prijenosa i V4 agregat od 1078 kubika me ispaljuje naprijed, prednji kotač je u zraku, QS odrađuje svoj posao perfektno i već sam prošao kroz drugi stupanj i ušaltao treći, prednji kotač se kao usklađen sa temperaturom spušta, crveni trokut se gasi slijedi jedan fini S zavoj i ja nastavljam dalje uživati na čudu iz Noalea zvanom Aprilia RSV4 1100 Factory.
Vozio sam i posjedovao uistinu svašta na dva kotača, u zadnje vrijeme dosta motocikala novijeg godišta koji su svi redom odlični, ali znaš da je nešto uistinu posebno kada ti svaki put kada sjedneš na to prođe misao o savršenstvu usprkos manama, popraćeno smiješkom od uha do uha. Takav osjećaj me preplavi svaki puta kada sjednem na S1000RR, nisam ni slutio da ću ga doživjeti na jednom Fijatu.
Vozio sam novu 2021 RSV4 Factory koja je uistinu non plus ultra, ali ova 2019 zbog koje i pišem ovu neku polurecenziju, više zapravo neki osvrt, uistinu ni po čemu ne zaostaje za novom, dapače, nova je čisto savršenstvo napravljena po svim PS izrade novih motocikala dok ova još nekako uvijek balansira na rubu tog novog ispeglanog do savršenstva u isto vrijeme koketirajući sa dozom čistog talijanskog južnjačkog mentaliteta u obliku sitnih idiotarija koje realno ne smetaju, ali je glupo i neshvatljivo kako su uspjele doći do konačne verzije proizvoda.
Ljudi imaju mane, kamoli ne strojevi. Mane ima i RSV4, ali nekako kao i kod ljudi koji su nam dragi i koje volimo te mane im nekako lakše oprostimo i stavimo na periferiju našeg doživljaja njih kao osoba. RSV4 1100 se grije jako i kad kažem jako onda mislim na Fukushima rastapanje jezgre jako… jedini motor koji grije još jače je V4R, ali to je nekako i logično jer je on izvan konkurencije u svemu pa tako onda valjda i u količini topline koju isijava. Dokle god se vozite i zrak struji i motor je u domeni onoga za što je napravljen, a to je vožnja, problema sa grijanjem nema, temperatura je postojana i ne diže se, ako pritom imate i čizme u kombinaciji sa kombinezonom temperaturu agregata i ne osjetite – čim se zaustavite na par sekundi da npr promijenite nešto u modovima na displayu koji vas naprosto navlači da nešto prčkate po njemu temperatura se diže i podsjeća vas kako je negdje bilo radnicima koji su zatrpavali reaktor Černobilske elektrane. Drugi „nedostatak“ je potrošnja. Dokle god se vozite razumno na otvorenoj cesti potrošnja je u granicama normale tu negdje oko 7 litara, ali budimo realni, tko još kupuje RSV4 1100 Factory da bi se vozio normalno ? Ako ste u toj kategoriji, osim što vas žalim, savjetujem vam i da si kupite električni romobil i odrezak od soje sa sladoledom od vanilije. RSV4 je napravljena da se vozi jako i tad daje ono najbolje od sebe, ali u isto vrijeme tada i guta fine količine goriva. Pod fine količine goriva mislim na helikopter. Vojni. Ruski. Kojem curi gorivo.
Na kraju dana, osim ako niste škrti majmun to je mana koja to i nije. Više zapravo nešto poput komarca koji vam zuji oko glave – ne pika vas, al je iritantan, tako i ta potrošnja utječe jedino na to da ćete malo češće morati razmišljati o tankšteli. Treća stvar koja me smeta su farovi. U 2019/2020 godini izbaciti motor bez LED farova je tipično va bene talijanski, ali ni blizu toliko retardirano kao izbaciti motor koji košta 180000kn i nema QS (Honda CBR1000RRR op.aut.). Drugih mana koje mene osobno smetaju baš i nema, ako i ima zaboravio sam ih i neda mi se pisati o njima.
Zapravo jedna stvar mi ne paše koja se provlači kroz sve Aprilia modele – širok sic. Opet kažem u vožnji ne smeta, ali za nas vertikalno uskraćene ljude savršenih moto gp dimenzija predstavlja potencijalni problem prilikom manevriranja u mjestu na neravnom terenu. Buyer be ware!
E sad… stvari koje mi se sviđaju.
To je zapravo malo teže jer neznam od kud počet budući da mi se dosta toga sviđa. Krenut ću od onog što mi se nikako nije sviđalo na starijim V2 Fijatima, a bome i na prvoj V4, a to je snaga. Motor sad konačno ima snage da kad sjedneš i otvoriš gas možeš reći da se radi o motociklu velike zapremnine, a ne nekoj izraubanoj umornoj japanskoj šestotici. Talijani navode 214ks nebih ulazio u ispravnost tih brojki jer motor nisam zavrtio na stolu ali po tome kako se agregat ponaša i ide svakako se radi o plus minus toj brojki. No važnije od toga da li je to 210, 214 il 200 ks je to kako ih motocikl razvija, a to je gotovo savršeno predvidivo i jednakomjerno, u svakom trenutku vozač ima osjećaj da mu je na raspolaganju taman onoliko koliko mu treba, niti premalo niti previše što samo doprinosi još jačem dojmu opće kontrole i samouvjerenosti koja se javlja kad sjedneš za volan. To je pogotovo očito i vidljivo kad se pogase sva elektronička pomagala.
Ono što mi se zapravo možda najviše sviđa je nevjerojatna stabilnost u svakom trenutku, u svakom nagibu, doslovno je dojam da motor teži dvije tone i da ga ništa i nitko nemože izbaciti iz zadane putanje, no onda nekim čudom kada poželiš promjeniti pravac ta ista megatonska lokomotiva se pretvara u perolaki bicikl koji mjenja smjer brzinom munje. Voziš i samo misliš majko mila kako je ovo fenomenalno.
Još jedna stvar koja je fenomenalna je zvuk. Čak i sa serijskim Akrapovičem koji izlazi iz katalizatora sa klapnom motor proizvodi simfoniju režanja koja je jedino usporediva sa GP motorom. Doslovno ništa na tržištu nema tako dobar zvuk pa čak ni Ducati.
I šta sad dalje pisati nakon ovog. Mogao bih reći svašta dobroga o fenomenalnom, estetski gotovo savršenom izgledu, pisati hvalospjeve o Brembo kočnicama ili sitnim detaljima koji čine razliku poput Aprilia Racing natpisa na sitnim vijcima po oklopu i šasiji, ali to je sve već poznato i izdiskutirano bezbroj puta.
Aprilia RSV4 1100 Factory je hedonističko trkaće savršenstvo koje je netko iz Noalea u svojoj totalnoj talijanskoj „libo nas racku za isplativost i zaradu kao i činjenicu da bi zbog toga mogli propasti kroz koju godinu“ maniri odlučio zamaskirati u cestovni motor i ponuditi nama koji u svijetu koji brzinom asteroida juri ka soji, vaniliji i lgbtq+ ponoru još uvijek nekako živimo u vremenu Eurosporta i prijenosa trka s motorima koje smo sanjali da ćemo jednog dana voziti.
Tom talijanskom yuppie menađeru iz Noalea hvala i slava do u vjekove jer se svakim kilometrom na RSV4 Tvornici osjećaš kao jedan od svojih moto uzora i idola iz djetinjstva. Nešto što na velikoserijskom excel japanskom govnu nećeš doživjeti ni za sto godina.
Ovo je isključivo moj osobni osvrt i utisak koji je na mene ostavio talijanski poluproizvod nastao iz puke ljetne dosade i činjenice da mi je više pun kufer teme o jebenoj koroni na motoforumu kao i svih antivakserskih debosa koji je održavaju na životu.
Cjepite se životom – kupite Apriliju!
